Iako sam vožnju ujutro uspio prebaciti za jedan sat kasnije, to me nije spasilo jer, otvorivši oči, malo sam požalio sinoćnju odluku da odemo u klub. No, to je život, dio putovanja i izdržat ćemo, kao i do sada!
Dan 52 – Bangkok – Siem Reap – 13.03.2023
Točno u deset spuštamo se do recepcije i tu nas je dočekuje vozač, na moje iznenađenje, a i razočarenje, bez ikakvog znanja engleskog jezika! Nakon prebacivanja stvari i mene u kombi, Laura u 7elevenu troši naše zadnje Bahte dok ja pokušavam izvući barem jedinu rečenicu engleskog iz našeg vozača. Izvukao sam jednu, i to lošu; „Na granici mijenjate vozilo“! Sve mi je u startu odmah prisjelo jer takav dogovor nismo imali! Isključivo sam im napomenuo da tražim transfer bez ikakvih izlazaka i presjedanja i to je ono na što su pristali…
Ne dozvoljavam da mi to pokvari dan pa po izlasku iz Bangkoka stavljam slušalice i odlazim malo u svoj svijet, ne znajući što nas tek čeka!
Nalazimo se Bogu iza nogu, malo spavam, a malo sam budan. Tonem opet u san i odjednom snažan udarac! Pogodilo smo nešto na cesti…
Lik izlazi van, gleda ispod kombija, ispod haube i vraća se u kombi. Pitam ga, što je!? Nula bodova! Krećemo dalje, a zvuk koji dopire iz motora kombija ne sluti na dobro! Mislim si, samo nam to treba, da Laura i ja sa svim stvarima ostanemo ovdje, usred ničega! Stajemo na benzinskoj, dolazi zaposlenik benzinske i skupa s vozačem gledaju ispod haube. Ne znam što se događa, a bome niti ne vidim! Vraća se vozač, pali kombi i….radi!
Nastavljamo dalje tonući u san…
Granica
Odjednom netko otvara moja vrata, otvaram oči i primjećujem tri tipa u plavim košuljama! Stigli smo na granicu! Jedan mi vrlo visokim tonom brzo govori kako moramo van iz kombija, da moramo pješke prijeći granicu i da nam prtljaga treba ići nekakvom prikolicom za što plaćamo 300 Bahta! Dok mi to govori, ostala dvojica počinju iznositi stvari…
Čekaj, čekaj, stani, govorim im! Budim Lauru da pazi na stvari jer ne vidim što mi se događa iza leđa, smirujem tipa i govorim mu da mi sve opet ponovi! Nisam se niti probudio, a već sam dobio „šamar“! Govorim mu da takav nije bio dogovor i da ne znam kako on to misli izvesti, na što mi pili po svome. Ispitujem ga za kolica, tko će ih gurati, gdje će nas dočekati, tko će gurati mene i kako će se cijeli proces odvijati? Tek kad mi je sve objasnio ponovno i kada sam vidio da nemamo izbora, pristajem. Dajemo mu 300 Bahta (cca 8 eura) za kolica, jedan od tipova odnosi stvari i vade me van iz kombija. Ne osjećam se niti malo ugodno, pogotovo s obzirom na to da nemam nadzor nad našom prtljagom.
Laura odlazi na wc, a ovaj me piskutavim glasom ispituje želim li na licu mjesta napraviti vizu? Pa ajde, zašto ne, da se riješimo toga! Popunjavam obrazac i pitam ga koliko je viza, na što mi baca cijenu od 1800 bahta (skoro 50 eura)! Ma frende, ne dam ti toliko para za vizu, znam da je viza za Kambodžu cca. 30 dolara! Svađamo se i doslovno mi nakon pet minuta rasprave govori da sam glup i tvrdoglav i da si odem sam tamo na granicu i provjerim! E pa, idem, ko’ te jebe!
