Legao sam rano, jer plan je bio naspavati se i probuditi odmoran za ono što mi slijedi. Odlazak u Amazonu za mene predstavlja veliki izazov i napor te uključuje određenu dozu rizika. Puno stvari može poći po zlu, od ozljeda do bolesti.
Iako je moja želja da se naspavam bila jača od svega ostalog, ono „nešto“ odlučilo mi je po ne znam koji put poremetiti planove. To nešto bio je taj sinoćnji, drugi po redu, čepić i ideja Jakova da mi ga se stavi nakon prvog. To je u jednu ruku bio logičan potez, ali kako su mi stavili dva čepića i ništa nije izašlo, fešta koja je uslijedila trajala je cijelu noć! Čitajući ove tekstove neki već vjerojatno pomisle „Isuse, ovaj je samo o sranju počeo pisati“! Pa što da radim kada nemam zadrške pisati o ovakvim stvarima, a te stvari su realni i stvarni problemi ne samo jedne osobe s invalidietom, već i svakog „normalnog“ putnika.
Dan 72 – Puerto Maldonado – Amazona (26.03.2024)
I tako, budim se posljednji put, tamo negdje oko 07:00. Po nas stižu u 09:20, Tina i Grega samo što nisu sletjeli u Puerto Maldonado, a ja sam usran i premoren, fizički i psihički. Ne prolazi niti petnaest minuta, evo ti ga opet – kenjica! Jebote, koja je ovo po redu? Peta? Šesta? Ubili su me čepići, ali totalno. Nemam više niti pelena stari moj, a nove treba donijeti Tina! Cijelu svoju zalihu potrošio sam u jednoj noći! Ubiju me ovakve stvari, prvenstveno mentalno, jer sad ja trebam ići u Amazonu sa činjenicom u glavi kako u svakom trenutku postoji šansa da ću se ukenjati. Osim toga, vani kiša lije kao iz kabla i ne mogu vjerovati kako se baš sve poklopi onda kada ne treba!
Završavamo s pakiranjem, stres mi je na maksimumu i nemam izbora nego zamoliti Mladena da ode do grada u nadi da pronađe i kupi još pelena. Jednostavno, ne mogu znati koliko će sve ovo trajati…
Po slijetanju Tine i Grege u Puerto Maldonado znam da još nemam puno vremena i da uskoro dolaze ovdje. Tuširaju me i stavljaju na krevet, ali bez pelene ne oblačim robu niti ne izlazim iz smještaja! Odlučujem popiti tabletu za probavu i baš u tom trenutku dolaze Tina i Grega te Mladen. Iako sestru i Gregu nisam vidio već neko vrijeme, od stresa ih previše ne doživljavam, već više nekako sve požurujem da krenemo.
Vozač imena Carlos po nas dolazi na vrijeme i vozi nas u agenciju gdje plaćamo i sortiramo stvari. Sve djeluje jako uigrano i profesionalno, a osoblje djeluje jako susretljivo i simpatično. Osim toga, ovdje upoznajem Oscara, vlasnika agencije i čovjeka s kojim sam se nekoliko zadnjih mjeseci neumorno dopisivao, kao i Yuria, našeg vodiča za Amazonu. Yuria doslovno ne doživljavam, a s Oscarom se lijepo pozdravljam i ostavljam mu fotku s valjda najkiselijim smiješkom ikada. Nije niti čudo s obzirom na to što mi se sve mota po glavi. Malo sam van svega, gledam u tu kišurinu, razmišljam i trzam na svaki čudan osjećaj u trbuhu i opće ne obraćam pozornosti na ono što se zapravo oko mene događa. Ostavljamo naše kofere i većinu stvari, a sa sobom uzimamo ruksake i ono osnovno. Mislim da vam je svima jasno što slijedi, a nije sranje!
Oblače mi kabanicu, a na noge mi, kako bi mi zaštitili tenisice od kiše, stavljaju vreću za smeće. U svega dvije minute hoda dolazimo do rijeke Tambopata. Daje taj prizor neumorne kišurine, zelenila i potpuno smeđe rijeke već neki amazonski vajb. Iako mi taj prizor mentalno paše, ovaj drugi, pomalo me užasava. Skliske i mokrene drvene stepenice vode ravno do čamca, da, onog drvenog i dugog, kao iz filmova. Pramcem je okrenut prema malenom drvenom molu, a već s vrha stepenica vidim koliko je sve mokro, a time i pretpostavljam sklisko.
