Kako nas čeka dugi dan, budimo se jako rano. Solidno sam odspavao i moram priznat da sam očekivao burniju noć što se tiče životinjskih zvukova iz prašume. Ne mogu reći da zvukova nema i da nije bučno, ali neusporedivo sa zvukovima na safariju u Africi recimo. Zvukovi uglavnom dolaze od kukaca, ptica i pokojeg majmuna.
Dan 73 – Amazona (27.03.2024)
Još uvijek sam psihički „napet“ radi svog onog sranja od jučer pa kako bih bio siguran, za kraj oblačenja ipak odlučujem navući pelenu. Iz naših bungalova izlazimo po mrklome mraku i okupivši se kod ulaza, dečki me spuštaju niz one divne stepenice koje smo jučer teškom mukom savladali i unose u brod. Uz nas, ovdje su naravno i Ameri sa svojim vodičem i sada nas čeka dva i pol sata vožnje do našeg odredišta.
Mjesečina nas prati u stopu, što nam predstavlja jedinu vidljivu svjetlost u apsolutnom mraku koji nas okružuje. Nemam baš nekog izbora osim “ ušuškati“ se i zaštititi od vjetra, nastojati drijemati i čekati vrijeme do prođe. Prolazi ono sporo no, sat vremena kasnije, dan se počinje buditi. Dok na nebu sunce polako zamjenjuje mjesec, gusta magla nadvija se nad rijekom i gustom prašumom. Toliko je ima da s vremenom u potpunosti prekriva nebo, dajući suncu i cijeloj okolini jedan poseban i mističan ugođaj. Ovi prizori buđenja Amazonske prašume nešto su što sam priželjkivao i zauvijek će mi ostati u sjećanju…
Prošavši veliku tablu s natpisom „Tambopata Reserva Nacional“ Yuri ovjerava naše karte za park i nakon dva i pol sata vožnje stižemo do odredišta. Mjesto na kojem se iskrcavamo nalikuje delti rijeke, nešto nalik šljunčanoj obali rijeke Save u Zagrebu. Stacioniramo se svega stotinjak metara od mjesta iskrcaja, na vidikovcu sa kojega bi uskoro trebali moći promatrati okupljanje i hranjenje papige. Sve to trebalo bi se odvijati na zemljanoj litici na koju gledamo preko puta rijeke, na nekakvih stotinjak metara od nas. Iako je još rano, dok Yuri postavlja dalekozor za promatranje, već svjedočimo prvim preletima papiga iznad nas.
Kako magle nestaje, a sunce se sve više podiže, na zemljanoj litici uočavamo sve veći broj papiga. Sada ih je ovdje već sigurno par tisuća. Puno ih je različitih, za većinu nismo nikada niti čuli, ali jednu vrstu ne možemo ne primijetiti, čuvenu aru. Primjećujemo crvene i plave, ali i nekakve neobičnih boja. Iako volim papige, buka koju sve zajedno proizvode nešto je što, vjerujem, nitko dugo ne bi htio trpjeti. Objektivi i mobiteli nam nažalost ne „dosežu“ do litice pa nekako uspijevamo mobitelima slikati preko teleskopa, nadajući se da će od toga ipak biti nešto…
Cijeli taj proces hranjenja papiga traje svega pola sata pa nam nakon njihovog odlaska ne preostaje ništa drugo nego krenuti dalje.
Ukrcavši se na brod, nastavljamo uzvodno, do mjesta gdje ćemo, kako Yuri kaže, imati piknik i jesti doručak. Temperatura već sad prelazi trideset stupnjeva, vlaga u zraku je vjerojatno 100% pa vožnja brodom dođe kao dobar način za rashladiti tijelo. Sada za razliku od ujutro možemo promatrati obalu rijeke pa tako uočavamo raznovrsne ptice, kajmane kako se sunčaju, kornjače i grupu od pet kapibara.