Prijelaz preko ničije zemlje
Lauru i mene (mene gura) prati stariji tip. Početak „ničije zemlje“ ne djeluje toliko kaotično kako sam zamišljao da bude osim ceste, ona je kao da rat ovdje još uvijek traje! Prvu prepreku predstavlja nam prolaz između dva metalna stupa kroz koji me u kolicima doslovno guraju nogama! Nema šanse da je ovdje ikada itko u kolicima prošao, a da je širi od mene…
U vanjskom hodniku zgrade čovjek nam govori da Laura mora gore, a ja dole. Objašnjavam mu da moramo skupa, ali uzaludno, ne zna engleski. Uporan sam, pušta nas i stižemo na imigraciju. Dajemo putovnice na šalteru koje gledaju kao da ih prvi put vide i čovjek mi pokazuje da oba prsta stavim na uređaj radi otiska. Govorim da ne mogu, da mogu jedan po jedan, s boka, ali ne kuži on ništa, da bi na kraju rekao da može jedan prst!
Imate li viza, pita me policajac!? Pa nemamo, nitko nam ništa za njih nije rekao! Maše mi rukom i govori mi da ga pratimo, idemo na drugi kat! U maleni lift ulazim kao i kroz onaj prolaz, jedva! Otvaraju se vrata i na šalteru velikim slovima piše „Visa 30 USD“! Hah, kretenu jedan! Sad bi mu se vratio tamo na granicu reći mu da je žešći šupak jer me htio zavaljati!
Plaćamo 60 dolara i dobivamo dva papirića za ispuniti. Dok Laura ispunjava svoj, policajac stoji pored mene, a ja slažem onu tužnu invalidsku facu na što uzima moj papirić i ispunjava ga umjesto mene! Ha! Predajemo dva papirića, dobivamo još dva, ispunjavamo ih na isti način i prelazimo granicu Kambodže!
Kambodža!
Izlazimo iz zgrade i prvi dojam Kambodže je apsolutni jebeni kaos! Na velikom križanju ispred nas odvija se mali rat vozila! Toliko ih je da ne mogu pratiti i uočavati detalje. Preko puta ceste maše nam naš lik s našom prtljagom! Čovječe, u cijelom sam ovom kaosu zaboravio na prtljagu! Stižemo do njega, provjeravamo je li sve na broju i plaćam, na što odlaze. I dok Laura i ja čekamo vozača, obraćam pozornost na detalje, poput tipa na motoru s vrećicom punom glava nekih životinja. Svega ovdje ima i opreza nikada dosta…
Pred nas staje bijela Toyota i čovjek se predstavlja kao Pirath, naš vozač koji će nas odvesti do Siem Reapa. Stavljamo stvari u auto i bježimo iz ovog mjesta! Preživjeli smo…
Iako simpatičan i drag, niti ovaj ne zna engleski. Ne mogu koristiti niti Google translate s obzirom na to da nemam Internet pa mu nekako objašnjavam da nam treba „Internet“ i „SIM kartica“. Stajemo u neki mali dućan, ali ne primaju karticu pa mi Pirath posuđuje 15 tisuća kambođanskih riela. Auto mu se čuje kao onaj kombi u Tajlandu kad smo pogodili nešto na cesti i na moje pitanje o čemu je riječ, dobivam odgovor; „Beton“. Jebiga frende, odustajem, stavljam slušalice i šutim sve do ulaska u Siem Reap!
Siem Reap
Dolskom u hotel, (Royal Crown Hotel and Spa) nalik onome iz starih ratnih filmova, još uvijek ne vjerujem da sam ovdje. Na recepciji nas pozdravlja vrlo simpatično i nasmijano osoblje kod kojih mijenjam nešto sitno dolara kako bih ih vratio Pirathu. Tu se s njim pozdravljamo i odlazimo u sobu ostaviti stvari da bi nakon svega par minuta stigao Bunly, moj čovjek za Siem Reap! Njega sam totalno random pronašao na Facebooku, a osvojio me svojim tuk tukom, prilagođenim rampom za kolica. Proći Kambodžu u tuk tuku bilo je iskustvo koje nisam mogao propustiti…
Nakon što nam je pokazao tuk tuk, našu pilu narednih par dana, s Bunlyijem stižemo u centar grada. Ovdje nisam očekivao ulice nalik onima na Khao San roadu u Tajlandu, plesačice i klubove na svakom koraku! Tu, na križanju ulica sjedamo nešto pojesti, naručujemo pivu Angkor i pridružuje nam se Nath, moj drugi čovjek ovdje!
