Budimo se rano i odmah kreće oblačenje i završetak pakiranja. Osjeti se „ono“ nešto u zraku, stres, kaotičnost i atmosfera oko ulaska u novu državu, Boliviju. Iako smo do sada posjetili četiri države, Bolivija bi trebala biti ona koja istinski još uvijek predstavlja Latinsku Ameriku te njenu autentičnost. Uzbuđen sam, ali jednako toliko i uplašen. Prvenstveno radi velikih nadmorskih visina i toga što ne znam kako će one djelovati na moje tijelo. Nitko tko je u mojoj situaciji nije bio na takvih visinama pa nikakav koristan savjet prije puta nisam mogao dobiti, a pogotovo ne od doktora. To je značilo da u sve ovo idem svjestan rizika znajući da postoji šansa da me uhvati visinska bolest i da u toj situaciji ne smijem piti tablete radi mojeg zdravstvenog stanja.
Dan 58 – Pustinja Atacama (12.03.2024)
Vani je totalni mrak, a u San Pedru to nekako djeluje još više sablasno i samotno. Nigdje nema žive duše! Rekao bih da uistinu djeluje kao da smo u pripizdini, a pitam se kako će tek biti u Boliviji?
S prvim naznakama dana, nešto prije 07:00 ujutro, po nas dolazi kombi koji bi nas, ako sam dobro zapamtio, trebao prevesti do Bolivijske granice gdje ćemo se prebaciti u džip. Sunce koje polako izlazi iza velikih visokih planinskih vrhova i žari nebo već polako daje naznaku što nas na ovom putovanju kroz Boliviju čeka. Impresivno je, a tek smo krenuli!
Moje prepuštanje mislima i pogledu na krajolik ne traje dugo. Kako moj mozak konstantno procesuira na stotine stvari, uskoro dolazi moje rutinsko pitanje i provjeravanje prtljage. Na pitanje gdje je dron počinje lagano pogledavanje i tišina. Nitko ne zna! Alen tvrdi jedno, Jakov drugo! Tražimo po stvarima, drona nema! Nema druge, morao je ostati u smještaju! Pobogu, kako nam se to dogodilo? Što da sad napravim!? Alen mi daje kontakt vlasnika našeg smještaja kojem pišem poruku i objašnjavam situaciju. Ne mogu ništa drugo napraviti i sada će sve ovisiti o njemu…
Čileansku granicu prolazimo bez problema i prolaskom kroz Hito Cajon stižemo do nečega što više izgleda nalik restoranu usred ničega nego granici Bolivije. Kao „šakom u oko“ kuća je to usred ničega, bez ikakve ograde, ceste ili bilo čega drugoga. Samo ona, surova priroda i pustoš. Još je rano jutro pa je samim time, a i radi veće nadmorske visine, ovdje znatno hladnije nego u Atacami, pa me na moju sreću ne traže da za prelazak granice moram izlaziti iz kombija. Tu gubim Internet pa palim bolivijski esim i dobivam odgovor od vlasnika koji mi govori da je pronašao dron te da mu dam neku adresu u Boliviji na koju će ga nekako pokušati poslati. Čovječe, laknulo mi je!
Od sve te drame oko žute groznice, potvrdu ne traže baš nikoga, ali zato Mladen za sebe plaća 130 dolara za vizu. Kako sam „prelazak granice“ proveo u kombiju, dočekavši ekipu, raspoređuju nas po džipovima i dodjeljuju nam vodiča. Kako cijelu turu čine četiri džipa, svaki džip ima svojeg vodiča-vozača, a naš, Ramiro, na prvu djeluje veselo, simpatično, susretljivo, ali i jako mlado! Kako svaki vodič mora svu prtljagu od svojih putnika staviti na krov džipa, Ramiru naša zadaje posebne muke, s obzirom na to što našu prtljagu osim kofera i torbi još čine kolica i toaletni stolac!
