Budi me Zoeina poruka, „Slavene, kolica su stigla i sve ide po plan“! Budim se i vičući budim dečke, „ajmo, dižite se, penjemo se na Cerro Torre“! Već smo spakirani, doručkujemo, oblačimo se i prebacujemo se u smještaj stotinu metara niže u ulici.
Iako je još vrlo rano, dan je prekrasan, iako je hladno. Sunce piči i da smo ciljali, bolji dan vjerojatno ne bi izabrali. Dolaskom pred Zoeinu agenciju Walk Patagonia ekipa je već na okupu. Upoznajem redom Dani, Lucha, Geronima, Facunda i Brunu. Naravno, nitko ne pamtim ime, ali srećom, tu su i sad već poznata lica, Zoe, Nair i Samara. Svi su uglavnom mladi Argentinci, željni adrenalina, zabave i iskustva te ovdje rade ili kao vodiči ili porteri tj. nosači.
Vrijeme ne gubimo pa me odmah prebacuju u Jolette. Čini mi se kao da svi znaju što rade, da svatko radi svoj posao i svi djeluju samouvjereno, što mi pomaže da se opustim i prepustim. Već pri samom sjedanju u Jolette primjećujem da su kolica znatno manja od onih koje sam koristio u Čileu. Osim toga, ova kolica za razliku od onih nemaju trakice za stopala pa improviziramo lijepeći mi stopala s duct trakom.
Iz agencije krećemo nešto iza 09:00 ujutro i prolazeći kroz grad govore mi da nas čeka nešto više od 9 km hoda i da bi staza trebala biti zahtjevna, ali ,mnogo lakša od one u Čileu. Prolazimo veliku rampu, slikamo se kod nekakvog kipa i stižemo na početak staze.
Ispred mene nosi Facundo, a iza mene Bruno. Staza je jako uska, penje se lagano uzbrdo i iznad staze strši granje niskog raslinja i grmlja. Sva sreća da je sam početak staze lagan jer sva moja težina je na njima dvojici, s obzirom da prostora sa strane nema. No, lagani dio, smijeh i veselje prestaje već petnaest minuta nakon, dolaskom do najgoreg dijela staze.
Dočekuje nas nastavak uspona, ali na putu nam stoji veliko i sklisko kamenje. Odmah tu učimo na svojoj grešci, jer u trenutku neopreznosti zamalo padam na glavu i bok. Srećom, zaustavlja me Facundo i dalje ne nastavljamo bez da sa svake strane imam po barem jednu osobu. Srećom po nas, za razliku od uspona u Čileu, gdje je najgori dio došao na samome kraju i kad nas je umor već sve sustigao, ovdje se toga rješavamo u prvih sat vremena.
Dolaskom do vidikovca završavamo i označujemo prvih sat vremena uspona te ovdje uzimamo prvi predah. S ovog mjesta pruža se pogled na cijelu dolinu, planine prekrivene snijegom, Fitz Roy i naš cilj, Cerro Torre, potpuno vidljiv i to bez ijednog oblaka na vidiku! Baš nas je vrijeme pomazilo…
Nastavivši, prednji dio kolica preuzima Lucho, dok na stražnji dio dolazi Dani. Iskreno, nisam očekivao da će iti jedna cura nositi kolica, već da će više ovako pomagati sa strane, oko sitnica. Dani me mojih misli razuvjerila odmah, a iznenadila me rekavši mi kako ovdje, u El Chaltenu radi kao porter, tj. nosi turistima stvari na vrhove planina. Osim toga, slobodno vrijeme koristi za uspone na najviše vrhove Patagonije sa čijih se vrhova nakon toga skijama spušta u podnožje. Poprilično ekstremno, a i fascinantno, barem meni.
Staza kojom hodamo prolazi kroz rijetku šumu, prepuna je korijenja, ali nekako, više – manje, ravna. Ovdje nam se pridružuje trinaesti član, Jochy, te odmah preuzima stražnji dio dok na prednji dolazi Dani. Naravno, cijelim putem sa obje strane imam nekoga, a ponajviše Samaru i Nair. Jochy mi se čini kao totalno kul lik pa od njega saznajem da je vodič za Aconcaguu, najvišu planinu Južne Amerike sa 6960,8 m visine! Kako kaže, popeo se na vrh oko sedamnaest puta i dok sam na trenutak pomislio kako pored sebe imam iskusnog vodiča i kako bih možda jednog dana ja tamo mogao ići, predomislio sam se iste sekunde kada mi je rekao da uspon do vrha traje 27 dana! Ma…zajebi ti to! Isto kao i Dani, Jochy pola godine živi ovdje, a pola godine u Europi, u Španjolskoj. Moram priznati, ne djeluje mi kao da mu je loše…
Kako je Dani ispred mene, što ju više gledam, mislim si odakle joj toliko snage. Ali jedno sam naučio u Čileu, a to je da svi ti nosači očito nisu baš najnormalniji. Iako mi se dečki i cure čine iznimno sposobni, Dani je ta koja mi djeluje kao ženska verzija i ekvivalent onim luđacima u Čileu. Ne jebe ona živu silu, samo grabi naprijed!