Prošavši mjesto sudara dviju rijeka, ulazimo u malenu i mirnu uvalu gdje uočavamo još jednog manjeg i znatiželjnog kajmana. Tu se iskrcavamo te puteljkom stižemo do drvene kućice u kojoj radimo pauzu za doručak kojeg sačinjavaju kuhana jaja, marmelada, voće i čaj.
Kraj ovog, za mene, najdosadnijeg i najnezanimljivijeg dijela dosadašnjeg puta u Amazonu dočekujem s veseljem, kao i početak našeg povratka u smještaj. Ne zato jer sam htio biti u smještaju, već iz razloga što znam da nas nakon kratkog odmora čeka do sada najteži treking kroz prašumu, barem duplo teži od onoga jučer. U dva i pol sata plovidbe, koliko nam treba do smještaja, ne nailazimo na ništa zanimljivo osim ilegalnih sakupljača zlata. Baš o njima Yuri mi je govorio jučer i upravo ti ljudi razlog su njegovog straha za budućnost Amazone. U nadi da će pronaći nešto zlata, kroz svoje strojeve u rijeku ispuštaju enormne količine štetnih tvari, a najgore od svega jest što im se ne može stati na kraj. Kako je policija korumpirana, prije nego što uopće krenu na teren kako bi ih zaustavili, ilegalni sakupljači dobivaju dojavu i bježe, puno prije nego li policija opće dođe do njih.
Gledaš ovakve stvari na dokumentarcima i jednim ti dijelom ovakve informacije samo uđu u uho i izađu, ali kada to uistinu vidiš uživo, shvatiš da se to stvarno događa. Tužna je ta spoznaja pomalo, kako i na koji način mi ljudi uništavamo ono što nazivamo svojim domom i našom planetom…
Konačnim dolaskom ispred smještaja, ispod samih čuvenih stepenica, dočekuje nas onaj isti kajman kao i jučer. Očito se navikao biti ovdje, jer dobije hranu. Ne gubim vrijeme, dečki me prenose preko stepenica i odlazim na kratki odmor…
Iako me do kreveta dijeli dvjestotinjak metara, do njega nikako doći! Prvo nas putem zaustavljaju majmuni, pa malo Yuri priča, pa ovo, pa ono…i tako ode naše vrijeme. Shvaćam da se neću stići odmoriti i da je najbolje da pričekam ručak koji će biti spreman svaki čas.
Nakon ručka okupljamo se u predvorju i tu upoznajem dva lokalca koji bi nam trebali pomoći stići do najudaljenijeg jezera. Osigurao ih je Oscar i kao što smo unaprijed dogovorili, sa sobom donose dva dugačka bambusova štapa radi lakšeg nošenja. Po informacijama koje sam dobio o terenu, moja pretpostavka bila je da će me tako biti najlakše nositi. Ovaj treking nam je zapravo predstavljao najveći izazov i bio je jedina stvar koja je radi svoje težine i udaljenosti bila pod najvećim upitnikom od svega u Amazoni.
Dočekavši Yuria koji svima donosi čizme, kreću pripreme. Moji suputnici sad već imaju nekog iskustva pa se uključuju i savjetima nastoje pomoći Yuriu i lokalcima oko vezanja kolica. Iako smo ih jučer vukli i dečki predlažu da sada učinimo isto, odluka na Yurievu inicijativu na kraju ipak pada na to da pokušamo s nošenjem i bambusima. Provlače mi bambuse ispod kolica i vežu ih uz kotače kako bi bila što fiksnija i kako ne bi dolazilo do odstupanja. Ne znam uopće što me čeka jer, iako imam neke informacije o terenu, iz iskustva znam da kod ovakvih stvari uvijek naiđeš na neko iznenađenje.