Ne ide i ne ide pa dio naših stvari prebacuju na krov drugog džipa, nadajući se da nikome ništa u narednom periodu neće trebati. Dok Ramiro i ostatak vodiča završavaju pakiranje stvari, vozač kombija poslužuje doručak, a tu saznajemo da će s nama narednih dana biti i novi suputnik, Nijemac Max. Iako smo mislili da ćemo biti sami, tu vijest ne prihvaćamo s oduševljenjem, ali već na prvu Max djeluje normalno i fluidno priča španjolski što će nam na ovoj turi uvelike olakšati komunikaciju, prvenstveno s Ramirom.
Krećemo i već u startu Bolivija baca sve svoje atribute na nas! Vozimo se po potpuno pustim predjelima omeđenim vulkanima i Bolivija uistinu raspolaže onom istinskom i gotovo netaknutom prirodom, jer dojma sam kao da čovjek ovuda još nije svojom nogom kročio. Makadamska i rupama prepuna „cesta“ vrlo brzo nas dovodi na preko četiri tisuće metara nadmorske visine, što Romeru daje znak da je vrijeme da nas upozna s lišćem koke! No, Romerovo lišće koke nije ono posve prirodno, već je pomiješano s nekakvih bijelim prahom koji pojačava okus i djelovanje, čineći doživljaj žvakanja lišća puno slađim.
Zapravo, Romero nam pokazuje da se lišće ne žvače, već se stavlja i „gomila“ ispod nepca kako bi se sokovi sami od sebe postepeno slijevali u usta. Kada okus onoga staroga ponestane, stavljaju se novi listovi i tako u krug. Po Romerovim riječima, on to konzumira kroz cijeli dan što jednostavno objašnjava kao dio njihove kulture. Ovdje se lišće koke ne koristi samo protiv nuspojava velikih nadmorskih visina, već i za savladavanja umora, veće budnosti, za suzbijanje gladi i za energiju te bolju koncentraciju. Iako bih najradije radi straha od posljedica velikih visina strpao cijelu šaku lišća u usta, ipak moram biti umjeren i ne pretjerati kako me ne daj Bože, ne bi potjeralo na wc!
U svoj toj veseloj atmosferi prepunoj glazbe, radoznalosti, pitanja i odgovora, te pod dojmom ljepote krajolika, vrijeme brzo prolazi i ne shvaćam da dolazimo do našeg prvog odredišta, bijelog jezera! Laguna blanca je slano jezero u endoreičnom bazenu, a nalazi se na na visini od oko 4.350 m i dio je zaštićenog područja Reserva Nacional de Fauna Andina Eduardo Avaroa. Samo ime lagune i jezera dolazi zbog mliječno-bijele boje vode od visokog udjela minerala i sedimenata, posebno boraksa i kalcija, koji se talože u vodi i reflektiraju svjetlost.
Takva boja vode u kombinaciji sa suncem, okolnim planinama, surovih i tihim krajolikom bez gotovo ikakve vegetacije daje gotovo savršene refleksije što ovo mjesto pomalo čini nadrealnim i nevjerojatno lijepim. Iako se odmah pored bijele lagune nalazi ona zelena, Laguna verde, koja je isto lijepa na svoj način, teško je skinuti pogled s ove prve. Ono što obje imaju zajedničko osim same lokacije jest i 5916 m visoki vulkan Licancabur koji dominira nad oba jezera. Ovaj simetrični stratovulkan, poznat po gotovo savršeno kružnom kraterskom vrhu u kojem se nalazi jedno od najviših kraterskih jezera na svijetu, proučavan je od strane NASA-e kao analogiju za uvjete na Marsu, s obzirom da se radi o tako ekstremnom okolišu.
Nažalost, ovdje radi nadmorske visine prve simptome doživljava Mia. Za razliku od ostalih država i lokacija sa visokim planinama, ovdje, daleko od civilizacije, nema pomoći u vidu helikoptera i jedina rješenja predstavljaju lijekovi, lišće ili povratak na niže predjele. Za razliku od nas koji smo gotovo mjesec dana proveli u Andama, aklimatizirajući se na visinama između dvije do tri tisuće metara, Mia je svojim dolaskom praktički bačena u „vatru“ i na visine od preko tri tisuće metara. Kako povratak na niže predjele praktički nije moguć, a njoj nije lakše, prisiljena jer popiti tabletu koja s vremenom čini svoje.
