Danas je naš deseti dan u Egiptu, a ujedno i zadnji za Martinu i Gregu. Patricija i ja ćemo nakon njihovog odlaska putovati Egiptom narednih dvadeset dana i posjetiti najudaljenije kutke zemlje. S obzirom na njihov odlazak, morali smo napraviti neki dobar izlet i u dogovoru s Brigitom, odlučili smo se za Faiyum oazu.
Dan 10 – Faiyum oasis – 24.05.2021
Već rano ujutro po nas dolazi Muhamed, nešto mlađi dečko i naš današnji vodič. Veže kolica za krov auta, i zajedno nas s Brigitom „otima“ na cijeli dan. Krećemo prema pustinji natrpani u auto kao srdele! Zapravo, oni su stisnut…ja sam naprijed kao kralj!
Po samom izlasku iz grada asfalt ubrzo biva zamijenjen pijeskom i vožnjom između malenih dina dolazimo do brdašca. Na njemu se danas nalaze ruševne nekadašnjeg, pretpostavljam, karavansaraja. Ne zadržavamo se, koja fotka i kratka nas vožnja dovodi do, kako kažu, jedne od “najbolje čuvanih egipatskih tajni”, oaze Faiyum.
Tlo postaje potpuno ispunjeno školjkama i osušenim račićima, a okolina oko nas potpuno prostrana. Nigdje nikoga osim nas i jezera Qarun..
Ono zauzima najdublji dio Faiyumske depresije, koja se nalazi oko 220 km južno od Sredozemlja. Godine 1992. nadmorska visina površine jezera bila je 43,5 m ispod razine mora, a srednja dubina vode 4,2 m. Danas je jezero Qarun nešto slanije od morske vode (oko 40 g/l) i salinitet se povećava stopom od 0,5 g/l godišnje. Jezero zadržava veliki broj ptica močvarica zimi pa smo tako bili počašćeni pokojim flamingosom koji su obitavali u daljini.
Vožnjom po sjevernoj strani jezera krajolik se u potpunosti mijenja i sa žutog pijeska prelazimo u potpuno bijeli! Čini se kao da se vozimo po dnu nekakvog slanog jezera. Muhamed nas animira arapskom glazbom i tu ubrzo dolazimo do table koja označava naš ulazak u Nacionalni park Wadi Hitan, najpoznatiji po dolini kitova!
Dolina kitova
Dolina kitova predstavlja jednu od glavnih priča evolucije jer fosili Wadi Al-Hitana pružaju dramatičan dokaz jedne od pojava kitova kao oceanskih sisavaca, iz njihovog prethodnog života na kopnu. Prije pomicanja kontinenata, Egipat je nekoć bio prekriven vodom. Pustinjska jezera ostaci su drevnog vodenog terena.
Dolazimo do nekakvih nastambi nalik onih na planetu Tatooine iz Star warsa i tu prvo posjećujemo muzej s raznim fosilima da bi se nakon posjete muzej prebacili u drugi auto i krenuli u razgledavanje fosila na otvorenom.
Kamionet naprijed nema dovoljno mjesta pa se u otvorenu pozadinu tako smještaju Tina i Grega. Oprostili smo se uz njihove riječi „ne brini Slavene, sve ćemo mi pofotkati“. Vodič nas je tako s kamionetom proveo po cijelom lokalitetu gdje smo imali prilike gledati neobične kamene formacije i nevjerojatne i iznimno očuvane fosile kitova u pijesku. Teško je uopće zamisliti da je nekoć sve ovo bilo pod morem?
I dan danas se pitam zašto sam pobogu u tom trenutku vjerovao sestri i Gregi jer nisu napravili niti jednu jedinu fotografiju fosila! Pa što ste pobogu radili!? Otkrio sam to tek dolaskom u Hrvatsku kada sam u folderu ugledao stotinjak fotografija njih dvoje na kamionetu!
U Star Wars nastambama ručamo i uzimamo mali predah i moram vam opet napisati da je JEBENO pakleno vruće! Ne mogu se ja na ovakvoj vrućini „odmorit“ pa požurujem ekipu i krećemo dalje, prema magičnom jezeru!
