Home Australija Kolicima po Australiji 18. dio (Fraser Island, najveći pješčani otok na svijetu)

Kolicima po Australiji 18. dio (Fraser Island, najveći pješčani otok na svijetu)

by Slaven Škrobot
1371 pregleda

Kada sam radio plan puta na internetu sam naišao sam na Fraser island. Svi komentari i blogovi koje sam pročitao govorili su mi da apsolutno moram otići na ovaj otok! Na prvu u njemu nisam vidio ništa posebno i kada sam škicnuo cijene malo mi je to sve splasnulo. 400 dolara po osobi za dva dana trebalo je  uplatiti unaprijed i kako nisam znao ni da li ću preživjeti let nije mi se to tada činilo kao dobra ideja.

Ostavio sam ovaj otok tako za kraj i dogovor s Gabi. Poslao sam par mailova agencijama koje sam ja pronašao, a i onima koje sam dobio na preporuku. Tako sam se javio i agenciji „Dropbear Adventures“ i vrlo brzo dobio odgovor.
„Slavene bilo bi totalno kul da ideš s nama na otok i vrlo rado ćemo te uzeti“.

To su bile riječi od Hane, vlasnice agencije. Jedini problem je bio što nikada nisu imali ovakav slučaj, da im se javi netko u mojoj situaciji, u kolicima! No, Hana je bila spremna učiniti sve da ja dođem na otok i doživim ga. Naravno, cijeli otok je od pijeska…pijesak je apsolutno svugdje i to je koma za kolica i u startu sam bio svjestan da neke stvari neću moći i morao sam biti spreman neke stvari „odsjediti“ u autu. Rekao sam Hani da sam sasvim ok s time i da će mi biti drago da sam samo na otoku bez obzira što neke stvari neću doživjeti.

Na moje prvo pitanje za otok Gabi mi je odgovorila : „Pa ja bi voljela da idemo i to na dva dana!“
To je bilo sve što sam trebao čuti i javio sam se Hani. Dogovorili smo sve, platio sam i rezervirao datum. Hana je odmah angažirala najboljeg i najjačeg vodiča za mene!

Fraiser Island

Originalnim nazivom „K’Gari“ što u prijevodu znači „raj“, dužinom od 120 km i širinom od 15 km, najveći je pješčani otok na svijetu. Formirao ga je pijesak s juga za vrijeme ledenog doba. Prije nego što su otok naselili Europljani, „Butchulla“ Aboridžini su ovdje živjeli preko 5.000 godina, a dolazak Europljana doveo im je propast i društveni slom. Otok je uvršten na UNESCOV popis mjesta svjetske baštine 1992. godine i pod zaštitom je australske vlade koja ga je proglasila nacionalnim parkom.

Malo činjenica o otoku

  • Otok nastanjuje najotrovniji pauk na svijetu
  • Najduža plaža od 120 km, kako i samo ime kaže 75 mile beach, služi kao autocesta i pista za avione, a ujedno je i jedna službena pješčana autocesta na svijetu
  • Ovdje se nalazila tajna baza za treniranje vojnika za vrijeme Drugog svjetskog rata
  • Na otoku su viđeni i krokodili
  • 354 različitih vrsta ptica ovaj otok zove svojim domom
  • Otok je prirodno stanište najčistokrvnijim dingo-ima na svijetu preko 5000 godina!
  • Na otoku je zabilježeno čak 23 brodoloma od kojih se danas može vidjeti još jedan – „Maheno wreck“
  • Na otoku postoji preko 100 slatkovodnih jezera
  • Otok je stariji od 800.000 godina
  • Obala otoka je popularno mjesto za odmor grbavih kitova gdje brinu o svojoj mladunčadi
  • Eli Creek potok ispusti oko 80 milijuna litara slatke vode u Tihi ocean svaki dan!
  • Otok je bogat drvećem eukaliptusa što ga čini jako „mirišljavim“ otokom
  • „Indian Heads“ na sjeveru otoka dobile su ime nakon što je tamo James Cook ugledao tri Aboridžina kako stoje na vrhu stijene
  • Jedino mjesto na svijetu gdje kišna prašuma raste iz pijeska
  • Na otoku se nalaze i pješčane dine, a najviša se nalazi na 244 metra visine!
  • Plaže na otoku su tako i smatrane najopasnijim plažama na svijetu jer nema šta vas ovdje ne može ozlijediti ili čak ubiti! Tu su smrtonosne kopnene zmije, vodene zmije, morski psi, najotrovniji pauk na svijetu, dingo-i, svakakve opasne meduze, opasne plime i odroni pijeska!