Kako je Miji bolje, ponovno smo prepušteni prirodi i krajoliku, a Bolivija nas ne prestaje očaravati. Nakon poduže vožnje kroz nevjerojatna prostranstva, stižemo u pustinju, onu Salvador Dalija! Naravno, naše prvo pitanje jest zašto se pustinja tako zove, misleći da je sam umjetnik nekoć boravio ovdje i upijao inspiraciju iz ovakve prirode. Pustinji su ime dali putnici i vodiči jer krajolik podsjeća na nadrealne slike Salvador Dalija, gole ravnice prekrivene pijeskom i kamenom, iz kojih izranjaju izolirane erodirane stijene nepravilnih oblika, kao da su naslikane u nekakvom snu.
Iako bi čovjek pomislio da na visini od 4.700 m i u ovakvim uvjetima koji odaju dojam boravka na nekoj drugoj planeti nema nikakvog života, iznenađuje nas jedna sama, oprezna i znatiželjna mala lisica. Dolazi nam praktički do džipa, udaljavajući se i približavajući na svaki mogući zvuk. Nažalost, za nju nemamo ništa pa nastavljamo dalje ostavljajući je u svojem okruženju.
Vrijeme prolazi brzo, a glad nas dovodi do visine od preko 5000 m, u mjesto s termalnim izvorima, Termas de Polques. Ovdje, na točno 5100 mnv nalazi se veliko jezero s par bazena s termalnim izvorima. U jednoj od kuća, koje su pretpostavljam hosteli, ručamo. Sve su te nastambe bez ikakve žbuke i djeluju jako minimalistički, siromašno i „hladno“, kako izvana, tako i iznutra. Interneta naravno nema, a nema niti struje pa sve ide preko generatora.
Očekujući, a i pojevši skromno, nastavljamo dalje susrećući prve vikunje, popevši se na visinu od čak 5400 metara gdje po prvi put osjećam težinu na prsima i otežano disanje. Ramiro na govori kako je ovo maksimalno što ćemo ići i da od sada sve ide prema nižim predjelima. Srećom, nitko više nije imao problema, a Mia je posve došla k sebi.
Ako je sve ovo do sada izgledalo kao s neke druge planete, onda ne znam kako bih uopće opisao naše sljedeće odredište. Na visini od 4.850 m smjestilo se mjesto kakvo do sada još nisam imao prilike vidjeti na svojim putovanjima, a čine ga impresivno geotermalno polje gejzira imena Sol de Mañana. Unatoč imenu, ovo zapravo nije klasičan gejzir poput onih na Islandu ili u Yellowstoneu, već je riječ o području fumarola (ispuštanje pare), kipućeg blata, sumpornih izvora i mjesta gdje se para i plinovi uz snažan zvuk probijaju iz zemlje, osobito u ranim jutarnjim satima kada je temperaturna razlika najveća. Cijeli krajolik obojan je nijansama crvene, žute i smeđe boje zbog minerala i sumpora kojim odiše cijelo mjesto. Ako bih morao samo jedno mjesto izdvojiti kao neko koje izgleda kao da nije s ove planete, onda bi to bilo ovo…
Nastavivši dalje, visinske probleme počinje imati Mladen. Za razliku od Mie koja je doživljavala simptome poput pojačanog znojenja, vrtoglavice, nekakvih halucinacija i zbunjenosti, Mladen prolazi kroz period užasno teških glavobolja pa isto tako uzima tabletu. Nekim čudom ja ovo sve do sada jako dobro podnosim i neću se žaliti.
