216

Alarm me budi nešto prije 04:00 ujutro. Iako bih se inače jedva digao u ovo doba, adrenalin i činjenica da idem na mjesto o kojemu sam cijeli život samo mogao sanjati, budi me toliko naglo da zamalo ustajem „na noge“! Već u 04:30 po nas dolazi taksi, vremena za izležavanje nema, budim dečke, a Matiji šaljem poruku reda radi, da provjerim dolazi li čovjek ili se zajebavao da ide s nama. Spremni, dio stvari, prvenstveno zimske robe, ostavljamo u šupi kod vlasnika apartmana i time si uvelike olakšavamo ovo putovanje.

Dan 45 – Santiago – Uskršnji otok  (28.02.2024)

Po izlasku iz nebodera, na ulici nas dočekuje Matija, a tu su i dva taksija. Nekom nelogičnošću raspoređujemo se tako da ja odlazim sam u jedan taksi sa stvarima, a njih četvero u drugi. Tko se pametan dosjetio toga da mene nepokretnog pošalje samog ne znam, ali u redu. Ostavljen sam sa šutljivim taksistom i sa svojim mislima, vozeći se kroz još uspavani Santiago, zamišljen gledam kroz prozor. Tijelom mi prevladava uzbuđenje, a glavom stotine misli o sljedećoj destinaciji.

Sjećam se još dana kada mi je putovanje u Južnu Ameriku po prvi put palo na pamet i kako sam odmah rekao kako je moj najveći prioritet ovog putovanja otići na Uskršnji otok. Toliko sam se brinuo oko toga hoću li imati dovoljno financija za ovaj „podvig“, toliko sam mozgao, a onda upitavši oca što on misli o svemu dobio odgovor: „U blizini si, kad ako ne sad? Iskoristi to i odi! Ja bih otišao…“. Prvi put mi je takvo nešto u životu rekao i od tad više nikada nisam pomislio ne ići…

Fokusiran tako na sve osim na cestu kojom se vozimo, taksist me dovodi na krivi terminal. Stigao sam na international, a trebao sam na domestic. Srećom po mene, nije samo moj taksist fulao, već i njihov! Iskrcavamo se i hodamo prema našem terminalu.

Na Latamov šalter, s natpisom „Isla de Pascua“, što na Španjolskom znači „Uskršnji otok“ stižemo točno u šest ujutro, sat vremena prije leta. Moja prtljaga za par kila prekoračuje limit pa se uspijevam izvući na to da su mi unutra medicinske potrepštine, što i nije daleko od istine, ali spašava me to penala od čak 60 dolara! Inače, Santiago je jedino mjesto iz kojeg se može letjeti za Uskršnji otok, a Latam jedina aviokompanija koja leti tamo. Letovi su dva puta dnevno, a cijene karata znaju ići i do 800 dolara.

U avion ulazimo bez problema, a unutra me dočekuje poprilično iznenađenje! Sjevši na mjesto, do mene dolazi stjuard, govoreći mi kako mi je na cijelome letu na raspolaganju za što god treba i da na letu imaju posebna mala kolica bude li mi potrebno ići na wc. To je po prvi put da takvo što čujem ili doživljavam, s obzirom da aviokompanije obično nemaju praksu držanja kolica u kabini. Zahvaljujem se i tražim dekicu, s pretpostavkom da će me ubiti s klimom. Ipak letimo četiri i pol sata!

Tako je naravno i bilo! Uzletjevši, ono što me najviše fasciniralo jest automatsko zatamnjivanje  stakala, a kada me to prošlo, „okrenuo“ sam se na izbor filmova. Iako inače volim na ekranu promatrati rutu kojom letimo, kako sada samo letimo iznad oceana, to baš i nije imalo smisla. Shvativši da sam se potpuno smrznuo, na pola filma prekrivam glavu dekom i tonem u san.

Dva sata kasnije budi me komešanje putnika i riječ koju najviše volim čuti za vrijeme leta – „slijećemo“! Gledajući kroz prozor u beskrajnu morsku pustinju, odjednom se niotkuda pojavljuje kopno, Uskršnji otok! Isuse, ne mogu vjerovati da sam ovdje, uzbuđenje mi raste na najviše i dobivam, kako bi moja majka rekla, totalni popizditis! U pozitivnom smislu naravno…

Na avion priključuju stepenice, što znači da rampe za kolica nema! Ne mogu ih kriviti, jer turista u kolicima ovdje vjerojatno vide jako rijetko. Iako po mene dolazi osoblje aerodroma, dečki me sami odlučuju iznijeti van. Prošavši stepenice, sjedam u kolica i to na Uskršnjem otoku, najudaljenijem mjestu na kojemu sam ikada bio! Naime, Uskršnji otok jedno je od najizoliranijih mjesta na svijetu, a od kopna Južne Amerike dijeli ga gotovo 3700 km! Njegov najbliže naseljeni susjed jest otok Pitcairn na zapadu, udaljen 1931 km i sa svega 50 stanovnika.