Prvi dan: Polazak

Ispred Dropbear-ovog ureda upoznali smo se s ostalim ljudima koji su išli s nama i s našim vodičem Troy-em. Troy nam se odmah činio kao jako super lik, onako sportski tip pun energije! Nakon kratkog brifinga krenuli smo na četverosatni put prema Fraser Islandu s čak tri džipa! U prvome džipu crvene boje bili smo mi, Troy i još neki ljudi dok su u ostala dva bijele boje bili ostali ljudi. Fora je bila ta da su ostale džipove vozili ljudi koji su bili iz naše grupe, a komunikacija se odvijala pomoću voki-tokija.

Na putu do otoka, u Rainbow Villageu, pokupili smo još 4 cure i tu je naša grupa od 22 ljudi bila puna! Preostali dio puta proveli smo upoznavajući se, a ja sam kao i obično imao milijardu pitanja za Troy-a. Troy, inače 44-godišnjak, je veliki putnik, obišao je preko 80 zemalja, vodio safari ture u Africi, plovio oceanima, penjao se na planine i sada je tu, radi kao vodič i uživa u tome. Nema obitelj ni kuću već ima prikolicu i ide kamo hoće i kada hoće. Inače rođeni Australac. Uglavnom, jako zanimljiv lik, zaljubljenik u sport, adrenalin, prirodu, životinje i zvijezde! Vidim da ćemo se jako dobro slagat!

Trajekt

Nakon tri i pol sata stigli smo do trajekta. Trajekti se ne sidre i ne vežu nego doslovno spuste rampu na pijesku i održavaju mjesto s motorima. Petnaestominutnu vožnju proveo sam u autu dok su svi ostali otišli na vrh trajekta radi pogleda. Nije imalo smisla izlaziti van jer dole ionako ništa ne bi vidio.

Smještaj

Kako su se nakon trajekta promijenili vozači džipova, jedan od njih do smještaja vozila je Gabi. Prije samoga ulaska u smještaj vidjeli smo i našeg prvog dingo-a u prirodnom staništu. Električna ograda radi obrane od dingo-a označavala je početak našeg kampa.

Kamp skroz simpatičan, onako u šarenim bojama i sve djeluje nekako toplo, ugodno i friendly. Od četiri raspoložive sobe Gabi i ja smo dobili jednu sobu samo za sebe iako su nam svi nudili mjesto na bračnom krevetu u svojim sobama.

Nakon ručka Troy nas je požurio i krenuli smo prema Eli’s creeku. Kako smo se prikolice riješili, mjesta za kolica u džipu nije bilo pa je Troy odlučio kolica svezati za krov!

Eli’s Creek

Savršena vožnja 75 mile beach-om, 120 km dugom pješčanom autocestom, bila je posebno iskustvo. Otvoreni prozori, vjetar u kosi, ocean i sunce bili su dovoljni da se na apsolutno ništa ne žalim.

Ispred Eli’s Creeka ekipa je dobila slobodno dok se Troy bavio napuhavanjem šlaufa kako bi ja mogao ploviti ovim potočićem. Ovaj maleni potočić s izvorom slatke vode navodno svaki dan izbaci par milijuna litara vode u ocean jer je ispod otoka „zatočena“ slatka voda.

Kada sam istraživao otok, Eli Creek mi se činio kao nemoguća misija za mene. Hodanje po pijesku, spuštanje u potok i plutanje po potoku do oceana…da, zvučalo je poprilično teško. No, Troy mi je rekao  da svakako idem u potok i da se ništa ne brinem. I ok, nisam se…osim što nisam imao rezervne gaće za presvući se.

Plutanje potokom

Do ulaska u potok Troy me sam odnio na leđima, a Gabi je gurala kolica. Bila je to najjednostavnija opcija jer je pijesak bio predubok za guranje. U potoku su me stavili na tubu i s obzirom na jaki tok i dubinu potoka odlučio sam da me puste samoga i da sam prođem cijelu dužinu potoka.

Bilo je to nešto posebno, pogotovo iz razloga što sam bio sam i bez pomoći. Osjećao sam se kao da plutam kroz neku džunglu, što zapravo i nije daleko od toga jer je sve okolo čista divljina. Pred sam kraj potoka voda je postajala sve plića tako da sam dobar dio puta prošao stružući dupetom po dno no, to me nije brinulo jer je ionako sve pijesak.