Što dalje idemo, to krajolik sve više nalikuje onoj pravoj pustinji. Prolazimo 40 milijuna staru i čuvenu planinu Jabal el Madarawa i stižemo do prvih pravih i većih pješčanih dina! Vrijeme je za bordanje! Za sve, osim za mene jel…
Iako bi mnogi pomislili da sam zakinut, nisam! Za to vrijeme uživam u pogledu koji se s dina pruža na cijelu dolinu i tzv. magično jezero, prirodno slano jezero s mineralima gipsa u podnožju i pješčanom, kružnom plažom koja ga okružuje. Ime je dobio zahvaljujući velikoj gustoći soli u vodi zbog koje je teže potonuti! Osim toga, ono što ovo jezero čini posebnim svakako jest mijenjanje boja jezera tijekom dana. Isto tako, glina iz jezera blagotvorno djeluje na kožu i tijelo.
Spuštamo se s dine ravno do jezera i smještamo se tik uz obalu. Muhamed nam vadi dekicu i dok ostali kreću na kupanje, on skuplja grančice i baca se na kuhanje čaja,
Nakon jezera i još jednog lijepog vidikovca nastavljamo vožnju i ulaskom u Wadi el Rayan nacionalni park stižemo do istoimenih slapova. Stigli smo u neko maleno selo, ubijaju nas komarci i mnoštvo lokalnih pasa. Dolaskom do slapova ostajemo pomalo razočarani najvećim slapovima Egipta jer ovo je ništa naspram slapova na kakve smo navikli doma. Hvatamo zalazak sunca dok nas komarcu, a i psi nisu ubili.
Goruće nebo prati nas do izlaska iz parka i po mrklom mraku nastavljamo kroz pustinju te stižemo u smještaj gdje ostatak noći provodimo na terasi s pogledom na piramide!
Dan 11 – Kairo – 25.05.2021
Pozdravljamo se sa vlasnicima i napuštamo naš hotel u Kairu nakon kojeg stižemo u kvart imena Maadi. Tu se opraštamo od Tine i Grege koji se vraćaju nazad za Hrvatsku, a Patricija i ja nastavljamo svoj put koji počinje upravo ovdje, u Maadiu!
Antonela
Bez njih će nam bit teže, ma trostruko, ali to je nešto što sam znao i na što sam bio spreman. Egipat nije zajebancija u mojem stanju i jedno je kada si dva tjedna u nekom gradu ili resortu, a drugo kad putuješ u totalno zabačena mjesta ovakve zemlje. Zato sam se pobrinuo da je u gotovo svakom trenutku netko s nama i da nam može pomoći. Prije puta tako sam pronašao Antonelu, curu iz Zagreba koja mi je ponudila pomoć i opciju smještaja upravo ovdje. Sve do ovog dana bio je na neki način „turistički“ posjet ovoj zemlji, a sve nakon ovog dana bilo je puno više, u smislu autentičnosti. Sve to dugujem upravo njoj, od ljudi koje sam upoznao, gdje sam sljedeće išao, što sam doživio i koja sam mjesta posjetio.
Antonela živi i radi u Kairu. U Maadiu joj je stan i ovdje ćemo boraviti narednih par dana. „Putovati“ polako, odmoriti se, družiti, nastojati doživjeti ovaj grad i nadam se da će mi tijelo i rane malo doći k sebi. Stan u koji nas je Antonela smjestila je predobar, treba mu jedan pošteni remake, ali arhitektonski je izveden odlično. Velik je, prostran, dobro posložen i ima ogromnu terasu s lijepim pogledom. Žaliti se ne mogu!
