Osim što sam imao neopisivu želju popeti se na vrh Borobudura, želio sam ga snimiti i sa dronom! Johan me upozoravao da bi to moglo biti jako riskantno, da rendžeri imaju uređaje za spuštanje drona i da bih vrlo lako mogao ostati bez njega, a možda završiti i u zatvoru. Tu bih se u većini slučajeva zaustavio, ali kako je moja želja za snimanjem ovog hrama bila toliko velika, odlučio sam riskirati. Ne radi vas, već isključivo radi sebe!
Cijelu noć čitao sam na internetu o iskustvima drugih i uistinu naišao na slučajeve gdje su ljudima rušili dronove. Kako se hram otvara u 06:30, a mi smo bili dogovoreni za uspon u 07:00, vjerovao sam da dolaskom u blizinu hrama prije otvaranja imam najveće šanse dići dron, snimiti i ostati neprimjetan! Tako sam tražeći na mapama pronašao dobru poziciju blizu hrama, nogometni teren!
Dan 82 – Borobudur – 12.04.2023
Krenuvši iz hotela u 04:00 ujutro, na teren stižemo sat i dvadeset minuta kasnije, sasvim dovoljno da napravim ono po što sam i došao! Hram je na tristotinjak metara zračne linije od nas, sakriven u gustom raslinju koje još uvijek spava pod gustom maglom koja se nadvila iznad šume i sela. Johana je možda i najviše strah i na svaki zvuk oko nas reagira govoreći mi da sam lud. I vjerojatno sam bio, svjesno riskirajući dron, kaznu, a možda i zatvor!
Vrh hrama ugledao sam čim sam podigao dron, no nikako mu se radi gubitka signala nisam mogao skroz približiti. Taj prvi gubitak signala toliko me usrao jer mi se to do sada još nikada nije dogodilo da sam mislio da je gotovo! Nije mi bilo jasno kako nakon svega 250 metara moj dron samo tako gubi signal, možda je razlog tome taj što sjedim u autu?
Vremena je bilo sve manje, rizik sve veći, a ja, iako sam nešto „uhvatio“, bivao sam i dalje nezadovoljan! Kako se selo sa prvim zrakama sunca polako budilo, odlučio sam dalje ne riskirati, pospremiti dron i krenuti prema hramu…
Na putu do hrama ugledali smo balon iznad šume, pretpostavljajući da se radi o turističkom balonu koji služi kao vidikovac za izlazak sunca i gledanje hrama. Dolaskom do balona, dočekao nas je vlasnik Tanjung koji nas je ponudio finim čajem i s kojim smo o balonu popričali. Borobudur sky nova je „atrakcija“ ovdje i nudi ljudima pogled iz ptičje perspektive kako bi mogli uživati u izlasku sunca i hramu na legalan način. Uzeli smo broj od Tanjunga i obećali se javiti kasnije s obzirom na to da je moja glava sada bila fokusirana na uspon na hram!
Borobudur
Vozeći se prema hramu misli mi divljaju sto na sat, sve nedefinirane stvari oko uspona na hram i briga o tome hoće li nas lokalci za sve ovo zajebati ili ne. Ovo mi je jedina preostala šansa i toliko sam truda uložio u ovo…
Srećom, dolaskom na parking Borobudura, lokalci nas već čekaju i s obzirom na to da je nešto prije 07:00, krećemo prema ulazu kako bi kupili karte. Uz Lauru, Johana, Ronya i mene, tu su još i četiri lokalca koji su obećali dići me do vrha! Jedan od njih je poprilično velik ili da vam bolje dočaram, debeli! Da stvar bude bolja, uskoro saznajem da čovjek nikada nije bio na vrhu! Pa kako će me taj nositi!? Pozitivna stvar jest da mi odmah po izlasku iz auta govore da na vrh mogu s kolicima, nešto na što nisam računao i to da smo nagovorili Ronya da ide s nama do vrha! On je dobio zadatak sve snimati s kamerom i bilo je jako simpatično koliko je to ozbiljno shvatio…
Dolaskom u ured – hladan tuš! Govore mi da nikako ne mogu na vrh s kolicima jer po njihovom, tako oštećujem kulturnu baštinu! Svašta! Karte za Lauru i mene do vrha plaćam 725 tisuća rupija, a za Johana i Ronya 100 tisuća! Iako je kombinirana karta koja uključuje Borobudur i Prambanan 36 tisuća rupija jeftinija, ne kupujemo je jer bi onda sutra morali u Prambanan, a to ne znam hoćemo li. Za plaćene karte dobivamo vodiča, a tu je i rendžer Sardi koji sve ovo namjerava koordinirati i pratiti i koji nam je za ovo sve bio veza.
Hodamo prema hramu dok nam vodič Agus priča o povijesti ovog mjesta. Od svih ljudi, gura me onaj debeli i cijelo mi vrijeme uzdiše za vratom. Mislim si pobogu, ako lik umire na ravnom, kako će tek biti na putu do gore? Pokušavam komunicirati s njima iako engleski baš i ne pričaju, ali nekako saznajem da se debeli zove Rokim pa ga više neću zvati „debeli“, a ostala trojica su Nur (ovaj s kapom), Ma’fudin (karirana košulja) i Budi (u jakni). Stajemo u podnožju stepenica Borobudura gdje mi Sardi govori kako ćemo na poseban ulaz, a ja ga posljednji put pokušavam uvjeriti da bih do vrha trebao svoja kolica. Nema šanse, šarm mi ne djeluje!
