Današnji dan obilježava kraj našeg putovanja Bolivijom i mirnog srca ukrcavamo se na autobus i napuštamo La P az. Sretan sam i ispunjen što smo sve zacrtano u Boliviji doživjeli, a i mnogo više od toga. Salar de Uyuni mjesto je koje će mi zauvijek ostati u sjećanju, kao i ta cijela tura s džipovima, Cesta smrti i ostatak zemlje. Bolivija nas je svojom ljepotom očarala i hvala joj što nam je pokazala onu još uvijek pravu i autentičnu stranu Latinske Amerike kakvu smo i htjeli doživjeti. Vjerujem, a i znam da Bolivija nudi još mnogo toga i jednog dana volio bih se ovdje vratiti i prvenstveno iskusiti Amazonu s ove strane…
Dan 67 – La Paz – Puno (21.03.2024)
Nakon sedam sati ugodne vožnje i ulaska u našu novu državu, Peru, stižemo u Puno, manji gradić na obali Titicace, najvišeg jezera na svijetu. Danima sam razbijao glavu o Punu, o tome trebaju li Tina i Grega dolaziti ovdje na jedan dan, hoće li ih to previše iscrpiti, kako da to sve uopće posložim i na koji izlet ovdje otići, izabrati li jednodnevni izlet na otok Uros ili pak iskoristiti više dana za neki drugi otok i imati neko autentičnije iskustvo. Ono što me najviše mučilo i brinulo jest ta nemogućnost kupovine autobusnih karata za Puerto Maldonado i rizik odlaska u Jualiacu na „slijepo“.
Iako radi svojeg stanja moj način putovanja često mora biti unaprijed isplaniran, spontanost i improvizacija su visoko na listi stvari koje me usrećuju dođe li do njih. Izlaskom iz autobusa na kolodvoru tako sasvim slučajno nailazim na čovjeka koji mi u hodu u ruke gura letak s izletima i svojim brojem jer od svih tura na ovom putovanju koje sam dogovarao, planirao i organizirao, ovo je bila jedna od onih za koji nisam imao niti kontakt.
Pronalazak taksija ovaj put ne traje dugo jer ih je parking ispred kolodvora pun. Uzimamo dva i krećemo prema smještaju. Mrak je odavno pao, grad je potpuno pust, nigdje nema nikoga i grad mi na prvu ne ostavlja baš neki dojam. Naprotiv, djeluje mi kao nekakva luka i industrijska zona. Nakon desetak minuta vožnje stižemo u usku ulicu i naš skromni smještaj, hostel Villa Real. Grijanja nema, a na ovoj visini, pogotovo navečer, baš i nije najtoplije pa se odmah bacam u krevet i pokrivam svim živim. Imamo svega četiri dana do dolaska Tine i Grege u Puerto Maldonado što znači da nemamo vremena za gubljenje.
Odmah uzimam letak s turama u ruke i javljam se čovjeku kako bih prikupio što više informacija. Čovjek mi vrlo brzo govori da sutra ima mjesta jedino za izlet na otok Uros, a da za ostale otoke mjesta ima tek prekosutra, što nam ne odgovara. Kada bi se odlučili na to, sve bi bilo užasno na knap i pitanje je da li nam se baš toliko isplati riskirati i ići za slijepo za Puerto Maldonado dan prije dolaska Tine i Grege. Osim toga, dosta mi je više hladnoće i smrzavanja, proveo sam gotovo dva mjeseca u Andama i priželjkujem toplinu!
Kako izbora baš i nema, dogovaram nam sutrašnju turu za otok Uros u 11:45 u trajanju od četiri sata. Tako ćemo donekle iskusiti jezero Titicaca, a i imati vremena malo istražiti Puno. Tako ćemo u jednom danu riješiti sve i onda je moj prijedlog da prekosutra fino odemo za Puerto Maldonado i tamo lagano odmorimo i dočekamo Tinu i Gregu. Naravno, sve to uz pretpostavku da u Juliaci uspijemo kupiti autobusne karte za Puerto Maldonado!
