Ustajemo rano ujutro. Vani je još mrkli mrak. Dok se cure pakiraju, ja vrijeme provodim na trbuhu, odmarajući se i pripremajući za put koji slijedi. Čeka nas preko tisuću kilometara vožnje u komadu, najduži put od kako sam nastradao. Ne mogu znati što me čeka, ali mogu se pripremiti najbolje što mogu tako da odmorim tijelo.
Dan 27 – Siwa – Kairo – 10.06.2021
Napustivši Siwu, stižemo na dugu i ravnu cestu. Totalni je mrak i nigdje nema nikoga. Ubrzo dolazimo do malog odvojka bez ikakvog znaka i ništa nam nije jasno. Oba puta bi trebala voditi prema Kairu, ali čemu odvojak? Cure spavaju, ja nastojim ostati budan i biti uz Amra koji se odlučuje otići lijevo.
Nakon par minuta u daljini uočavamo nekakvu prepreku i stižemo pred ogromna vrata. Ništa ne vidimo, iako imamo upaljena duga svijetla. Odjednom se čuje vika! Uočavam na svega dvadesetak metara vojnika kako viče i prilazi nam s mitraljezom uperenim prema nama. Uočavam i dva tornja na krajnjim rubovima vrata i na svakom od njih vojnika s uperenim mitraljezom prema nama.
Uočivši vojnike, Amro i ja dižemo ruke u zrak! Mislim si, čovječe, što je ovo!? Kako smo dospjeli u ovu situaciju?
Vojnik viče na nas…
Amro viče na vojnika…
Vojnik opet nešto viče na što Amro gasi svijetla…
U potpunom smo mraku, imamo tri mitraljeza uperena u nas i ne znam niti sam što mi kroz glavu prolazi. Neće li valjda pucati na nas? Zašto bi? Zašto smo ovdje i što ovi ovdje rade?
Nakon desetak sekundi potpune neizvjesnosti, vojnik prilazi prozoru i viče na Amra dok Amro uzvraća jednakom mjerom. Vojniku se na licu vidi da je mlad, a očito i uplašen. Govori nam da je ovo vojna baza i da smo krivo skrenuli na što mu Amro govori da nema nikakvog znaka na cesti i da bi netko ovako mogao poginuti!
Okrećemo se, puštaju nas i nastavljamo dalje. Malo je reći da samo u šoku, prvenstveno Amro i ja. Nevjerojatno mi je da su cure ovo prespavale i da uopće nisu svjesne situacije u kojoj smo se našli. Očito smo prišli bazi velikom brzinom i sa upaljenim dugim svijetlima, što je vojnike preplašilo i „zaslijepilo“. Uplašili su se kao i mi i na sreću, nitko nije nastradao! Čovječe, imali smo mitraljeze uperene u nas, govorimo si Amro i ja međusobno….
Po putu sam u međuvremenu, ne zna, niti sam kako izgubio jastuk od kolca. Još uvijek pod dojmom i polako već umoran od svega, počinjem osjećati zasićenje. Umoran sam, cijeli izranjavan i sada sam još izgubio jastuk od gotovo 500 eura! Srećom. Za dva dana idemo doma pa si govorim kako još samo malo trebam izdržati. Sa svim tim negativnim emocijama, u tom trenutku ne doživljavam Amra koji mi govori kako svi možemo spavati kod njegovog prijatelja. Nije me više briga za ništa, samo želim doma! Ljut sam i odlučujem šutjeti pa cure odlučuju da ćemo noćiti kod njega.
Posljednji pozdrav Kairu
Nakon deset sati naporne vožnje, stižemo u Amrov dom u Kairu. Tu upoznajemo njegovu ženu, kćer i tri psa. Iako je Amrov poziv za mene bio privilegija, čast i prilika za iskusiti nešto autentično, Jovana je imala pomalo drukčiji plan, a to je otići u neki fensi hotel slikati se. Ipak, u trenutku dolaska Amrovog prijatelja koji je došao po Jovanu, vidjevši i osjetivši energiju i autentičnost Amrovog doma, Jovana se odlučuje na ostanak.