Popevši se uz rampu po prvi put uočavam veličanstveni Borobudur svojim očima ali prevelikog oduševljenja nema. Za mene je on nešto posebno, ali tek gledajući ga odozgora jer tako mi djeluje kao svemirski brod! Stigli smo nešto ranije, prije nego je dopušten odlazak do vrha pa radimo cijeli krug oko hrama. Povratkom do stepenica za uspon, Sardi donosi ulaznice i saznajem još jednu poprilično glupu informaciju, a to je da od trenutka kada krenemo na vrh imamo točno 60 minuta da se vratimo! Činjenica da me nose gore, da sam nepokretan i da nam treba puno više vremena na čuvarima ne ostavlja baš nikakav dojam! Ništa, što je – tu je!
Najveći budistički hram na svijetu
Izgrađen negdje na prijelazu s 8. na 9. stoljeće, Borobudur se nalazi na pola puta između dva vulkana. Porijeklo imena mu i dan danas nije poznato, a prvi je put zabilježeno tek u 19. stoljeću. Danas stručnjaci uglavnom izvode ime iz Budinog imena ili iz javanske riječi „bhudhara“ što u prijevodu znači „planina“.
Kompleks je napušten u 14. stoljeću kad je Java prešla na islam, ali je 1991. uvršten na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine. Ponovno ga je popularizirao Thomas Stamford Raffles, britanski guverner Jave, 1814., nakon što su ga očarale priče lokalnih stanovnika o davno napuštenom kompleksu zatrpanom ispod vulkanskog pepela prekrivenog džunglom. Kompleks su otkopali, znanstveno istražili i restaurirali Nizozemci koji su zagospodarili Javom 1816. godine. Najveće radove pokrenula je zatim indonezijska vlada nakon stjecanja neovisnosti uz veliku međunarodnu potporu.
Iako je kroz povijest kružila teorija da se Borobudur nalazio usred jezera te da je predstavljao stilizirani lopoč, dugogodišnja istraživanja lokalnog tla pokazala su da se oko kompleksa kroz većinu povijesti, kao i danas, zapravo nalazilo poljoprivredno zemljište.
Borobudur se sastoji od devet terasa u obliku stepenaste piramide sa središnjom kupolom, 2672 reljefne ploče i 504 statue Bude, dok se na najvišoj terasi nalazi mnoštvo budističkih stupa s kipovima Bude.
Pretpostavlja se da je izgradnja hrama trajala čak 75 godina.
Upon
Dovode me pred stepenice, dižem pogled i osjećam koliko jako sunce prži. Stepenica nema toliko puno ali su jako visoke, strme i uske i gledajući već preznojenog Rokima, shvaćam da ovo neće biti samo tako! Pokušavam sve objasniti Johanu koji sve pokušava objasniti njima pa se malo igramo pokvarenog telefona! Jasno govorim kako da me prime, da mi ne istežu noge jer će poludjeti i da mi jastuk stave u krilo kako bih ga mogao staviti ispod sebe i sjesti na njega u slučaju odmora.
Krećemo! Primaju me potpuno krivo i loše i vidim da jastuk ostaje na mjestu! Vičem Johanu „put the pillow in my lap“! On trči do mene i izravnava mi noge koje počinju ludjeti i lamatati na sve strane! Ponavljam mu drhtavim glasom „Johan, pillow in my lap“ ali on nema pojma što je lap i doživljava to kao „left“ ili „leg“! Uskače Laura i stavlja mi jastuk u krilo! Nose me tako da me dvojica drže ispod pazuha, a ja im se držim oko vrata. Kako sam jako dug, vrhovi tenisica mi zapinju za rubove stepenica što ne osjetim nego vidim pa druga dvojica dolaze kako bi mi primila noge! Dvojac kojeg držim oko vrata ne drži me za hlače ili guzicu i cijela gornja težina tijela pada na moja ramena što je užasno bolno i što mi u potpunosti utrnjuje i grči ruke!
Oni se muče, ja se mučim! Govorim Johanu da ovo nije dobro dok na Rokimu gledam sav taj znoj i patnju u očima! Stajemo kako bi se odmorili, vruće je, teže dišem, a ruke mi otpadaju! Dečki odlučuju probati me nositi da sam leđima okrenut prema stepenicama! Iako je ovako to nešto bolje, problem je uzak prolaz u koji ne stanu svi kako bi me pomogli nositi! Do vrha radimo još jednu pauzu, naš vodič drži suncobran iznad nas kako bi nas barem malo zaštitio od sunca i dolaskom na sami vrh doslovno jaučem od boli koliko me desno rame boli! Cijelim ovim putem govorio sam im da me prime od ispod i rasterete mi ramena, ali uzalud! Dolaskom na vrh posjedaju me na jastuk dok mi Johan drži trup da ne padnem. Iskreno sam mislio da će mi iščupati rame dok su me spuštali…
Preostalo nam je svega petnaest minuta vremena prije spuštanja i svjestan svoje nemobilnosti i toga da ne mogu cijeli vrh doživjeti kako bih htio, odnose me na po njihovom najbolje mjesto kako bih ga doživio i slikao se! Moramo krenuti, govori mi Sardi dok lagana kišica pada iz gotovo vedrog neba!
Ništa naučili nismo pa na putu dole trpim bol u ramenima i cijelim putem osjećam da mi padaju hlače! Pred sam kraj izgubio sam hlače, gaće, a i mislim da su mi svi prisutni u podnožju baš lijepo onako vidjeli jaja!
Pozdravili smo se s dečkima, platio sam ih, napravili smo fotku, a Laura, Johan, Rony i ja ostali smo još neko vrijeme ispred hrama smijati se i prepričavati ovo iskustvo!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
