O Sinaju sam prije puta čuo puno lijepih stvari, ali kako sam prvotno trebao putovati u Egipat s nekim drugim ljudima, saznavši da ministarstvo vanjskih poslova ne preporučuje odlazak u Aswaan, Siwa oazu i Sinaj, odlučio sam zbog drugih ljudi, a i zbog sebe, ne izazivati vraga. S dotičnim je ljudima put u Egipat propao, a time i moj san. U međuvremenu se pojavila Patricija, dogovorili smo Egipat, ali i dalje na Sinaj nisam imao namjeru ići. Soli na ranu stavio mi je Srđanov blog koji sam čitao i njegovo iskustvo i dojam Sinaja. Zvučalo je to kao jedno prekrasno mjesto s posebnom energijom. Svega par dana prije puta shvatio sam da se meni jedna draga pjesma jednog od dražih bendova zove Sinaj, a kap koja je prelila čašu bio je trenutak kada me posjetio otac. Znajući da je davno bio u Egiptu, pitao me je za plan, a kada sam spomenuo Sinaj, rekao mi je; „Tamo sam ronio, jako lijepo mjesto i jedno od najljepših mjesta na kojima sam ronio.“ Tada sam shvatio da mi nešto govori da na Sinaj moram otići!
Odlučio sam tako posjetiti sva tri „opasna“ mjesta, ali sam sam sebi rekao da neću izvoditi nikakve uspone niti podvige. Odluka da odemo u Aswaan pokazala se kao pun pogodak i jedno je od najljepših mjesta koja sam posjetio u životu pa sam isto očekivao od Sinaja, ako ne i više. Od dolaska u Kairu svi su mi Antonelini prijatelji pričali o ljepoti i posebnoj energiji Sinaja, a njezin prijatelj Assem bio je taj koji mi je bacio bubu u uho o usponu na Sinaj i dao mi kontakt beduina. Ideja o usponu na Sinaj proganjala me od tog trenutka…
Dan 16 – Sinaj – 30.05.2021
Spakirani smo i spremni, čekamo Shadya da pokupi auto i dođe po nas. Rane mi dobro zacjeljuju i mislim da je to dobar znak da mogu nastaviti u malo jačem ritmu. Na glavnoj se rani stvorila debela krasta i sad je već drugi dan da krasta uopće ne krvari.
Iako smo već imali sa Shadyeve strane jednu ponudu za Sinaj, čekajući ga, odlučio sam se javiti beduinu čiji mi je kontakt dao Assem. Osim toga, javila mi se i Jovana Kvržić, Srpska travel blogerica koja mi se odlučila priključiti na jednom dijelu puta kroz Egipat. Dogovor je tako pao da ćemo skupa otići u Siwa oazu, treće „opasno“ mjesto na popisu od ministarstva, i nakon toga se vratiti u Hurgadu. Čisto slučajno naletio sam na zanimljiv oglas jednog tipa /vozača sa džipom koji mi se činio kao idealna opcija za odvesti nas tamo. Poslao sam Jovani oglas i taman je stigao Shady po nas.
Vožnju do Sueskog kanala doslovno sam proveo na mobitelu, dopisujući se s beduinom Mohamedom Salamom za Sinaj. Čovjek ne prča baš najbolji engleski, priča sporo i još ima govornu manu! Ono što sam saznao jest da je odlazak u kanjone s kolicima pretežak jer zahtjeva penjanje s užetom i ono što mi je on ponudio za cijenu od 4350 EGP (83 eura) jest petero nosača, odlazak u Wadi i za kraj, vidikovac za zalazak s kojeg se pruža pogled na dva najviša vrha, Katarinu i Sinaj! Prije nego što je tip nestao s mobitela, rekao mi je da na check pointu slučajno ne dajemo nikakve informacije i da samo kažemo da idemo u Fox kamp. Što god to značilo…
Osim toga, javio sam se Amru, tipu čiji sam oglas pronašao na netu kako bih ga pitao za Siwa oazu i Shoski, liku čiji mi je kontakt dao Eslam, tip s rođendana. Shoska inače živi u Dahabu i vlasnik je nekakvog smještaja pa mi je odmah poslao lokaciju i dogovorilo smo se doći pogledati sobu ima li u redu kupaonu za mene.