Dan 68 – Jezero Titicaca (22.03.2024)
S obzirom na to da nam tura na jezero Titicaca započinje u 11:45, dižemo se nešto ranije i odlazimo u šetnju gradom. Grad mi za razliku od jučer ostavlja puno bolji dojam i danas sve to izgleda obojanije i djeluje življe. Svako malo susrećemo prosvjednike za koje ne znamo zašto prosvjeduju, a kao i u La Pazu, i ovdje pogađamo nekakav karneval. Svi su u kostimima, pleše se, svirac i pjeva. Kostimi su im poprilično zanimljivi, kreativni, šareni, lijepi i čini mi se, jako kvalitetno izrađeni. Koliko sam shvatio, radi se o karnevalu Puneno, posvećenom Djevici od Candelarije.
Centar grada je mali pa ga vrlo brzo obilazimo i sjedamo na kavu. Dopisujem se s tipom s kojim sam sinoć dogovorio turu i šalje mi lokaciju broda gdje trebamo doći. Niti sam ne znam kako, ali tokom razgovora dolazimo do našeg odlaska za Puerto Maldonado i mojih muka oko kupovine autobusnih karata. Čovjek mi piše da mi može nabaviti autobusne karte za Puerto Maldonado, tj. da ih večeras kada ode za Juliacu osobno može rezervirati, da ne trebam ništa platiti i da ih samo treba pokupiti i platiti na šalteru kompanije pola sata prije polaska. Zvuči na tren kao da sanjam, ali odmah pristajem i tip mi skida ogroman teret s leđa. Ne znam više niti sam koliko sam vremena proveo razbijajući glavu oko toga i koliko sam stvari na internetu prekopao. Čak sam pronašao i privatni kombi koji direktno vozi iz Puna za Puerto Maldonado no, cijena mu je 650$. U nadi da će nam čovjek riješiti karte, odmah kontaktiram vozača koji vozi do Juliace i dogovaram transfer za sutra po cijeni od 120 Sola (30e) za sve nas!
Točno u 11:45 stižemo u luku gdje nas na molu dočekuje naš čovjek kojemu plaćamo 20 sola po osobi za turu. Srećom, brod je dosta veliki pa prebacivanje prolazi bez problema, a ima i kabinu pa se neću trebati smrzavati. Iako me raduje što sam ovdje, još više veseli me činjenica da ću već sutra biti na toplome i u kratkim rukavima!
Smješteni smo na krmi broda pa jedino što vidim je ono „iza“ nas. Napustivši luku iz sve veće udaljenosti promatram tako Puno. Izgrađen je nekako u nizu, na brdu, a sve građevina kao i u gradovima Bolivije nemaju fasadu. Kao da nismo promijenili grad, a kamoli državu!
Kako ne mogu vidjeti ispred nas i kuda idemo, jedino što mi preostaje je gledati u vodu jezera. Ne čini mi se baš bistrom, već nekako tmurnom i sivom. Ne znam niti sam da li sam uopće i kakva očekivanja imao od ovog jezera no, ono svakako ovako, na „papiru“ zvuči zanimljivo. Najviše je to plovno jezero na svijetu, smješteno na visoravni Anda i to na 3812 metara nadmorske visine. Površina jezera iznosi oko 8 300 km², a voda mu je slatka, iako sadrži blagu količinu soli zbog minerala iz okolnih planina.
Osim toga, jezero Titicaca za domorodačke narode Anda nije samo prirodni fenomen, nego sveto mjesto povezano s nastankom svijeta. Prema drevnoj legendi Inka, iz njegovih dubina izronili su prvi ljudi, Manco Cápac i Mama Ocllo, koje je bog Sunca Inti poslao da utemelje civilizaciju. Zbog toga se jezero smatra „kolijevkom života“ i mjestom gdje se spajaju nebo, zemlja i voda. I danas se vjeruje da voda jezera posjeduje pročišćujuću snagu te da donosi ravnotežu tijelu i duhu.
Nakon svega pola sata plovidbe stižemo do skupine od oko stotinjak plutajućih otoka Uros. Starosjedioci koji ovdje žive, tj. narod Uru, poznati su po svojoj fascinantnoj kulturi i načinu života, a sebe smatraju najstarijim narodom na svijetu, nastalim iz mulja jezera. Prethodili su Inkama i dugo se izolirali, smatrajući se “sinovima sunca”. Danas su Uru mješavina Urosa, Aymara i Quechua naroda.
Na jedan od tih otoka, Suma Tika, ubrzo i pristajemo. Čudno je, makar s kolicima „stati“ na plutajući otok u potpunosti izgrađen od trske. Ne djeluje mi posve sigurno no, tu nas dočekuje simpatični, nasmijani i pomalo debeljuškasti „poglavica“ Orlando koji nas razuvjerava svih sumnji oko gradnje i sigurnosti ovih otoka.
