San o usponu na vulkan Bromo živio je u meni još od 2020. godine, kada sam organizirao cijeli put u Indoneziju, te isti radi pandemije uskoro i otkazao! Tada sam sve organizirao sa Kerstin, vlasnicom agencije koja se bavi putovanjima osoba sa invaliditetom i sad, kada sam čvrsto odlučio zacrtano ispuniti i doći ovdje, Kerstin mi je, nakon što je sve već bilo dogovorno javila da ovakav poduhvat njezina agencija više ne može ostvariti. Uporan, odlučio sam sve pokušati organizirati sam i na Bromo otići u vlastitom „aranžmanu“. Kako još ništa nije bilo dogovoreno i kako smo odlučili sve riješiti na licu mjesta, odlučio sam ovdje doći na dva dana kako bi imali dovoljno vremena sve organizirati. Ipak mi je Bromo bio na samome vrhu prioriteta na ovom putovanju i ništa nisam htio prepustiti slučaju! Prvi dan želio sam ispitati teren, obaviti neke druge stvari, osigurati sve i organizirati, a drugi dan u potpunosti posvetiti usponu!
Iako smo ovaj smještaj platili najviše od svih na ovom putu, on je uz to svakako bio i najgori! Na oko osam stupnjeva nismo imali grijanje, a niti tople vode što je značilo samo jedno, totalno smrzavanje! Znao sam da me nakon dana gdje ću se vjerojatno smrznuti još čeka i tuširanje u hladnoj vodi, a onda i povratak u ledeni krevet! Misao za koju sam znao da će cijeli dan živjeti u mojoj podsvijesti.
Dan 78 – Bromo – 08.04.2023
Probudivši se nakon vjerojatno najhladnije noći od kada sam u kolicima i otkrivši četiri teške deke sa sebe, lice su mi obasjale zrake sunca koje su prodirale kroz zastore. S obzirom na to da je kišna sezona još uvijek aktivna, osjećaj je bio ravan dobitku na lotu! Još samo da i sutra bude tako! Javio sam se Johanu i odmah smo se bacili na posao. Ubrzo smo pronašli vodiča, a dok smo ga čekali, Johan i Rony otišli su kupiti uže, a Laura i ja obaviti doručak. Jedina pozitivna strana ovog smještaja je ta da ima direktan pogled na vulkan pa sam se ajde, barem tome veselio! Ustavši se iz kreveta, malo pothlađen ali pun adrenalina i s dozom uzbuđenja, sve je palo u vodu! U svega pet minuta sunce je prekrila gusta magla i preostalo mi je jedino čekati dečke, vodiča i dalje se još malo smrzavati! Dok čekam, kroz glavu mi prolazi pomisao na večerašnje tuširanje u ledenoj vodi i onaj dan na Baliju kada smo trčali po kiši do onih vrata i kada sam povratkom u auto resetiran na tvorničke postavke saznavši da auti ovdje nemaju grijanje! Ta činjenica bila je uz velike mase ljudi glavni razlog našeg neodlaska na izlazak sunca ovdje…
Sea of sands
Povratkom Johana i Ronya koji su uspjeli kupiti uže za sutra te podići novce, dočekao sam konačan dolazak našeg vodiča. Pred mene staje maleni i tamno crveni džip, Toyota Landcruiser, a iz njega izlazi od uha do uha nasmijani i s cigaretom u ustima tip, naš vodič Gono! Oduševljen džipom, ne razmišljam, već ispaljujem; „Mogu li ja na krov“!? Smješkaju se svi, klimaju glavama…misle oni da se ja zajebavam…nemaju pojma! Gono za naš plan i uspon već zna pa nakon par poziva saznajem da imamo ekipu za sutra što nam daje zeleno svijetlo za pokret! Kolica vežemo za krov i nakon zarađena dva fina udarca u glavu nekako ulazim u džip i krećemo!