S nestalim suncem spuštamo se na 4.300 m do zadnjeg odredišta današnjeg dana, crvenog jezera ili tzv. Lagune colorada. Jezero je poznato po svojoj intenzivnoj crveno-ružičastoj boji, koja nastaje zbog mikro algi i planktona bogatih pigmentima te minerala u vodi. Boja se mijenja ovisno o svjetlu, vjetru i dobu dana, od tamnocrvene do nježno ružičaste pa me pomalo žalosti činjenica da smo ovdje došli tek nakon što je sunce zašlo ne doživjevši u potpunosti jedno od najupečatljivijih jezera u Boliviji.
Iako se ovdje odmah nalazi još jedno crveno jezero, Colorada je neusporedivo ljepše, a osim što prikazuje tu svoju neobično crvenu boju, jezero je i jedno od najvažnijih staništa flaminga u Andama. Ovdje ih se može vidjeti čak tri različite vrste; Jamesovi flamingosi, andski flamingosi (rijetki i ugroženi) i čileanski flamingosi.
Ako zbog nečega u Boliviji žalim, onda su to tri stvari. Prva je ta što u Boliviji nismo otišli u Amazonu, a ostale dvije su ove koje su se dogodile danas. Nastavivši od lagune prema smještaju, iz vidika gubimo ostale džipove i ostajemo posve sami. Teren postaje sve teži, a sustiže nas i snijeg. Krajolik i nevjerojatno prostranstvo koje promatram kroz prozor odaju mi dojam kao da smo jedini ljudi na ovome svijetu. Toliko smo mali naspram svega ovoga i ovakve prirode da ona na mene djeluje sa strahopoštovanjem. Nažalost, Ramiro nam ne dozvoljava letjeti s dronom i ne mogu opisati koliko mi je žao što nemamo niti jednu fotografiju niti video kako bih prikazao ovu surovost i veličinu.
Nakon drugog žaljenja, stiže i treće, a njega doživljavam konačnim dolaskom u maleno andsko selo na 3700 mnv, Villamar Mallcu. Ako je onaj restoran na kojem smo bili na ručku bio „hladan“ i siromašan, onda bih ovaj smještaj opisao kao zid i krevet, samo što je ovdje još i ledeno! Naravno da u Boliviji nisam očekivao nikakav luksuz niti to na putovanjima ikada priželjkujem, skromno sam se nadao da će barem biti malo toplije!
No, niti to ne bi bio problem da sam odmah legao u krevet, ušuškao se, ugrijao i zaspao. Ne, moji su suputnici došli na ideju da bi bilo najbolje da ja danas obavim wc i tuširanje kako bi sutrašnjim dolaskom u smještaj odmah mogli na spavanje s obzirom na to da se prekosutra dižemo jako rano. Cijela ta ideja meni bi bila logična i više prihvatljivija da je toplije! Ali nije, jer znam što me čeka! Iako negodujem, svi su udruženi protiv mene tako da izbora praktički nemam.
Ništa, pristajem, ali ulaskom u prostoriju koja ako se uopće može nazvati kuponom shvaćam da je toliko hladno da ću od hladnoće večeras vjerojatno umrijeti! Nekako to ajde izdržavam, misleći se kako ću se sada fino istuširati vrelom vodom i ugrijati, ali šok slijedi kada uočavam onaj najgori Južno Američki tuš od kojeg sam na ovom putu već usadio traumu. Da stvar bude bolja, niti ima tople vode, niti ova voda koja teče može teći jako. Iz tuša nekako više kapa…
Mislim da mi je to bilo vjerojatno najgore tuširanje u životu. Potpuno sam promrzao, grijao sam se satima nakon, a bome i cijelu odluku debelo požalio!
Dan 59 – Negdje u Boliviji (13.03.2024)
Spavanje na 3500 metara nadmorske visine po prvi put bilo je relativno izazovno. Osim što sam cijelu noć proveo s nekakvih čudnim osjećajima u glavi, ono što me najviše mučilo ipak je bila hladnoća. Ono jučerašnje obavljanje wca i tuširanje s hladnom vodom za mene je jednostavno bilo previše i koštalo me neprospavane noći.