Nije mi svejedno Pobogu, nikada, iako si ljudi briju da mi je. Srećom, ima nas, tu je sad još i Grega, Tina je tu, a i Yuri nam nudi pomoć. Tu ga po prvi put primjećujem, jer lik je brutalna gromada od čovjeka! Baš djeluje kao lik kojeg bih u bitku slao prvog. Nije visok, nije nabildan niti isklesan, već je baš nekako širok i jak. Iako Grega zamalo pada i završava u rijeci, nekako uspijevam i stavljaju me na sjedalo na sredinu broda. Kako se svi smještamo, obraća nam se Yuri, predstavljajući se kao naš vodič i govoreći nam kako nam slijedi dva sata uzvodne plovidbe do smještaja. To znači da ćemo uistinu ući dublje u Amazonu i daleko od ikakve civilizacije.
Osim nas sedmero, na čamcu su Yuri, kapetan, šest Amerikanacac koji predstavljaju drugu grupi i njihov vodič. Ameri su svi naravno onako, opremljeni, pomalo uštogljeni i kul. Imaju sve, fotiće, dalekozore, mrežice za komarce i u punoj su spremi, kao za neku ekspediciju. Mi s druge strane njima vjerojatno djelujemo kao hrpa debila.
Kiša se odlučuje smilovati tek nakon sat vremena od polaska. Dižu se plastični „zastori“ i sad konačno imam jasan pogled. Čovječe, vidi ovo ha!? Pa ja sam u Amazoni! Iako još uvijek na obali jezera nailazimo na nastambe, sve oko nas pretežito je divlje. Gusto je to tamnozeleno raslinje koje uistinu odaje dojam divljine.
Kako se približavamo smještaju tako nailazimo i na prve životinje, ptice imena Horned screamer, u prijevodu „Rogati vrisak“, i na našu prvu kapibaru. Pred sam smještaj dočekuje nas znatiželjni kajman, ali prava poslastica stiže onog trenutka kada uočavamo stepenice koje vode do smještaja. Od kada sam nastradao prešao sam ih na tisuće, ali ove će zasigurno biti jedne od najtežih!
Svi iznose stvari prije nas, kao i kolica, a nošenje pada na Jakova i Mladena. Nose me tako da je jedan gore, a drugi dole. Užasno veliki nagib ne dozvoljava im da su jedan pored drugog pa su ovako užasno nesinkronizirani što meni konstantno pruže osjećaj kao da me rastežu i natežu. Osim toga, Mladen me toliko jako drži oko prsa da jedva dišem i uz nevjerojatnu vlagu, a i moj umor, ostajem bez daha i gotovo padam u nesvijest. Nekako dolazimo gore, ali ne znam kojem je bilo gore…
Okreću me prema nastavku drvene staze i to je trenutak u kojem uočavam – raj! Drvena staza, napravljena od tamnih greda vodi kroz pravi raj biljnog svijeta. Tu su banane, palme i pitaj Boga što sve ne. Svo bilje djeluje tako zdravo i „uhranjeno“, prezentirajući nam svoju paletu tamno zelenih boja. Ako je smještaju suditi po samom ulazu, onda, uzmite mi pare! Skrenuvši desno, uočavam smještaj, poveću drvenu nastambu s velikim natpisom „Bienvenido – Finca Sachavacayoc“. Podižu me preko dvije stepenice i sa svojim kolicima službeno stupam u smještaj. Dok ostatak ekipe donosi stvari, ja se divim smještaj, a kad ono odjednom kroz glavu prolazi; „A gdje je toaletni stolac“?
Ostao je u Puerto Maldonadu…
Kako je moguće da nam je najveći kofer od svih, a vjerojatno i najpotrebniji, ostao u gradu dva sata udaljen brodom od nas? Prolaze mi najgori scenariji kroz glavu, kao da mi za danas nije dosta traumi i kao se ovaj dan u potpunosti okomio na mene. Nimalo optimističan, obraćam se Yuriu, jer ionako nemam što za izgubit. Na moje iznenađenje, Yuri govori da večeras iz grada stiže brod za opskrbu i da će probati srediti da s njim stigne i moj toaletni stolac. Ne mogu vjerovati, prva dobra vijest dana!