Dogovor pada da sutra idemo u najveći hram na svijetu, Angkor Wat i to na tri dana! Plan imamo i sada nam samo preostaje uživati i ispijati Angkor u atmosferi ovoga grada…
Dan 53 – Siem Reap – 14.03.2023
Iako sam se od svih država vjerojatno najviše veselio Kambodži i tome što ću vidjeti Angkor Wat, ono čemu sam se najviše radovao u ovoj zemlji, jest činjenica da ću je većinom proći u tuk tuku! S tim prijevoznim sredstvom, s obzirom na moje stanje i visinu, ne dijelim baš lijepe uspomene. No, ono što je ovaj put drukčije jest da sam ovdje pronašao čovjeka koji ima tuk tuk s rampom za kolica!
Točno u 08:00 ujutro, ispred hotela dočekali su nas Bunly, Nath i Bunlyev šogi, Phearum (Pirum)! Svo moje veselje oko tuk tuka opravdano je već na samom početku, vožnjom kroz centar Sieam Reapa i dolaskom do centra za kupnju karata za Angkor Wat. Karte smo po osobi platili 62 dolara za tri dana i sada nam je samo preostalo ući u Angkor Wat, najveći religijski spomenik na svijetu!
Angkor Wat – Najveći hram na svijetu
Rijetko što me baš toliko fascinira da ostanem danima pod dojmom, ali ugledavši centralni hram po prvi put, ostao sam apsolutno zabezeknut, bez obzira na to što sam hram godinama gledao na fotografijama i videima. Da to stavim u kontekst, primjerice, piramide u Egiptu su me potpuno razočarale. Veličina Angkora Wata, lokacija usred džungle, mistika i energija mjesta teško se mogu opisati i dočarati preko fotografija! Ovo mjesto na ovom putovanju nikako nisam želio propustiti i radi toga osigurao sam dovoljno ljudi kako bih ga doživio na najbolji mogući način, iako ovdje ima toliko toga da nam niti tri dana neće biti dosta!
Početak naše Angror Wat avanture započinje s centralnim i najvećim hramom ovog nekadašnjeg grada. Tri velika centralna tornja, kao i u Tajlandu, predstavljaju centar svemira i planinu Meru, sveto mjesto u hinduističkoj mitologiji. Hram je prvobitno bio posvećen hinduističkom bogu Višnuu, ali tijekom vremena prešao je u budizam. Vjerujem da bi mnogim ljudima samo vidjevši centralni hram bilo dovoljno, ali Angkor Wat ne predstavlja samo jedan hram, već cijeli kompleks hramova raštrkanih po ogromnom području!
Osim s brojnim preprekama, borimo se i sa nesnosnom vrućinom što je i u jednu ruku značilo nešto manje ljudi pa je tako i dojam bio potpuniji. Angkor Wat nalazi se od 1992. na UNESO-vom popisu svjetskih spomenika a izgrađen je u 12. stoljeću.
Osim što je ogroman, hram je i prepun detalja te osim mnoštva hramova okruženih vodenim jamama i trgovačkih puteva, tu je mnoštvo reljefa koji prikazuju epove iz hinduističke i budističke mitologije, povijesne događaje i detalje iz svakodnevnog života. Osim toga, tu su brojna unutarnja dvorišta, galerije, kipovi i mnoštvo stupova.
Posjetu centralnom hramu završavamo na mjestu od kuda se dočekuje izlazak sunca. Tu ćemo se svakako vratiti sutra ili prekosutra kako bi svjedočili jednom od najznačajnijih zalazaka na cijelom svijetu.