Zračna luka Mataveri

Iako me pere teška uzbuđenost, ipak se nalazimo na pisti pa nas usmjeravaju prema izlazu. Hodajući, primjećujem malenu zgradu aerodroma sa slamnatim krovom. Manja je možda čak i od one koju sam vidio u Australiji, sletjevši u Ayer’s Rock. Iako bi čovjek rekao, aerodrom ko’ aerodrom, ovaj na Uskršnjem otoku nije baš bilo kakav aerodrom.

Zračna luka Mataveri jedina je na otoku i smatrana je najudaljenijom međunarodnom lukom na svijetu. Izgrađena 1965. od strane građevinske kompanije Longhi, koja je za to vrijeme ovdje donijela sve, od stotine radnika, strojeva šatora i terenskih bolnica na brodovima, luka je postala životna veza Uskršnjeg otoka s ostatkom svijeta. Ipak, njezina svrha u početku nije išla iznad malih zrakoplova te manjih grupa turista, no, sve se promijenilo kada se u cijelu priču uključila NASA. Kako bi imala sigurnu i alternativnu točku za slijetanje svemirskog shuttlea u slučaju hitnog slučaja iznad Tihog oceana, NASA proširuje pistu na 3.318 m, što joj omogućuje prihvat i najvećih putničkih zrakoplova poput Boeinga 787. Danas zračnu luku uglavnom koristi čileanska zrakoplovna kompanija LATAM Airlines, koja održava redovite letove između Uskršnjeg otoka i Santiaga, a povremeno i prema Tahitiu (Papeeteu).

Pokupivši prtljagu, izlaskom iz aerodroma uzbuđenje dodatno raste. Slijedi ono čemu sam se baš veselio, a to je dobivanje cvjetnog vijenca po slijetanju, od strane lokalaca. Kako je sve oko smještaja dogovarao Alen, znao  sam da nas netko treba dočekati, ali nisam imao pojma tko. Gledam okolo znatiželjno, promatram kako ljudima po izlasku lokalci stavljaju vijence oko vrata i izmamljuju im osmijehe na licima. Osmjehujem se i ja, pitajući se kad smo mi na redu? Uočavamo ženu tamnije kako drži znak s Alenovim prezimenom. Prilazi nam, pozdravljamo se i ispituje nas pričamo li španjolski. Srećom, ona priča engleski. Nekako je ležerna i nervozna u jednome. Možda je razlog tome što nas je petero muških stranaca. Za razliku od ostalih lokalaca koji su se za svoje goste pomalo uredili, ona je, barem na prvu, obučena kao za šetnju po kući. Uz sve navedeno, primjećujem da nema niti vijence i moje se raspoloženje malo kvari. Razočaran sam, baš me veselilo to…

Dolaskom na parking, kod automobila nas dočekuje tip sa djetetom. Pretpostavljam da je dijete njeno, a tip bi joj mogao biti otac i vlasnik smještaja u kojemu odsjedamo. Trpamo se u dva auta, Jakov i Mladen odlaze s tipom, a Alen, Matija idemo sa ženskom i djetetom. Dijete sjedi naprijed, njoj u krilu, sa otvorenim prozorom. Nema pojasa, nema ničega. Krećemo pa odmah odlučujem uzeti mobitel u ruke i pokušati malo snimiti okolo. U tom trenutku shvaćam da je žena upravo počinje dojiti dijete i ne znam oduševljava li me to ili šokira. Pokušavam ne snimati prema njoj, iako mi Matija odostraga viče da snimim, ali ne želim nikoga dovoditi u neugodnu situaciju, pa tako niti sebe.

Na moje pitanje kako se zove, odgovara mi; „Jackie, kao Jackie Chan“! Zapravo, piše se Jaque, a puno joj je ime Jaqueline. Engleski priča poprilično dobro, ali naglasak joj je jako simpatičan. Dojma sam kao da slušam nekoga iz filma Pirati s Kariba.  Vozimo se prema smještaju, snimam i dalje, a ispadam i glup pitanjem kako joj se kćer zove. Ne radi se o curici, već o dečku, ime mu je Hekemakau i star je godinu i tri mjeseca. Spominje mi povezanost njegovog imena sa hobotnicom (pul pul) ali poveznicu ne shvaćam najbolje.

Već u prvih pet minuta onaj prvi dojam o Jaque pada u vodu i što više pričamo, to mi se više sviđa. Opustila se, a i mi smo se. Prolazimo jedinim mjestom na otoku imena Hanga Roa, a Jaque nam sve pokazuje i objašnjava. Prolazimo crkvu Svetog križa, vjerojatno jedinu crkvu na otoku, osnovanu od strane Sebastian Englerta 1937. godine. Mise su svaki dan u 19h, a posebno je zanimljiva ona nedjeljna u 9 sati, kada se okupi većina mještana. Misa je na španjolskom, ali se pjeva na lokalnom Rapa Nui jeziku.

