Zadnje dane nam nije strano buditi se dok je vani mrak, pa tako niti danas. Dižemo se u 04:00, a otvorivši oči shvaćam da sam preživio! Očito me ono jučerašnje nespavanje pomiješano s umorom i ovom visinom malo dotuklo. Srećom, danas sam kao nov, a u tom stanju gotovo sigurno drže me adrenalin i spoznaja da danas idemo na Salar de Uyuni!
Dan 60 – Salar de Uyuni (14.03.2024)
Postojali su neki prioriteti na ovom putovanju, poput Uskršnjeg otoka, Patagonije i Amazone, a među njima je svakako bio i Salar de Uyuni! Mišljenja sam da je ovo mjesto lijepo i za vrijeme suhe sezone, kada nema kiše i efekta zrcala, ali da je doživjeti ga za vrijeme kišne sezone gotovo nestvarno iskustvo. Kako bi to vidjeli trebao sam, kako sam već ranije pisao, narihtati cijelo putovanje da u Patagoniju dođemo za vrijeme ljeta, da u Boliviju uđemo na samome kraju kišne sezone i u Peru na samom početku suhe, kako bi dobili ono najbolje. Osim toga, bilo je potrebno uskladiti se i sa datumima dolaska naših suputnika, Mie, Martine i Grege.
Po onome što smo do sada iskusili u Boliviji, naš termin dolaska pun je pogodak, s obzirom na to da oborina ima čak i više nego bi trebalo. To je podatak koji nas raduje, jer trebali bi Salar de Uyuni vidjeti u punom sjaju!
U grupi nas je 24, ali kako nam Ramiro govori, na „jezeru“ ćemo zajedno biti samo na početku, a kasnije se odvojiti. Spakirani i spremni, krećemo, a kako još uvijek imamo signala, Internet koristimo kako bi pronašli smještaj u Uyuniu za sljedeće dvije noći i kako bih se javio Sergiu, čovjeku koji bi mi danas trebao donijeti dron iz Čilea u Uyuni. Javljam mu da smo u Uyuniu oko 16:00, a s Mladenovim pronalaskom smještaja (The little house Aparthotel) koji plaćamo 167 e za dvije noći, „odjavljujemo“ se i prepuštamo onome što slijedi.
U džipu je potpuni mrak, ne vidimo si lica. Možda i bolje, s obzirom na to koliko smo spavali! Nitko ne priča, čuje se samo radio. Čak niti ja ne postavljam stotine pitanja! Nakon sat vremena vožnje, zvuk guma koje ulaze u vodu naslućuju da smo stigli na Salar de Uyuni, što nam Ramiro i potvrđuje! Vozimo jako sporo, tek 20 km/h, a kako nam Ramiro govori, to je iz razloga kako se ne bi oštetio tanki gornji sloj soli, jer se ispod sloja soli nalazi voda i blato i naravno, kako se džip od soli ne bi dodatno uništavao.
Iako sol još od mraka ne vidimo, već samo čujemo njeno pucketanje pod našom težinom, s desne strane počinje se daniti što lagano prikazuje obrise oblaka po nebu. Već sad se vidi da će izlazak sunca biti fenomenalan!
Nakon par minuta stajemo, a tu nam se pridružuju i ostali džipovi. Dani se, a ovaj izlazak sigurno neću gledati iz džipa pa izlazim van dok vodiči pripremaju stolove s doručkom. Predstavu koju nam nebo i izlazak sunca priređuju u narednom periodu teško je riječima opisati, jer ovakav izlazak sunca, ovakvo nebo i boje čovjek ne doživi mnogo puta u životu. Osim toga, gotovo savršena refleksija koja za vrijeme igre nema i sunca odvija na površini vode sve ovo čine nadrealnim! Da, doslovno nadrealnim, jer doslovno ne mogu razaznati nebo od tla, toliko je nevjerojatno!