Prebijeni od vrućine i mnoštva stepenica, nastavljamo dalje prema drugom hramu, Ta Prohm Kelu, najpoznatijem po filmu Tomb Raider! Na pola puta prema hramu stajemo u lokalni restoran kako bi nešto pojeli gdje nas mnoštvo djece okružuje u nadi da nam prodaju koji magnetić. Većinu njih iz ove zemlje kupio sam baš od njih…
Ta Prohm Kel Temple
Koliko god hramovi Angkor Wata bili fascinantni, atmosfera cijelog mjesta i vožnja tuk tukom kroz cijelo ovo šumovito područje, ono je što stavlja točku na „i“, barem meni osobno! Činjenica da se, bez obzira na to u kojem se stanju nalazim, kroz Kambodžu vozim tuk tukom kao „normalan“ čovjek meni ostavlja široki osmijeh na licu. Prolaskom kroz veliki i impresivan kameni ulaz s uklesanim licem, koji označava ulazak u grad, čovjek ne može ostati ravnodušan. Jednostavno, osjećaj je takav da se ulazi u nešto impresivno, veliko i moćno! Takav dojam odaje cijelo ovo područje…
Prolaskom pored hrama Bayon, jednog od najvažnijih ovdje, stižemo do našeg odredišta, hrama Ta Prohm Kel Templa! Kao budistički hram, Ta Prohm je prvobitno bio poznat kao Rajavihara, što znači “kraljev samostan”, a posvećen je majci kralja Jayavarmana VII.
Ulaskom u sam hram, koji je znatno manji od onog najvećeg kojeg smo ranije posjetili, primjećujem da se ovaj hram izdvaja od onog po mnoštvu nevjerojatno preciznih detalja. Ono još fascinantnije jesu prirodni pejzaž koji se prepliće sa njegovim ruševinama.
Velika banyan stabla i drugi rastući djelovi vegetacije rastu između kamenih zidova i često ih obavijaju svojim korijenjem. Ova jedinstvena kombinacija prirode i arhitekture daje hramu dodatnu dozu tajanstvenosti. Nevjerojatno je i pomalo nerealno svjedočiti kako priroda postepeno „guta“ ovo mjesto, zato i ne čudi što je baš ovaj hram izabran kao dio filmskog seta za Tomb Raider!
Phnom Bakheng temple
Nakon Ta Prohma punimo gume kod simpatičnog tipa kod kojeg primjećujem da ima željezno stopalo. Vraća mi to u podsvijest misli o užasnom ratu i patnji koji su ovi ljudi tako nedavno ovdje proživjeli. Čitao sam puno o Kambodži prije puta, pa tako i o činjenici da i dan danas postoji užasno veliki broj ljudi s amputacijama udova, ponajviše od posljedica mina.
U to se uvjeravam i prilikom uspona na brdo gdje nas čeka hram Phnom Bakheng i naš prvi zalazak sunca u Kambodži! Tu, na strmom zemljanom puteljku nailazimo na malu nastambu sa sviračima koji isto tako, kao i čovjek prije, imaju amputaciju nekog dijela tijela.
Dočekavši „krvavi“ zalazak sunca iznad šume, spustili se do tuk tuka i uputili u centar Siem Reapa da bi obišli market i sjeli nešto pojesti. Hrana me oduševila na prvu, a i „toranj“ pive za nas petero po cijeni od samo 10 dolara!
Dan 54 – Siem Reap – 15.03.2023
Naš treći dan u Kambodži i drugi u Angor Watu započinjemo dolaskom u hram Bayon, najvažniji državni hram kraljevskog grada! Ovaj, za kolica poprilično izazovan hram karakterističan je po tornjevima s uklesanim kamenim licima koja nas nasmiješeno pozdravljaju prilikom ulaska u sam hram. Navodno ih se u cijelom hram nalazi 54 , a predstavljaju Budu ili kralja Jayavarmana VII, koji je naredio izgradnju hrama. Hram se također ističe bogatim detaljima i reljefima koji prikazuju scene iz svakodnevnog života, mitološke priče i povijesne događaje.
Bayon temple
Cijeli hram je zapravo jedna velika enigma, od njegovog imena, općih informacija, do toga čija se lica nalaze na tornjevima. Kako se navodno sam kralj Jayavarman VII smatrao „Probuđenim“ (Buddha), postavlja se pitanje prikazuju li lica budistička ili hinduistička božanstva ili prikazuju kralja Jayavarmana VII kako se smiješi nad svojim carstvom?