Kao što sam i napisao, otoci su u potpunosti izgrađeni od trske koju ovdje nazivaju totora, a raste u samome jezeru. Otoci su građeni u slojevima, a kako s vremenom dolazi do konstantnog raspadanja i truljenja trske, otoke je potrebno svako malo obnavljati kako bi ostali stabilni. Osim toga, Uru od trske osim otoka grade i kuće, čamce, namještaj i izrađuju ručne radove. Time su Urosi prilagodili svoj život prirodnom okruženju i resursima koje im pruža jezero.
Otoci Uros također imaju duboku duhovnu simboliku. Iako su umjetni i napravljeni od trske, oni predstavljaju vezu čovjeka s vodom kao svetim elementom. Za narod Uru, jezero nije prepreka nego dom, živo biće koje treba poštovati. Njihov način života, u skladu s prirodom, smatra se duhovnim nasljeđem predaka koji su vjerovali da se mir može postići samo ako se živi u harmoniji s vodom, biljkama i nebom.
Prikazavši nam vizualno i slikovito kako se otoci izgrađuju, Orlando nas poziva na njihov drveni brod s kojim idemo na petnaestominutnu vožnju po jezeru. Iako mi je cjelokupni doživljaj svega ovoga fascinantan, ne mogu se oteti dojmu, a ne primijetiti koliko je na sve ovo utjecao turizam. Nakon gotovo svake Orlandove rečenice prezentirani su nam suveniri i „šeširić“ koji ide uokolo, u nadi da turisti u njega ubace nešto novaca. Time sam dojma da nas vide kao „bankomate“ i umjesto na to da se u potpunosti posvete pokušaju prenošenja ovog autentičnog načina života turistima, oni su nekako isključivo fokusirani na novac. Možda je to samo moj dojam, ali to je nešto što mi ga je pokvarilo…
Vrativši se s plovidbe na otok, pokušavam ignorirati sve ono što mi smeta i upiti ono što me zanima. Iako pod velikim utjecajem turizma, stanovnici ovih otoka i danas nastoje živjeti tradicionalnim načinom života, baveći se ribolovom, lovom ptica i izradom rukotvorina. Orlando nam nastavlja objašnjavati kako se ovdje živi, a kako nam govori, na ovom malenom otočiću živi čak šest obitelji! Volio bih zapravo vidjeti kako to sve izgleda kada nema turista i kada se zastori spuste, doći ovdje u privatnom aranžmanu i provesti koji dan s ovim ljudima, kao što se to može napraviti na drugim otocima.
Iako otoka na jezeru ima mnogo, posebno značenje imaju oni sveti, poput Isla del Sol (Otok Sunca) i Isla de la Luna (Otok Mjeseca). Na njima se nalaze drevni hramovi i ruševine gdje su se obavljali rituali posvećeni Suncu, Mjesecu i božanstvima prirode. Smatralo se da su ta mjesta energetski snažna i da omogućuju kontakt s božanskim silama. Hodočasnici su dolazili kako bi se molili za plodnost zemlje, zdravlje i zaštitu zajednice. Nažalost, kako ture za te otoke traju dulje, vremena za posjetiti ih nije bilo.
Kada je Orlandovoj prezentaciji došao kraj, opet nam je pružena mogućnost kupovine suvenira i odlaska u „restoran“ na ručak. Kako od suvenira ništa zanimljivo nisam pronašao, a u restoranu nije bilo pastrve koju sam si priželjkivao, pomalo izritiran cijelim iskustvom oko konstantnog traženja novaca, odlazim u brod i dočekujem kraj ture.
Ploveći prema Punu razmišljam o tim stvarima koje na svakom putovanju doživim i toj perspektivi da se na bijelca ili turista gleda kao na bankomat. Kako ne shvaćaju da ako čovjeka maltretiraš i vučeš za rukav postoji veća šansa da baš onda ništa neće htjeti dati ili kupiti nešto od tebe. To maltretiranje turista je nešto što Arapi užasno vole prakticirati, ne shvaćajući da ako se jednostavno samo potrude biti autentični i prirodni nagrada dolazi sama od sebe, često i veća nego što očekuju.
