Jučerašnji slobodan dan pokazao se kao dobra odluka, pogotovo jer nas danas očekuje naporan dan i uz to, danas je vjerojatno i najtopliji dan od kada smo ovdje. Jutro je, a već ga kuri na 30 stupnjeva uz visoki postotak vlage. Sprema se kišna sezona i to se itekako osjeti. Jedini problem našega sela Jambiani, osim algi na plaži, su te ogromne oscilacije u plimama i osekama. Kada nastupi oseka, more se toliko brzo i daleko povuče da čovjek treba hodati po par stotina metara kako bi se donekle okupao. U svakome mjestu postoje točni rasporedi plima i oseka pa na temelju toga možete i planirati svoj dan.
Plaža u Jambianiju za vrijeme oseke
Danas je na meniju opet svašta i moram priznati da su nas već pomalo razmazili ovdje. Osim menija za hranu, na našem drugom meniju danas se nalaze: Jozani forest, plaža Paje i najpoznatija atrakcija na otoku – restoran The Rock.
Jozani forest
U šumu nismo još ni ušli, a svima je već toliko vruće da smo nervozni. Dečki su cijeli mokri i očito je da im se previše ne da i da bi najradije ostali na plaži u hladu i na povjetarcu. Ja na svu sreću nemam problema s time jer se ne znojim, ali je s te strane još gore jer mi se tijelo puno brže pregrijava nego njihovo jer ne luči znoj koji bi ga hladio.
Ideju za biciklom pokupio sam od ovog majmuna zapravo
Thomas plaća lokalnog vodiča i krećemo. Rečeno nam je da se radi o laganoj desetominutnoj šetnjici bez prepreka za kolica. Ovo mjesto nisam istraživao pa ajmo vidjeti što se dogodi kada nekome tako vjerujem na riječ. Pitam se hoće li biti isto kao i s brodićem za Prison Island?
Već na samome ulasku dočekuje nas majmun, i to, ni više ni manje nego – na biciklu! Jozani šuma najpoznatija je po crvenim Kolobus majmunima i ovo je jedino mjesto na svijetu gdje oni obitavaju. Nije puno trebalo dok nismo naišli na prvoga nakon kojeg smo ih vidjeli još desetak. Možda nas je i najviše oduševio mali majmun koji se sramežljivo sakrivao iza drveta.
Kako to obično i biva, ono „obećanje“ o desetominutnoj šetnji pada u vodu kada shvaćamo da hodamo već dvadeset minuta. Svi su živčani na sve, napetost polako raste, a time i tenzije.
Prelazimo korijenje, porušena stabla i probijamo se kroz šumu. S dečki lije znoj dok ih cure samo, kako bi se reklo, „podbadaju“. Ekipa nam se dijeli u klanove, muški protiv ženskog. Ja sam invalid pa se ne računam i ne spadam ni u jedan pa dečki gube, s 3:2. Ja sam nešto kao Švicarska! Razumijem i jedne i druge, a najradije bih da mogu hodati pa da nikoga ne zamaram i idem svojim putem.
Probijamo se dalje. Dečki, vodič i ja smo kakvih sto metara ispred cura i Thomasa. Zaustavljamo se da dečki uzmu mali predah, a ja koristim trenutak i, kao periskop, promatram okruženje oko sebe. Može se reći da imam dobro oko pa se često dogodi da vidim nešto prvi. Okrećem glavu u lijevo i primjećujem nešto u daljini.
Uočavam zelenu zmiju kako koristi jedva prodiruće sunčeve zrake za sunčanje. Zmija! Vičem na glas i pokazujem u smjeru u kojem ju vidim. Dolaze i ostali, a Thomas ju uspijeva uhvatiti fotoaparatom. Vodič nam govori da se radi o zmiji imena „Green snake“. Čudo, to sam mogao i sam zaključiti!
Tko bi rekao da se radi o zelenoj zmiji?
Idemo dalje, tenzije se ne smiruju. Sad sam već i ja pomalo živčan. Ono kad ti dođe nekoga baciti u more…ili s litice…e tako! Ulazimo u auto i vozimo se kratko prema šumi mangrova.
Šuma mangrova
Dečkima je dosta, ostaju u obližnjem kafiću. Cure, Thomas i ja nastavljamo prema šetnici kroz šumu mangrova. Vruće je za popizditi! Lijepa šetnjica, ali nema se previše za vidjeti osim tih mangrova i par rakova.
Naravno da mi postaje slabo! Pregrijao sam se! Nemam čokoladicu ili bananu za oživljavanje, spašava me Thomasova Coca-Cola! Trebalo mi je kakvih deset minuta, ali Coca-Colin me je šećer vrlo brzo vratio u život!