S izlaskom sunca i pojedenim doručkom upadamo u džipove i nastavljamo svatko svojim putem. Čini se kako predstava nije gotova, jer sada sve izgleda posve drukčije, a opet jednako nevjerojatno i fascinantno! Plava boja neba, bijeli oblaci i bijela boja soli na tlu daju fantastičan kontrast koji dovodi u pitanje da li je Slar de Uyuni ljepši za vrijeme izlaska sunca ili preko dana? Nažalost, s obzirom na to da se u Uyuni vraćamo već oko 16:00, zalazak sunca ovdje nećemo imati priliku doživjeti…
Naša brzina ne prelazi 20 km/h, a na ovako velikom području površine 10 582 km² takve vožnje traju. Nema se što previše za radit osim gledati kroz prozor i uživati u pogledu i pitati se kako uopće ovako nešto nastane? Salar de Uyuni nije jezero, iako je nekoć bilo, već je ono danas najveća slana pustinja na svijetu. Ovdje su se nekoć nalazila prapovijesna jezera, a kako se klima mijenjala, jezera su isparila, ostavljajući iza sebe debele slojeve soli i minerala koji su s vremenom stvorili današnji Salar de Uyuni. Ovdje se danas prema procjenama nalazi oko 10 milijardi tona soli, a sol se i danas tradicionalno vadi. Osim radi kuhinjske soli, Salar je iznimno važan jer ispod površine sadrži velike rezerve litija, ključnog metala za proizvodnju baterija. Iako je Salar zapravo slana pustinja, tanki sloj vode koji ovdje nastaje za vrijeme kišne sezone pretvara ga u najveće prirodno zrcalo na svijetu!
Iako se „jezero“ nalazi na visini od 3650 mnv, posljedice ovaj put ne osjeti nitko. Hvala Bogu, jer nemam pojma koliko bi nam uopće vremena trebalo da se negdje vratimo s obzirom na ovako sporu vožnju. Promatrajući „otoke“ u daljini, na pamet mi pada mjesto koje sam ovdje zapravo najviše želio vidjeti, a radi se o otoku Isla Incahuasi, prekrivenom divovskim kaktusima. Kako otok „izlazi“ ravno iz soli, boravak na njemu djeluje pomalo nestvarno jer čovjek stječe dojam kao da se nalazi iznad oblaka. Nažalost, kako mi Ramiro govori, ovakvom vožnjom bi nam trebalo oko osam sati do tamo, a kako je kiše i više nego inače, postoji velika vjerojatnost da se do otoka uopće ne može niti doći.
Iako se nisam nadao takvom odgovoru jer sam mislio da ću otok vidjeti, ne uzrujavam se s obzirom na sve ovo što sam do sada vidio. Zapravo, da i ne vidim više ništa, bio bih potpuno zadovoljan! Izgleda da se svo ono jučerašnje vrijeme boravka u džipu ipak isplatilo…
Nakon ne znam niti sam koliko duge vožnje stajemo i na nagovor Ramira radimo valjda najturističkiju stvar ovdje, fotografiranje i igranje s perspektivom! To je meni osobno toliko već isfurano i neoriginalno da me te fotografije uopće sram objaviti, pa niti neću, jer su glupe! 😊
Obavivši i napravivši sve moguće fotografije, nastavljamo dalje i za kraj boravka na „jezeru“ stižemo do nekakvog muzeja i velikog znaka na kojem piše „Dakar Bolivia“. On je tu jer je ovo područje prije bilo dio rute poznatog rally natjecanja Dakar, koje se godinama održavalo u Južnoj Americi (uključujući Boliviju). Salar de Uyuni bio je jedan od najatraktivnijih i najzahtjevnijih dijelova rute zbog svoje ravnine, ali i ekstremnih uvjeta.
Iako je sva ta vožnja djelovala kao vječnost, našem boravku na Salar de Uyuniu došao je kraj. Sa soli prelazimo na cestu te ubrzo na prvi autoput kojim se imamo priliku voziti u Boliviji. Zapravo, kad bolje razmislim, ovo je prvi asfalt kojim se u ovoj zemlji vozimo!
Ulaskom u Uyuni, Ramiro nas dovodi na Cementerio de Trenes. Ovo groblje vlakova na kojem se nalazi više od stotinjak starih lokomotiva i željezničkih vagona danas je poznata turistička atrakcija koju su Britanci ostavili nakon urušavanja industrije 1940-ih. Oni su ovdje izgradili željezničku mrežu u ovom dijelu Bolivije kako bi povezali rudnike i gradove s obalama Pacifika, a Uyuni je tada bio važna prometna točka. Lokomotive i vagoni prevozili su minerale iz andskih rudnika do luka, a nakon urušavanja industrije, umjesto da ih premjeste ili recikliraju, Britanci su vlakove ostavili na mjestu.
Došavši na zadnje današnje odredište, ručak, Sergio mi javlja da je dron ostavio u kutiji na recepciji hotela Tonito. Kako dio mene ne može vjerovati da sam dron dobio iako je ostao u Čileu, nakon ručka odlazimo do hotela i uistinu nalazimo na dron! Ostavljam sav sretan nešto dolara Sergiu da pokupi kada će ovdje opet dolaziti, barem mu se nekako zahvalivši.