Sueski kanal
Dva sata od polaska stižemo do Sueskog kanala! Toliko sam se veselio vidjeti ga, a onda sam shvatio da autom zapravo idemo ispod površine zemlje i da nećemo ništa vidjeti od kanala! Pred samim kanalom vlada velika gužva i kolona vozila. Naravno, razlog tome je check point kojih je Egipat pun, a pretpostavljam da će ih sada biti sve više s obzirom na potencijalnu opasnost na ovim prostorima. Pred sam tune stajemo na check pointu, zaustavlja nas policajac u civilu kojem dajemo sve dokumente i papire koje imamo. Smješkamo se ali bezuspješno, lik govori da sve stvari iz auta moraju van! Nakon izgubljenih pola sata puštaju nas u tunel i prelazimo na Sinaj!
Sharm El Sheik
Krajolik se u potpunosti mijenja u pustinjski i sada nas u potpunosti okružuju planine! Da nam ovaj izlet postane prava avantura pobrinuli smo se sami pa nam usred pustinje nestaje benzina! Na našu sreću, pomaže nam već prvi auto i nakon sedam sati od polaska konačno stižemo u Sharm El Sheik, „Grad mira“. Inače, postoji brod koji vozi iz Hurgade do ovdje, što je bila moja prva ideja, ali je linija radi pandemije naravno ukinuta! Jedinu stvar koju osim benzinske uspijevamo vidjeti u ovom gradu jest prekrasna džamija Al Sahaba.
Vožnja nakon Sharm El Sheika je uistinu prekrasna. Krajolik uistinu daje neku posve drukčiju energiju od svih dosadašnjih mjesta u Egiptu i sve više osjećam ono o čemu su mi svi govorili. Planine koje nas okružuju izgledaju impresivno, a magloviti zrak radi pijeska daje dozu mistike.
Dahab
Ulaskom u Dahab dan postaje sve bolji. Čovjek u vozilu ispred nas iz kojeg viri šipka se doslovno istom zabio u naš auto! Na našu ponovnu sreću, pogodio je mjesto na kojem se ne vidi nikakva šteta! Na prvu mi se Dahab ne sviđa i djeluje mi kao jedna velika ruševina i nakon obiđena dva smještaja koji nam nikako ne odgovaraju, stižemo u hotel Tarakhan, kod Shoske. Dvije sobe, dvokrevetnu i jednokrevetnu plaćamo nešto sitno, ostavljamo stvari i odlazimo na „rivu“. Za razliku od plaža koje su na prvu užasne, glava ulica mi se itekako sviđa. Restoran do restorana i kafić do kafića. Svaki restoran nudi bogat izbor morske hrane koji je izložen ispred, iz svakog kafića dopire dobra glazba, atmosfera je opuštena, kao i ljudi.
Nakon pića u obližnjem kafiću u kojem smo dočekali zalazak sunca i sumrak, vraćamo se u smještaj kako bi se presvukli. Po izlasku iz smještaja, odmah do ulaza, upoznajem lokalca Hadada koji na štandu prodaje ture. Naravno, prvo nam je prodao za pušiti, a onda je u razgovoru čuo z moju ideju o usponu na Sinaj i rekao kako će se raspitati.
Za večeru sjedamo u restoran pun šarenih boja i lampica. Zapravo, cijela je ulica takva po mraku! Jako je kul cijelo mjesto i već nakon par sati sam sebi govorim kako bih ovdje htio doći na odmor! Za restoran se zapravo nismo mogli odlučiti, ali ispred ovog nas je zaustavio gazda i lik me navukao rekavši mi da ako mi se riba ne sviđa, ne moram platiti! Naravno da mi se svidjela, kao i sve ostalo! Rekao bih da je to što smo u restoranu posve sami totalno ludo ali s obzirom na pandemiju, ništa čudno!