Šuma mangrova
The Rock
Na samome ulazu na plažu dočekao nas je štand prepun ogromnih školjaka. Iako sam u istome trenutku ugledao „The Rock“ koji me mamio, nisam se mogao oteti dojmu da je plaža puna algi pomiješanih sa smećem koje je more izbacilo. Na alge sam se već navikao, na smeće baš i ne, ali kokoši i pijetla na plaži još nisam vidio.
U The Rock smo odlučili ne ulaziti pa smo produžili duž plaže u potrazi za nekim drugim restoranom. The Rock je skup, čuo sam da je osoblje neljubazno i iskreno, nitko se od nas ne pali na takve fensi brije. Za vrijeme oseke u restoran se može ući pješke preko plaže dok se za vrijeme plime do restorana dolazi malim čamcem.
Smjestili smo se na puno bolje mjesto – restoran na povišenome na samoj plaži, uz palmu, s pogledom na The Rock, ocean i zanimljive prolaznike. Sve do hrane uživali smo u prirodnim sokovima, pasli oči na nevjerojatno tirkiznom oceanu i promatrali zanimljive prolaznike.
Bilo je tu svega, od turista, fejk Masai-a, ribara, čovjeka koji je sam nosio cijeli brodski motor na ramenu, lokalaca i djece. Možda nas je najviše oduševio, a i zapitao gdje smo mi to Europljani pogriješili, maleni dječak koji se igrao duž plaže kotrljajući biciklističku gumu. Nevjerojatno je koliko smo kao ljudi postali pohlepni i koliko nam malo zapravo treba za sreću.
Paje
Po povratku u auto dečki su se ponadali da je današnjem danu došao kraj, ali na njihovu žalost, ostala nam je još plaža Paje. Ne sjeda im to nikako. Bune se. Nastaje svađa. Dečki protestiraju i odbijaju ići na plažu Paje i žele nazad u resort. Rješavamo to tako da dečki plaćaju taksi i odlaze u smještaj, a mi nastavljamo. Sve je to dio puta. Svađe su normalne, svi se svađaju i tko mi kaže obrnuto, laže i to masno!
Plaža Paje slovi kao možda i najbolja te najljepša plaža Zanzibara. Nekako je najuravnoteženija, ima malo algi i male oscilacije u plimi i oseki. Možda i je, ali ono što sam ja vidio svojim očima na mene nije ostavilo neki dojam.
Naime, stižemo na plažu i tamo nas dočekuje apsolutni kaos. Sve je prepuno ljudi i kitesurfera. Ti zmajevi lete posvuda i samo je pitanje trenutka kada će nekoga pogoditi u glavu. Nisam ljubitelj gomile ljudi i gužvi. Koliko god da je ova plaža lijepa kada nema nikoga, ona očito nikada nije sama i za mene ne zaslužuje titulu najljepše i najbolje.
Odmah pored Paje plaže ulazimo na umjetničko improvizirani market. Ovdje se prodaju samo slike, suveniri i razne drvene rezbarije. Pasem oči i najradije bih digao krediti i kupio sve! Kredit ne mogu dići, ali mogu potrošiti sve svoje novce. Kupujem nož, veliku masku i hrpetinu malih sitnica, neke za mene, neke za druge.
Povratak u resort
Vraćamo se u resort i dečki su tu, na plaži. Napetost se i dalje osjeti, znatno je manja, ali tu je. Bit će sve do navečer dobro. Svatko odlazi na svoju stranu, osim Grege i mene. U baru kupujemo cugu i sjedamo nasred plaže. Ja naravno u kolicima, a Grega si je donio stolicu.
Nije dugo trebalo da nas okruži banda malih, divljih, simpatičnih i znatiželjnih klinaca. Užasno su im bila zanimljiva moja kolica i kočnice koje su otkočili i zakočili valjda petsto puta.
Kada su se toga zasitili, na red je došao Grega koji je izgorio pa su ga stalno, s prstima, stiskali po leđima i nogama te se čudili kako crvena boja kože postaje žuta i prelazi nazad u crvenu. Toliko su bili dosadni da je Grega morao smisliti nešto kako bi im odvratio pažnju. Sjetio se svog pametnog sata i čim su ga ugledali to je bilo to. Kao hipnotizirani promatrali su svaki mogući Gregin korak koji im je pokazivao na satu.
S klincima smo se družili sve do mraka, dok oni nisu otišli svojim kućama, a mi, sada već standardno, na ležaljke ispod palmi s improviziranim šankom.