S učvršćenim bambusima krećemo, u za nas, novo, neistraženo i nepoznato područje. Kako Yuri do tamo još nije išao na ovakav način, ne zna nam točno reći koliko nam treba, ali kao svi ostali iskusni vodiči, koristi onu tehniku „još samo malo“. Teren kojim smo krenuli je više-manje ravan i ne predstavlja nam neki izazov. Rekao bih da dečki izazov ovdje najviše vide u vrućini i vlazi jer su nakon prvih pola sata svi mokri do kože. Ja tih problema nemam jer se ne znojim, ali imam problema s vrućinom, otežanim disanjem i paučinom koju moje lice kupi valjda svakih dvadesetak metara.
Iako nisam očekivao neka veća iznenađenja, na prvo nailazimo nakon puna dva sata hoda. Ispred nas se u jednom trenutku stvara niti manje niti više nego viseći most! Iako sam viseći most već jednom prelazio na Sumatri, taj je za razliku od ovog već na prvu djelovao sigurnije, barem vizualno. Ovo što ja upravo gledam ispred sebe je most više nalik onom iz filma Indiana Jones. Osim toga, prelaziti viseći most pješke i u kolicima dva su potpuno različita iskustva. Kako mi je povrijeđen taj centar za balans, ili kako se već zove, prelazeći ovakav most u kolicima teško je potpuno dočarati. Najbliže bi bilo opisati ga kao stanje potpune pijanosti uz koje ti još netko miče „tlo“ pod nogama…
Na snagu stupa šutnja, jer očito nitko ne zna što bi rekao, a onda Yuri ispaljuje; „Da, preko mosta se mora ići jedan po jedan, kada jedna osoba prođe, ide druga“. Mislim si, okej, razumljivo, ali jebote, što je sa mnom? Kako mi to prolazi kroz glavu, postavljam isto pitanje, ali ovaj put na glas! Na to će Jakov; „Odnijet ću te ja“! Eh, mislim si, ako preko mosta smije samo jedna osoba, Jakov je sa svojih 120 kg težine definitivno najgora osoba za mene! Ako sam već preživio sve do sada, pa ne trebam baš poginuti s puknutim visećim mostom…
Na moju sreću, stvar u svoje ruke uzima Grega. Laknulo mi je, ipak je lakši od Jakova i ako ikome u potpunosti vjerujem, to je on. Prošli smo jako puno toga zajedno i nikada mi nije dao niti milimetra razloga za sumnju. Plan je sljedeći, dio ekipe otići će na drugu stranu mosta, a dio će ostati ovdje. Grega će me podići iz kolica i odnijeti preko, a netko tko ostaje donijeti će moja kolica za nama.
Ne razmišljam više o ničemu, adrenalin roka punom parom. Grega me podiže i krećemo. Jedina stvar u koju gledam su njegove noge, gdje hoda i kakve su drvene letve koje nam tek dolaze. Njemu sigurno nije lako, a kako me ne može u potpunosti s rukama držati kako bi se rasteretio mojeg držanja oko vrata, veliki dio moje težine pada na moje rame. To boli, poprilično i nešto je što mogu trpjeti, ali ne predugo. Na sredini mosta uočavam dvije napukle grede i u strahu od onoga što se može dogoditi, upozoravam Gregu! Ako sam se ikada pomolio, bilo je to sad! Možda s najkraćom molitvom ikada, ali ne bi trebalo imati veze!?
Nekako izbjegava te oštećene i napukle grede i sigurno dolazimo do kraja mosta. Kratko, ali napeto i intenzivno! Eto, o ovim iznenađenjima govorim! Zašto mi nitko prije nije spomenuo jebeni viseći most!?
Nastavši dalje, Yuri po peti put valjda izgovara „još samo malo“! Našavši na prvi tablu na stazi, s natpisom „Lago Condenado“ po prvi mu put počinjem i vjerovati. Pola sata kasnije ulazimo u nekakvo močvarno područje i dio na koji su me upozoravali. Ispred nas nalazi se drvena i uska stazica koja vodi preko vode do kanua. Iako djeluje novo, poprilično je u loše stanju.