Za kraj večeri se vraćamo u isti kafić u kojem smo bili prije par sati, na salsu. Tu nam se pridružio i Hadad s kojim smo dogovorili da nas sutra navečer odvede u planine kako bi gledali zvijezde!
Dan 17– Sinaj – 31.05.2021
Ne znam kako da vam uopće sljedećih par dana opišem i kroz što sam sve prošao i koliko truda sam uložio planirajući i dogovarajući sve, tipkajući jednim prstom na mobitelu. Po pitanju toga, ovaj dan je možda bio i najgori i ne znam niti sam kako se nisam raspao dogovarajući više stvari odjednom.
Već ujutro Hadad mi je javio da je njegova cijena za uspon na Sinaj 1600 dolara, što je za mene jednostavno bilo previše. Nisam mogao vjerovati da mi je lik lupio takvu cijenu i brže – bolje javio sam se beduinu da ga pitam ima li novosti, na što mi je rekao da je njegova cijena 520 dolara za sve nas. Iako je to bio iznos koji je već bio realan, nešto mi nije štimalo. Prije svega, „pregovori“ sa Salamom su bili užasno spori, iscrpljujući i čovjeka jednostavno nisam „osjetio“. Rekao sam mu se javiti i pokušati dobiti na vremenu dok ne ispitam postoji li neka treća opcija.
Iako mi je cijeli cirkus u glavi bio oko uspona na Sinaj, prava zavrzlama dešavala se paralelno vezano uz izlet u Bijelu pustinju. Kako sam i očekivao, Antonela je javila da je Mustafa odustao i zamolila me da se javim dvojici likova koje smo upoznali na rođendanu, Kiu i Kordiju! Prvotno sam u pustinju trebao s Jovanom, ali kako smo se ipak dogovorili za Siwu, sada je bilo potrebno pronaći ljude koji bi išli s Patricijom, Antonelom, Beatom i sa mnom.
Kao i sa cijenama oko Sinaja, slično je bilo i sa Bijelom pustinjom. Kordi nam je dao ponudu koja se činila okej i cijena je bila duplo niža od one od Kia. Pitajući se zašto je to tako i nakon par stotina poruka „istraživanja“ došli smo do zaključka da je Kieva opcija puno bolji i kvalitetniji izlet nego li Kordijev jer njegov auto npr. nema klimu!
Plan nam je bio u Bijeloj pustinji posjetiti i špilju Djara, ali ta je opcija po osobi bila 50 eura skuplja. Kako Antonela na poslu nije mogla dobiti slobodnu nedjelju, a Beata si nije mogla priuštiti špilju, odlučili smo ne forsirati stvari i izbaciti špilju kako nam izlet ne bi prošao samo vozikajući se okolo. U međuvremenu su interes da idu s nama pokazali Shady, Hager iz Aleksandrije i Antonelini prijatelji Ahmed i Alana. Na kraju su svi naravno otpali i kada sam već pomislio da ću poludjeti od dogovaranja, javio se Fosh i rekao da je 100% siguran da ide s nama! Sada nas je bilo petero i falila nam je jedna osoba da napunimo džip i da nam tura bude jeftinija…
Green Valley
Lud od svih mogućih kombinacija i potrošivši pola dana na dogovore preko mobitela, odlučio sam da je vrijeme za pokret. Pokrenuli se jesmo, ali daleko nismo stigli. Tek preko puta našeg hotela, smjestili smo se u kafić Green Valley. Šaren, miran, s dobrog glazbom i hranom, spaljenim gazdom, lijepim pogledom tik uz more i dobrim ležaljkama postao je naša baza do kraja našeg boravka na Sinaju.
U Green Valleyu čekajući Hadada ostajemo sve do zalaska sunca i mraka i odlučujemo se na šetnju glavnom ulicom. Tu upoznajem lika, Egipćanina, koji putuje okolo s biciklom i prodaje kavu. Kako je Hadad rekao da krećemo oko ponoći, biramo neki drugi restoran, večeramo i vraćamo se u Green Valley do Hadidovog poziva.