Amro nam je odmah „otvorio“ vrata svojeg doma, pokazao nam je sve, prvenstveno svoje životinje, veliki televizor, kako i gdje sluša glazbu i naravno, svoju zalihu marihuane. Jedva je čekao doći doma i zapaliti…
Nakon što smo pojeli, a ja se legao na pola sata odmoriti tijelo, došao je trenutak za krenuti prema Hurgadi. U toj cijeloj priči, nešto se nije svidjelo Amrovoj ženi i izbila je svađa. Svađa toliko intenzivna da smo Patricija, Jovana i ja izašli van čekati Amra! Svašta smo čuli, pa čak i tanjure koji su letjeli po stanu! Nakon gotovo sat vremena van izlazi Amro, u suzama i kako on kaže, potencijalnim srčanim udarom. Eh, što nam te žene rade? Na moje pitanje želi li ostati doma, odgovara da je sve u redu i da nastavljamo po planu…
Vozimo se satima, pao je mrak, autoput, iako autoput, poprilično je nepredvidiv, radi rupa i vozača koji voze kao luđaci. Patricija pokušava Amra uvjeriti da treba odmoriti i kako bi ona trebala preuzeti, što se meni ne čini kao dobra ideja, bez obzira na Amrov umor. Jedno je voziti našim cestama, a drugo po ovim, po noći! Amro uvjerava Patriciju da je u redu i da može pa nastavljamo do benzinske do koje stižemo satima nakon napuštanja Kaira. Amro ovdje konačno posustaje i prepušta volan Patriciji.
Patricija cijelo vrijeme vozi barem 20-30 km/h iznad ograničenja, što mi se nikako ne sviđa, ali tvrdoglavo ne sluša ništa što joj govorim pa odustajem. Svaki check point kojeg smo na cijelom ovom putu prošli tristotinjak metara ispred ima ogromnog ležećeg policajca i kako se cesta postepeno sužava, osjećam da nam slijedi isti. Govorim Patriciji da uspori. Ne doživljava me. Nastavljamo i punom se brzinom zaletavamo u izbočinu koja odbacuje džip u zrak i sve stvari s krova padaju po cesti.
Hurgada
Nemam ništa potrebu reći, kupimo stvari po cesti, prolazimo check point i nešto kasnije ulazimo u Hurgadu. Ne znam gdje idemo, osim da idemo kod tog nekog tipa od Amra. Stvarno mi je više svejedno, ovaj me dan ubio, sjedim preko dvadeset sati i samljeven sam!
Dolazimo do neke rampe Bogu iza nogu i to u potpunom mraku. Čuvar nas pita gdje idemo na što obavlja poziv i diže rampu. Prolazimo i odmah uočavam ogromne žute kuće u nizu i shvaćam da smo u nekakvoj fensi četvrti. Ništa mi opet nije jasno. Amro, što mi radimo ovdje?
Zaustavljamo se ispred jedne takve kuće, vrata se otvaraju i van izlazi TELE od psa od preko 75 kilograma! Slijedi ga tip, nešto nižeg rasta i markantnog izgleda. Rekao bih na prvu da je Talijan! Ovo je moj prijatelj Sheriff, upoznaje nas Amro. Odmah se vidi da tip savršeno priča Engleski, a sudeći po tome gdje s nalazimo, očito nije bilo tko! Ulazimo u kuću i dok ispred nas hoda ova gromada od psa po imenu Butch, gledam mu u ta viseća i impresivno velika jaja! Pa pobogu, veća su od mojih šaka!
Kako je kuća na tri kata, s obzirom na moje mogućnosti, sjedamo u mali dnevni boravak na samom ulazu u stan. Nismo niti sjeli, a Sherif već iz svojeg drvenog stola vadi za pušit! Uočavam i da čovjek ima finu kolekciju alkoholnih pića, što ovdje baš i nije lako ili legalno za nabaviti! Svi sjede na kauču koji se nalazi u udubini u zidu, a ja sam isturen i sjedim u kolcima. To znači da se svaki put kad ovaj tenk od psa odluči ustati, moram maknuti i to iz dva razloga. Prvi, jer lik mora proći, a drugi, jer me jebeno strah!
Došlo je vrijeme da Sherifa konačno pitam nešto o njemu. Govori mi da je kao i Amro studirao u Americi, otac mu je bio uvoznik za Bmw, a da on, roni s morskim psima! Molim? Kako misliš „roniš s morskim psima“? Zajebavaš me!? Čovjek mi mrtvo hladno opet odgovara kako roni i to s morskim psima te da ima preko sedamnaest tisuća zarona! Možeš li mi dokazati, da znam da me ne zajebavaš, pitam ga? Vadi on meni ronilačku karticu na kojoj stvarno piše maloprije spomenuta cifra! Čovječe, upravo mi popravi dan!