Prolazeći veliku zgradu Jaque nam govori kako je riječ o bolnici, a ja se nadovezujem kako se nadam da nam neće trebati ne znajući da ću se time zacoprati par dana kasnije. Kako se za otok baš i nisam najbolje pripremio, ispitujem ju za izlete i saznajem da je i sama službeni vodič. Na glavne atrakcije otoka ne može se doći sam, kao turist, već je za to potrebno imati vodiča koji za turu od dan i pol košta 300 dolara bez obzira na količinu ljudi.

Najljepši cvijet na otoku

 Dolaskom do smještaja na svega par minuta vožnje od grada dobivamo jedan od tri bungalova. Riječ je o smještaju Cabañas Tongariki, a noć za sve nas plaćamo svega 70 dolara! Ovdje nas dočekuje domaćica, Jaqueina majka Patricia. Jaque nam govori da je zajebana, a uživo tako i djeluje! Baš kao u onim Američkim filmovima gdje imaš one crnkinje koje bi te mogle prebiti samo tako. Čovjek koji je po nas sa Jaque došao na aerodrom njezin je muž I Jaquein otac, kako sam pretpostavio. Ajde, nisam sve fulao! Čovjek se zove Ivan, što je poprilično neobično, no, ne saznajem kako i od kuda je dobio ime.

Naš bungalov je minimalistički uređen. Ne mogu reći da je previše čisto, ali koliko para, toliko muzike. Za nas će biti i više nego dobar. Mladen i ja smještamo se u sobu s bračnim krevetom, a ostatak ekipe je u sobi s krevetima na kat. Trijem mi je baš onako, za teški chill, a najviše od svega sviđa mi se vrt. Među raznim drvećem ovdje nailazimo na drvo manga, banana, a ubrzo otkrivamo i da svugdje oko bungalova raste niti manje niti više nego marihuana!

Iako nam je plan bio odmah prošetati do grada, nešto pojesti, kupiti karte za park i pronaći auto za najam, u tome nas sprječava jaka kiša koja se u svega par minuta spušta s neba. Osim toga, nestaje struje pa nam ne preostaje ništa nego promatrati djecu koja se ispred našeg bungalova igraju u blatu. Niti ne uspjevši isprocesuirati sve doživljeno do sad, na ulazna nam vrata stiže Patricia i ispaljuje “for my guests” stavljajući punu šaku trave na naš stol! Priznajem, momentalno zaboravljam na cvjetni vijenac shvativši da je ovo “cvijeće” puno bolje, a i originalnije!

Prestankom kiše krećemo prema mjestu i u svega desetak minuta stižemo u Hanga Rou. Gradić je mali i prolazi se pješke u svega pola sata. Sa tim svim malenim kućicama i slamnatim krovovima više djeluje nalik resortu nego nekakvom gradu. Nema glomaznih zgrada, velikih hotela niti tragova masovnog turizma. Gradićem vlada opuštena atmosfera, sve je nekako u zelenilu i drvetu i djeluje dosta živopisno. Ovdje obitava oko 3000 stanovnika, što čini gotovo cjelokupno stanovništvo otoka. Većinu stanovništva čine pripadnici naroda Rapa Nui, potomci polinezijskih doseljenika, dok manji dio čine doseljenici s čileanskog kopna. Službeni jezik je španjolski, dok mnogi stanovnici bez obzira na to i dalje njeguju i govore jezikom Rapa Nui. Ekonomija Hanga Roe, a i otoka, temelji se prvenstveno na turizmu, jer posjetitelji dolaze zbog čuvenih moai kipova, arheoloških nalazišta i jedinstvene kulture. Osim turizma, važnu ulogu imaju i ribarstvo te lokalna poljoprivreda.

Prvi moai

Šećemo i prolazimo suvenirnice, galerije te mnogobrojne restorane. Redom ulazimo u svaki rent-a-car, ali nailazimo na poprilično visoke cijene od kakvih 60 dolara za maleni auto u koji niti ne stanemo svi. To bi značilo da trebamo iznajmiti dva i tako se voziti svaki dan, što nam se baš i ne čini kao najisplativija opcija.

Pomalo umorni od traženja auta i cijelog puta, izbijamo na obalu i sjedamo u maleni restoran imena Ohehu Surf Café. Restoran je smješten uz nogometni teren, luku i malenu gradsku plažu Peu. Pogled iz restorana puca na beskrajni ocean, a tu su i dva Moaia okrenuta prema kopnu. Riječ je o Ahu Tautira i Ahu Hotake,  a vjeruje se da su imali duhovnu ulogu čuvara luke, a ne ljudi, kao što je to slučaj sa ostalim kipovima. Za jelo svatko naručuje svoje, a ja naručujem file lokalne ribe i smoothie od miješanog voća, vjerojatno najbolji koji sam ikada pio!