Kada smo došli do kraja, gdje potok ulazi u ocean, dočekao nas je Troy. Gabi i on su me stavili na plažu na ručnik i tu sam tek osjetio da sam se malo previše ohladio. Gabi je otišla na još jedan đir potokom, a ja sam ostao sam. Sunce je pičilo ravno u mene i taman sam se htio opustiti, leći i ugrijati kad je Troy viknuo da je vrijeme za pokret. Pa nisam ni 15 minuta ležao čovječe! Nisam se ni zgrijao! U auto su me stavili mokrih gaća i krenuli smo prema Tea tree jezeru.

Tea tree lake

Pola sata vožnje, ovaj put kroz unutrašnjost otoka i  jedinu prašumu svijeta koja u potpunosti raste iz pijeska trebalo nam je do dođemo do jezera. Kako je šuma bila jako gusta i sunce me nije moglo ugrijat, do jezera sam se smrzo!

Na parkingu sam odlučio da neću ići do jezera jer nije imalo smisla, ali Troy je inzistirao. Nisam imao pojma što me čeka ni kakav je put do tamo. Da sam znao unaprijed definitivno bi ostao u autu. Jezero mi nije bilo ništa posebno, a put do tamo je bio pakao. Nosili su me preko stotinjak stepenica i sva sreća da su nositi pomogli i ostali iz grupe jer bi Troy i Gabi riknuli do dole.

Cijelo kupanje ostatka grupe i Troy-evo predavanje o ovom jezeru proveo sam na  uzvišenoj platformi svega par metara dalje i razmišljajući o tome kako jedva čekam ući u auto i bar se malo ugrijati.

Mehano Shipwreck

Troy nas je okupio ispred olupine i odlučio održati valjda najduži govor ikada. Najduži je bio jer sam ja umirao od hladnoće, a uz to je je i puhalo kao blesavo. Sva sreća, nisam bio jedini koji se smrznuo.

Pričao nam je o brodu koji je bio pod vlasništvom novozelandske tvrtke i vozio po Tasmanijskom moru između Australije i Novog Zelanda. Korišten je i od strane novozelandske mornarice, u Prvome svjetskom ratu, kao bolnički brod. Nasukala ga je ovdje jaka ciklona 1935. godine.

Rekao je i da je ovdje bila tajna baza australskih komandosa, koji su obučavani u tajnosti za vrijeme Drugog svjetskog rata. Otišli su na tajnu misiju, njih svega par i u Singapuru digli ne znam koliko japanskih ratnih brodova u zrak. Nažalost, zarobljeni su i ubijen tamo.

Zalazak sunca

Cijeli putem do kampa promatrali smo ocean u nadi da ćemo vidjeti nešto. Kako nas je ocean iznevjerio s druge strane su dingo-i bili ti koji su nas razveselili. Par velikih i jedan mali nisu se previše obazirali na nas. Pred sam kamp pozdravilo nas je i lijepo goruće nebo zašlog sunca.

Didgaredoo

Ostatak večere trebali smo provesti uz vatru, sviranje didgaredoo-a i lijepo zvjezdano nebo. Kako se naoblačilo i s obzirom da vatru nismo smjeli napraviti radi opasnosti od požara, jedino preostalo bilo je sviranje najstarijeg instrumenta na svijetu- didgaredoo-a!

Nakon finog roštilja koji su nam pripremili, Troy nam je ispričao plan za sutrašnji dan, a zatim smo se bacili na sviranje! Pokazao nam je sve, ali to izgleda puno lakše nego što zapravo je. Ostatak večeri proveli smo u pokušajima savladavanja ovog instrumenta i u nadi da će se nebo raščistiti, što nažalost nije. Otišli smo u sobu uz prethodni dogovor kako ćemo ići na izlazak sunca.

Drugi dan: Izlazak sunca

U 04:20 ujutro Troy je došao po nas i bez obzira na guste oblake, otišli smo džipom na plažu u nadi da ćemo imati sreće. Iznenadilo nas je da su nas dole dočekali ljudi iz grupe s istom željom kao i mi. Kako sunca još nije bio Troy je izvadio bumerange i odlučio sve naučiti kako se bacaju.

Bilo je tu svakakvih pokušaja, smiješnih, ozbiljnih, Troya ne računamo, Gabin bumerang je bio „polu mrtav“, a jedna cura je čak i pogođena bumerangom u ruku. Masnica veličine šake govori koliko zapravo to može napraviti „štete“. Ja sam sve to promatrao iz ugodne daljine.

Razočarani što sunca nema, skoro svi su otišli u kamp. Tek Gabi, Troy i ja dočekali smo razvedravanje!