Povratkom u agenciju opraštamo se od Ramira koji odmah ide na drugu turu i Maxa, našeg suputnika zadnjih par dana koji nastavlja svoje putovanje Južnom Amerikom. Sutra imamo slobodan dan za lutanje Uyuniom, iako ću morati konačno srediti neke stvari poput kupnje karata za Machu Picchu.
Dan 61 – Uyuni (15.03.2024)
Iako za današnji dan nije bilo plana osim malo obići Uyuni, probudivši se shvaćam da danas moram obaviti neke stvari što tiče planiranja putovanja. Prvu lošu vijest saznajem odmah po buđenju, a ta je da Jakov ima temperaturu, što znači da je u najmanju ruku danas van „pogona“. Upalivši laptop i krenuvši u konačnu kupnju karata za Machu Picchu, saznajem drugu lošu vijest. Karata za Machu Picchu više nema! Doslovno ostajem u šoku i u nemogućnosti da sljedećih par minuta nešto izgovorim, kamoli da svima priopćim da nećemo ići na Machu Picchu. Kako uopće to reći svima? Ej, ne idemo na Machu Picchu? Kako to reći Gregi, Martini, a i Mii kojima bi to trebao biti jedan od najbitnijih trenutaka na njihovom putovanju!? Svaki dan unazad ne znam niti sam koliko dana gledam te glupe i karte i onda mi se ovako nešto dogodi…
Nemam kaj, pokrećem akciju nabavke karata i kontaktiram sve žive koji bi mi bilo kako mogli pomoći ili dati neke informacije. U tom procesu dolazim čak i do Ministarstva kulture Perua, ali gospođa s kojom razgovaram kaže da mi ne može pomoći s obzirom na to da su karte rasprodane. Ono korisno što saznajem jest da se u Aguas Calientesu, gradiću iz kojeg se kreće na Machu Picchu, svaki dan u prodaju pušta 1500 fizičkih ulaznica! To je nešto što ti nitko ne govori i iako to ne mogu potvrditi, čitam osvrte mnogih ljudi koji pišu da su upravo tako kupili svoje karte. Ništa, kupujem nam karte za Circuit 4 i odlučujem riskirati odlaskom u Aguas Calientes i kupnjom karata na licu mjesta.
Riješivši Machu Picchu, razmišljamo što ćemo, a kako je Jakov bolestan, a Mladen mora raditi, Mia, Alen i ja odlučujemo prošetati Uyuniem. Grad je na prvu ružan i zgrade nemaju nikakvu fasadu već je sve u ciglama. Infrastruktura je nula i ceste te putevi prepuni su rupa što poprilično otežava kretanje u kolicima. Smeće je isto tako posvuda, kao i hrpetina pasa lutalica koji lutaju gradom i kopaju po tom smeću. Uyuni je mali grad, na visini od čak 3600 m, a najpoznatiji je kao polazišna točka za posjetu Salar de Uyuniu. Osnovan je krajem 19. stoljeća kao važno željezničko čvorište, a najbolji dokaz tome je groblje vlakova koje smo jučer imali priliku vidjeti. Ipak, iako o gradu pišem u negativnom kontekstu, sve to začinjava njegovu autentičnost, a to je ono što mi se sviđa…
Preko dana je ovdje ugodno i toplo i meni osobno za kratke rukave, no na ovakvim temperaturama i visinama sunce je varljivo i poprilično opasno, pa čovjek jako izgori bez da osjeti. Primjećujem to na lokalcima koji ovdje žive i po tamnijim točkastim pigmentima po licu, naročito kod žena. Iako su lokalci susretljivi i uzvraćaju pozdravom te smiješkom, žene su, a pogotovo bakice ovdje najslađe nego bilo gdje. Sve su tako dotjerane nevjerojatnim šarenilom, haljinicama, suknjicama, cipelama, a i sve nose šešire. U Boliviji način šešira navodno pokazuje bračni status, iako to ovisi od regije do regije. Tako šešir nošen ravno govori da je žena udata, dok šešir postavljen nagnuto govori da je žena slobodna.
Na ulicama grada prodaje se svašta, a ponajviše hrana. Lutamo marketom i kupujemo kokino lišće i dva paketa plaćamo 20 bolivijanosa. Bolivijski pesos je nešto kao kuna pa bez obzira na sadašnji euro računamo tako jer nam je lakše. Marketi su prepuni voća i povrća, a tu je i meso od ljame.