Pojevši, stižemo u turistički centar u kojemu kupujemo karte za park po cijeni od 80 dolara po osobi. Bez te karte nema ulaska na niti jednu atrakciju, a ono što je specifično jest da se kupnjom karte na najpoznatije atrakcije može ući samo jednom. U sklopu centra nalazi se ogromna suvenirnica, a tu je i ponuda svih mogućih tura na otoku, kao i lokalnih vodiča. Gledajući ih sve, sve mi se više sviđa ideja da za našeg vodiča uzmemo Jaque. Ture koje se nude u centru nisu jeftinu, sve su više-manje grupne i ne nude puno.

Neodlučni oko ture, dočekujemo prolom oblaka pa zovem Jaque kako bih je zamolio ako može doći po nas. Odvevši nas u smještaj, odlučujemo uzeti Jaque kao našeg privatnog vodiča. Sve nam lijepo, pažljivo i sa strpljenjem objašnjava na karti pa odlučujemo sutra na poludnevnu turu, a prekosutra na cjelodnevnu. Kako ne stanemo svi u njezin auto, Alen i Matija će sutra iznajmiti motore i ići za nama.

Dan 46 – Uskršnji otok  (29.02.2024)

Patricia nas već od samog jutra u više navrata posjećuje. Čini se da smo joj dragi i rado priča s nama, a njezin sad već prepoznatljiv i zaštitni znak jest frula u ruci. Nadimljena je ko’ šunka od jutra do mraka! Glasna je, ali smiješna, draga i simpatična, bez obzira na to što izgleda kao da bi nas svu petoricu mogla zatući. Imamo još vremena do dolaska Jaque i prije polaska na turu pa Alen i Matija odlaze do grada iznajmiti motore. Matija se vraća s motorom, a Alen praznih ruku. Razlog – svi motori su rentani! No, Patricia nam govori da oni imaju motore za najam, kao i automobile. Imaju i suvenirnicu, a po onome što smo shvatili, i na drugom mjestu na otoku imaju smještaj za najam. Osim toga, veći dio obitelji su vodiči i čini mi se od svega skupa žive poprilično u redu.

Jaque po nas dolazi točno u 14:30, kao i po dogovoru. Svi smo spremni, Alen i Matija na motorima, a nas troje s Jaque u autu. Nemam pojma gdje idemo danas, prepušten sam slučaj i uopće se nisam htio zamarati nikakvim istraživanjem i planiranjem na otoku prije dolaska. Uistinu sam htio samo uživati. Sve što znam jest da prvo idemo do banke i bankomata podići novce! Podignuvši 200 dolara za kojih mi uzimaju 8 dolara provizije nastavljamo dalje. Kamo? Na krater vulkana, govori mi Jaque. Vozimo obalom, prolazimo grad i luku te se postepeno uspinjemo zemljanom cestom okruženom zelenilom što me nekako malo podsjeća na Afriku.

Jaque nam u vožnji priča o otoku, koji je gotovo cijelom površinom 1995. uvršten na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Otok je zapravo vrlo mali te zauzima površinu od svega 160 km² od kojih je veći dio zaštićen unutar okvira Nacionalnog parka Rapa Nui. Otok administrativno pripada Čileu, koji ga je 1888. aneksirao te 1966. lokalcima dodijelio Čileansko državljanstvo. Prema Čileanskom popisu stanovništva iz 2017. godine, na otoku je zabilježeno 7.750 stanovnika, od kojih se 3.512 (45%) izjasnilo kao Rapa Nui. Službeni jezik je španjolski, ali na otoku jako puno lokalaca priča rapanuiski. S obzirom na to, Uskršnji otok je jedini teritorij u Polineziji sa španjolskim jezikom kao službenim. Iako se otok danas naziva Easter island, illi Isla de Pascua na Španjolskom, lokalci preferiraju ime Rapa Nui. No, bilo je tu još imena, domorodačkih, poput „Te pito o te henua“ što bi u prijevodu značilo „pupak svijeta“ i „Mata ki te rangi“ , u prijevodu „oči koje gledaju u nebo“.

I tu zapravo dolazimo do valjda najčešće postavljanog pitanja o otoku, od kuda ime Uskršnji otok? Na Uskršnju nedjelju, 5.04.1722, otkrio ga je nizozemski istraživač Jacob Roggeveen, tragajući za fantomskim otokom Davis land, nazvanim po gusaru koji ga je pronašao. Jacob je otok nazvao Paasch-Eyland, što je tada na Nizozemskom značilo Uskršnji otok. Iskrcavši se na otoku, Jacoba je dočekalo nekoliko tisuća otočana, što povlači pitanje – od kuda ti ljudi tamo!?