Maadi
Maadi je inače jedan od, ako ne i najljepši kvart Kaira. Ovako na prvu, za razliku od ostalih, pun je zelenila! Ovdje su ljudi puno opušteniji, puno je više turista i ljudi se posve drukčije oblače ovdje nego u većini ostalih dijelova grada. Maadi je omiljeno odredište među lokalnim stanovništvom, iseljenicima i turistima, sa svojim pješačkim ulicama, multikulturalnim stanovništvom, umjetničkim i kulturnim mjestima i inovativnom gastronomskom scenom. Kucajuće srce Maadija , Cesta 9, ispunjena je restoranima, trgovinama, kafićima i nekoliko restorana.
Po završetku posla Antonela dolazi po nas i vodi nas u obližnji kafić Cuba Cabana. Iako se vani nalazi lijepa terasa, vodi nas u unutrašnjost kafića koja je nevjerojatno velika. Unatoč zabranama, puši se šiša, a maske ne nosi nitko. Nalik kao u filmovima, kad iza kafića imaju posebne prostorije za „odabrane“. Puno je ljudi unutra i vlada opuštena atmosfera. Karta se, razgovara, jede i gleda se tekma. Sjedamo za stol Antonelinih prijatelja i redom upoznajem Beatu iz Litve te Ahmeda i Fosha iz Kaira.
Već na prvu osjeti se totalno drukčiji mindset i otvorenost po pitanju svega naspram onog što sam doživio na jugu zemlje. Za razliku od onog na jugu, gdje su ljudi puno zatvoreniji, ovdje se bez problema priča o seksu, travi, alkoholu i gay populaciji. Društvo mi se sviđa i paše mi slušati o životima ljudi koji ovdje uistinu žive i koji se ne libe reći ono što misle.
I baš kad Antonela naručuje novu rundu, hranu i šišu, stižu nam još dvojica njihovih prijatelja, Mustafa koji je puno obećavao i na kraju odustao, te Assem. Nastavili smo tako s ugodnim druženjem i dogovorili da ćemo svi skupa jedan dan otići na izlet. I dok smo tako razgovarali i kovali plan, mene je mučio taj Assem…
Assem je inače sa Sinaja, a u Kairo je došao poslovno. Visoki, jaki, ćelavi i sportski nastrojen tip isti je David Goggins. Odmah me na prvu narajcao pričama sa Sinaja. Iako sam već bio narajcan Sinajem, obećao sam samome sebi da neću ići. Assem mi je dao kontakt beduina i tu je sve otišlo u kurac…
Dan 12 – Kairo – 26.05.2021
Sljedeća četiri dana proveli smo u nešto mirnijem tempu, odmaranju, u druženju s lokalcima i Antonelom te upijanju atmosfere grada. Tako se konačno i moja rana zatvorila i donekle oporavila, iako mi noge izgledaju kao da sam hodao kroz trnje danima. Naša ulica u Maadiju, gdje smo smješteni, stvarno je lijepa i zelena, bez obzira na to što nam preko puta preuređuju cijelu zgradu i konstantno buše. Susjedi su nam jako susretljivi, kao i portir koji nam pomaže oko ulaska u taksi i njegova nova ekipa bauštelaca s gradilišta. Pomalo je smiješno to što svi hoće pomoći pa se tako njih pet nađe oko mene u trenutku kad me treba podići. Drže me za ruku makar, samo da pomognu!
Danas smo cijeli dan proveli u stanu, naspavali smo se, odmorili I konačno sam svojem tijelu dao predah da malo odmori i da mi rane krenu na bolje.
Mokkatam
Za navečer je pao dogovor pa nas Antonela, Beata i Fosh dovode nas na Mokkatam, najviši vrh Kaira. Iako smo načelno zamislili sjesti u određeni kafić radi pogleda, radi naplate od 800 EGP na samome ulazu odustajemo i sjedamo u onaj odmah pored. Ovdje ih, hvala Bogu ima na bacanje! Mokkatam je, kao što sam i napisao, sa svojih 240 m visine najviše brdo Kaira i vjeruje se da je upravo ovo mjesto služilo kao izvor materijala za izradu piramida.