Ne razmišljamo, već krećemo odmah. Iako ne osjetim, vidim da se svaka druga greda pomiče, a samim time i cijeli most naginje u jednu stranu. Ne osjećam se sigurno niti malo, prvenstveno radi toga što je svugdje oko nas voda. Iskreno, mrzim to i mrzim taj osjećaj! Kako dečki hodaju i napreduju, samo šutim i promatram, bivajući na iglama. Onaj most od maloprije je zapravo ništa naspram ovoga, barem za mene.
Nekako preživljavam, ali da stvar bude bolja, konačnim dolaskom do jezera shvaćamo da su naši kanui radi obilne kiše potpuno potopljeni! Dečki me ostavljaju na stazici i kreću s vađenjem. Kako u cijelom ovom cirkusu oko priprema, mosta i ove staze nisam previše doživljavao stvari oko mene, Amerikance koji dolaze svega par minuta nakon nas tek primjećujem prvi put od kako smo krenuli. Oni dobivaju prvi „spašeni“ kanu, dok mi ulazimo u drugi.
Nije mi baš svejedno dok me prebacuju u kanu, pogotovo dok se sve ljulja. Svjestan sam što jedan krivi potez može značiti i završim li u vodi, postoji velika šansa da je to to od mene. Smještaju me naprijed i svi se ravnomjerno radi balansa raspoređuju po kanuu. Lokalci su naravno iza jer veslaju, dok smo svi mi naprijed.
Što se jezera tiče, nisam imao baš nikakva očekivanja. Ima li ih itko zapravo, oko jezera? Moram priznati da je poprilično slikovito, u obliku potkove, pomalo obraslo, nalik neke močvare, potpuno okruženo prašumom i divljinom. Kako se krećemo polako i mirno, poprilično smo nečujni, a kako se trudimo biti tihi i šaptati, tako sve više zvukova iz divljine dopire do nas. U takvim trenucima čovjek uistinu doživi pravu ljepotu ovakvog mjesta, daleko od ikakve civilizacije i u potpunoj divljini. Iako nam Yuri opisuje sve dolazeće zvukove, ono što vidimo su majmuni i razne ptice od kojih pokoju aru te meni najdražeg tukana.
No, ovo jezero najpoznatije je kao dom jednoj posve drukčijoj životinji i jednom od simbola Amazone, anakondi! Upravo ona je razlog zašto smo uložili toliko vremena i truda dolaskom do ovdje. Iako sam znao da nam neće biti lako doći do jezera, pretpostavljao sam da niti samo anakondu neće biti lako za vidjeti, a u to sam se uvjerio već na samome startu.
Iako nam je Yuri detaljno objasnio gdje bi anakondu mogli uočiti i kako bi to izgledalo, radi konfiguracije terena moram priznati da već u samome startu nisam bio optimističan. Kada tražiš nešto što nikada nisi i nemaš iskustva s time, a uz to ti je još i teren težak, nije lako držati koncentraciju i fokus na istome. Mnogi tu vrlo brzo odustaju. Slično kao pecanje, treba ti znanje, iskustvo i taj mindset, tj. ta već „usađena“ pretpostavka da ovdje dolaziš nešto „čekati“ i tražiti satima, pomiren s time unaprijed i voljan i željan istoga.
Naravno, nakon valjda dva sata konstantnog traženja male anakondine glave u cijelom ovom jezeru prepunom niskog raslinja, ne uspijevamo pronaći baš ništa, osim mjesta na kojem je anakonda potencijalno bila nedavno.
Na kopno se vraćamo bez ulova, ne razočarani, ali nekako umorni i rekao bih, demotivirani. Kao što sam napisao gore, ovakvo te traženje iscrpi, barem mene, a ako Yuri, koji ovo radi od rođenja nije uočio baš ništa, kakve sam ja onda šanse imao?
Krenuvši prema smještaju, opet se odlučujemo na nošenje s bambusovim štapovima, iako smo razmišljali da bi možda ipak bilo lakše vući, kao i jučer. No, Yuri inzistira do nosimo, siguran u to da će tako biti lakše.