Noć u Sinajskim planinama
Točno u minutu do ponoći Hadad mi šalje poruku da je spreman i da možemo ići. Iako ovaj „izlet“ nije bilo nešto teško za organizirati, za Hadada sam se odlučio jer je lokalac, poznaje planine i prije svega, ima 4×4 vozilo koje za razliku od našeg auta može voziti takvim terenom.
Nakon pola sata vožnje i uspona po nepristupačnom terenu, Hadad pronalazi malu čistinu okruženu planinama i tu stajemo. Potpuno sami, u totalnoj tišini i ispod zvijezdinog neba, Hadad pali vatru i ostatak noći provodimo u planinama Sinaja.
Dan 18– Sinaj – 01.06.2021
Zaspali smo! Nismo spavali cijelu noć i naravno da smo si ubili bioritam! Na Sinaju sam Imao veliku želju ići u Blue lagoon i tamo noćiti, ali shvatio sam da s obzirom na to da imamo još samo jedan dan ovdje i da ako želim ići na Sinaj, onda ne mogu u Blue Lagoon Tako bi trebali krenuti jako rano od tamo i praktički bi putovali dva puna dana, što bi bilo užasno iscrpljujuće. Zato sam odlučio da u Blue lagoon odemo u sklopu jednodnevnog izleta brodom.
Kako smo zaspali, očito je bilo da su Dahab svi brodovi već davno napustili i pitanje je bilo što i kako sad!? Došavši na ideju, odmah se po buđenju javljam Hadadu pitajući ga da li je moguće autom otići do Blue hole i onda od tamo uzeti brod za Blue lagoon. Kako je potvrdio, spremili smo se i krenuli!
Vožnja do plave rupe i nazad možda je i nešto najljepše što sam doživio ovdje, na Sinaju! Vožnja po makadamu, Crveno more s jedne strane, planine Sinaja s druge, sunce i njegove zrake koje prodiru kroz zrak ispunjen prašinom i pijeskom, ljeto i sve kuće u bijelome, kao na nekom Grčkom otoku, ali sa Arapskim štihom.
Nažalost, dolaskom do rupe saznajemo da smo zakasnili i da Plavu lagunu na ovom putovanju očito nećemo vidjeti. Inače, Blue hole je poznata kao najzloglasnije mjesto za ronjenje u Egiptu! Rupa je duboka oko 130 metara, u njoj vlada užasno jaka struja i puna je „zamki“ za ronioce kojih je ovdje znatan broj izgubilo svoj život.
Povratkom u Dahab sjedamo u naš, sad već poznati Green Valley, gdje Shady prepoznaje prijatelja iz Kaira. Tu su i dvije cure iz Yemena te još jedan lokalac koje upoznajemo. Svima pričamo o našoj ideji o usponu na Sinaj. Čuvši našu ideju, lokalac, prijatelj od Shadyevog prijatelja, govori nam kako ima putničku agenciju i kako misli da nas Salama želi „oderati“ i zove tamo nekog svojeg beduina Mohmeda kojem govori o usponu na Sinaj.
Ubrzo ga dobivam na telefon i čovjekova ideja je krenuti sutra u 22:00 navečer i staviti me u neku košaru na bočnu stranu deve. Nisam posve znao teren kojim se penjemo do vrha, ali znao sam jednu stvar, a to je da nema šanse da tako idem do vrha! U košari prije svega ne bih znao žuljam li neki dio tijela i ono najvažnije, deve su jako nepredvidljive životinje i dovoljno je da me samo malo zabije u stijenu i da nešto slomim. Trebalo mi je pet minuta da tipu objasnim da tako ne želim ići do gore i da mu opišem kako sam ja to zamislio. Nekim čudom, dobio sam puno bolju ponudu nego što mi ju je Salama dao i vrlo brzo postigli smo okviran dogovor i rekao sam mu javiti se povratno i konačno potvrditi idem li s njim.