Preah Khan Temple
Kako mi kažemo, da svi putevi vode u Rim, vjerujem da je u Angkoru ista stvar s Bayonom, jer kako u kraljevstvu postoji ukupno pet mostova, četiri izravno vode do hrama. Upravo jedan takav most prošli smo na putu do prvog mjesta gdje smo pronašli nešto za jest. Tu, preko ceste ugledali smo hram koji nije bio na našem popisu, Preah Khan Temple. U prijevodu „Sveti mač“, ovaj hram je izuzetno važan dio povijesti i kulture Kambodže. Kroz Preah Khan hrama teče i sveta rijeka svjetske moći, kako se naziva. Njegova unutrašnjost sadrži bogatstvo detalja, kamenih reljefa i kipova, koji prikazuju mitološke scene, ratne pobjede i kraljevsku obitelj. U hram nažalost radi vremena nismo ulazili pa smo, vidjevši ga s ulaza, nastavili dalje…
Neak Poun temple
Nakon Preah Khan, stižemo u nešto manje poznatiji Neak Poun, do kojeg nas dijeli red stepenica i dugačak most koji prelazi preko umjetnog jezera.
Izgrađen u 10. stoljeću za vrijeme vladavine kralja Jayavarmenya I., Neak Poun (Zmija koja se kreće) maleni je hram, a ono što izdvaja Neak Poun od drugih hramova jest kombinacija hinduističkih i budističkih elemenata te bazeni sa bogatim reljefima koju su povezani sa slikama zmija i božanstava, kao i sa scenama iz hinduističkih mitova i epova. Pet bazena u središtu hrama prikazani su kao pet oceana, a vjeruje se da su imali ritualnu i duhovnu svrhu. Hram je posvećen Bogu osvete, Ishvari i Boginji rata, Durgi te je bio značajan vjerski centar u svoje vrijeme, a vjeruje se da je bio ključna točka za vjerske obrede i ceremonije.
Kod Neak Pouna se nema puno za vidjeti pa smo tu odlučili napraviti malu pauzu i predahnuti. Po osjećaju bih rekao da je današnji dan najtopliji na dosadašnjem putu i to je za mene poprilično iscrpljujuće. Tijelo mi je konstantno na rubu pregrijavanja, teško dišem na ovoj vrućini i vlazi te se moram hladiti svakih pet minuta.
Tom Som temple
Dolaskom na „parking“ hrama Ta Som nisam mogao odoljeti, a da ne „bacim oko“ na bogati izbor slika na štandovima. Nije dugo trebalo dok mi jedna nije zapela za oko i na moje pitanje prodavačici ako li je mogu vidjeti izbliza, započelo je pregovaranje;
Prodavačica; „180 dolara“!
Ja; „Hvala, previše mi je to i nemam gdje s time na ostatku puta“.
Prodavačica; „Ok, 150“!
Ja; „Imam samo 100“!
Prodavačica; „Može za 130“!
Ja; „Okay, thank you! I’ll see you tomorrow maybe“.
Prodavačica; „Tomorrow never comes“!
Ipak ju pozdravljam i stižemo ispred Ta Soma gdje Nath odlazi snimiti hyperlapse cijelog hrama kako bih vidio teren i procijenio ima li šanse da dođemo s kolicima do kraja. Gledajući video shvaćamo da će ovaj hram biti jedan od izazovnijih i po izrazu lica prisutnih shvaćam da postoji mogućnost da ovaj hram neću vidjeti. Sjedimo na zidiću, razmišljamo i moje su prognoze sve pesimističnije. Pet minuta nakon, diže se Bunly i odlučno govori; „Lets do it“!
Idemo!
Iako se o povijesti i svrsi Ta Soma zna malo, pretpostavlja se da je ovaj hram bio posvećen ocu kralja Jayavarmana VII. Bez obzira na manjak informacija o hramu, mjesto je ovo koje se itekako isplati posjetiti, ne samo radi ljepote hrama, nego i jer je ovaj hram savršeni primjer spoja ljudske ruke i prirode. Cijeli hram doslovno je progutala džungla i polako ga uzima k sebi…
Izlaskom iz hrama prilazi mi prodavačica i viče mi da može slika za 100 dolara na što postižemo dogovor, bez obzira na to što nemam pojma gdje ću sa tom slikom. Ipak, bilo mi je drago što sam je kupio jer je prekrasna, a i prodavačica mi je bila simpatična!