Provevši noć tako smrzavajući se, najgore od svega je „probuditi se“ sa saznanjem da moram van na hladnoću i da cijeli dan neću imati mogućnosti igdje se ugrijati. Možda to nekome ne zvuči kao nešto toliko loše, ali ja uvijek napominjem da je hladnoća ono što mi najgore pada kod ovog mojeg zdravstvenog stanja. Svašta mogu izdržati i trpjeti, ali na hladnoću sam toliko osjetljiv da sam od toga da sam prije ozlijede volio zimu, došao do toga da je sada prezirem.
Doručkujući došlo je vrijeme za pokret, a kako bi došli do našeg džipa potrebno je prehodati dio gradića pa s obzirom na to što smo sinoć stigli po mraku, po prvi put stječem dojam gdje smo mi to zapravo spavali. Villamar Mallcu maleni je slikoviti andski gradić u kojem dominiraju malene i skromne kućice bez žbuke i neasfaltirane ceste prepune rupa. Iako je gradić realno rupetina, ne mogu reći da ovakva mjesta ne volim i kod mene uvijek ide ona, što gore, to bolje! Što se ljudi tiče, možda je prerano da sudim, ali lokalce putem do džipa gotovo da i ne susrećemo. Uglavnom su to stariji ljudi, vidljivo istrošeni od života, rada i ekstremnih uvjeta ovih predjela.
Kako je gradić smješten u Eduardo Avaroa National Rserve, području poznatom po dramatičnim geološkim formacijama stijena i živopisnim lagunama, naše prvo današnje odredište je Italia Perdida. „Izgubljena Italija“, u prijevodu, prirodna je formacija stijena i sedimenata koju tvore stijene od crvene pješčane zemlje ostale iznad ravne, erodirane pustopoljine, dok su okolni meki sedimenti odneseni djelovanjem vjetra i kiše. Takve formacije često imaju jako zanimljive oblike pa tako i ovdje.
Prva stijena do koje nas Ramiro dovodi jest Piedra de la Copa del Mundo, stijena nalik peharu Svjetskog prvenstva u nogometu. Iako je ovdje različitih formacija stijena mnogo, najpoznatije su svakako one oblika srca i deve. Inače, cijelo ovo područje naziv je navodno dobilo Talijanskom istraživaču koji se ovdje izgubio, nije uspio pronaći povratnu rutu i na kraju je ovdje umro. Nažalost, ovdje se kvari jedan od četiri džipa na na ovoj lokaciji ostajemo puno duže od predviđenog, što mi ne pada teško s obzirom da je ovo bilo najtoplije mjesto od svih posjećenih u Boliviji.
Konačno sredivši džip dalje nastavljamo po beskrajnim prostranstvima ove nevjerojatno lijepe zemlje putem susrećući mnogobrojne ljame. Možda i najzanimljivija i najneobičnija lokacija današnjeg dana svakako je ona sljedeća, laguna Catal. Kako mi Ramiro govori, do nje ću s kolicima teško pa se odlučujem ostati u džipu, a društvo mi odlučuje raditi Jakov.
Bez interneta i glazbe, a u glavi između Jave i sna, borim se sam sa sobom i u sljedećih sat vremena gotovo višekratno umirem u sebi. Od svih lokacija koje nisam vidio i na kojima sam vrijeme proveo čekajući u vozilu, najviše mi je žao što nisam vidio ovu. Sudeći po fotografijama koje mi pokazuju Mia, Mladen i Alen, laguna se uistinu može opisati kao oaza. Jezero omeđuju visoke formacije stijena, a u laguni se mogu vidjeti mnogobrojne životinje, od ljama i andskih gusaka, do patki i ostalih raznih ptica. Ona najzanimljivija životinja koju su vidjeli, a koju do sad nismo, jest viskača, glodavac iz porodice činčile.