Nisam više znao što je najbolje, bio sam već od svih natezanja i pregovaranja zbunjen, ali znao sam da moram odlučiti jer vremena više nema. Mohmed mi se činio u redu, obećao je nabaviti lampe, užad i za razliku od Salame, djelovao je samopouzdano i komunikacija te tekla puno brže i jednostavnije.
U međuvremenu, dok sam ja vodio borbe u svojoj glavi, Fatma, cura iz Yemena, pozvala nas je da kasnije dođemo do kampa na nekakvu svirku. Kako se ekipa ubrzo razišla, Patricija, Shady i ja premjestili smo se u kafić preko puta našeg smještaja gdje smo popili piće s Hadadom. Javivši se Salami da mu kažem da imam drugu ponudu, on je već sve saznao, poželio mi sreću i olakšao odluku. Nije mi više ništa preostalo nego javiti Mohmedu da dogovor vrijedi i da se vidimo sutra u 22:00 na lokaciji.
Za kraj večeri stižemo u kamp gdje su se na otvorenom skupili razni muzičari iz različitih dijelova svijeta, poput pjevačice iz Irske, bubnjara i gitarista iz Jemena, repera iz New Yorka itd. Sveukupno petnaestak glazbenika sviralo je različite improvizirane stvari do dugo u noć i uživao sam u svakom trenutku bivanja s njima.
Dan 19– Sinaj – 02.06.2021
Kako smo jučer opet zaružili, dižemo se kasno, pakiramo se i odlazimo u Green Valley. Ovdje trebamo ostati do navečer, sve do polaska u planine i do kampa gdje će nas dočekati beduini spremni odvesti nas na planinu Sinaj.
Iako su u Green Valley došli neki Shadyevi prijatelji, kao i cure iz Yemena, od kojih su nam se neki htjeli pridružiti na usponu, moja glava bila je na posve drugom mjestu! Cijeli period boravka u Green Valleyu opet sam proveo na mobitelu, nastojeći dogovoriti sve detalje oko bijele pustinje, a i Siwa oaze nakon toga. Za početak, javio sam se Antoneli i donijeli smo konačno odluku da sutra rano ujutro idemo za bijelu pustinju i to sam konačno potvrdio s Kiem.
Nakon toga, bacio sam se na pregovore s Amrom, čovjekom na čiji sam oglas sasvim slučajno naišao na Facebooku i za kojeg sam se odlučio da bi nas potencijalno mogao voditi i biti s nama u Siwa oazi. Kako je s nama trebala ići i Jovana, sve informacije trebao sam dijeliti i s njom. Amro mi se činio kao kul lik, s dobrim poznavanjem engleskog, samopouzdanjem, ali i malo visokom cijenom. Nakon što sam mu sve objasnio, kao moje stanje, želje i potrebe, dogovorili smo se da ću mu se javiti nakon povratka u Kairo.
U međuvremenu je došlo vrijeme za pokret, a s nama, u drugom autu, odlučili su ići Fatima, jedna cura iz Jemena i njezin prijatelj.
Vožnja do kampa
Mrak je pao i krećemo prema kampu. Vani je totalna pustara, nigdje nema nikoga i sve djeluje pomalo sablasno. I dok gledam kroz prozor u nebo ispunjeno zvijezdama, stižemo do check pointa. Govorimo da idemo do kampa i ne spominjem uspon. Dosta su rigorozni ovdje pa sve provjeravaju, što me i ne čudi jer Sinaj je, prvenstveno sjeverni dio, poprilično opasno mjesto, a time i čuvano od strane vojske.
Nakon prvog check pointa sve oko nas postaje još sablasnije. Penjemo se sve više, temperatura pada i dojma sam da nas netko ovdje napadne, da nas nitko nikada ne bi pronašao. Uvjeravam se da smo na sigurnome i da Egipat baš radi potencijalne opasnosti ovdje drži veliki broj vojnika kako bi sve imao pod kontrolom. S tim mislima stižemo na zadnji check point, malene kućice usred ništa, gdje nas nakon temeljite provjere puštaju sve do kampa.
