Za špilju Golubinku nisam imao pojma, kao ni za pola ostalih stvari na otoku. Za nju mi je na Krku, neposredno prije puta rekla sestra. Oduševljenje skrivao nisam i iako sam sebi rekao da mi „ideje“ ovaj put neće padati na pamet, zasvrbjelo me u guzici, klasika!
Uslijedilo je moje pitanje; „A kako doći do tamo? Tj. mogu li ja do tamo?“
Iskreno, na ta moja pitanja rijetko očekujem odgovor tipa „ma možeš bez problema“. Navikao sam da gdje god idem, postoji problem. Ali, problemi su tu da se rješavaju, zar ne? Sada ljudi već znaju koliko sam lud i često mi za nešto što je nemoguće kažu „teško je ali ti možeš ziher“ i onda ja dođem tamo i polomim se od muke i ne uspijem. Sestra me donekle dobro poznaje pa mi je i rekla kako stoje stvari sa špiljom. Hodaj po stijenama i skoči u more ili plivaj. Raspoloženje mi je malo splasnulo ali ok, nisam ni očekivao da ću završiti sad u nekoj tamo špilji, bio sam sretan s činjenicom da samo idem na Dugi otok!
Polazak
U 08.30 ujutro u Brbinju smo dočekali Filipa 1 koji je doveo pojačanje, dvije djevojke i Zokija, njegovog kolegu i vodiča kajak tura te smo se uputili prema uvali Brbišćica od kuda se kreće za špilju.
Po dolasku u Brbišćicu pridružio nam se i Filip 2 i ekipa je bila potpuna! Super stvar da su nam se pridružili Zoki i Filip 2 jer iskreno, Filip 1 i Žarko bi se pošteno namučili.
Dečki su se odmah bacili na posao i pokušavali iskombinirati najbolje i najjednostavnije rješenje. Problem je bio u tome što je naslon na kajaku prenizak što je značilo da opcija sjedenja u kajaku otpada. Iskreno, zabrinulo me to i već sam vidio kako sve otpada kada se netko od dečkiju sjetio da bi najbolje bilo da legnem i da me tako voze. Složili su mi udoban krevetac i krenuli smo prema špilji!
Zmajevo oko
Već sama vožnja kajakom, po prvi put nakon 11 godina, bila je dovoljno velika sreća i iskustvo i da je tu bio kraj, bio bih sretan i zadovoljan. Naravno da tome tu nije bio kraj, čekalo nas je još toga!
Svega pet minuta vožnje i stigli smo do Zmajevog oka, malog prirodnog bazena koji se nalazi uz samu obalu i kojeg svega koji metar stijene ne dijeli od izlijevanja u more.
Od Zmajevog oka pa sve do špilje Golubinke pratile su nas stijene i klifovi s kojih sz ljudi skakali s istim ciljem kao i mi, kako bi došli u špilju.
Špilja Golubinka
Već sam ulazak u špilju bio je poprilično impresivan a onda se sve otvorilo! Iskreno, nisam očekivao da je toliko velika a kamoli toliko lijepa. Nesreća u sreći je bila da nismo pogodili idealno vrijeme za posjet špilji pa ju nismo doživjeli u svoj njenoj raskoši, ali nećemo cjepidlačiti, sretan sam da sam to doživio!
Ekipa
Uz cijeli doživljaj i viđeno, ono što mi je bilo super je ekipa s kojom sam išao. Naravno, moja luda glava je došla na ideju ali bez Žarka, Filipa 2 i posebno, Zokija i Filipa 1, dečkiju koji vode ture, ovo se ne bi dogodilo.
Ako se ikada nađete na Dugom otoku nemojte si dozvoliti da propustite Golubinku i to pogotovo s dečkima iz “Kayak&Bike tous Zadar”
Možete ih pronaći na facebooku, instagramu ili na njihovom webu klikom na ovaj link!
Slobodno im se javite i dogovorite turu, požaliti nećete!
Vamo – Tamo
Nakon ture plan je bio sjesti u Brbinju i popiti pivu. Kako se to radi puno nepredvidivih okolnosti nije dogodilo, Žarko i ja uputili smo se prema smještaju. Dogovor je pao, jedemo pizzu!