Tako smo uz pogled na cijeli Kairo uživali u razgovoru, jelu i piću. Lijepo se prepustiti i dati nekome u tuke tko zna sve o ovom mjestu i običajima, da te vodi. Antonela je samo naručivala, a mi degustirali i uživali! Ovdje sam imao malo više vremena popričati s Beatom koja je u Kairo stigla iz Litve, a ovdje radi kao product manager u jednoj firmi. Fosh s druge strane radi u Microsoftu i svaki slobodni trenutak koristi za bijeg na Sinaj pa moju agoniju i želju za posjetom Sinaju produbljuje i dalje…jebemu, rekao sam da neću ići!
Ali crvi mi u guzici luđi nego ikad…
Dan 13 – Kairo – 27.05.2021
Na Antonelu preko dana nismo mogli računati, s obzirom na to da radi, ali navečer bi uvijek došla s jasnim planom i nekom idejom. Tako je ovaj dan rekla da svi skupa idemo na rođendan na krov nebodera! Pa kako to odbiti?
Kako smo preko dana Patricija i ja bili prepušteni sebi, za danas se odlučujemo na lagani dan i dolazimo u muzej civilizacija. Muzej je potpuno novi i tek je nedavno otvoren. Prepun je raznih predmeta iz Egipatske povijest, od sarkofaga, različitih artefakata, vrhova piramida do mumija!
U muzeju provodimo sate i sate, potpuno zaboravljajući na vrijeme koje pokazuje da moramo nazad u smještaj kako bi se na vrijeme spremili za večerašnji izlazak. Izlaskom iz muzeja zaustavljamo taksi, van izlazi simpa mlađi tip, pomaže Patriciji staviti me u taksi i odmah me u autu nudi cigaretom. Zapaliti u taksiju? Zašto ne! Eto još jednog razloga zašto volim Egipat i ovakve zemlje!
Dolaskom u smještaj smo se presvukli, dočekali Antonelu, naručili taksi i stigli na rođendan na krovu nebodera. Atmosfera idealna! Glazba taman da možeš razgovarati i hrpa svakakvih mladih ljudi s kojima sam pričao o svemu. Upoznao sam puno novih ljudi i svi se čime nekako pristupačni i otvoreni, za razliku od ljudi na jugu zemlje koji djeluju dosta povučeno i konzervativno. Bilovje tu i vodiča te vlasnika putničkih agencija tako da sam dobio jako puno kontakata, informacija i savjeta o mjestima koja namjeravam posjetiti! Nevjerojatno mi je kako svi bacaju potpuno drukčije cijene i koliko one od osobe do osobe variraju!
Iako sam upoznao mnoga nova lica, najviše su mi sjela dva lika koja sam upoznao, Ayman i Shady. Likovi su se doslovno ponudili sljedeći dan odvesti nas potpuno besplatno na izlet u Aleksandriju!
Dan 14 – Aleksandrija – 28.05.2021
Dolaskom u stan sve sam nekako manje vjerovao u sutrašnji odlazak u Aleksadriju i u sve veću šansu da je sve to dogovoreno od strane dečkiju pod utjecajem alkohola. Nekako je sve bilo predobro da bi bilo istinito! Ležeći u potpunom mraku i slušajući onog tamo dole na gradilištu kako cigle jednu po jednu baca u kontejner, nisam si mogao pomoći i poslao sam poruku Shadyu za izlet. Na moje pitanje da li je budan i da li naš dogovor i dalje stoji odgovorio je potvrdno, dogovorili smo se da nas pokupi u deset ujutro i poslao sam mu adresu.
Egipćani su navodno poznati po kašnjenju, ali već u 09:30 Shady šalje poruku da on i Ayman stižu kroz par minuta! Nisam mogao vjerovati da idemo i to na ovakav, potpuno spontani način! Odlučio sam da ovaj izlet bude posve spontan i da ništa neću planirati niti istraživati. Nisam znao niša, što ću vidjet niti kamo idemo, osim imena grada!
Nakon dva sata vožnje ušli smo u Aleksandriju i već na samom početku saznali lošu vijest i poljubili vrata knjižnice! To je valjda jedina stvar koju sam znao da se nalazi u ovom gradu i ostao razočaran, ponajviše u sebe jer nisam provjerio da li knjižnica radi petkom.