Fox kamp
Dolaskom u kamp upoznajem Mohmeda i trojicu beduina koji će mi pomoći na planini. Smiješno, sva trojica zovu se Mohamed. Doslovno se 90% populacije Egipta tako zove! Zamisli da se na trgu zadereš dozivajući Mohameda i onak, okrene se tridesetero ljudi! Već na samom početku, osjećao sam neku lošu vibru. Mohmed je odmah na početku počeo spominjati kako su kupili uže i lampe, iako je to sve djelovalo korišteno i kao da samo želi izvući dodatne pare. Shadyu se to nikako nije svidjelo i ušli smo u neku raspravu na što je Mohmed rekao da se smirimo i da ćemo sve riješiti na kraju.
Vjerujući mu sjedamo u auto i oko ponoći stižemo na parking u podnožju planine. Vani je ledeno pa mi na moju reakciju jedan od beduina donosi pončo iz obližnje nastambe. Mislim si, ajde, nije sve loše, ipak su dragi, ono maloprije je samo bio nesporazum. Stavljamo uže oko kolica, pokazujem im sve kako sam zamislio i krećemo!
Dan 20 – Sinaj – 03.06.2021
Staza je makadamska, sa velikim, srednje visokim i jako dubokim stepenicama. Dobro je utabana pa ne nailazimo na veliki otpor i prepreke između stepenica. Dečki se izmjenjuju tak da je jedan odostraga i drži me nagnutog unazad, a naprijed su trojica od kojih svaki ima svoj štrik za vući. Kada zatreba, uskaču Patricija i Shady, pogotovo u trenutku uspona i „osvajanja“ nove stepenice. Krećemo se dosta brzo, možda i prebrzo, i svaki put me pošteno zabiju u tu stepenicu što mi je jednako kao da me netko nogom lupi u guzicu. Nije ugodno, ali ako je to cijena, neka bude!
Kako brzo napredujemo, i dečki se brže umaraju. Nikada se negdje nisam penjao usred noći, hladno je i nisam bio spreman na smrzavanje u Egiptu! Svako malo stajemo kako bi dečki odmorili, a pauze kratim razgovorom s dečkima i pogledom prema gore gdje me fascinira čisto nebo prepuno zvijezda.
Sat vremena od polaska, na stazi nas susreću Fatima i njezin prijatelj koji nam pomaže. Tu mi na jednom dijelu pada noga koja mi u trenutku uspona na stepenicu skoro puca radi zapinjanja o rub stepenice. Srećom, sve je prošlo dobro!
Cijelim putem vlada dobro raspoloženje, ali nešto ne štima. Osjetim to nekako. Mohmed konstantno spominje umor i novce i sve se nekako nadovezuje na one lampe i uže od prije uspona. Tako nakon gotovo četiri sata uspona, ali s puno stajanja, stižemo do neke nastambe, svega dvjestotinjak metara od vrha. Ovdje mi Mohmed govori da dalje ne idemo, da su umorni i da ovdje možemo dočekati izlazak sunca i vratiti se istim putem nazad. Govorim mu da nije u redu s obzirom na to da smo imali dogovor i da sam imao obećanje doći do vrha! On ostaje pri svojoj odluci i shvaćam da naprijed više nema…
Što da napravim? Da mu platim manje? Da se svađam? Neda mi se svađati! Počinje se daniti, obrisi planina počinju biti vidljiviji sve jače, a nebo u pozadini postaje sve „užarenije“. Vjerujem da pogled s vrha ne odstupa puno od ovoga ovdje i iako mi kroz glavu prolazi svašta, nastojim nezadovoljstvo i frustraciju staviti po strani i uživati u trenutku.
Uživam u pogledu i tišini, udaljen od ostalih nastojeći smiriti glavu. Onaj koji nema mira jestt Mohmed. Dolazi do mene i počinje me piliti za dodatne novce. Da nema problema, da mogu poslati od doma putem Paypala, da ovo da ono. Shvaćam da sam na neki način doslovno zajeban i da je ova priča ovako smišljena od samoga početka. Lika više uopće ne mogu slušati, a kamoli gledati! Pitam se, da li sam pogriješio što ipak nisam odabrao Salamu?