Nakon kraćeg boravka u glavnoj kući smještaja, dobivamo ključeve od naših bungalova kako bi se smjestili i malo odmorili, jer nakon ručka krećemo u našu prvu šetnju Amazonskom prašumom. Kao da za danas već nisam ispucao svoj kapacitet energije, no dobro, ovo je nešto što sam uistinu želio pa računam na pomoć adrenalina.
Prolazeći i nastavljajući dalje drvenom stazom kroz gusto, bujno i zeleno raslinje, stižemo do naših bungalova. Sve je izgrađeno od tamnog drveta i djeluje u skladu s prirodom, kao da je ovo ovdje oduvijek, a ne napravljeno ljudskom rukom. Malene drvene kućice napravljene su skromno, ali estetski toliko lijepo da bi vjerujem zadovoljile svakoga. U unutrašnjosti nema gotovo ničega, osim kupaone i kreveta, dok vani, na trijemu, samuje mreža za ležanje, pozivajući na uživanje u potpunom zenu uz zvukove divljine. Zapravo, gledajući ovo sve, smještaj potpuno nadilazi moja očekivanja i fascinantno mi je kako su sve ovo izgradili ovako duboko u prašumi, bez ikakvih cesta, aviona i sl. Iako struje ima i ona dolazi preko generatora, televizora i radija nema. Zato na moje ponovno potpuno ima interneta, koji je vrlo slab i dostupan je do 22:00, kao i struja.
Ostavivši stvari, stižemo u blagovaonu na ručak. Tu su i Ameri koji će očito, kao i mi, sa svojim vodičem u šetnju. Osim njih, nas i osoblja ovdje nema nikoga drugoga. Sjedamo za naš stol, preko puta Amerima, a za stolom nam se pridružuje Yuri. Iako ga u početku radi svega što se dešavalo baš i nisam doživljavao, čini se kao jako kul lik. Super priča engleski, potpuno je otvoren za sva pitanja, voljan je pomoći, strpljiv je i čini se kako radi ono što uistinu voli. Kako nam stiže hrana, u daljini se pojavljuju majmuni. Svi naravno odlaze k njima, dok ja ostajem s Yuriem za stolom. Veselio sam im se kada sam ih po prvi put u životu susretao, sada više ne. Naporni su, agresivni i opasni, iako tako možda ne djeluju. No, iako ne odlazim vidjeti ih izbliza, Yuri mi govori da se radi o vjeveričastim majmunima (Squirrel monkeys) koji su poznati po tome što imaju najveći omjer mase mozga i tijela među svim vrstama majmuna te se smatraju jednom od najinteligentnijih vrsta primata. Osim toga, svoj teritorij obilježavaju mokraćom, razmazujući je po površinama pomoću ruku i repa.
Nakon ručka i kratkog predaha dolazi naše vrijeme za odlazak u prašumu. Iskreno, uopće ne znam što očekivati, nije da ljudi u kolicima baš idu na ovakva mjesta no, nadam se da ću se vratiti živ! Ono najvažnije pitanje je kako mene gurati po takvom terenu? S obzirom na Yurieve savjete i priče o tome kakav nas teren čeka, složno odlučujemo da je najbolja opcija da Alen gura odzada, a da naprijed provučemo uže koje će vući Grega, Mladen i Jakov. Tako bi po našem iskustvu i onome što smo čuli trebalo biti najlakše…
U samu prašumu ulazimo ne prošavši niti pet metara od smještaja. Iako je staza jasno vidljiva i donekle održavana te hodačima ne predstavlja nikakav napor, za kolica to baš i nije tako. No, uz ovoliko pomoći oko mene to zasad ide bez ikakvih problema. Yuri je naravno prvi, opskrbljen s dvije mačete pomoću kojih sječe i krči „zalutalo“ granje. Tako sam širok i nabijen, već potpuno mokar od vlage nakon prvih pola sata, djeluje pomalo barbarski. Iako je sve oko nas potpuna divljina, baš radi te staze i jasno vidljivog ljudskoj utjecaja još uvijek nemam taj osjećaj da radimo nešto „ludo“ kao što sam to recimo imao u džungli na Sumatri, kada smo tražili orangutane.