Niz brdo se zavojitom cestom spuštamo i sa ceste prelazimo na pijesak i ogromno prostranstvo koje ovdje nazivaju „sea of sand“. Mjesto je to koje će nam sutra, uz 250 uskih i strmih stepenica svakako biti najveći izazov! Obožavam džipove, guštam i potpuno potiskujem one misli o hladnoj vodi za koje sam vjerovao da će me cijeli dan proganjati. Čak sam se i ohrabrio te potpuno „zaboravivši“ da mi je hladno, otvorio prozor! Tu ludu hrabrost očito je uočila majka priroda pa me nagrađuje s prvim pogledom na vulkan Bromo!
Bukit King kong
Na sea of sand vratit ćemo se kasnije pa prešavši ga, prelazimo na drugu stranu i dobro nam poznati asfalt! Penjući se uz brdo redom prolazimo vidikovce kojih je ovdje nekoliko, a oni najpoznatiji svakako su i najviši te najnepristupačniji. Za onaj najviši nismo se odlučili radi ogromnog broja stepenica pa stižemo na drugi najpoznatiji, Bukit King kong, jednu razinu niži od najvišeg ali s gotovo istim pogledom! Tristo metara duga i uska staza koja vodi uzbrdo dovodi nas do vidikovca gdje u kratkim pauzama između guste magle i oblaka uspijevamo vidjeti Bromo i obližnje vulkane te planine. Naravno da sam vidio rupu u ogradi i morao preko no, nije mi bilo svejedno „plesati“ po strmom i blatnjavom rubu dvjesto metara visoke litice! Dolazak ovdje u ovo doba značio je u potpunosti izbjegavanje ljudi i potpuni mir te uživanje u pogledu!
Povratkom na sea of sand stali smo kako bi Laura okinula koju fotku, a moji mi crvi nisu dali mira pa sam opet ispalio istu ideju za krov! Začudo, kada ja nešto predložim obično gledam u svakakve ekspresije lica što ovaj put nije bio slučaj, svi su odmah pristali! Rony i Laura su me izvadili iz džipa, podigli i u zrak i „predali“ me Johanu i Bonu na krovu koji su me stavili u kolica! Malo sam si zaprljao majicu i istegnuo koji „mišić“ ali ovo je bila odluka dana, jer koliko god sam se veselio vulkanu, dolazak na krov džipa bio je trenutak koji me najviše ispunio i usrećio.
Sreća je trajala do povratka u smještaj, a onda je slijedio i povratak u realnost, tuširanje! Psihički sam se pripremio tako da sam se na jedan sat obučen prekrio preko glave sa četiri deke i u kupaoni smo pustili vodu da teče, da možda dođe ona topla i barem malo ugrije kupaonu, a i sobu!
Ovo tuširanje bilo je svakako jedno od gorih iskustava na ovom putu ali sve će, nadam se, ublažiti sutrašnji uspon na Bromo!
Dan 79 – Bromo – 09.04.2023
Kako je plan bio izbjeći sve turiste i gužvu, te na stepenicama koje vode do vrha ne imati kaos, dižemo se nešto kasnije, doručkujemo i po nas dolazi Gono! Dan je vrhunski, sunce prži i gotovo da nema oblaka, očito se moje manifestiranje isplatilo! To znači samo jedno, ono najvažnije, a to je da se neću smrznuti, tako da mi preostaje misliti samo na još jednu, manje bitnu stvar, da ne poginem! Gono je pronašao neke lokalce, točnije, njih četvero. Nemam pojma tko su likovi i nije da mi je baš svejedno dati se za ovakve stvari nepoznatim ljudima u ruke, ali želim li ovo napraviti, moram riskirati! Osim toga, pomoći će im Gono, a tu je i Johan u kojeg već imam dosta povjerenja i držat ću se za njega! Rony u naumu da ga nagovorim da ide s nama ne posustaje pa ga ostavljamo u smještaju da odmara…
Jurimo kroz „Sea of sand“ i s lijeva primjećujem četiri tipa na dva motora, od kojih jedan u ruci drži dva duga bambusova „štapa“. Pa to je naša ekipa! Djeluju mi nekako mali i stariji pa si ponavljam u glavi da s obzirom na te štapove valjda imaju neku ideju što rade? Penjemo se malo uz brdo, skrećemo s rute i vozimo po nešto nepristupačnijem terenu. Gono mi govori da uskoro stajemo i da smo dobili posebnu dozvolu te da s džipom idemo do najdalje točke gdje vozilo smije doći!