Kako nam Jaque priča, ti doseljenici stigli su iz Polinezije, točnije, sa mjesta imena Hivu, koje danas više ne postoji. Ipak, pretpostavlja se da je to područje bilo negdje oko Markižanskog otočja. Vjeruje se da su Polinežani otok naselili oko 1200. godine, a da ih je u tome predvodio poglavica Hotu Matu. Prema legendi, Hotu Matuov savjetnik Haumaka imao je san u kojemu je njegova duša putujući, s ciljem pronalaska nove zemlje, pronašla Matu ki te rangi (oči koje gledaju u nebo) tj. Uskršnji otok. Probudivši se, Huamaka je za svoj san rekao poglavici koji je potom sedmorici ljudi naredio da otplove prema otoku i istraže ga. Vrativši se, Hotu Mata pokreće kolonizatorsku ekspediciju od pedeset ljudi i sa dva dvotrupna kanua, vođen snovima i spiritualnim vizijama te navigirajući pomoću zvijezda stiže na Uskršnji otok. Smjestivši se na otoku, Hotu Matu zemlju dijeli na klanove među svojim sljedbenicima. Jaque spominje sedam klanova, Miru, Marama, Hotu iti, Ko Ra’a, Haumoana, Ko enakua i Ko kohau rogorogo.

Ništa to naravno nije potpuno točno, pa postoji i teorija da su Polinežani na otok stigli iz Južne Amerike, s obzirom na njihove nevjerojatne navigacijske sposobnosti. Razlog tome je rasprostranjenost slatkog krumpira po otoku u to vrijeme, kao i način gradnje te arhitektura  slična onoj u Peruu. Norveški etnograf Thor Heyerdahl, koji je na čuvenoj splavi Kon-Tiki preplovio udaljenost od Južne Amerike do Francuske Polinezije, istaknuo je mnoge kulturne sličnosti između Uskršnjeg otoka i južnoameričkih indijanskih kultura, za koje je sugerirao da su mogle nastati dolaskom dijela doseljenika s kontinenta. Prema lokalnim legendama, skupina nepoznatih muškaraca s dugim ušima, nazvanih hanau eepe, stigla je na otok neko vrijeme nakon Polinežana, donijela tehnologiju klesanja kamena i pokušala porobiti lokalne Polinežane. Ipak, neki rani zapisi navode hanau eepe kao izvorne stanovnike, dok su Polinežani prikazani kao kasniji doseljenici koji su došli s otoka Oparo. Nakon što su međusobne sumnje prerasle u nasilni sukob, hanau eepe su zbačeni i istrijebljeni, ostavljajući samo jednog preživjelog. Prvi opis demografije otoka koji je dao Jacob Roggeveen 1722. godine i dalje je tvrdio da su stanovništvo činile dvije različite etničke skupine, jedna očito polinezijska, a druga „bijela“, s toliko izduženim ušnim resicama da su ih mogli vezati iza vrata. Roggeveen je također primijetio da su neki otočani bili „uglavnom visoki rastom“.

Rano Kau

Dolaskom na parking na visini od 324 m izlazimo iz auta i dolazimo do litice nekadašnjeg vulkana Rano Kau. Impresivan pogled pruža se na cijelu kalderu, najveću na otoku, kao i na unutrašnje jezero koje je stanovnike otoka nekada opskrbljivalo pitkom vodom. Danas je jezero bitno za otok jer tu rastu endemične biljke kojih nema nigdje na otoku jer je krater zaštićen od utjecaja ljudi, životinja, vjetra i oceana i time stvara vlastitu mikroklimu. Osim vulkana Rano Kau, na otoku se nalazi cijeli niz istih, od kojih su najpoznatiji Poike, Kau-a, Rano Raraku, Rano kau, Rano Aroi i Teraveka koji je ujedno i najviši vrh otoka sa 511 m visine.

Vrativši se put parkinga, na svega par metara od auta nalazi se visitor’s centar. U njemu nam Jaque predstavlja petroglife, naselje Orongo i kult ptičjeg čovjeka, tzv. Tangata manu. Uskršnji otok ima jednu od najbogatijih zbirki petroglifa u cijeloj Polineziji, s oko 1.000 nalazišta i više od 4.000 katalogiziranih petroglifa. Motivi i slike urezivani su u kamen iz različitih razloga: za stvaranje totema, obilježavanje teritorija ili obilježavanje neke osobe ili događaja. Na otoku tako postoje izražene varijacije u učestalosti tema među petroglifima, s najvećom koncentracijom motiva „Ptičjeg čovjeka” (Birdman / Tangata manu) u Orongu, mjesta koje ćemo sljedeće posjetiti. Ostali motivi uključuju morske kornjače, Komari, znak plodnosti (vagine), Manu piri, povezanost muškarca i žene  i Makemakea, glavnog Boga kulta Tangata manu ili „Ptičjeg čovjeka” s tijelom čovjek ali glavom i krilima ptice.

U centru se ne zadržavamo dugo te uskoro izlazimo van na drugu stranu na kojoj nas dočekuje pomalo nestvaran pogled. Spoj svijetlo plavog neba, tamno plavog mora i tamno zelene trave daje nesvakidašnji prizor i kontrast. U cijeloj pustinji oceana ne pronalazim niti jedan otok, kao niti brod, već samo beskrajno plavetnilo. Ovakav pogled nisam doživio niti na Palagruži sa koje se otoci i kopno ipak vide.