Ja kakav jesam, cijelim putem Yuria rešetam pitanjima. Tako saznajem da ima 41 godinu i da oduvijek živi ovdje. Iako bi volio raditi bliže gradu kako bi češće bio s obitelji, kaže da prašumu obožava. Na moje pitanje zašto, odgovara da se divi biologiji i ekosustavu prašume, kako sve im svoju ulogu i svrhu. Ništa ga u prašumi ne plaši. Iako je bio ugrizen od strane zmija i paukova, njegov najveći strah su ljudi, prvenstveno lovci na zlato koji uništavaju ovaj dio prašume.
Dok mi odgovara na pitanja, svako malo zastajemo kako bi nam entuzijastično nešto pokazao ili objasnio. Uz to, koncentriran je i na sve zvukove koji dopiru iz dubine prašume pa jedino uz njega zapažamo i čujemo pjev tukana. Kako voli insekte i mrave, jer se divi načinu na koji žive, njihovom sistemu i zajednici u kojoj svi imaju posao i znaju što rade, svako malo zastajemo pored nekakvih mrava. Vidjevši dokumentarnu scenu u kojoj kolonija mrava seli komadiće listova od srušenog stabla do gnijezda, kao i gnijezdo termita, dolazimo do, na prvi dojam, sasvim običnog drveta. Iako izgleda i više standardno, Yuri nas upozorava da mu se ne približavamo, jer radi se o vražjem drvetu (tangarana tree) koje je, približite li mu se i pogledate malo bolje, potpuno prekriveno vatrenim mravima. Oni s ovim drvetom žive u simbiozi, pružajući mu zaštitu od nepozvanih gostiju dok drvo mravima osigurava osigurava endokarpe, mekane drvenaste kapsule koje se lako mogu progristi i koje vode do šupljina u stablu u kojima mravi gnijezde. Nakon što saznajemo da ubod mrava boli, izaziva crvenilo i svrbež, Yuri u nama traži dobrovoljca pa kako ja ne osjetim, drugi po redu pokusni kunić jest Jakov! Nije umro, ali mu je koža oko uboda odmah naotekla…
Od drveća tu je toliko toga, za izgubiti se, od neobičnog drveta s bodljama, divlje papaje (sachapapaya), tikovine i željeznog drva (Ironwood tree) do smokve i ogromnog Amazonskog drveta imena shihuahuaco koje raste i do 60 metara visine! Po svuda oko tog drveća nalaze se naravno i gljive, a jedina koju sam zapamtio jest Judino uho, Europi gotovo nepoznata gljiva, ali vrlo zanimljiva zbog svoje jedinstvene hrskave teksture i blagog okusa. Široko se koristi u azijskoj i tajlandskoj kuhinji te je vrlo cijenjen sastojak u tradicionalnim kineskim i tajlandskim juhama i wok jelima. Nutritivno, ima visok udio proteina i antibiotska svojstva.
U cijelom tom hodanju, slušanju i upijanju mrak se ispod krošnji stabala spušta nevjerojatnom brzinom. Pogledom prema gore jasno je vidljiv dan, dok u razini tla prevladava mrak dovoljan za paljenje naših naglavnih lampi. Nesnošljivo je vruće i sparno, a to je i glavni razlog zašto smo hrabro i nadobudno odlučili ići u prašumu u kratkim rukavima. Svi su kompletno mokri osim mene koji se ne znojim. Iako ih do sada nije bilo previše, komaraca koji nas uporno napadaju sve je više. I dok Yuri započinje priču o istima i načinu na koji se razmnožavaju, razmišljam o tome kako sa sobom uvijek na putovanjima nosim sprejeve protiv komaraca, a gotovo nikada se špricam. Ne znojim se, cirkulacija mi nije jača strana i očito im nisam zanimljiv. Osim toga, nisam niti neki ljubitelj stavljanja toga na kožu…
I baš tim razmišljanjem kao da sam namjerio sve komarce Amazone ravno nas! Ono što je uslijedilo bila je tolika količina komaraca koja nas je krenula pikati da sam potrošio onoliko spreja koliko sam ga svih ovih godina uštedio! Toliko komaraca još nikada nisam vidio ili osjetio!
