Cijelonoćnu vožnju od Juliace do Puerto Maldonada teško je opisati. Iako su svi spavali u potpunom mraku, nešto me držalo budnim. Kako krajolik radi mraka nisam vidio, radi intenzivnosti konstantnih uspona i oštrih zavoja mogu samo zamišljati kako je on izgledao. Uopće me ne čudi da je na ovoj ruti nedavno umrlo trinaestero putnika uslijed prevrtanja autobusa. Vjerujem da je ovo zasad bio najgori put kojim smo se do sada vozili pa pomalo i zavidim svima što su ga cijeloga prespavali, kao i Jakovu koji uvijek tvrdi da ne spava. Srećom, slikao sam ga za dokaz.
Dan 70 – Puerto Maldonado (24.03.2024)
Nakon dvanaest sati putovanja konačno ulazimo u Puerto Maldonado. Polako se dani, a s prvim jutarnjim svijetlom uviđam nevjerojatnu količinu vlage u autobusu, prvenstveno na prozorima. Bio sam već na mjestima s visokim postotkom vlage no, ovakvo nešto još nisam doživio. Kroz prozor se od magle ne vidi gotovo ništa, osim prvog reda kuća, što djeluje pomalo sablasno i jezivo. Čovječe, pa mi smo na samom „ulazu“ u Amazonu! Nikada iskreno nisam mislio da ću se ovdje naći…
Iskrcavši se na malenom autobusnom kolodvoru, ne pronalazimo taksi. Ono što nam se nudi jest tuk tuk! Pobogu, mislim si, zar opet taj tuk tuk!? Jedva stanem u njega! Ako nam za nas petero treba dva normalna automobila, onda nam u ovom slučaju sigurno trebaju barem tri tuk tuka! Stvari stavljamo na stražnje „police“, kolica vežemo na stvari, nekako se utovarujemo i krećemo!
U desetominutnoj vožnji do našeg smještaja ne uspijevamo vidjeti niti jedan jedini automobil! Ovdje vladaju motori i tuk tukovi, kao i u Jugoistočnoj Aziji. Prvi je to grad u Južnoj Americi u kojem to primjećujemo. Grad radi još uvijek sveprisutne magle baš i ne uspijevam doživjeti i ako mi mu je suditi po prvom redu nastambi uz cestu, ne sviđa mi se niti malo. Čisti beton bez fasade.
Ono što znam da će mi se sviđati svakako jest smještaj koji smo rezervirali i u koji stižemo, Wasai Puerto Maldonado eco lodge. Kako na recepciju stižemo u 07:00 ujutro, saznajemo da u lodgeve možemo ući tek u 13:00, što nam daje na razmišljanje što raditi sljedećih pet sati? Nismo baš za neko lutanje gradom, ja sam strgan, a osim toga, Mladen iznenada počinje osjećati slabost i jaku mučninu. On bira otići leću u predvorje, a mi sjedamo u restoran smještaja kako bi „ubili“ nešto vremena…
Vrijeme prolazi užasno sporo i nakon doručka i dva pića više niti sami ne znamo gdje bi sa sobom pa nas puštaju do bazena. Cijeli kompleks napravljen je na uzbrdici, s time da su recepcija i restoran na samome vrhu, dok lodgeovi idu sve do kraja i rijeke. Iako kompleks nije niti malo prilagođen jer nas do bazena dijeli pedesetak stepenica, moram biti objektivan i reći da je ovo do sada najljepši i najbolji smještaj koji smo do sada imali. Sve djeluje kao da smo u džungli, sve je u drvetu i putem do bazena nailazimo na table koje nam da se ovdje može naići i na pokoju životinjicu.
Na bazenu nas dočekuju palme i pogled na rijeku Rio Madre De Dios. Iz hladnih predjela Anda konačno smo stigli u ljeto i tropske krajeve, iako bi ovdje moglo biti čak i prevruće! Sjedamo na ležaljke u hladu i provodimo preostalo vrijeme do ulaska u smještaj ovdje. Ne žuri nam se nigdje, imamo još cijeli sutrašnji dan prije dolaska Tine i Grege koji su maloprije sletjeli u Limu. Sutra ćemo dan provesti lutajući gradom ili ovdje, na bazenu.
Konačnim ulaskom u smještaja, nakon kratkog odmora, vraćamo se na bazen i s dolaskom mraka odlučujemo otići do grada nešto pojesti. Mladenu je i dalje poprilično loše pa odlazimo bez njega, u nadi da mu pronađemo neku hranu koja mu neće teško pasti na želudac. Grad mi po noći ostavlja potpuno drukčiji dojam od onog kojeg sam stekao jutros. Sada je Puerto Maldonado pun života. Tu su motori, palme, ljudi, tuk tukovi, glazba na svakom uglu, kafići, dućani i ono radi čega me ovo mjesto najviše podsjeća na Ao Nang u Tajlandu, lampice! Uz to sve još je i užasno toplo i vlažno! Ljeto se osjeti u zraku i na svakom kutku grada i ovo je ono što sam jedva čekao! Jedini je ovo grad koji me podsjeća na Jugoistočnu Aziju i samim time grad koji me se najviše dojmio od svih na ovom putovanju.