Nakon lagune Catal, logično, ide ručak, od kojeg je znatno bolje okruženje u kojem se nalazimo. Ručamo u nekakvom restoranu usred ničega, kao i jučer, a kad bolje razmislim, ovdje je svaki objekt usred ničega. To je Bolivija, barem ovaj necivilizirani dio zemlje. Pusta priroda i nigdje ničega!
Nastavivši dalje, misli mi malo lutaju i razmišljam kako mi je žao što nisam u Boliviji odlučio ostati duže. Od nje ćemo vidjeti tek onaj manji dio, doduše najpoznatiji, a možda i najljepši, ali što li se tek krije u ostalim, manje poznatim predjelima? Možda i najviše žalim što u Amazonu nisam odlučio otići u Boliviji, jer nekako mi se čini da je baš ovdje najdivljija, a kako bi se do nje došlo prvo se treba letjeti malim avionom i sletjeti usred ničega, na malu zemljanu pistu. Kao u filmovima!
Te moje misli dovode me i do saznanja kako danas baš nikome nije loše radi nadmorske visine, a konstantno smo na preko 4000 metara. To se mijenja dolaskom do Cañón de la Anaconda, kanjona koji svoje ime duguje rijeci koja se kroz njega vijuga u obliku zmije, podsjećajući na anakondino tijelo gledano s visine. Kao kod lagune, a i za vrijeme ručka, niti ovdje ne izlazim iz auta i po prvi se put u na ovim visinama počinjem osjećati čudno. Dok ostali s vidikovca gledaju kanjon, pokušavam duboko disati, povezati se s tijelom i slušati ga u nadi da će mi reći i pokazati što nije u redu. Moguće je da me kažnjava ono noćašnje nespavanje, a moguće je i da po prvi put počinjem osjećati ovu nadmorsku visinu. Kako god, odlučujem pokušati ne misliti na to previše, opustiti se i vidjeti kako ću se osjećati dalje…
Gotovo dva sata nakon, vozeći se kroz puste i prazne predjele , stižemo do Julace, najmanjeg gradića do sad. Iskreno, nikada ne bih rekao da se uopće radi o gradiću jer ovdje se nalazi tek par naizgled zapuštenih kuća, pruga i vagon te sve skupa djeluje kao set iz nekakvog vesterna. Ono jedino što pokazuje znakove života jest Julaca salt shop, dućan koji očito živi samo od nas, turista pa putu prema Salar de Uyuniju. Tu stajemo i radimo pauzu od pola sata koju koristim kako bih probao pivu od kaktusa! No, ne ide mi, jer ta mala piva više pije mene nego ja nju! Taj čudan osjećaj ne napušta me niti tri sata nakon što sam ga prvi put osjetio.
Sunce u potpunosti zalazi, a mi nastavljamo dalje. Vozimo se uzbrdo, pretežito po makadamu, a s desne strane prati nas nekakvo močvarno područje prepuno ovaca i ljami. Iako bih se volio prepustiti, osjećam se sve čudnije, ali sad i s otežanim disanjem. Borim se za svaki udah, kao da mi je netko stavio veliki uteg na prsa. Ovo je sad već nešto što ne mogu više ignorirati i po prvi put svima govorim da baš i nisam najbolje. Iako se fizički ne osjećam dobro, niti psihički mi ne pomaže činjenica da se i dalje konstantno penjemo i penjemo…
Niti sam ne znam kako i koje sam sve scenarije kreirao u glavi u zadnja dva sata, ali nekako izdržavam i dočekujem konačan dolazak u naš hotel, Hotel De Sal “Tambo Loma”, navodno u potpunosti izgrađen od soli. Iako sam se nadao druženju sa svima na večeri, jedeći shvaćam da jedva gutam i da je najbolje da odem spavati i odmoriti se za sutra. Ne mogu reći da sam danas doživio nešto posebno niti da sam imao odličan dan, već sam ga gotovo u potpunosti prosjedio u džipu. Nadam se da je to „žrtva“ i da će sutrašnji dan i sve ono što ću sutra vidjeti i doživjeti biti nagrada i razlog svemu ovome.
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