Tu stajemo, izlazim van iz džipa, upoznajem ekipu i odmah krećemo u akciju. Oni preferiraju provući štapove kroz kolica, a ja naginjem tome da štrikove provučemo s prednje strane kolica i da me se vuče i gura. To mi je sigurnija i ugodnija opcija pa ih nekako uspijevam uvjeriti u to. Odlučili smo prvo probati tako pa onda, ako ne ide idemo sa štapovima! Uostalom, ovako daleko gdje smo stigli s vozilom sve izgleda puno bliže i lakše pa moj optimizam raste.
Već na početku vidim da ćemo imati problema! Dečki naravno nemaju nikakvog iskustva s kolicima pa se konstantno na uzbrdicama naginjem i skoro padam te konstantno zabijam u male izbočine na tlu. Osim toga, kotači upadaju duboko u pijesak i guranje je poprilično otežano! To je ono što me i brinulo jer, jedno je gurati po tvrdom tlu, a nešto sasvim drugo po pijesku! Jedan me drži nagnutog na zadnje kotače odostraga, dvojica vuku za uže, Johan i Gono pomažu gurati sa strane, a onaj četvrti nosi ona drva!
Mučimo se i ide sve teže i teže. Prošli smo tek kakvih sedamsto metara pa odluka pada na kratku pauzu i bambuse! Ako ništa drugo, sad ćemo barem imati jedne dodatne ruke! Već na početku jasno je da im ovako puno bolje ide i da smo barem duplo brži te u vrlo kratkom roku prelazimo i dolazimo ispod 250 strmih i uskih stepenica i naš najveći izazov. Što god sam predložio nije baš najbolje prošlo pa popuštam i prepuštam se da me nose onako kako njima odgovara!
Nosači su maleni i nešto stariji, ali žilaviji od ruba carskog mesa pa sve prolazi i bolje od očekivanog! Držim Johana oko vrata koji je uz mene, u slučaju pada pa da ga povučem kao u Titanicu. Znaš ono, ja padam, ti padaš!
Pred sam kraj stepenica počinjem čuti zvuk vulkana i njegovu nevjerojatnu moć i moje misli više uopće nisu na usponu i stepenicama, već na vulkanu u zvuku! Psujem si u glavi i „jebote koliko moćno“ i u trenutku prelaska zadnje stepenice otvara mi se pogled na krater i zastrašujući zvuk koji dolazi iz dubine zemlje! Rijetko kad zinem, ali sad mi doslovno pada vilica! Ovo je jedan od najmoćnijih trenutaka i stvari koje sam doživio na putovanju! Gledao sam tako u krater neko vrijeme, slušao zvuk, smješkao se i uporno u sebi govorio „jebote jebote“!
Nešto kasnije, dečki su me odnijeli nešto dalje od samog „ulaza“ i ostavili me na samom vrhu kratera gdje sam odlučio iz ne znam kojeg razloga dići dron! Sad s jedne strane imam liticu i provaliju, a s druge strane krater, a ne pomaže mi niti to što hladni vjetar puše kao blesav! Ne osjećam se sigurno niti malo i bez obzira što nisam siguran hoće li dron podnijeti ovakav vjetar, dižem ga i uspijevam napraviti meni najdražu fotku i snimku koju sam ikada sam napravio!