Kako god, nakon gotovo četiri sata stižemo u Puno gdje nas dočekuje čovjek koji mi je obećao srediti autobusne karte za Puerto Maldonado. Govori mi da uskoro kreće za Juliacu, na što mu dajem točne informacije, skenove naših putovnica i pozdravljam ga sa zadnjim pitanjem, a to je da gdje mogu pojesti pravu pastrvu iz Titicace?
Na njegovu preporuku stižemo u restoran s lijepim ambijentom koji na moje iznenađenje ima ono što tražim! Pastrva je bila neobičnija od svih koje sam do sad jeo, fina i ukusna, ali nekako masnija i muljevitija, okusom više podsjećajući na recimo šarana. S glavom već lagano u toplijim krajevima, stižemo u smještaj u kojemu mi slijedi obavljanje wca i tuširanje u ledenoj kupaoni. Nešto što uistinu mrzim raditi no, čovjek mi javlja da je rezervirao karte što me iskreno usrećuje i daje mi snage da obavim najgori dio dana!
Dan 69 – Puno – Juliaca – Puerto Maldonado (23.03.2024)
Probudivši se, dočekuje me Tinina poruka. Šalje sliku, u Zagrebu pada snijeg! Danas svi idemo na put, Tina i Grega kreću iz Zagreba za Limu, a mi prvo za Juliacu, a onda za Puerto Maldonado! Iako nam je čovjek rezervirao karte i poslao mi neke mutne račune, nadam se da nikakvih problema neće biti na šalteru! Tina i Grega trebali bi sletjeti i provesti jedan dan u Limi, a onda letjeti za Puerto Maldonado, gdje bi ih za tri dana trebali čekati mi, ako sve bude po planu.
Imamo vremena prije nego vozač dođe po nas, a kako se trebamo odjaviti iz smještaja, kod recepcije ostavljamo stvari i odlazimo u zadnju šetnju kroz Puno. Gradom i dalje, kao i jučer, vlada karneval. Ljudi su posvuda, pjeva se i pleše, a svi su nekako veseli, ili pijani.
Kombi po nas dolazi oko 15:00, što nam daje dovoljno vremena da stignemo u Juliacu i pokupimo karte, ali nedovoljno vremena da razgledamo grad, s obzirom na to da nam je autobus u 19:45. Šteta, jer prema Oscarovim riječima (tipa koji nam organizira turu u Amazoni), Jualiaca je prijestolnica kaosa u Peruu.
Cijelom vožnjom do Juliace, svih 45 minuta, razmišljam hoćemo li dobiti te proklete karte ili ne. Lik koji ih nam je rezervirao poslao mi je neke mutne i jedva čitljive „račune“ napisavši mi da samo dođemo na šalter kompanije „Cromotex“ pola sata prije polaska, preuzmemo karte i platimo 400 sola za pet karata. Zvučalo je sve to nekako…prelagano!
Iako bi čovjek po Oscarovim riječima u Juliaci očekivao kaos, dolaskom do velike zgrade autobusnog kolodvora dočekuje nas potpuna pustoš. Nešto kao i sinoć u Punu. Nigdje nikoga. Zgrada je ogromna, a takva je jer autobusni kolodvor dijeli prostor sa zatvorenom tržnicom. No, ulaskom unutra, sve je zatvoreno, zaštitne ograde su spuštene i svi „hodnici“ djeluju pomalo strašno. Slična atmosfera dočekuje nas i na kolodvoru. Ljudi nema, tek pokoji šalter je otvoren, a ispred svakog sjedi žena koja viče, ili zavija, da se bolje izrazim, pokušavajući prodati karte. Pitam se kome, ako nikoga nema? Zvuči ta jeka i odzvanjanje zvuka u takvom prostoru pomalo kao da smo ušli u neku ukletu kuću. Na našu žalost, ovdje moramo biti sljedeća dva i pol sata…
Pomalo već nagluhi i ludi od zvukova, u 19:00 dočekujemo otvaranje našeg šaltera i preuzimamo karte bez ikakvih problema! Čovječe, koliko mi je laknulo! Najradije bih sad izljubio onog lika, nakon ovog više ništa ne može biti teško! Predajemo prtljagu i ukrcavamo se u autobus. Slijedi nam dvanaest sati vožnje do Puerto Maldonada. Mi smo krenuli, Tina i Grega su na putu i sve je u redu…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