Cijeli dan u Aleksandriji proveli smo više gubeći se i u autu nego što smo zapravo vidjeli toga. Prošetali smo se gradom, lijepom rivom prepunoj štandova i ljudi te za kraj obišli Fort Qaitbey, impresivnu utvrdu iz 15. stoljeća napravljenu u svrhu obrane od Turaka. Tvrđava je zapravo izgrađena na mjestu nekadašnjeg najvećeg svjetionika na svijetu, jednog od sedam svjetskih čuda staroga svijeta.
Žao mi je što nismo vidjeli više, ali bilo mi je drago da sam otišao, barem donekle vidio Aleksandriju i družio se s dečkima. Inače, obojica su iz Kaira i dok Ayman ne radi ništa, Shady radi kao analitičar za nekakvu kinesku kompaniju. Dečki su stvarno dobri i ugodno mi je bilo biti u njihovom društvu pa smo nakon zalaska sunca nad Sredozemnim morem, sjevši u restoran, dogovorili otići skupa na Sinaj! Sinaj je jedna posebna priča i postoji niz događaja i odluka koji su doveli do moje odluke da tamo odem, ali o tome u sljedećem blogu! Za kraj izleta, na samome izlasku iz Aleksandrije, sreli smo se s Aymanovom prijateljicom Hager i nakon toga krenuli prema Kairu…
Dan 15 – Kairo – 29.05.2021
Danas je naš zadnji dan u Kairu i imao sam ga namjeru barem donekle iskoristiti. Već ujutro krenuo sam s dogovorima sa Shadyem oko Sinaja. Uspio sam pronaći vozača koji bi nas odvezao do tamo za 150 dolara i vratio nazad za 120 dolara. Problem toga bio je što nismo bili sigurni hoće li nam sve stvari stati u auto i da po dolasku u Dahab više ne bi imali vozilo. Iako sam nakon troga uspio pronaći vozača sa kombijem za 390 dolara, odluka je pala da rentamo auto i sami vozimo do Sinaja. Tako zapravo imamo sve i prolazimo daleko jeftinije plativši auto 80 dolara!
Kako je pola dana prošlo na dogovore, shvaćam da je, želimo li nešto vidjeti, vrijeme za pokret! Naručujemo taksi i stižemo u najljepši park grada, Al Azar! Vrhunac je toplinskog vala, vrućina je nesnosna i za mene biti vani po ovome je poprilično teško i naporno. Na ulazu u park traže nas 20 EGP za ulazak i još dodatnu kartu za unošenje fotoaparata!? Na kraju ne znam kako, ali nekako unutra ulazimo potpuno besplatno…
Iako je park lijep, daleko je to od parkova koje sam viđao diljem svijeta. Duž cijelog parka pruža se pogled na Kairo tako da smo prošetali cijelim parkom i sjeli nešto pojesti. Na kraju posjete dogodila se jedna pomalo bizarna situacija. Trebao sam pišati i kada smo stigli do wca, Patriciju nisu htjeli sa mnom pustiti unutra. Nisu mogli razumjeti da mi je Patricija asistentica, da ne mogu sam pišati i da mi treba pomoć! Na kraju je osoba zadužena za wc pozvala nadležnu osobu koja je došla i uživo „odobrila“ da Patricija i ja skupa odemo na wc, ali pod jednim uvjetom. Kada smo ušli u wc, cijelu su prostoriju zaključali, a mi smo dobili čuvara koji je cijeli postupak „nadgledao“.
Najluđi kvart na svijetu? Grad smeća!
Po završetku posjete parku imao sam želju za kraj otići u grad smeća, kvart u kojem se doslovno sortira smeće! Problem je bio u tome što sam o tom mjestu čuo dosta loših stvari, nisam znao kako otići tamo i htio sam pronaći nekog iskusnog vodiča sa znanjem engleskog koji bi nas proveo kroz taj kvart. Javio sam se Antoneli i Shadyu, ali nitko od njih dvoje nije na vrijeme mogao stići do nas i otići s nama.