Baveći se sa svime osim s vremenom, shvaćamo da se u Amazoni odjednom nalazimo u potpunom mraku. Pomalo je to strašna spoznaja, s obzirom na to čega ovdje sve ima. Srećom, tu nam spoznaju Yuri skreće s uma pronalaskom malene amazonske rogate žabe. Kako kaže, ovako male se rijetko ovako pronalazi, a inače dosežu veličine i do 20 cm. I upravo ovdje se vidi koliko zapravo Yuri drži do prašume i životinja jer u trenutku Tininog prilaska izmiče žabu i upozorava ju da ju ne smije dirati s obzirom na to da ima spreja za komarce na rukama.
Iako sam u svemu do sada uživao, osim u komarcima, ništa me nije oduševilo kao trenutak koji je uslijedio. Shvativši da smo uistinu ostali usred noći u Amazoni i da to više nimalo nije smiješno, krećemo prema našem smještaju. Nitko osim Yuria ne zna gdje smo niti koliko će nam trebati, a jedino što je vidljivo su mjesta koja osvjetljuju naše naglavne lampe. Sve ostalo je u potpunom mraku. Probijamo se kroz sve teži teren, čak i vodu koja seže do pola potkoljenice, po blatu i mraku. U jednom trenutku Yuri zastaje, uzima dugu i tanku grančicu te laganim pokretima maše s njom po zemlji oko malene rupice. Pitam se, što je ovo?
Svega par sekundi kasnije počinje se nešto nadzirati! U nastojanju da uhvati potencijalni plijen, iz rupe izlazi najveći pauk kojeg sam u životu vidio! Tarantula? Da, odgovara Yuri i nadovezuje se da se radi o vrsti koju ovdje nazivaju chicken tarantula. Ne radi toga što hvata kokoši, već radi njezine impozantne veličine koja doseže impresivnih 30 cm u rasponu nogu. Ova vrsta smatra se najvećim paukom na svijetu s težinom do 170g i važan je dio ekosustava jer kontrolira populaciju kukaca.
Yuri ju pažljivo hvata i podiže, pokazujući nam impozantne, gotovo 2 dm duge očnjake. No, bez obzira na njihovu veličinu, njihov otrov ne smatra se opasnim za ljude, a učinci se uglavnom uspoređuju s ubodom ose. Kako Yuri kaže, nije agresivna dok se ne osjeća ugroženom. Kako živi u malim jazbinama, ljudi je često pronalaze u društvu malene žabe koja zuji ispod svojih nogu. Kao i u slučaju onog drveta, i ovdje se radio o simbiozi, iako se još uvijek ne zna točno kakvoj. Pretpostavlja se, logično, da tarantula žabu štiti od predatora, a što žaba tarantuli daje zauzvrat, još uvijek je nepoznato…
Gledajući je tako iz sigurne daljine, ne razmišljam previše i ispaljujem pitanje postoji li šansa da ju primim. Često ja tako ispalim, unaprijed pomiren s negativnim odgovorom, ali Yuri govori da mogu. Kreće prema meni i pruža mi ruku na kojoj mu se nalazi tarantula. Kako s njegove ruke prelazi na moju, zastaje mi dah, potpuno se umirujem, a ona uzvraća jednakom mjerom. Smješta se moj dlan i posve mirni, promatramo se neko vrijeme. Osjećam uzbuđenje, ali i strahopoštovanje prema ovako fascinantnoj životinji i ne mogu vjerovati da se nalazim u ovom trenutku. Ne osjećam joj tijelo niti dlačice, ali osjećam da je potpuno smirena.
Ne želim ju dalje uznemiravati niti smetati, iako mislim da je bila jednako znatiželjna kao i mi, onako sama u mraku, bez posjetioca. Prepuštam je Yuriu, koji ju mirno vraća u njen dom, a mi nastavljamo dalje prema smještaju. Ovaj trenutak došao je sasvim spontano i iznenadno, i možda je baš to razlog zašto me toliko oduševio. Nikada nisam očekivao da ću u prirodnom okruženju ovako naići na tarantulu, a kamoli držati je u ruci.
Ne misleći više na mrak, niti na sranje niti kako ni kada ćemo stići u smještaj, u njega s velikim olakšanjem stižemo pola sata nakon. Dečki me uspinju uz tri stepenice, okreću, a kad ono prizor koji me opet vraća na sranje, moj toaletni stolac nasred prostorije!
Kakav dan!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