Toliko me šorao adrenalin, uzbuđenje i ne znam što sve ne da sam u glavi otišao na neko sasvim drugo mjesto i posve zaboravio na vjetar i hladnoću. Jasno da sam se smrzao pa kako i više nemamo što radit na vrhu vulkana osim čekati da eruptira, krećemo prema nazad i sigurno dolazimo do džipa gdje se zahvaljujem dečkima od kojih se opraštamo! Gono nas za kraj odvodi na još jedan vidikovac ali nakon vrha vulkana, ništa više nije dobro…
Dolaskom do smještaja prelazimo u naš auto i kasno navečer stižemo u Malang! Osim što tražimo za jest, tražimo i smještaj! Pronalazim smještaje doslovno za pet dolara, ali Johan i Rony nešto negoduju. Oni bi nešto malo…bolje! Do jednog, malo boljeg dolazimo na vrata gdje nam čovjek za sedam dolara ej, za sedam dolara daje sobu koja dijeli wc s drugima i gdje bi on nama pobacao madrace po podu! Ja se ne žalim, ali dečki i dalje negoduju! Pronalazimo nešto za pojest a ja u međuvremenu pronalazim hotel (Apple Green Hotel Batu) malo izvan grada, bliže Coban Rondu, slapu kojeg ćemo posjetiti sutra!
Hotel lagano izgleda kao nekakva palača i dvije sobe za jednu noć s doručkom plaćam cca. 40 dolara, a naša soba ispada skuplje jer, zamislite, do nje vodi lift!
Dan 80 – Coban Rondo – 10.04.2023
Iako je vulkan Bromo bio na samom vrhu popisa prioriteta, glavni razlog mojeg dolaska na Javu bio je Borobudur, najveći budistički hram na svijetu! Nezamisliv je broj puta i noći prije odlaska na spavanje kada bih pogledao sliku ovog hrama i pitao se „tko je jebote i zašto ovo napravio i to upravo ovdje“!? Moja fasciniranost ovim hramom, njegovim izgledom, položajem, misterioznošću i povijesti toliko me je obuzela da je jedino rješenje bilo doći ovdje! No, iako to na „papiru“ zvuči lagano, Borobudur se pokazao kao možda i najveći izazov na ovom putovanju jer naravno, ja ne bi bio ja da mi nije na pamet pala ideja o odlasku na vrh hrama!
Kako sam i bio već pisao, ovo putovanje otkazano je radi pandemije još tamo 2020. godine, i sad, kada sam konačno kretao na ovaj put, saznao sam da je Borobudur još uvijek zatvoren radi iste! Nadao sam se, svakodnevno gledao, čitao, istraživao i manifestirao i konačnim dolaskom na Javu, hram se opet otvorio za javnost! Moja ideja bila je popeti se do vrha i tamo doživjeti izlazak sunca no, za početak sam saznao da ta opcija za turiste više ne postoji i da je na Borobuduru trenutno otvorena samo prva razina! Toliko veselja, a onda šamar…kako da dođem tamo i gledam u hram, znajući da ne mogu do vrha? Znam se dovoljno da znam da je bolje da tako uopće i ne idem! Napravio sam sve što sam mogao, poslao brojne upite, mailove i sada mi je jedino preostalo čekati…
Probudivši se ujutro u Malangu, dočekala me najbolja moguća vijest, da je vrh hrama konačno otvoren za javnost! Osim toga, dan očito ne može proći bez problema pa sam tako i uz tu vijest saznao da su mi zablokirali Revolut karticu i moju dragu Facebook stranicu na kojoj ovo sve pišem.
Coban Rondo
Nakon doručka krećemo prema slapu Coban Rondo, a dok ja u vožnji pokušavam odblokirati karticu i stranicu, Johan zove kontakt koji sam dobio vezano uz uspon na Borobudur! Kontakt, tj. žena nam prodaje maglu i uvjerava nas u neku bolesnu cijenu u koju ne želimo vjerovati i činjenicu da ja u kolicima ne smijem na hram! O tom problemu mi je još prije par godina prilikom planiranja pričala Kerstin, ali da je to nešto rješivo s par zelembaća! Ženu smo, koja nas je očito htjela izmust za pare otkantali i dolaskom do slapa zapravo ništa nisam riješio! Dan je tako dobro započeo, a onda…nizbrdo!