Za zalazak sunca stižemo na jedno od jezera gdje od lokalne prodavačice kupujemo kokose i ispraćamo završetak dana.
Rekao bih da mi je Seam Reap nakon Ao Nanga u Tajlandu mjesto u kojem sam najviše uživao u večernjim satima. Jednostavno, osjećao sam neku posve ugodnu atmosferu i energiju gdje sam se potpuno mogao opustiti i prepustiti šarenim ulicama grada, ljudima, buci hrani i prodavačima. Tako smo i danas nakon cjelodnevnog lutanja po Angkor Watu naš dan završili odlaskom u grad, večerom, šetnjom i druženjem!
Dan 55 – Siem Reap – 16.03.2023
Da bi na vrijeme stigli na izlazak sunca u Angkor Watu, dižemo se u 4 ujutro i van izlazimo poprilično nepripremljeni, u kratkim rukavima! Vidjevši Bunlya i Natha u dugim rukavima, shvatio sam da sam zajebao no, rekoh si, kratka je vožnja! Vožnji naravno nema kraja, počinjem se tresti, no, olakšava mi malo situaciju i to što je i Lauri hladno. Uvijek se u tim hladnoćama osjećam „usamljeno“ pa kada je i nekome drugome hladno shvatim da taj put stvarno imam to pravo da mi bude hladno! Naravno, i do umora je jer, spavali nismo ništa…
Na ulazu nam označavaju karte i već tu uočavam autobuse i vozila koji hrle na parking radi izlaska. Ne oduševljava me činjenica da će biti toliko ljudi ali što je, tu je! Kod rampe nas ne puštaju dalje i Bunly nas odlučuje ovdje iskrcati kako bi nastavili pješke, a on odlazi pronaći parking.
Hodamo po mrklome mraku i jedinu navigaciju nam predstavljaju lampice drugih ljudi koji hodaju u smjeru ulaza u Angkor Wat. Užasno ih je puno i djeluju izdaleka kao male krijesnice. Kod velikih stepenica stajemo kako bi pričekali Bunlya i cijela situacija te ogroman broj ljudi koji pristiže me počinju malo brinuti. Pitam se gdje je Bunly i hoćemo li stići na izlazak?
Konačnim dolaskom Bunlya, dižemo se uz stepenice, prelazimo veliki pontonski most i stižemo do vrata! Ulaskom u područje velikog hrama otvara prizor na tri velika tornja koji se izdižu iznad sumaglice i jedini bivaju osvijetljeni prvim zrakama sunca! Prizor za pamćenje!
Iako izlazak nije bio najspektakularniji ikada, doživjeti ga ovdje ipak nosi neki poseban i drukčiji osjećaj, kao da čekamo nešto veliko i od velikog značaja! Svakako jedan od najdražih…
Banteay Srei temple
Nakon zalaska sunca i doručka stižemo u naš posljednji hram Angkor Wata, Banteay Srei! Već na samom ulasku nas zaustavljaju govoreći nam da s kolicima nećemo proći ulazna vrata, a prođemo li ih nekim čudom, ona druga nećemo sigurno! Da sam stao svaki put kad bi mi netko tako nešto rekao, vjerojatno dalje od Zagreba ne bi vidio! Naravno da smo prošli, istina, uz malo muke i guranja, ali smo prošli!
Već na prvu, hram me se dojmio svojom profinjenom arhitekturom, crvenkastom bojom i detaljnim reljefima. Ono što ovaj hram čini jedinstvenim su fine i detaljne umjetničke skulpture i reljefi. Stil reljefa je izuzetno složen, sa dubokim izrezbarenim detaljima koji prikazuju mitološke scene i priče iz hinduističke religije. Hram je Izgrađen u 10. stoljeću, posvećen je Bogu Shivi, a kamen korišten za izgradnju Banteay Sreija dolazi iz crvenog pijeska koji se teže obrađuje, ali pruža veću preciznost i detaljnost u skulpturama.