Tri sata nakon polaska izlazimo iz šume te dolazimo na čistinu te još jedan vrh. Sad se vidi koliko smo se približili Cerro Torreu i moram priznat da što idemo dalje, ova mi se staza sve više sviđa. Djeluje mi baš kao ona Patagonija kakvu sam ja u svojoj glavi zamišljao.
Nastavljamo kroz novi dio šume, Jochy je naprijed, a Geronimo iza. Pogled cijelim dijelom s desne strane puca na planine i Cerro Torre. Vlada jako dobra atmosfera, pričamo, šalimo se, a u jednom trenutku Alen ispaljuje kako je ovo prelagano s obzirom na to da je Jakov prvi. Nažalost, kako su mi kolica premala i kako sam stalno klizao dole, većinu vremena sjedim na trtici što postepeno prerasta u sve jaču bol. Tu, prelaskom preko jednog kamena gotovo da padam naprijed ali me zaustavlja pojas. Da ga kojim slučajem nisam imao, pao bih ravno na glavu!
Pola sata kasnije stižemo ispred rijeke. Zoe mi govori kako rijeka prima vodu direktno sa glečera u blizini te da je upravo ta voda glavni razlog neobične boje rijeke. Uz nju neko vrijeme hodamo paralelno, a ispred nas očaravajući pogled na još uvijek potpuno čisti Cerro Torre! Cijeli krajolik je baš kao sa neke slike, nevjerojatno!
Četvrti sat od uspona prolazi, odvajamo se od rijeke i stižemo u dolinu i labirint uskih staza okruženih niskim drvećem. Granje tog drveća koje je poprilično tvrdo i oštro viri van na stazu i konstantno mi se zabija u noge. Hvala Bogu da sam u gojzericama jer iskreno mislim da su mi spasile stopala! Bez obzira na to, ovaj dio je potpuno ravan, hodamo dobrim tempom, ne mučimo se, već uživamo, a ja se zahvaljujući sve jačem suncu ohrabrujem do te razine da skidam kapu!
Prelazimo malene mostiće i potoke i nakon četiri i pol sata od polaska stižemo na svega kilometar od podnožja naše planine i jezera. Na ovom dijelu, kao i u Čileu, vlada kamen, a i vjetar. Iako je sve oko nas potpuni kamenjar, staza i dalje nastavlja biti poprilično ravna i bez nekih prepreka.
Kod jezera i u podnožje Cerro Torre stižemo oko 14:00, tj., pet sati nakon polaska, a dobrodošlicu nam priređuje jak i leden patagonijski vjetar! Jezero nije očaravajuće, s obzirom na to da je voda smećkaste boje, pretpostavljam radi leda koji se topi i sa sobom nosi blato u jezero, ali prizor za moje oči svakako predstavlja Cerro Torre! Sa svojih 3128 metara visine dominira nad jezerom, a i okolnim planinama te koliko god gledam i njega, prizor je to koji mi ne dosađuje. Pronalazimo zaklon od vjetra i radimo pauzu kako bi se odmorili i kako bi pojeli.
Odmorivši se i zadovoljni s količinom vremena provedenog uživajući krećemo nazad. Naravno, smrzao sam se, a ne mogu se niti pohvaliti da me guzica ne boli. Već znam da me čeka borba s hladnoćom, a i s glavom, s obzirom na bol. Iskreno, kako sam većinu vremena sjedio na trtici, guzica me još više boli nego što je to bilo kada smo se penjali u Čileu. Iako kao ne osjetim tijelo u potpunosti, niti malo mi nije ugodno i samo si mislim koliko bi me zapravo boljelo da osjetim sve. Preostaje mi jedino nadanje da će povratkom u smještaj sve biti u redu.
Već dvadesetak minuta nakon polaska nazad, Cerro Torre u potpunosti prekrivaju oblaci i magla. Mislim si, očito smo valjda zaslužili taj lijep period dana i potpuno čistu planinu. Nečime očito jesmo…
U El Chalten ulazimo četiri sata kasnije i to, srećom, bez da se itko ozlijedio i bez da se išta loše dogodilo. Stižemo pred agenciju, odmah me prebacuju u moja kolica i na moj jastuk. Zoe nam je priredila mali doček pa uz zdravicu i pivu svima zahvaljujem, uzimam njihove kontakte i pozdravljam ih ne znajući što nas čeka sljedećih dana, hoćemo li još što raditi skupa i hoću li ih više vidjeti.
Dolaskom u apartman prekrivam se svime živim kako bih se ugrijao te kao pokošen tonem u san na par sati. Sutra se trebam čuti sa Zoe i vidjeti ostajemo li ili idemo dalje…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
