Bez obzira na to što se nisam nešto naspavao, nije se bilo previše teško probuditi uz zvukove cvrčaka i lijepi pogled. Na otok smo došli s planom ostajanja četiri dana što nam se obojci činilo premalo i htjeli smo ostati duže. Barba nam je rekao da je apartman slobodan do daljnjeg i to je bilo dovoljno da se odlučimo ostati, nije nas trebalo nešto nagovarati.
U lov na ratne tunele za brodove
Na otoku postoje tri tunela u koje su se nekoć sakrivali ratni brodovi. Nekada davno, prije dvadesetak godina, spavao sam u jednome i sada sam htio to isto mjesto ponovo posjetiti i sjetiti ga se.
Tuneli se nalaze na potezu između Božave i Dragove. Jedan je kod Božave, dok su ostala dva u Dragovi. Stoga je logičan odabir bio da prvo odemo u Božavu.
U Božavi smo se naravno uspjeli izgubiti, lutajući kroz te sve malene stazice, došli smo do rive gdje nas je dočekala slijepa ulica. Nismo znali gdje je tunel i s obzirom na to da nismo htjeli na tunele ovoga dana izgubiti previše vremena, krenuli smo dalje.U procesu vožnje prema Dragovi vidjeli smo jedan od tunela ali put do njega nije izgledao jednostavno. Trebali bi „hodati“ najmanje jedan sat po makadamu što se, s obzirom na užasnu vrućinu, tada činilo ravno samoubojstvu.
Kako nismo imali u planu za ovaj dan odlazak do tunela već samo „provesti“ istraživanje i locirati tunele, odlučili smo iskusiti treću sreću. Lokalci su nas uputili i ubrzo smo se našli u uvali gdje se nalazio treći vojni tunel. Došli smo do uvale skroz s autom i parkirati se moglo sveg dvadesetak metara što je super! Ono što nije bilo super je to da je neki biser parkirao ogroman katamaran ravno pred ulaz tunela i što zapravo, to nije bio tunel u kojem sam ja spavao. Nekako mi je djelovao manji nego onaj „moj“ i nije imao dva bunkera sa strane koja su mi ostala u sjećanju.
Turneja po plažama
Kako plan nismo imali te smo obili skroz spontani, odlučili smo otići vidjeti tu famoznu plažu „Veli Žal“ koja slovi kao najljepša na otoku. Ona nam je bila usput i najbliža za vidjeti.
Plažu je gotovo nemoguće fulati jer se na cesti nalazi ogroman plavi znak sa strelicom i natpisom „Veli Žal“. Nakon toga slijedi jedan pomalo strmi spust po asfaltiranoj ali poprilično uskoj cesti.
Ubrzo nakon spust došli smo na zemljani parking. Cjenik kaže, dnevna karta 30 kn, dva sata 15 kn. Na lijepe oči (čitaj kolica) dobili smo besplatan parking.
Odmah preko puta parkinga, preko malenog nasipa, nalaze se brodići i sasvim pusta i mirna plaža koja mi se zapravo više svidjela od Velog Žela. Vjerojatno zato što nije bilo apsolutno nikoga!
Od parkinga do plaže nas je još dijelio makadamski put od cca 200 metara. Naravno da smo na putu, osim cvrčaka i mirisa Mediterana, kao začin dobili na mahove, vjetrom nošeni miris dreka. To je nešto što sam u ova tri dana uzeo pod normalno, miris Mediterana s malo dreka kao začin! Ah ta divljina!
Veli Žal
Dolazak do kafića „Danica“ značio je i sam kraj makadama te dolazak do Velog Žala. Sam ulazak na plažu opisao bih kao „vrata raja“ a onda, kada smo ih prošli…razočarenje! Moram biti iskren i reći da me se plaža i nije previše dojmila. Plaža je lijepa, to nije upitno! Sve je to lijepo i tirkizno (što ovisi suncu najviše) ali meni dojam uvijek pokvari količina ljudi na plaži te usidreni brodovi.
Ulaz na plažu Veli Žal
To je samo moj, subjektivan dojam i moguće da bi bilo drugačije da je bilo manje ljudi. Isto tako, kamenje na plaži iako je lijepo, nije baš malo i za tu prigodu sam ga i ufotkao sa svojim osunčanim nogicama, samo za vas!
Više od kupanja, žudjeli smo za tekućinom i hranom te smo sjeli u Danicu u hlad. 25 kn za 0.5l točenog karlovačkog i 40 kn za hamburger. Kad si žedan i gladan – može! Danica inače radi od 09:00 – 22:00.
Plažu bih ipak preporučio posjetiti rano ujutro, dok još nema nikoga i dok još stvarno i izgleda kao na fotkama onih koji se naslikavaju tamo.