Ime “Banteay Srei” u prijevodu znači “Hram žene”, a vjeruje se da je naziv povezan sa pretpostavkom da su ove skulpture mogle biti djelo ženskih umjetnica, zbog unikatne preciznosti i finih detalja. Hram je bio namijenjen molitvi i ritualima manje elitne klase, što je i vidljivo kroz sitne proporcije i elegantne linije arhitekture.
Iako dron nisam uzeo sa sobom jer je plan nakon ovog hrama bio otići u grad i odmoriti, bez obzira na umor odlučujemo nastaviti dalje! Bunly je procijenio da ćemo s tuk tukom ipak moći doći do jezera Tonle Sap i plutajućeg sela, a ja sam samo mogao pristati…
Cambodia elephant sanctuary
Napustivši Banteay Srei vozimo se prema plutajućem selu. To sad postepeno postaje ona prava Kambodža kakvu sam i zamišljao. Crvena zemlja, zelenilo, palme, autentična sela, siromaštvo, prašnjavi putevi i naravno, rupetine na cesti! Na svakoj od njih malo narihtam bubreg i progutam koju knedlu u grlu. Osim toga, toplije je nego jučer i ovo je definitivno najtopliji dan putovanja! Vožnja tuk tukom mi tu dosta odmaže jer navikao sam, između odredišta, vrijeme provoditi u klimatiziranim vozilima i tako si hladiti tijelo. Vozeći se u tuk tuku vreli me zrak konstantno grije pa se te tako i nemam priliku hladiti, tek malo kada me Pearum pošprica sa špricalicom pa me onaj prvi nalet zraka rashladi.
Uz cestu stajemo kod malenog dućana kako bi napunili gorivo koje se ovdje prodaje u flašama. Pored dućana mi Laura ukazuje na veliki plakat na kojem piše „Cambodia elephant sanctuary“ na što prodavač Bunlyu govori kako utočište ima bebu slona! Beba slona, tko tome može odoljeti!?
Bunly zove broj s plakata i žena mu na liniji govori kako ne priča kmerski nego engleski! Preuzimam ja i pokušavam objasniti da sam s kolicima, da imam četvero ljudi sa mnom, da samo Laura i ja želimo vidjeti slonove, a da su ostali pomoć, nadajući se da ne moraju plaćati kartu. Pita ona mene na to što će meni toliko ljudi na što shvaćam da me uopće nije skužila. Govorim opet da sam u kolicima, na što mi govori da samo dođemo i da ćemo se sve dogovoriti na licu mjesta. Nakon kratkog razmišljanja presudio je Bunly koji je rekao kako nas od utočišta dijeli samo jedan kilometar! Idemo!
Naravno da se nije radilo samo o jednom kilometru, već o mnogo više i valjda najgoroj zemljanoj cesti u Kambodži! Od cijelog tog truckanja osjetio sam potrebu za mokrenjem na što sam morao izaći iz tuk tuka i skloniti se u obližnji hlad kako bi obavili kateterizaciju. Na samo tih par metara koje sam prošao osjetio sam možda i najveću vrućinu ikada, doslovno sam mislio da će mi glava puknuti!
Stigavši u Cambodia elephant sanctuary dočekala nas je žena s telefona, simpatična Tuki. Inače tajlanđanka, ovdje se doselila kako bi se brinula o slonovima i vodila ovo utočište. Dogovor postižemo odmah, za 20 dolara Laura i ja dobivamo druženje sa slonovima, a ostali mogu s nama besplatno! Na to stižemo do dva slona, dvije ženke, jedna starija (63), a druga mlađa (27). I dok se družimo sa slonovima, Tuki mi objašnjava kako im pokušava pronaći muškog slona za parenje, ali da to trenutno nije lak posao. Cijelo je utočište još poprilično novo i gotovo nema turista, pa smo mi, sasvim slučajno jedni od prvih ovdje!