Orongo

Nakon svega pet minuta hodanja stižemo do dobro očuvanih ruševina  sela Orongo, također poznatog i kao „The bird man village“.  Ovo selo bilo je jedino ceremonijalno selo izgrađeno od strane Rapa Nui koje je isključivo imalo religijsku svrhu i predstavljalo je najvažniji ritualni centar cijelog otoka. Osim toga, ono predstavlja jedinstvenu arhitektonsku prilagodbu. Ovdje je tradicionalni dizajn gradnje hare paenga  preoblikovan i umjesto slamnatih krovova, kuće su bile potpuno izgrađene od ravnih ploča bazalta, koje su potjecale iz kratera Rano Kao. Ove kamene kuće, sagrađene oko 1400. godine, odražavaju odgovor na izloženost sela oštroj obalnoj klimi te korištenje bazalta kao dostupnog građevinskog materijala. Ulazi u nastambe bili su izrazito niski, pa su ljudi morali puzeći ulaziti unutra, značajka koja je vjerojatno pružala zaštitu od vremenskih nepogoda i time povećavala strukturnu stabilnost.

Nakon razdoblja procvata otoka u kojemu je počela izgradnja moai kipova, oko 1600. godine dolazi do kraha društva, nestašice hrane, gubitka raslinja na otoku, unutarnjih sukoba u kojemu klanovi međusobno ruše kipove i pada stanovništva. Ubrzo dolazi do nastanka nove religije, Kulta Čovjeka-ptice (Tangata manu), koji zamjenjuje staru vjeru u moai kipove. Ovaj kult je vjerovao da, iako preci i dalje brinu o svojim potomcima, posrednici između živih i mrtvih više nisu kipovi, već ljudi izabrani putem natjecanja. Bog Make Make, koji je bio odgovoran za stvaranje ljudi, imao je važnu ulogu u tom procesu. Kako se cijelo područje oko kratera Rano Kau, kao i sela Orongo smatralo svetim, ovo naselje bilo je posebno za Rapa Nui narod jer se jednom godišnje koristilo za posebnu ceremoniju, onu čovjeka-ptice tzv. Tangata Manu.

Odmah preko puta sela Orongo, niz 300 m visoke litice i cca. kilometar od obale mogu se vidjeti tri malena otočića, Motu kao kao, Motu iti i najveći od tri, Motu Nui. Upravo najveći od njih, Motu Nui, bio je nekadašnje mjesto na kojemu su se gnijezdile ptice imena Manutara. Kult čovjeka-ptice vjerovao je da je ptica Božji glasnik, a da jaje navedene ptice sadrži manu tj. snagu, kao i Bog Make Make. Svake godine, u 8. mjesecu, dolaskom ptica na otok označio je početak Tangata Manu ceremonije. Svaki klan imao je svojeg predstavnika, a natjecatelji su za cilj imali spustiti se niz 300 m visoke litice, otplivati preko kilometar do otoka Motu Nui, uzeti jaje i vratiti ga nazad do sela. Onaj koji bi to napravio prvi, odnio bi pobjedu za cijeli klan koji je na godinu dana preuzeo „vlast“ nad otokom, raspolažući svim resursima, sve do dolaska novih ptica. Sam natjecatelj bi navodno dobio ženu i petroglif na stijeni s motivom ptičjeg čovjeka, tj. Tangata manua.

Natjecanja za Tangata manu ceremoniju započela su 1760., nakon dolaska prvih Europljana, a završila su 1878. izgradnjom prve crkve na otoku od strane Rimokatolika koji su formalno na otok stigli 1864. Zanimljivo, na ovom je mjestu nekada stajao jedan moai imena Hoa Hakananaiam, u prijevodu „ukradeni prijatelj“. Njega su davne 1868. Englezi „ukrali“, ukrcali na brod i odveli kraljici Viktoriji gdje je ostao do dan danas, a može ga se vidjeti u Britanskom muzeju.

Puna Pau

Natovareni informacijama, napuštamo Orongo i krater te dolazimo do mjesta imena Puna Pau. Izlazeći iz auta prilazi nam čovjek i na Hrvatskom pita; „Dečki od kuda ste“? Odgovorivši mu, čovjek se predstavlja kao Edo, iz Zagreba! Pa da li je moguće da na jednom od najudaljenijih mjesta na svijetu naletimo na tipa iz Zagreba? Edo kratko putuje Južnom Amerikom, a kako kaže, Uskršnji otok bio mu je velika želja!

Pozdravljamo se sa Edom i ulazimo na lokalitet. Nemam pojma gdje smo zapravo pa penjući se na malo brdo uživam u pogledu na ocean i grad Hanga Rou koji se nalazi u neposrednoj blizini. Zapravo, ovdje je sve u neposrednoj blizini jer se cijeli krug oko otoka automobilom napravi za manje od 40 minuta.