Kako nisam htio odustati, stižemo na parking ispred parka i nekom taksistu pokušavam objasniti što želim i trebam. Na moju sreću, razumije me i poziva nam taksi iz kojeg izlazi ogroman i debeli Egipćanin, nalik nekom mafijašu. Naravno, engleski nula bodova, ali idemo! Nadam se da nećemo ostati bez bubrega…
Ulazimo u Garbage city, sirotinjsko naselje u podnožju brda Mokattam na periferiji Kaira, naseljeno koptskim kršćanima. Već po samome ulasku uočavam apsolutni kaos, mnoštvo ljudi, vozila, smeća i užasan zrak ispunjen nekakvim letećim česticama i sranjima. Imam osjećaj da ću dobiti neku bolest ako se ne zaštitim! Odlazim inkognito mode, stavljam naočale i masku!
Ljudi nam viču „no camera“, neki postavljaju noge, neki mašu i pozdravljaju, a velika većina izgleda kao da je maloprije stigla iz zatvora i da bi me mogla ispikati za čaj. Sva sreća, s maskom i naočalama moja svijetla put manje dolazi do izražaja, pogotovo ako uzmemo u obzir da je mene vozač od preko 120 kg. Nema tu turista, nema niti policije ako mene pitate, samo smeće, lokalci i pokoji blesavi turisti, kao mi! Iako s jedne strane odvratna, ova fascinantna metropola smeća uspijeva primiti, sortirati, prenamijeniti i reciklirati oko 85% smeća preko 30 milijuna stanovnika Kaira. I da, oni to sve rade golim rukama! Smeće dolazi u Garbage city u kamionima i baca se na veliku gomilu koja funkcionira kao prva faza projekta od milijun faza. Faza 1 je početno razvrstavanje – često ga izvode muškarci i žene golih ruku sjedeći napola skriveni pored pretrpanih hrpa smeća drugih ljudi.
To smeće razvozi se dalje na sve moguće načine pa je ovdje tako moguće vidjeti tuk tukove s natovarenim smećem na pozadini u visinama preko tri metra. Jedan takav zabio se ravno u nas! Vozeći se unazad ušao je sa smećem ravno kroz moj prozor i strgao nam retrovizor. Jebote, sudar u gradu smeća! Ostajemo ovdje zauvijek! Neki klinac doslovno…mislio sam da će ga debeli ubiti! Lik izašao van, potapšao ga po ramenu i aj ćao! Prošli smo veći dio kvarta, osiguranje i stigli do crkve u koju na kraju nisam ušao. Kakav kvart ljudi moji! Vidio sam stvari koje niti u snu nisam mogao zamisliti i nevjerojatno mi je drago što sam posjetio ovo mjesto, iako se niti na jedan trenutak nisam osjećao sigurno!
Finalna odluka u Cubi!
Kako je dogovor da sljedeći dan rano ujutro idemo na Sinaj i dalje stajao, dolaskom u smještaj smo se spakirali i stiglu u Cubu gdje su došli svi, Shady, Fosh, Mustafa, Antonela, Beata i neki Antonelini prijatelji. Nažalost, stvari na putu ne idu uvijek po planu pa od Shadya saznajem da je Ayman odlučio ne ići za Sinaj s nama i da sutra idemo samo nas troje! Ono što je bilo pozitivno jest to da kada sam spomenuo da mi je plan nakon Sinaja otići u bijelu pustinju, svi su rekli da bi htjeli ići s nama. Mislim da je početni popis sačinjavao preko petnaest ljudi, no znao sam odmah da taj broj nije realan. Mustafa, Antonelin prijatelj, rekao je kako će pokušati preko firme dobiti financije da se ovaj izlet odradi besplatno i sada nam je samo preostalo čekati i dogovoriti detalje. Bez obzira na naš dogovor, Mustafa mi je od početka djelova kao tip koji više priča nego radi pa mi je bilo sasvim normalno za očekivati da apsolutno ništa neće napraviti…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
