Sigurno se pitate o čemu sad ovaj? Što imaš biciklom osvajati Dugi otok? Kako u kolicima? Oni koji me „prate“ ili još bolje, oni koji su „iskusili“ cestu na Dugom otoku, znat će o kakvom osvajanju pričam!
Ideja!
Na otok sam ove godine poveo i svog novog najboljeg prijatelja, svoj bicikl. Prije nego što sam završio u kolicima, bio sam veliki zaljubljenik u bicikle i želio sam si jedan, ovaj put prilagođeni za mene, gotovo cijelo desetljeće.
Do dolaska na otok nisam vozio puno, pogotovo ne zahtjevne staze. Maksimalno 15-tak kilometara po vožnji. Na sreću, intenzivno vježbanje prije ljeta te pripreme za bicikl nešto su valjda i napravile pozitivnoga?
Obećao sam si da ću na otoku voziti bicikl, ali sam si isto tako obećao da mi gluposti i lude ideje neće padati na pamet. Nakon par dana i obilaženja otoka autom uzduž i popreko, crvići u guzici nisu mi dali mira i pala mi je jedna nevjerojatno dobra ideja na pamet!
Odvoziti Dugi otok cijelom dužinom! Kako? Pa ne znam! Cesta je uska, prepuna je uzbrdica i nizbrdica, a ljudi se po njoj voze kao budale. Dodamo li na to visoku temperaturu i užasnu sparinu radi toplinskog vala, zvuči poprilično zahtjevno i teško, može se reći, za mene gotovo neizvedivo. Reći će vam to paprikasto-crvena lica biciklista koje iz auta vidite po cesti. Izgledaju kao da bi bicikle prodali za litru vode.
Gledajući ta lica, pitao sam se kako ću ja to izvesti? Cesta je od Velog Rata na sjeveru otoka do Salija na jugu duga oko 43 km, što je skoro pa tri puta duže od bilo čega što sam do tada odvozio.
Fizički spreman nisam bio dok sam psihički možda bio i prespreman. Kada nešto zacrtam, to i napravim, makar mi ruke otpale. Zapravo, najviše me mučila vrućina i sparina, jer kad zagrijem ruke te kad procirkuliraju, gotovo je, ulazim u radni takt i mogu do sutra!
Žarko i ja smo mozgali i mozgali. Žarko je predložio da idemo ujutro, ali sam, nakon što smo par puta prošli cestu, zaključio da je bolje da krenemo poslijepodne. Temperatura će stagnirati, dok će nam sunce zalaziti s desne strane te će nam stijene i drveće pružati sve više i više sjene. Ujutro bi se temperature penjale, a sunce bi cijelo vrijeme udaralo direkt u nas, bez hlada. Tek to bi nas ubilo!
Dan polaska
Na dan polaska nisam se osjećao nimalo spreman. Ruke su mi bile koma dok je najgori dan toplinskog vala pržio sve pred sobom i jedva mi dao disati. Polazak je bio zakazan za 17:00 i plan je bio stići u smještaj do 15:00 te barem dva sata odmoriti. To se naravno nije dogodilo. U smještaj smo stigli tek oko 17:00 jer smo prije toga bili u Saliju i kod Filipa na hobotnici ispod peke.
Onako sitom i skuhanom, išlo mi se ravno u krevet, ali je problem predstavljala loša prognoza za sljedeći dan što nam je bila zadnja šansa. Žarko je bio za akciju i rekao sam da idemo barem probati pa što bude…bude!
Odmorili se naravno, nismo i dok smo sve spremili bilo je već 18:00. Opremili smo se te natovarili ruksake vodom, bananama, narančama i čokoladicama. Ruksak je bio toliko težak i toliko me vukao unazad da sam već prije polaska vidio i mislio da je sve to ravno suicidu. No, nisam se psihički previše opterećivao, bio sam poprilično opušten i htio sam vidjeti do kud možemo, ako ništa drugo. Nemamo što za izgubiti, osim moj život!