Zalutavši na nekakvu školsku glazbenu predstavu pridružuje nam se Mladen te sjedamo u kafić na kavu. Vidjevši sve te agencije lutajući gradom pada nam na pamet jedna ideja, a to je da sutra odemo na zalazak sunca na Salar de Uyuni i nakon toga noćni autobus za La Paz. Otkrivši da noćni bus postoji, kupujemo karte i krećemo u obilazak agencija.
Nažalost, nitko gotovo ne vozi za onaj otok s kaktusima, jer je predaleko i ne uklapa se u polu dnevne ture, a pitanje je da li se uopće može na njega radi puno vode. Našeg vodiča pronalazimo doslovno na cesti, jer čovjek nas zaustavlja i na tečnom engleskom uvaljuje letak s ponudom svoje agencije. Lik nam se čini skroz normalan, kao i cijena pa prihvaćamo. Preostalih dva sata dana nastavljamo s lutanjem gradom te sjedamo u restoran kako bi nešto pojeli.
Dan 62 – Salar de Uyuni – La Paz (16.03.2024)
Izgleda da su nam naši Dalmatinci najslabija karika, jer danas smo pak ostali bez Alena. Izgleda da se otrovao hranom. Ipak, Jakov je za razliku od jučer puno bolje tako da će danas ići s nama na poludnevnu turu na Salar de Uyuni. Vodič Jose iz agencije 3 Gigantes po nas bi trebao doći u 16:30, što nam daje dovoljno vremena da se spakiramo i da obavim neke stvari za put. Kako nam noćni autobus za La Paz polazi u 22:00, nakon ture nećemo imati vremena za te stvari nego ćemo samo stati ispred smještaja, pokupiti prtljagu i otići na kolodvor.
Dok se ekipa pakira, a Alen „umire“, ja se dopisujem s Oscarom, čovjekom koji će nam organizirati put u Amazonu. Šaljem mu slike osobnih, podatke poput tko s kime spava, da li je netko alergičan na nešto itd., te potvrđujem naš točan dolazak.
Jose po nas dolazi točno u 16:30 i odmah mu plaćamo 720 pesosa (88 eura) za današnju turu za nas četvero. Iako sam i za danas gajio nadanja oko posjete famoznom otoku s kaktusima, Jose mi je također potvrdio dužinu putovanja do otoka, a i rizik oko odlaska na njega radi previše vode.
Jedina asfaltirana cesta kojom smo se do sada imali priliku voziti u Boliviji nakon pola sata vožnje dovodi nas na mjesto koje nas je prekjučer potpuno oduševilo, Salar de Uyuni. Iako je prekrasno, ne preostaje nam ništa nego čekati zalazak i diviti se ljepoti prirode i promjenama boja i refleksije u „jezeru“.
Što se sunce spušta niže, tako su i prizori i boje sve fascinantniji. Nažalost, kako vrijeme ide, tako se diže i vjetar, što stvara laganu uzburkanost na površini vode i uništava savršenu refleksiju. Tamni oblaci iz daljine iz kojih sipi kiša sve su nam bliži i strah od lošeg vremena koje bi nam potencijalno uništilo zalazak raste. S vremenom, oblaci nas postepeno okružuju, a počinje i lagana kišica što nasuprot zalaska sunca donosi na nebu jako rijedak prizor, dvije duge! Sada imamo sve, kišu, duge, tamne oblake i još uvijek relativno čisto nebo na strani zalaska.
Sreća nas poslužuje, a priroda nagrađuje, jer bez obzira na okruženost tamnim oblacima svjedočimo jednim od najljepših zalazaka sunca što ga ljudsko oko na ovome svijetu može vidjeti. Priroda kao da je rekla „stop“ na par minuta, zaustavila vjetar i priuštila nam ovaj nestvaran prizor u kojem čovjek jedino što pomisli jest da li se nalazi u snu?
Isprativši sunce iza horizonta, nebo je još neko vrijeme žarilo crveno-narančastim i rozim bojama, a onda je uslijedio pomalo apokaliptičan prizor. Iz tamnih oblaka sada su počele sijevati munje i to je bio jasan znak da je vrijeme za pokret.
Povratkom u Uyuni, stižemo do smještaja i u žurbi ubacujemo Alena i sve stvari u džip kako bi na vrijeme stigli na kolodvor i na autobus koji kreće u 22:00. Dolaskom na kolodvor kiša srećom još nije počela pa se opraštamo od Josea i ukrcavamo u autobus. Slijedi nam oko devet sati vožnje (bus smo platili 19 dolara po osobi) i u La Pazu bi trebali biti sutra oko šest ujutro…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