Na parkingu ispred ulaska, cijenu ulaznica za slap plaćamo 160 tisuća rupija za Lauru i mene, dok dečki imaju besplatan ulazak. Kratkom šetnjom uz malu rijeku i kroz lijepi park stižemo do vodopada Coban rondo! Osim nas, nigdje nema baš nikoga i nevjerojatno da ovako lijepi slap i potpuno pristupačan zjapi potpuno prazan! Koji je razlog tome, ne znam? Da bi mu se približimo, moramo se naravno smočiti ali ovaj put nema problema kao na Baliju s obzirom da je vani preko trideset stupnjeva!
Yogyakarta
Nakon slapa, u večernjim satima ulazimo u Yogyakartu, našu zadnju „bazu“ prije leta za Singapur i povratka u Hrvatsku! U samome centru grada rezervirao sam smještaj (Hotel Dafam) po cijeni od 16 dolara za noć (za dvije osobe) s doručkom! Prijavivši se u hotel i ostavivši stvari, gladni i na moju inicijativu stižemo u veliki riblji restoran Kurnia Seafood!
Restoran na samom ulasku ima „ribarnicu“ pa gosti već na samome ulasku biraju što žele jesti. Iako Rony i Laura baš i nisu oduševljeni, Johan i ja ovo smo čekali danima! Od velikog izbora uzimamo jednu poveću ribu i od svega po malo, nešto školjaka, lignji i kozica! U restoranu je živa glazba i jedina opcija je sjesti unutra što nam ne pada teško jer Indonežani puše nenormalno puno i puši se svugdje! Laura i Rony pojeli su vrlo brzo, ali Johan i ja guštali smo sat vremena i prejeli se, baš onako kako smo i htjeli…
Po povratku u hotel odlazimo na spavanje jer sutra, iako idemo posjetiti samo jedno mjesto za zadatak imamo ispitati sve vezano za Borobudur! Bez uspona na vrh ne napuštam Indoneziju…
Dan 81 – Chicken Church – 11.04.2023
Iako smo danas imali posve drukčiji plan, moja glava bila je okupirana samo jednom misli, a to je uspon na Borobudur! Kad je tako, obično nastojim riješiti tu stvar, a onda se opustiti i prepustiti. Nakon što smo saznali da je naš kontakt za Borobudur beskoristan, moj je entuzijazam, iako nisam odustao, nekako splasnuo. Da stvar bude bolja, dan nam započinje apsolutom katastrofom…
Vozeći se preko jedan sat i probijajući se kroz gužvu Yogyakarte, dolaskom na parking hrama Prambanan Laura saznaje da nam je ruksak s foto opremom ostao u hotelu! Ništa, kad smo već tu onda idemo barem dobiti neke informacije pa saznajemo cijenu ulaznica, da nam je karta u kombinaciji Borobudurom jeftinija i da je najbolje ovdje doći odmah ujutro!
Uspon na Borobudur još nisam riješio, zablokiran mi je Revolut, moja Facebook stranica i sad još ovo! Što ćemo sada? Razmišljam i kombiniram, gledam kartu, ali mi taj Borobudur toliko ne da mira pa dolazim na ideju! Hajdemo mi fino do Borobudura, pokušati tamo nešto probati i saznati i onda otići vidjeti Chicken church da nam dan ne propadne. Uostalom, Chicken church je blizu Borobudura pa ga možda uspijem snimiti s dronom…
Dolaskom na parking Borobudura oko našeg auta okuplja se popriličan broj ljudi. Neki prodaju suvenire, nekima ništa nije jasno, neke zanima što radimo ovdje, a neki se samo nalukuju kroz prozor ne bi li vidjeli Lauru ili mene. Sva sreća, Johan je lokalac, dobro razumije engleski pa mu u potpunosti vjerujem davši mu jasne upute što treba saznati!