Već nakon samo pola sata pješačenja opet završavamo u mrklom mraku i za razliku od jučer, danas smo za to mentalno pripremljeni. Ako napišem mrkli mrak, onda to iznaći da se ispod krošnji stabala ne vidi prst pred nosom, iako na nebu vidljivo još uvijek nije potpuni mrak.
Dolaskom do mosta dolazimo i do pitanja što sada? Da me Grega sam, nosi preko po mraku možda je preriskantan potez, prvenstveno radi oštećenih letvica i radi toga što od mene neće moći vidjeti gdje hoda. Što god nam padne na pamet uključuje nekakav rizik pa se odlučujemo na ono – najbrže! Svi prelaze most jedan po jedan, dok Grega i ja ostajemo sami na kontra strani. Sa zadnjom osobom na drugoj strani Grega me naginje na zadnji kotač, započinje pjevati pjesmu i punim trkom pretrčava na drugu stranu!
Najgore je prošlo iako nam još treba puna dva sata hodanja po mrklome mraku. Oslanjamo se na tu našu brojnost, ali nije ti niti uz to svejedno. Čovječe, nisi na Sljemenu, već u jebenoj Amazoni gdje te svako drugo živo biće doslovno može ubiti, da ne spominjem nešto tipa jaguara. Nekako se svi držimo super i „guramo“ dalje pa to ili znači da nitko o tome ne misli niti je toga svjestan ili svi to podsvjesno misle ali nitko ništa ne govori. Kako god, postoji li i najmanja šansa da takva neka životinja dođe, znamo tko je od svih nas sigurno najebao!
U smještaj dolazimo živi i zdravi, ali premoreni i potpuno ispikani od strane nekakvih buba. Najviše je definitivno nadrapao Alen kojemu su noge prepune crvenih točkica.
Nakon presvlačenja, tuširanja i večere, svi se smještamo u predsoblje, a večeras nam se na druženju priključuje i Yuri. Ostajemo se družiti i smijati satima nakon i moram priznati da je u ovih svega sva dana postao užasno drag!
Dan 74 – Amazona (28.03.2024)
Kao i jučer, današnji dan podijeljen je u dva dijela. Prvi dio dana trebali bi provesti na jezeru, pokušavajući pecati pirane, a onda bi nakon ručka i odmora u smještaju trebali u večerašnju potragu za kajmanima. Probudivši se i spremivši, na doručku ostajemo uskraćeni za Alenovo i Miino prisustvo koji se ne osjećaju dobro. Očito otrovani hranom ostaju u smještaju pa odlazimo bez njih. Uz nas četvero preostalih, u brodu su naravno i Ameri, naša dva vodiča i kapetan pa već u startu kreće priča o „natjecanju“ i o tome tko će upecati više između Amera i nas.
Vožnja ovaj put ne traje dugo pa se nakon svega pola sata plovidbe iskrcavamo na kopno. Kako ovdje ništa nije „besplatno“, dolazak do jezera moramo „zaraditi“. Srećom, čeka nas najlakši treking do sada. Utabanom, ali nešto grbavijom stazom guraju me Yuri i Grega. Brži smo nego inače, ali i to košta, prvenstveno moje bubrege i ostale unutarnje organe koji se svakim udarcem mojeg kotača o korijen ili kamen pomiču za koji centimetar. Boli to naravno, nije ugodno, ali trpim i izdržavam sve do dolaska do jezera.
Na malom i od raslinja raskrčenom prilazu jezeru dočekuje nas splav i kapetan. On je ovdje stigao nešto ranije od nas kako bi iz splavi izbacio svu vodu nakupljenu od kiše. Srećom pa ga nije potopilo kao i jučerašnje kanue. Prebacivši se na splav, krećemo! Motora nema, već koristimo vesla, a to je dobro iz dva razloga, ne plašimo životinje bukom i krećemo se sporo, što nam daje vremena kako bi primijetili životinje. Uočavamo papige, tukana, nekakvu čaplju i vrstu majmuna koju do sada još nismo imali prilike vidjeti.