Glavom kroz zid
Krenuli smo iz Velog Rata u 18:20 i znao sam da će nam prvih sat i pol biti najteže, i to iz dva razloga. Prvi je bio odvratna sparina dok su drugi bile dvije jako duge i strme uzbrdice. Trebao sam glavom doslovno proći kroz zid. Kako sam mislio tako je i bilo, tj. zapravo, još i gore! Bila je to rovovska bitka između uzbrdice, mene i sunca! Mic po mic osvajali smo teren, malo špricanja, malo vode, malo banane i udri opet! Metar po metar!
Te dvije uzbrdice uzele su mi gotovo svu energiju. Vozio sam s ruksakom, vozio sam i bez i nisam znao što mi je gore. Bicikl mi još nije narihtan po mjeri i jedno me vuklo naprijed, dok me drugo vuklo nazad.
Vidikovac i zalazak sunca
Poziv na mobitelu značio je jedno! Zoki! Spas! Na vidikovcu smo se našli sa Zokijem, jednim od vodiča koji vodi ture s kajacima. Zoki je došao s kombijem i odlučio nam biti pratnja što je bila vrhunska vijest s obzirom na to da smo trebali voziti po mraku, ako smo htjeli doći do cilja. Ovako će nam Zoki voziti stvari, biti nam zaštita od vozila te svijetliti put.
Na vidikovcu smo se tako malo odmorili, osvježili te pogledali zalazak sunca. Zokiju smo zatim dali sve stvari iz ruksaka što nas je spasilo. Iako je Zoki s kombijem bio spas, spas za svoje ruke nisam vidio. Bile su mrtve!
Nastavak
Kada se voziš autom po ovim cestama nemaš percepciju o laganim i dugim uzbricama. Mislio sam da ima puno manje, a one su dolazile jedna z drugom, jedna duža od druge. Mislio sam si, ima li ovome kraja?
Spas!
Vozeći sad već po mraku, s desne strane ceste ugledao sam fast food koji se upravo otvorio. Sve dane našeg boravka, bio je zatvoren. Kakva sudbina! U mislima mi je samo bio hamburger i coca-cola! Protein i šećer, spas za moje ruke!
Nakon što smo se najeli te krenuli na drugi dio ture, istog trenutka trenutku sam se preporodio te zacrtao u svojoj glavi da idem do kraja, makar nam je ostalo još tri sata bicikliranja, uz stajanja.
Netko bi pomislio, hjoj još tri sata, pa ovaj će riknuti! Pomislio sam i ja! Ono što je sljedeća tri sata bilo, bio je pravi i čisti GUŠT! Mrkli mrak, divljina, ogroman mjesec kojeg je misterioznim činio pokoji prolazeći oblak, cvrkut cvrčaka te beskonačan pogled na mjesecom okupano i otvoreno more!
Sali
Nakon šest i pol sati i prijeđenih 43 km konačno smo ušli u Sali! Bio je to neopisiv osjećaj, kako radi samog uspjeha tako radi same vožnje, krajolika, gušta, prizora, uživancije, zvukova, mraka, mora, mjeseca, oblaka….ma svega! Kako je već bilo oko 01:00 ujutro, grad je doslovno bio mrtav. Nadali smo se da nešto radi, žudjeli smo za pićem a meni su ruke bile premorene ali od uzbuđenja nisam ni shvaćao koliko. Šećer na kraju iliti šlag na tortu bio je kada smo na kraju grada ugledali kafić imena Maritimo koji je još radio i posluživao. Jedva sam dočekao odspojiti se od bicikla, skinuti rukavice, predahnuti i popiti pivu. Ruke su mi izgledale zmazano kao nekom ciganu dok su mi vrhovi prstiju bili skroz izgrebani od čička na rukavicama. Ništa od toga nije bilo važno osim toga da smo uspjeli i da sam izdržao!
To je nešto što ne možeš kupiti…ok, možeš kupiti bicikl…ali ludu glavu i ovu ekipu ne…i zato im hvala što su mi ovo omogućili, vjerovali u mene i išli sa mnom do kraja! Volio bih kada bi svatko od vas ovako nešto mogao doživjeti. Teško je to sve opisati!
Veli Rat
U smještaj nas je kombijem doveo Zoki! Otišao sam ravno spavati jer sam zadnjih 15 minuta vožnje kljucao kao nikada. Tijelo mi je bilo mrtvo i jedva sam čekao zaspati, što sam i napravio, kao tele, s mrtvim tijelom i širokim, zadovoljnim osmijehom na licu!