Satima sam ga ispitivao, a on je odgovarao. Rekao mi je toliko fascinantne stvari o morskim psima, da je snimao za NG, Discovery,a i BBC! U jednom trenutku mi je čak pokazao i snimke i slike kako je izvukao nekog ronioca kojeg je morski pas ugrizao za nogu. Doslovno ono, filmske scene!
Toliko smo se zapričali da je na kraju vani svanulo i nitko se nije niti sjetio Sherifovog prijedloga da odemo na krov kuće kako bi dočekali izlazak. Lik je u pol pet ujutro išao kuhati paštu kako bi jeli i toliko mi je popravio dan da sam poželio da se isti ne završi! Ipak, nakon skoro 30 sati sjedenja i nakon što je sunce sad već u potpunosti izašlo, bilo je vrijeme za spavanje…
Dan 28 – Hurgada – 11.06.2021
S obzirom na to da smo bili budni nakon što je sunce izišlo, budimo se kasno i dan započinjemo s oproštajem od Jovane. Ona odlazi nešto sjevernije, u neki fensi grad s hotelima i jahtama. Koliko god to meni bilo neshvatljivo, izabrati nešto takvo umjesto ostati s lokalcima koji su te odlučili ugostiti, moram poštovati njezin izbor.
Sherif, Patricija, Amro i ja odlazimo u grad. Vozeći se Sherif nam priča o gradu. Ima puno dobrih priča, sve zna i jako ga je zanimljivo slušati. Dobiješ skroz drugi dojam mjesta kada ga gledaš kroz oči lokalca. U centru smo prošetali rivom, Sherif nam je pokazao marinu i ronilačke brodove, a u dućan sa ronilačkom opremom došli smo po, niti manje niti više, travu!
Kako smo u obilazak krenuli kasno, a ja sam već vidio dio Hurgade, jedino meni zanimljivo bilo je još vidjeti džamiju. Pred Al Mina džamiju dolazimo točno na vrijeme, pred paljenje svijetla i poziva na molitvu, meni najljepšeg iskustva koje uvijek rado nosim sa sobom putujući Arapskim zemljama!
Dočekavši kraj molitve, dečki su nas odveli na market. Doslovno smo bočno parkirali uz štand nasred ulice, a ja sam kupovao iz auta. Uz Sherifa i Amra, nikome nije palo na pamet pelješiti me i ovo mi je možda bilo i najugodnije iskustvo sa marketa u Egiptu.
Povratkom u kuću, dočekalo nas je iznenađenje! Sherif je od privatnog ribara naručio ribe, lignje i školjke! Tip nam je to doslovno donio s broda, svježe ulovljeno! Iako nikada do sada na putu još nisam riskirao sa školjkama, sa ovako svježima i jednim danom prije povratka u Hrvatsku, nisam mogao odoljeti!
Dan 29 – Hurgada – Ljubljana – Zagreb – 12.06.2021
Danas nam je zadnji dan putovanja Egiptom! Iako sam neki dan bio loše volje radi niza loših događaja, moram priznati da me dolazak u Hurgadu, a i ovaj kratki ali slatki boravak kod Sherifa uistinu preporodio! Pozdravili smo se sa Sherifom, zahvalio sam mu na svemu i zaputili smo se na ribarsku tržnicu. To je jedina stvar koju smo mogli, a i htjeli vidjeti prije odlaska na avion.
Tržnica se nalazi u centru grada i na otvorenom je. Možda i bolje jer smrad je brutalan! Osim toga, poda punog ribljeg izmeta i nekih vrsta riba koje do sada još nisam vidio, ovdje se nema što za vidjet.
Nakon ribarnice radimo kratku pauzu i Amro nas ostavlja na aerodromu. On će još jednu noć odspavati kod Sherifa i ujutro će za Kairo. Vjerujem da je i njemu ovih par dana bila pustolovina i da mu je baš to u ovoj pandemiji trebalo! Nevjerojatno je kako sam ga sasvim slučajno pronašao. Bio je odličan i u njemu smo imali vodiča, vozača, roditelja i prijatelja!
Avionom smo navečer sletjeli u Ljubljanu gdje nas je s mojim autom dočekao Luka. Njega smo odbacili do doma i krenuli za Zagreb…
Nakon mjesec dana Egipta kojeg smo prošli uzduž i poprijeko, mogu samo reći da je Egipat divan i da je mnogo više od piramida!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