Slijedi ono radi čega smo i došli, pecanje pirana! Za početak, Yuri nam objašnjava da se radi o manjim piranama i da ih baš i nije tako lako upecati. Kao netko tko se bavi ribolovom od kada znam za sebe, ne vjerujem dok i sam ne probam, ako uopće mogu probati. Peca se na omanji drveni štap, malu udicu i na komad mesa. Nakon Yurievog objašnjenja, svatko dobiva štap u ruke i krećemo s pecanjem, pa tako i ja! Odmah u startu ostajem bez mamca bez da sam išta osjetio! Nadmudrile me pirane! „Zabacujem“ opet, ista priča! Izgleda da je Yuri ipak bio u pravu, neće ovo biti tako lako, pogotovo za mene…
Kako su pirane male i baš ne mogu intenzivno „povući“, a uz to još imaju i užasno oštre zube, mamac skidaju ekspresnom brzinom i gotovo neprimjetno. Potrebno je imati dobar osjećaj i dobre reflekse kako bi se upecala prije nego što mamac nestane. Nažalost, radi ozlijede nemam niti jedno niti drugo. Zapravo, imam dobre reflekse, samo ne mogu tako brzo odreagirati rukama ili kako da to bolje dočaram, glava mi je pet puta brža od tijela. Radi toga svjedočim kako pirane redom vade Grega, Tina, Jakov i Mladen. Svi, osim Amera! Oni su totalna pušiona, nemaju pojma! Dio ih odustaje, a dio pokušava i dalje, što mi ipak daje nadu da neću biti zadnji…
Uporno ne uspijevam, ali ne odustajem! Shvaćam što trebam napraviti, a to je da se ne oslanjam na svoj osjet koji je gotovo nepostojeći, već da gledam u flaks i da na prvi pomak trznem rukama što eksplozivnije i brže mogu. Nakon par pokušaja i promjene lokacije konačno uspijevam i hvatam svoju prvi piranu u životu, a ujedno i najveću od svih, iako je i ova jako mala. Ameri na kraju ne uspijevaju upecati niti jednu i gube u potpunosti! Kako nam vrijeme ističe, zadnje dvije pirane odlučujemo zadržati kako bi nam ih po povratku u smještaj pripremili i kako bi svatko probao barem jedan komadić nečega posve novoga.
I dok nam Yuri demonstrira oštrinu piraninih zubiju na listu, Gregi pa pamet pada jedna poprilično blesava ideja na pamet, da skoči u jezero. Naravno, prvo pitanje je „hoće li ga napasti pirane i postoji li u jezeru još nešto što bi ga moglo napasti“? Pirane su zapravo potpuno krivo ozloglašene i prava istina jest da pirane ne napadaju samo tako, već jedino ukoliko na tijelu imate otvorenu ranu koja ujedno i krvari. Bez obzira na to, ja u ovo jezero nikada ne bih skočio, prvenstveno radi toga što je mutno i nema nikakve vidljivosti, ali Grega je i svaka mu čast na tome! Morao se valjda nekako usrećiti kad je već izgubio bitku na najveću ribu. Krenuvši prema obali dočekuje nas nesvakidašnji prizor! Na svega pedesetak metara od nas svjedočimo grupi vidri koja kreće u lov! Od svega mogućeg u Amazoni, najmanje sam valjda očekivao vidjeti vidre!