Kako nam ovo utočište nije bilo u današnjem planu i još uvijek namjeravamo stići do plutajućeg sela, pozdravljamo se sa slonovima i Tuki te nastavljamo dalje…
Floating village – Najluđe mjesto u Kambodži
Mrtvi smo umorni svi, vrućina je nesnosna, a krajolik Kambodže najljepši do sad i posve autentičan, baš kako sam ga i zamišljao! Cesta, ako se uopće tako može nazvati i dalje mi premješta bubrege ali pisao kako sve ovo obilazim tuk tukom zanemaruje sve. Postepeno s ceste prelazimo na potpuni makadam i crvenu zemlju. Vozimo se kroz razna sela u kojima su siromaštvo i uvjeti u kojima ovi ljudi žive nezamislivi većini ljudi kod nas. Spuštena rampa na sredini ceste označava dolazak do odredišta, tj. mjesta gdje se kupuju karte za jezero Tonle Sap, najveće slatkovodno jezero u jugoistočnoj Aziji i važan ekosustav u Kambodži.
Rendžera nastojim zabrinuto pitati postoji li šansa da ako svi platimo po osobi ulazak na jezero 20$, a ustanovimo da ja ne mogu na brod i vratimo se, da nam vrate novce. Ne kuži on mene ništa pa se neko vrijeme natežemo na što konačno pristaje, podiže rampu i dozvoljava nam prolaz.
Vozimo se po nasipu, dižući ogromnu prašinu crvene zemlje iza nas, a s obje nas strane prate dva mala potoka prepuna zamki za ribe i ljudskih glava koje postavljajući ih pritom izviru iz mutne vode. Pearun se u potpunosti opustio, smješka se i sad me šprica s vodom svako malo, kako mu paše, bez da ga išta zamolim. Čovjek riječ progovorio nije, a zavolio sam ga! Konačnim dolaskom do broda – olakšanje! Mogu na njega! Kapetan pomaže dečkima spustiti me niz nasip do broda, staviti na brod i provući me kroz uzak prolazak kako bih dospio bliže krmi!
Kako bi došli do sela, a onda eventualno i do jezera, probijamo se kroz uski kanal i vješto izbjegavamo druge brodove, gotovo dodirujući se s propelerima! Nakon svega pet minuta plovidbe ulazimo u selo, vjerojatno uz grad smeća u Kairu, jedno od luđih stvari koje sam vidio! Iskreno, kaos koji ovdje vlada gotovo je nemoguće vam opisati.
Kako jezero doživljava velike oscilacije u razini vode, posebno za vrijeme monsuna, sve kuće građene su na visokim stupovima ili splavima. Cijelo selo djeluje poprilično živahno i užurbano, ljudi se kupaju, neki izvode radove na nastambama, neki pecaju, neki plove, neki se zabavljaju, a tu su i domaće životinje poput kokoši, skroz random vatri ispod stupova od kuće i užasno veliki broj brodića koji plove i smeća! Selo naravno ima sve, od škola, tržnice, plutajućih vrtova i fascinantno je vidjeti kako su se ljudi prilagodili ovom načinu života. Najbliži opis ovoga mjesta bio bi film Vodeni svijet…
Prolaskom kroz selo, malena rijeka se postepeno širi i ulazimo u jezero Tonle Sap kojem kraja nema na vidiku! Tu ubrzo pristajemo na plutajući restoran izvodeći jedan od zajebanijih transfera mene s broda na „kopno“ i nakon što mi srce sjeda na mjesto sjedamo u restoran i po prvi put u životu jedem krokodila!
Poprilično fino i da nisam znao, ne bih nikada pogodio da je riječ o tom mesu.
Povratkom u Sieam Reap s najljepšim zalaskom do sad, mrtvi umorni odlučili smo otići ravno u smještaj. Laura je instantno zaspala, a ja sam se bacio na posao traženja vozača za Battambang. Kako do Battambanga nismo mogli s tuk tukom, jer bi nam za to trebalo najmanje četiri sata u jednom smjeru, nakon intenzivne potrage, naišao sam na Saritha. Inače iz Battamanga, za nešto malo više novaca nudio je kombi, dolazak po nas i savršeni engleski! Za mene, mali odmor za mozak konačno…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