Nismo ni stigli u smještaj i zove mene Filip 2 i govori kako su mu neki gosti otpali i da dođemo kod njega na paštu s dagnjama. Rekoh može, iako smo izgubili jedan sat totalno uzaludno. Otišli smo se presvući na brzaka i uputili se prema Žmanu, gdje nas je u ulici Mirnog Suživota čekao Filip 2 s ručkom.
Ulicu smo pronašli iz druge, baš onako kako nam je Filip 2 i rekao. Na terasi s koje puca pogled na Žman i more čekali su nas Filip 2, njegovi roditelji te njihovi gosti, Poljaci.
Iako mi je bilo malo neugodno uletjeti tako ljudima koje ne znam i jesti, brzo smo se opustili jer su Filipovi roditelji zakon! Teško je to opisati, treba to doživjeti!
Nakon prefinog ručka i koje čašice vina, uputili smo se s Filipom prema PP Telašćica.
Filip 2 nas je prvo odveo u unutrašnjost otoka, gdje nam je pokazao jezero, vinograde, polja te i ispričao poneku zanimljivu priču i anegdotu. Postoji taj stereotip o ljudima s otoka, da im je preko zime dosadno. Kada upoznaš ljude poput Filipa 2, počneš u to nekako sumnjati.
PP Telašćica
Iako su mi dali famozni popust od 20 kn na kartu, zahvaljujući Filipu 2, u park smo ušli besplatno!
Već na samome ulasku u park primijetio sam vrhunske staze za mog prijatelja bicikla! Šteta što za to nismo imali vremena ali sljedeće godine svakako!
Do vrha parka, gdje se nalazi heliodrom, došli smo s autom. Ajde neka, da nekada nešto bude i lagano! Već sam mislio kako sam dobro prošao a onda je Filip 2 došao na ideju da me prebace preko ograde i stave na sam rub litice. E, to je nešto što jebeno ne volim! Prilikom ozlijede, stradao mi je centar za ravnotežu i nemam taj osjećaj te se na nekom rubu osjećam užasno.
Naravno da su me nagovorili, bilo je vrlo „teško“! Tamo se našla još neka ekipa i oni su nam pomogli prebaciti me preko ograde. Kako su me prebacili preko, Žarko me primio i na rukama donio preko ruba litice. Znači našao sam se na visini od 50m i da ničega nije bilo ispod mene, ničega! Progutao sam govno, i to tvrdo! Znači ne znam kada sam se više usro!
Slano jezero i povratak na vrh!
Nakon fotke, spustili smo se autom do restorana u uvali Telašćica gdje smo popili brzinsku cugu i uputili se prema Slanom jezeru.
Lagana šetnica, u potpunosti prilagođena, dovela nas je do jezera, a tamo, apsolutni mir! Nigdje nikoga! Nismo imali previše vremena jer smo se još morali vratiti na heliodrom vidjeti zalazak sunca tako da vrijeme nismo gubili.
Na vrh smo stigli taman na vrijeme i iako sam mislio da zalazak s obzirom na oblake i položaj neće biti dobro, sunce me na Dugom otoku i ovaj put iznenadilo! Imali smo što za vidjeti!
Večera za šest!
Nakon zalaska stigli smo u Žman! Filip je rezervirao stol u Konobi Regula, gdje smo večerali drugu noć. Nažalost, hobotnice ispod peke nije bilo, što je bila moja želja, ali je Filip 2 obećao napraviti jednu kod kuće.
Nismo ni sjeli i na večeri su nam se pridružile tri djevojke, Ninine prijateljice. Nina me je inače spojila s Filipom 2.
Za večeru – brudet od grdobine i crno vino! U Reguli smo ostali do nešto iza 02:00 ujutro i hvala dečkima iz konobe što su nas toliko trpjeli! Jebiga, najedeš se, malo popiješ i u ugodnom društvo zaboraviš na vrijeme.
Kada smo shvatili da smo pretjerali i da je vrijeme za poći, u centru Žmana nas je dočekao turnir u boćanju! Roštilj, mjuza, cuga, boćanje i lokalci! Di češ bolje? Ne znam do kada smo ostali ali u smještaj smo stigli kada se danilo. Malo opuštanja nakon napornog dana!