Stigavši do obale, u procesu prebacivanja mene i stvari sa splavi, ostajemo bez jedne pirane. Pada nam nazad u jezero! I što sad!? Gledamo tu jedinu preostalu malu piranu i razmišljamo kako je uopće podijeliti na sedam dijelova? Ništa, puštamo i tu te odlazimo praznih ruku. Ovaj nam je dan očito sretan pa nakon što nas pred stepenicama smještaja pozdravlja naš kajman prijatelj, popevši se gore, Yuri u krošnji drveta uočava ljenjivca! Visoko je, spava, apsolutno ga boli briga za nas i mi tu ne možemo baš ništa pa ga ostavljamo u miru…
U smještaju nam po prvi put od dolaska u Amazonu ostaje dovoljno vremena za odmor, opuštanje i uživanje. Dio tog vremena odlučujem provesti u hammocku ispred našeg bungalova, upijajući atmosferu, slušajući zvukove prašume i razmišljajući koliko mi se zapravo ovdje sviđa. Ima nešto privlačno i atmosferično u Amazoni i jednom bih se ovdje volio vratiti, bez da radim ikakve trekinge, vratolomije i podvige i da samo odmorim glavu od svega.
S dolaskom mraka Yuri nam govori da je vrijeme za pokret. Uzimamo osnovno, lampe, jer to je jedino što će nam trebati! Spuštamo se niz stepenice, ukrcavamo se na brod i krećemo u noćnu potragu za kajmanima. Naravno, postoji šansa vidjeti i jaguara, ali ta šansa je toliko mala da se niti ne nadam.
Plovimo sporo uz obalu, a jedino osvijetljene predstavlja nam Yuri na pramcu broda i njegova lampa. On i kapetan broda jako su dobro usklađeni, ali ono meni još fascinantnije je koliko su Yurieva osjetila izoštrena. Sve vidi i sve čuje! Tako u jednom trenutku usporavamo, zavladava potpuna tišina, Yuri gura ruku duboko u rijeku i van izvlači kajmana dužine od oko jednog metra!
Priča nam o životnoj dobi, hranjenju i preživljavanju kajmana. Iako se kajman na prvu čini kao jako miran, u jednom trenutku pokušava pobjeći, ali ga Yuri svom snagom uspijeva zaustaviti držeći ga s obje ruke oko vrata. Držao sam već krokodila u ruci već i mogu vam samo reći da je nevjerojatno koliko su ove životinje snažne, pa čak i ovako male. Mogu samo zamisliti koliko su onda tek oni veliki jaki…
Naišli smo mi tu na još kajmana, od kojih je jedan bio jako mali, a bilo je tu i kapibara. Sve u svemu, zanimljivo iskustvo, a povratkom u smještaj ostatak večeri proveli smo u predvorju družeći se s Yuriem. Nažalost, ovo nam je bila i zadnja noć ovdje jer nas sutra čeka povratak u Puerto Maldonado i autobus za Cusco…
Dan 75 – Amazona – Puerto Maldonado – Cusco (29.03.2024)
Četiri dana ovdje bilo je premalo, ali i više nego dovoljno da me u potpunosti očara. Amazona jednostavno ima nešto privlačno, energijom i atmosferom. Ne mogu to bolje opisati, ali postoje mjesta koja ti jednostavno pruže ono nešto, gdje se osjećaš drugačije. Baš iz tog razloga teško mi je prihvatiti činjenicu da danas napuštamo Amazonu, ovu prirodu, mir, ove ljude i taj osjećaj. Sve to, za nešto manje od jednog dana, zamijeniti će velike nadmorske visine i hladnoća. Na njoj sam već proveo veći dio ovog putovanja i ne znam da li sam mentalno spreman ponovno se suočiti s istom.