Puerto Maldonado je mali, ali vrlo važan grad u jugoistočnom Peru i poznat je kao “ulazna vrata” u peruansku Amazonu. Smješten je na rijeci Madre de Dios i glavni je grad istoimene regije. Puerto Maldonado nema klasične znamenitosti kao Cusco ili Lima, ali ima svoju čar: tropsku klimu, opuštenu atmosferu i snažnu povezanost s prirodom. Grad se razvio zahvaljujući trgovini, šumarstvu i vađenju zlata, i danas je važna točka za ekoturizam.
Prošetavši dobar dio grada, preko velikog crvenog mosta pronalazimo restoran uz samu rijeku. Misleći kako se radi o običnoj plati kakva se dobije kod nas, Mia naručuje istu i na naše iznenađenje na stol stiže ogroman drveni „brod“ prepun hrane.
Povratkom u smještaj sjedamo na našu terasu okruženu palmama, s pogledom na rijeku i uz zvukove gekona!
Dan 71 – Puerto Maldonado (25.03.2024)
Današnji dan trebao je valjda biti najopušteniji ikada. Iako nisam znao što nas čeka sutrašnjim odlaskom u Amazonu, predstavlja li to ikakve opasnosti za mene i na kakve ću sve probleme naići sljedećih dana, današnji dan je jedan od rijetkih u kojem se u potpunosti mogu opustiti. Ne trebam biti niti na mobitelu niti na laptopu, ne trebam ništa dogovarati i organizirati i jedino što danas zapravo trebam jest pronaći frizera.
S obzirom na ogromnu vrućinu vani, šetnja gradom pada u vodu pa nam ne preostaje ništa osim vrijeme provesti na bazenu. Iako mi je provoditi vrijeme ovako, ležeći negdje, dosadno i najbesmislenije, jer sam potpuno pasivan, doza dinamike dolazi odlukom da se uz sve ostale i ja konačno „bacim“ u bazen. Naravno, više na nagovor nego na moju inicijativu, jer nakon nesreće više nisam neki čovjek od vode i kupanja, osim ako se ne radi o tuširanju. Razlog tome je cijela dugotrajna procedura oko toga, a i poprilična nesigurnost bivanja u vodi ili moru.
Okupavši se i osušivši, dogovor pada da idemo u grad. Mladen još uvijek nije skroz došao k sebi, a i mora nešto raditi pa u grad odlazimo nas četvero. Iako je sunce već poprilično oslabilo vrućina i vlaga ne popuštaju što me podsjeća na činjenicu da nemam špricalicu i da bi najpametnije prije odlaska u Amazonu bilo najbolje nabaviti jednu kako bih se u slučaju pregrijavanja mogao hladiti.
Šetnjom po gradu Puerto Mladonado potvrđuje prvo mjesto na listi najboljih gradova koje sam do sada na ovom kontinentu posjetio. Velika se većina sa mnom vjerojatno ne bi složila no, meni se ovdje jednostavno sviđa. Nije niti do nekakvog izgleda grada, ljudi ili nečega, već isključivo radi atmosfere i onoga nečega u zraku.
Pronašavši frizera i ošišavši se, Jakov odlazi u praonicu rublja podići robu koju je jučer ostavio za pranje, a mi odlazimo u potragu za špricalicom. Čovjek bi rekao da je takvo što vrlo lako pronaći no, lutajući ulicama i dućanima grada nitko nema špricalicu. Nakon sat vremena potrage pronalazi ju Alen i to u dućanu za koji nikada ne bih rekao da takvo što ima u ponudi.
Sa svime obavljenim pronalazimo restoran s izvrsnom hranom i u trenutku dolaska hrane počinjem osjećati užasnu slabost i vrtoglavicu, pretpostavljajući da me snašlo pregrijavanje. Pokušavam se oporaviti kako bih mogao jesti, ispijam coca colu, naginjem se unazad i hladim se vodom no, ništa baš ne pomaže. Ne preostaje mi ništa nego spakirati hranu za „doma”, nastaviti se oporavljati i pričekati dok svi ne pojedu i dok ne krenemo prema smještaju.
Dolaskom u smještaj dolazim k sebi i konačno jedem pa mi slijedi pakiranje za sutra i ono najgore, obavljanje wc-a i tuširanje. Smještaj nam je cijeli od drveta, a tuš je malo onako, izvučen van iz glavnog prostora i zida, kao balkon, što ga iz moje perspektive čini podosta nesigurnim. Prvenstveno iz razloga jer je današnji red za tuširanje na Jakovu, a s obzirom na njegovu težinu nekako mislim da će cijeli taj balkon popustiti i urušiti se.
Krećem s wc-om a kako princeza opet ne stane iznad školjke prisiljen sam kao i u La Pazu sjedati direktno na školjku. Kao da ništa nisam naučio iz prijašnjih loših iskustava s time, opet mi se događa isto. Sjedim i čekam, ali ne dešava se ništa. Nakon jednog sata, u mojoj se sobi okupljaju svi pa slijedi nešto kao Nadzorni odbor koji odlučuje o mojem kenjanu. Iako u teoriji drugi čepić zvuči kao logično rješenje, to nije nešto što preferiram raditi u ovim situacijama. Ipak, odlučujem slušati Jakova i stavljamo drugi. Nakon još jednog sata čekanja ne dešava se gotovo ništa i pitajući se što se događa, krećemo s tuširanjem.
Tuširanje s Jakovom je uvijek kaotično, opasno za mene, ali i zabavno te puno smijeha. Ako ništa drugo, barem mi skreće misli sa svega ovoga vezanog uz wc. Friško istuširan liježem u krevet, misleći kako je sve u redu i uopće ne sluteći da me noćas čeka prava noćna mora…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