Pregovara on s desetoricom, a za to vrijeme Lauru i mene opsjedaju prodavači! Nakon dvadesetak minuta Johan dolazi s informacijama! Dobre vijesti, donekle! Govori mi kako su lokalci voljni odnijeti me gore, da je odlazak na izlazak sunca ukinut za javnost i da mogu na vrh, ali tek iza 09:00, jer se tad vrh otvara! Loša vijest je ta što gore ne smijem s kolicima jer zamisli, s njima oštećujem kulturnu baštinu! Pa jebem ti sve…
Dobro Johane jebote, kako ćemo mi onda gore bez kolica!?
Smije se on meni….pa nosit će te, govori on meni!
Meni ove stvari nisu zajebancija, sve ovisi o puno toga i rijetko što prepuštam slučaju! Hoću biti siguran da je ovo dogovoreno pa korak po korak preko Johana provjeravam sve dvaput s lokalcima!
Sad pak govore da ipak mogu na vrh s kolicima!
Ništa više ne znam, puna mi je glava od svega pa dogovaramo točno vrijeme uspona i ovaj glavni lokalac me uvjerava da će srediti dozvolu i da on zna rendžera koji radi u parku.
Dogovorili smo kao sve, nemamo što više raditi ovdje pa nemam više niti što za izgubiti. Šaljem Johana u ured da pita za dron ali vraća se u rekordnom vremenu s velikim „NE“!
Chicken Church
Ništa, idemo dalje, nadam se da me ova ekipa sutra neće zajebat jer ovo je realno zadnja šansa…izgubimo li sutrašnji dan na ništa, sve ide kvragu!
Tražimo put za Chicken church i za promjenu se malo gubimo…
Vozimo se Bogu iza nogu, kroz neka sela i šumu, a cesta je toliko kvrgava pa ne mogu niti rješavati svoje probleme s karticom i stranicom!Konačnim dolaskom do parkinga govore nam da se s osobnim vozilom ne može gore i da tu moramo čekati njihov džip koji će nas koštati 15 tisuća rupija po osobi, odnosno 40 tisuća po osobi s uključenim kartama za crkvu.
Vozimo se uzbrdo i ubrzo uočavamo ovu jako neobičnu građevinu u obliku kokoši! Izgradio ju je tijekom 90ih Daniel Alamsjah, inspiriran snom u kojemu mu se obratio Bog da napravi mjesto za molitvu oblika golubice. Iako je građevina nazvana Gereja Ayam, mještani ovu crkvu ubrzo nazivaju Chicken church jer na žalost Daniela, ona uistinu tako i izgleda! Uslijed financijskih poteškoća, crkva nikada u potpunosti nije završena pa je izgradnja prestala 2000. godine i crkva je prepuštena prirodi. Unatoč tome, konstantne posjete crkvi od strane turista natjerale su lokalce da crkvu obnove i od nje učine turističku atrakciju!
Ova crkva ima jasan oblik ptice, ima glavu, kljun i krila, a „tijelo“ joj je velika prostorija koja se i dan danas koristi za molitvu i okupljana. Iako je Daniel bio kršćanin, unatoč tome imao je jasnu viziju da ova crkva bude mjesto za sve vjernike i vjere, rehabilitaciju mladih, uglavnom mentalno bolesnih i ovisnike. Unutrašnjost je tako ukrašena različitim simbolima i umjetničkim djelima koja predstavljaju različite religije, uključujući kršćanstvo, islam, budizam i hinduizam.
Crkva osim toga sadrži i suvenirnicu te kafić u kojeg se nakon obilaska smještamo kako bih digao dron! Dan očito nije dovoljno loš pa ubrzo saznajem da u dronu nemam memorijske kartice! Srećom, snašao sam se pa materijal pohranjujem na „daljinski“! Imao sam i bliski susret sa zidom ali bez posljedica! Nažalost do Borobudura sa dronom nisam uspio, ali Laura ga je uhvatila sa kokošje glave onako, uzdignutoga iznad džungle…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