Došavši na vrh brda s lijeve strane primjećujem veliko i okruglo kamenje porazbacano po livadi. Upitavši Jaque o čemu se radi, uzimam joj riječ iz usta i nadovezujem se; „Jesu li to šeširi od moaia“? Kako nam Jaque govori, nalazimo se u Maunga Puna Pauu, malenom vulkanskom krateru ili „cono de ceniza“ (čunj od vulkanskog pepela) koji je nekoć služio kao prapovijesni kamenolom za klesanje tih šešira.

Šeširi vidljivi na livadi, ili kako ih lokalci nazivaju, “Pukao”, u potpunosti su završeni, ali do svojih moaia nažalost nikada nisu dospjeli. Pukaoi su klesani od vrlo lakog vulkanskog kamena vidljivog po cijelom kamenolomu. Taj kamen, poznat kao crvena skora, crvenkaste je boje pa niti ne čudi da su i svi šeširi „obojani“ u crveno. Boja i materijal imaju i simboličko značenje: crvena boja bila je povezana s „manom“, duhovnom snagom, moći, pa izbor materijala nije bio samo estetski nego i ritualan.

Bez obzira na lakoću ovog kamena, svaki Pukao težio je oko 5 tona u prosjeku, dok su neki dosezali i težine od 10 tona! To dovodi do pitanja, kako je Rapa Nui narod u ono vrijeme transportirao šešire do kipova? Odgovor leži u cilindričnom obliku Pukaoa što je omogućavalo ljudima da šešire doslovno – kotrljaju! Kada bi šeširi bili dovedeni do moaia, kipovi bi se pomoću poluge uspravili, a onda bi se oko njih napravila rampa po kojoj se šešir dokotrljali do vrha i stavili ga moaiu na glavu. Ipak, sve to iziskivalo je ogroman napor i veliki broj ljudi, no, kako Jaque kaže, ljudi su posjedovali „manu“, tj. posebnu moć uz pomoć koje su ostvarivali ovakva impresivna postignuća.

Ahu Akivi

Iako je sve ovo što smo do sada vidjeli bilo iznimno zanimljivo i predstavljalo dozu mistike, pravo oduševljenje osjećamo dolaskom na sljedeći lokalitet. U podnožju vulkana Teravaka i najvišeg vrha otoka dočekuje nas prizor za pamćenje, sedam velikih moaia na postolju zvanom Ahu.

Ovih sedam moaia specifično je iz razloga što su to jedini kipovi koji su okrenuti prema oceanu, dok su svi ostali uvijek gledali prema selu. Prema legendi, predstavljaju 7 mladih istraživača koji su poslani od strane kralja Hotu Matu’a da istraže otok i pronađu mjesto za naseljavanje. Navodno gledaju prema Hivi, mjestu sa kojeg su nekadašnji i prvi doseljenici stigli na otok. No, zašto su kipovi uopće napravljeni i čemu su služili? Iako mnogi ljudi smatraju da se o kipovima ne zna ništa, a neki čak spominju i vanzemaljce, o pravoj svrsi kipova svakako se nešto zna.

Vjeruje se da moai utjelovljuju manu (duhovnu moć) umrlih predaka i napravljeni su u svrhu štovanja istih, prvenstveno važnih osoba, poput kraljeva, vođe klanova, uspješnih ratnika i istraživača, a imali su i ulogu učvršćivanja političko-duhovnog autoriteta. Vjerovali su da ako poštuju mrtve i daju im bolje mjesto u onom svijetu, da će im oni zauzvrat dati zdravlje plodnost, zemlju, životinje i sreću. Okrenuti prema selima, postavljeni su kako bi „pazili“ na zajednicu, a ne na vanjski svijet. Njihovo postavljanje na ahu (ceremonijalnu platformu) naglašavalo je tu zaštitničku ulogu. Izrada, transport i podizanje moaia bili su obredi ispunjeni ceremonijama, pjesmama i žrtvama. Kipovi su bili središte duhovnog života otoka prije velikih društvenih promjena u 17. i 18. stoljeću. Svaki moai pripadao je određenom klanu, veći i impresivniji kipovi pokazivali su moć, resurse i vještinu klana. Njihova izgradnja bila je način održavanja društvene kohezije i natjecanja među skupinama.

Iako se kod kipova nema baš ništa za raditi, osim vidjeti ih, dojam i prizor koji ostavljaju ukopava nas u mjestu na neko vrijeme. Cijeli život gledao sam ove kipove u časopisima poput National Geographica, a dolazak ovdje do svega par mjeseci zvučao je kao neostvarivi san, jer nikada u životu nisam niti pomislio da bih jednog dana mogao „koračati“ uz ove kipove.