Obučeni i spremni napuštamo naš smještaj i ukrcavamo se na brod, spustivši se po posljednji put niz one užasne stepenice! To je valjda jedino što nam ovdje sigurno neće faliti! Dva sata kasnije, na obali Puerto Maldonada dočekuje nas uvijek dobro raspoloženi Carlos, vozač kojeg smo ovdje upoznali prije odlaska u Amazonu. Kako prije autobusa imamo cijeli dan na raspolaganju, on će nas voziti do mjesta koje nam je Yuri rekao posjetiti. Osim njega, dočekuje nas i Oscar, vlasnik agencije, kako bi se pozdravili i kako bi provjerio je li sve bilo u redu. Drago mi je da sam ga vidio prije odlaska, užasno mi je pomogao oko organizacije i bio je jako susretljiv…
Iako sam mislio da se ovdje pozdravljamo i od Yuria, on nam se odlučuje pridružiti u obilasku grada, ali da bi uopće krenuli, potrebno nam je svima prvo otići do banke i mjenjačnice. Moj dojam o Puerto Maldonadu ne mijenja se i dalje te ostajem pri mišljenju da mi je upravo on najdraži grad Južne Amerike do sada. Naravno, to je samo moje mišljenje i mnogima se ovdje vjerojatno ne bi svidjelo. Ono što je na ovakvim mjestima uvijek zanimljivo jesu tržnice pa sljedećih par sati obilazimo upravo njih. U pratnji Yuria sve nam je na dlanu, logično, jer ovdje živi, poznaje grad, ljude, kulturu i sve što na tržnicama uočavamo.
Ovdje uistinu ima svega, od uobičajenog voća na koje smo navikli, do egzotičnog koje vidimo po prvi put, poput recimo aguaje, jestivog palminog ploda od kojeg se dobiva i istoimeni sok. Osim voća i povrća, tu si i suveniri, simpatični te nasmijani ljudi, prepeličja jaja, nesvakidašnji prizori i oni potpuno normalni za ove krajeve, poput mesa životinja razbacanog po štandovima. Sve to ostavljeno je na vrućini i suncu i koliko god to njima bilo normalno, nikada se takvo što ne bih usudio pojesti.
Kako se bližimo sredini dana, a Yuri nas obavještava da mora otići na dva sata, odlučujemo prošetati do našeg bivšeg smještaja i nešto pojesti. Svo to vrijeme koristim kako bih se javio kontaktima, vodičima i vozačima za nadolazeće dane. Javljam se svima, pa čak i agencijama, u nadi da ću pronaći nekoga dovoljno iskusnog i ludog da nam pomogne oko uspona na Rainbow Mountain. Nažalost, radi još uvijek aktualne kišne sezone, redom nailazim na negativne odgovore, uz obrazloženje da je put mokar, sklizak i opasan. S povratkom Yuria krećemo u šetnju gradom i obilazak suvenirnica. Tražim nekakvu drvenu rezbariju koja bi mi se mogla sviđati, poput drvenih Moai kipova koje sam kupio na Uskršnjem otoku, ali ne nailazim na gotovo ništa. Izbor je slab, a sve ono što ima nije baš po mojem ukusu.
Dočekavši mrak sjedamo u kafić kako bi „ubili“ preostalo vrijeme do polaska autobusa, a pridružuju nam se Yurieva žena i Carlos sa svojim sinom. Sjedimo naravno vani, na terasi, ukrašenoj lampicama i s pokojom palmom pored. Cestom jure skuteri i tuk tukovi i kako sam i sam već napisao, sve podsjeća na Jugoistočnu Aziju! Pred sam polazak uspijevam Yuriu ispričati daljnji plan puta i sve muke oko Rainbow Mountaina, na što mi daje kontakt nekog tipa Abela, govoreći mi da mu se za sve oko Cusca javim. Možda ga i poslušam, a ako je barem u pola dobar vodič i tip kao Yuri, bit će i više nego u redu. S dobivenim kontaktom se i pozdravljamo te mu zahvaljujemo na svemu. Uistinu nas je sve „kupio“ pa ga odlučujemo i pošteno nagraditi i to je ono što cijenim, imati ovakvog vodiča koji ne „trči“ za parama. Takvih nema previše…
Carlos nas dovozi na autobusni kolodvor pred sam polazak autobusa. Ovaj je autobus kao i ostali, s ležajevima, ali za razliku od njih, ovaj ima i ekrane na svakom sjedalu. Nevjerojatno kako su im dobri busevi! Smještaju me na gornji kat i to u prvi red. Palim neki film i osjećam da mi se niti malo ne spava, a čeka nas deset sati vožnje do Cusca! Što da radim? Idem se javiti tom Abelu…
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