Iako Mohmed ne prestaje i posve je fokusiran na to da na „suptilan“, ali ljigav način od mene izvuče dodatni novac, uspijevam dočekati uistinu atmosferičan izlazak sunca na Sinaju. Koliko god sam se naživcirao i koliko god sam razočaran ne odlaskom do vrha, nastojim biti zahvalan što sam uopće došao i do ovog mjesta. Uistinu je vrijedilo i istina je što svi kažu, da na Sinaju vlada neka drugačija atmosfera…
Silazak
Kako smo kod te kućice, beduini dolaze na ideju da bi za lakši i brži spust mogli iskoristiti nosila za unesrećene osobe koja se nalaze kod kućice. Naravno, to će nas dodatno koštati jer se čovjek koji tamo „radi“ ponudio pomoći i odgurati moja kolica do dole. Prebacuju me na nosila, vežu i krećemo!
Ljudima koji nas putem susreću ništa nije jasno. Prvo vide prazna kolica, a onda mene na nosilima! Na pola puta susrećemo Fatimu i njezinog prijatelja koji su bili do vrha, a pred sam kraj, u blizini manastira, susrećemo grupu Engleza koji me od beduina „preuzimaju“ i dovode sve do parkinga! Moramo nazad do beduinskog kampa kako bi uzeli naš auto i sve me više hvata nelagoda biti u blizini Mohmeda i njegovih prijatelja.
Dolaskom do kampa Mohmed donosi popis na kojemu pišu stavke za svako uže, lampu i na kraju, pončo! Pored svake stavke nalazi se cijena, a ona za običan pončo svakako djeluje prenapuhano! Gledam i ne vjerujem! Dok me Shady i Patricija guraju do auta govorim Mohmedu da nema problema, da ću sve platiti, iako sam znao da me lik očito krade! Želim samo otići odavde što prije!
Ulazim u auto i lik me mrtav hladan pita mogu li oni zadržati uže i lampe? Iako bih ih iz principa najradije uzeo, svjestan da s njima nemam gdje, pristajem! Dajem mu novce, zahvaljujem i lik mi opet počinje s Paypalom i da mu pošaljem dodatno novaca kada stignem kući!? Pitam ga, nije li zadovoljan? Platio sam mu sve što smo se dogovorili iako nisu ispunili svoj dio dogovora, platio san sve što su kupili, iako mi je to naplatio dvostruko i još sam im to dao!
Jednostavno, lik nema obraza i nastavlja! Pucam, govorim mu da mi izvoli dati jebeni pončo koji sam ionako platio i da ga više ne mogu gledati niti slušati! Donose mi pončo, završavam s time da im zahvaljujem na lošem iskustvu i govorim Shadyu da krene i odlazimo!
Kairo
Cijelim putem „šaltam“ se između uživanja u krajoliku, dogovaranja stvari za ostatak puta i misli o tome što smo danas doživjeli. Zašto su likovi išli ispasti takvi smradovi i uništiti sve? Javio sam se Jovani i dogovorili smo se da za Siwu krećemo nakon Bijele pustinje, javio sam se Amru oko daljnjih pregovora i javio sam se Antoneli da joj prepričam doživljaje i vidim da li je sve spremno za sutra.
Dolaskom u Kairo teškom mukom pronalazim smještaj bez stepenica, u hotelu Royal Madi. Plaćam ga skupih osamdeset dolara, ali jedino je mjesto u blizini gdje nas sutra trebaju pokupiti za Bijelu Pustinju i jedino je mjesto bez stepenica i adekvatnom kupaonom! Oko wca i tuširanja nam pomaže Shady, završavamo sve oko 23:00, pozdravljamo se i odlazimo premoreni spavati, sutra u 07:00 moramo biti na lokacij!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