Veli Žal rano ujutro
Sakarun
Kad je bal, nek je maskenbal! Siti i hidrirani, odlučili smo otići i do Sakaruna, jedne od, ako ne i najpoznatije plaže, kako na otoku, tako i na cijelom Jadranu. Ili kako joj tepaju, „Hrvatski Bahami“, Sakarun je definitivno najpoznatija a bogami i najrazvikanija plaža na Dugom Otoku a dalo bi se razgovarati i o tome u cijeloj Hrvatskoj.
Za fulati Sakarun isto treba biti pacijent. Ako se dolazi iz smjera Brbinja prvo na što se naiđe je raskrižje koje vodi za Verunić. Tu staje bus i ako se nastavi ravno, ubrzo se nailazi na parkirane aute uz cestu. To su auti koji su parkirani s razlogom. Ne žele plaćati parking!
Kakvih 200m niže, dočekala nas je ogromna tabla „Sakarun“ i makadamska cesta koja vodi ravno do parkinga te same plaže. Po cesti ima svakakvih Indijanaca koje su svoje aute zagurali u najsitnije rupice i otvore kako bi se poštedili plačanja parkinga. To je napravilo puno uskih sužavanja i treba oprezan kod mimoilaženja s drugim autima.
Parking je ogroman a bogami se toliko i naplaćuje! Tako ćete za 1h platiti 10 kn dok se za cijeli dan plaća 50 kn. Parking se naplaćuje od 09:00 – 18:00. Mi naravno, i ovaj put, nismo platili parking te smo se parkirali tik do Srdelice, prvoga od dva kafića koji se nalaze na plaži. Drugi se zove Amarcord i u oba ima za piti i jesti!
Ulazak na plažu pored Srdelice
Sad, mnogi bi vjerojatno ostali fascinirani čim bi ugledali Sakarun ali ja nisam. Nisam iz više razloga. Puno je ljudi, užasno je puno brodova i apsolutno cijela plaža je prepuna trave, kao i prvih deset metara o ulaska u more. Kada toga svega ne bi bilo, da, mogli bi pričati o hrvatskim Bahamima!
Posidonija
Te alge su zapravo naslage odbačenog lišća posidonije. One su vrlo važne jer pridonose ukupnoj količini organske tvari na samome staništu.
Raste u području gdje je pritisak ljudskih aktivnosti izrazito velik. Sidrenje plovila u livadama Posidonije znatno oštećuje mrežu položenih stabljika, koja tada postaje podložna razaranju valova. Osim toga, ugrožavaju je strane invazivne vrste, onečišćenje otpadnim vodama, gradnja i nasipanje u more iznad njezinih livada, uzgajališta riba i školjkaša, marine, lučice i neki ribolovni alati.
Zbog važnosti livada ove morske cvjetnice te osjetljivosti i ugroženosti koja im prijeti, posidonija je u Hrvatskoj strogo zaštićena zakonom o zaštiti prirode.
Prirodna obnova oštećenih livada posidonije traje više desetaka godina.
U prošlosti, naročito na obali i otocima, suha posidonija, tzv. „lažina“, koristila se za punjenje madraca i sl.
Zalazak
Nakon kupanja i provedenog vremena na Sakarunu, krenuli smo prema autu. Preko malog „brda“ preko kojeg nam je pomogao simpatičan Mostarac s kojim smo se dogovorili kasnije popiti pivu kod svjetionika.
U smještaj smo se vratili odmoriti i predahnuti te smo u sada već, tempirano vrijeme, krenuli prema svjetioniku. Tu smo sreli i Mostarca koji nas je drage volje počastio s pivom te smo svi zajedno uživali u nevjerojatnom zalasku sunca koji je opet uspio nadmašiti prethodni.
Gdje god sam putovao, nisam imao sreće sa zalascima ali sunce se na Dugom otoku očito odlučilo iskupiti.
Večera u Lanterni
Za večeru smo odabrali restoran Lanternu koja je na glasu kao dobar ali skup i pomalo razvikan restoran. Odlučili smo ne slušati kritike te se uputiti tamo što nam je između ostalog bilo u blizini smještaja.
U Lanterni vlada ugodna atmosfera i čini se da je uvijek puno. Ipak, nalazi se pored marine pa je jasno i zašto. Lanterna raspolaže i s rampom za kolica, doduše, rampom za supermana u kolicima jer je toliko dobro napravljena da smo radije odabrali stepenice.
Za predjelo smo naručili kilu dagnji te 3 dl crnog vina dok smo za glavno jelo uzeli škarpinu od nešto iznad pola kile. Čim sam vidio da su nam škarpinu donijeli rastvorenu na pola znao sam da je kuhar vrh i da će biti odlična! I stvarno i je, dugo nisam je bolje pripremljenu ribu i masakrirao sam se.
Večeru smo platili oko 450 kn i moram priznati da je bilo vrhunski! Sve pohvale kuharu a i super osoblju! Ostali smo naravno zadnji što nam je već oćito postala i praksa.
Nekako smo doteturali do apartmana gdje su nas budne dočekale naše susjede Austrijanke tako da smo u ugodnom društvu dočekali vrijeme za spavanje!