Tahai

Sa završetkom naše poludnevne ture, Jaque nas dovodi na sam rub Hanga Roe, na lokalitet imena Tahai, gdje se i pozdravljamo od nje. Lokalitet Tahai specifičan je po mnogočemu, ovdje se može doći bez pratnje vodiča, mjesto je na kojemu se nalaze moa i ono zadnje, mjesto je s vjerojatno najljepšim zalaskom sunca na otoku. Kako se lokalitet doslovno nalazi u gradu, ovdje se okuplja najveći broj ljudi, prvenstveno iz razloga kako bi uživali u zalasku sunca s pogledom na kipove.

Kompleks sadrži tri ahua (platformi); Ahu Vai Uri – platforma s više moaia, od kojih neki nisu u potpunosti restaurirani, Ahu Tahai – centralna platforma s jednim moaiem i Ahu Ko Te Riku – najpoznatiji moai u sklopu Tahai kompleksa, prepoznatljiv po očima i pukauu (crvenoj kamenom “kosi”). Nekada su mnogi moai imali oči, no one su im ispale, a ovo je jedini na otoku koji ih još uvijek ima.

Vjerovalo se da oči “aktiviraju” duhovnu moć moaia i kada su se umetnule oči od koralja i kamena, smatralo se da kip postaje živ s manom (duhovnom snagom). Ovaj obred zvao se “otvaranje očiju” (mata ora) i označavao je trenutak kada moai počinje nadzirati i štititi ljude. To je razlog zašto su kipovi okrenuti prema unutrašnjosti otoka, a ne prema moru. Bjeloočnica je bila izrađena od bijelog koralja, dok je za zjenicu korišten crveni skora kamen ili crni opsidijan.  Zanimljivo, oči nisu bile uvijek bile postavljene, a umetale su se samo tijekom važnih ceremonija i mogle su se ukloniti. Mnogi moai izgubili su oči kada su njihove platforme srušene tijekom unutarnjih sukoba u 18. i 19. stoljeću, o čemu ćemo, nadam se, više saznati sutra…

Iako je naš plan dolaskom ovdje bio otići u restoran na samome lokalitetu, pojesti i dočekati zalazak, odmah u startu saznajemo da restoran ne radi. Spustivši se zelenom livadom, po kojoj konji potpuno slobodno trče okolo, do platformi sa kipovima, shvaćamo da ne znamo gdje bi sa sobom. S obzirom na još uvijek jako sunce, Mladen ubrzo gubi strpljenje i odlazi kako bi potražio hlad, a mi ostajemo kod kipova.

Desetak minuta kasnije odlučujemo prošetati u „nepoznato“ i nakon petnaestak minuta hoda pronalazimo i sjedamo u kafić Topa Ra’a na samoj obali. Mladen nema Internet pa ga ne mogu dobiti i uopće ne znam hoće li nas pronaći. Što ću mu ja, sam je odlučio otići. Shvativši da od Mladena očito ništa, naručujemo pive i pomalo gladni dijelimo jedan riblji sendvič na četiri dijela. Sad, sigurno se pitate zašto dijelimo jedan sendvič na četiri dijela? Razlog je – cijena! S obzirom na to, odlučujemo nakon zalaska svratiti u dućan, kupiti meso i u smještaju napraviti roštilj.

Vrativši se tik pred zalazak kod kipova, dočekuje nas Mladen, veliki broj ljudi razbacanih po livadi i prava predstava oblaka i sunca na nebu. Siluete kipova kao da oživljavaju mjesto i vraćaju me u prošlost, u doba istih, a zalazeće sunce iza kipova i žarkim bojama prošarano nebo pridodaju cijeloj atmosferi te mističnosti te ovaj susret kipova i sunca čine jedinstvenim.

Kako nas je Jaque više puta upozorila da je letenje dronom strogo zabranjeno, pred svim tim ljudima ne odlučujemo riskirati te nakon zalaska sunca pješke odlazimo prema smještaju. Kako javne rasvjete gotovo i nema, ulicama hodamo po mrklom mraku, a svako malo na nas laju psi lutalice. Nevjerojatno je koliko ih ovdje zapravo ime. Srećom, nekako stižemo do dućana, kupujemo hrpu toga, kao i meso i stižemo u smještaj.

Dolaskom u smještaj dečki se bacaju na pripremu hrane, a u posjetu nam dolazi Patricia. Naravno, opet ima frulu u ruci i opet je napušena. Sjedi ona s nama, smije se, priča, viče i čini se, baš uživa. Priča nam kako se pohvalila prijateljici da su joj u smještaju pet likova i da je prijateljici pokazala naše slike. Kako kaže, prijateljica je rekla da joj se ja najviše sviđam, a na moje pitanje da li je rekla zašto, odgovara zato jer ja sigurno ne mogu pobjeći. I tako, dečki roštiljaju, tri peseka čuvaju nam ulaz, a cijelim smještajem odzvanja smijeh i vesela atmosfera…

---

Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?

Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod  🤗🙏

Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇

https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/

---

Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:

Ime: SLAVEN ŠKROBOT

Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.

IBAN: HR3723600003118713052

Swift / Bic – ZABAHR2X

Opis plaćanja – DONACIJA