Kada smo dobili po što smo došli, otišli smo u drugi kamp po maskotu Dropbear-a jer je Troy došao na ideju kako bi bilo fora staviti tog medvjedića u kolica na krovu džipa u svrhu promocije. Kako je Troy skinuo medeka koji se nalazio na drvetu već duže vrijeme, tako su iz njega ispala 4 pauka! Jedan je bio hunstman, jedan nepoznat, a dva su bila „bijeloguza“ pauka za koja smo saznali ako te upiknu sljedeća dva dana provedeš u bolnici.

Službeno buđenje

Na sam početak doručka Hanin muž zvukom didgaredooa probudio je preostale spavalice. Troy nam nije dao previše vremena i ubrzo nas je sve natjerao u džipove tako da smo u 07.00 bili spremni za pokret prema Lake McKenzie!

Lake McKenzie

Put do Lake McKenzi-a trajao je kakvih sat vremena i odmah smo na putu sreli malog dingača. Vožnja kroz unutrašnjost otoka, kroz prašumetinu, divljinu i prirodu. Cesta je bila koma, svi smo plesali po autu, a ja sam se držao čime god sam mogao. Nije baš za svakoga, a pogotovo ići ovuda vlastitim ili iznajmljenim autom. Na samome parkingu vidjeli smo i  ogromnog guštera!

Rijetko što me ostavi bez teksta, ali ovo jezero je to svakako uspjelo! Već na samoj stazi na putu do jezera otvorio se mali procjep u šumi i odmah na prvi pogled mi se činilo prekrasnim. Podsjetilo me na onaj procjep u stijenama u Petri kada sam ugledao Treasury, ali se i razočarao došavši na otvoreno. Nadao sam se da to neće i ovdje biti slučaj.

Prvi pogled na jezero ostavio me bez teksta. Došli smo prvi i bili smo jedine osobe na ovome predivnom mjestu. Imao sam osjećaj kao da smo mi neki istraživači i da smo prvi ljudi koji su otkrili ovo mjesto! Nigdje nije bilo tragova čovjeka, apsolutna tišina, mir i prekrasna priroda.

Originalnim (aboridžinskim) imenom „Boorangoora“, jezero se nalazi na 100 m nadmorske visine i jedno je od najpoznatijih australskih slatkovodnih jezera. Dužine 1.2 km i širine 900 m, daleko iznad razine mora, ovo jezero u sebi sadrži samo vodu od kiše.

Jezero nema apsolutno nikakvih dotoka vode, a gusti pijesak na dnu jezera sprječava da voda odlazi iz jezera. Pijesak isto tako služi i kao prirodni filter što vodi daje takvu plavu boju. Čistoća vode i visoki postotak kiselosti ovu vodu čine skoro pa nepogodnom za bilo kakve oblike ribljeg ili biljnog života, što ovo jezero bez „prirodnog otpada“ ili životinja čini jako čistim.

Pijesak oko jezera ili kako ga oni zovu „pure white silica sand“ je zapravo silicij tj. kvarc koji se uz dugogodišnje djelovanje vode i vjetra razbio na sitne granule, potpuno bijel te ugodan i mekan za hodanje. Pijesak se isto tako može koristiti i za lagani piling ili za čišćenje nakita.

Aboridžini koji su ovdje živjeli prije gotovo 5.000 godina ovo su jezero smatrali svetim!

Nažalost, sve veći broj turista i njihovih sastojaka poput krema za sunčanje, šampona i losiona koji kupači ulaskom u vodu ostavljaju, postaje sve veća briga i nadam se da će što prije ograničiti posjete turistima i zaštiti ovo prekrasno mjesto!

Central station

Nakon Lake McKenzie uputili smo se prema Central stationu, šetnicu koja vodi kroz prašumu.  Pauzu smo napravili  kako bi nam Troy pokazao najveće drveće ovdje i dok su se ostala dva džipa parkirala izvadio je mobitel i pustio zvukove kukubara. Bila je to njegova ideja da malo zajebava ekipu u ostala dva džipa jer kukubare imaju specifično glasanje. Glasaju se kao majmuni. Naime, ono što se dogodilo sljedeće nismo očekivali. Ti zvukovi su potaknuli apsolutno sve kukubare u šumi da se jave. Šuma oko nas je doslovno oživjela! Šuma je ovdje praktički od doba dinosaura i još uvijek je nepromijenjena.

 

Šetnica je u potpunosti prilagođena za kolica. Jedino je put do nje bio zeznut no, Troy nam je puno pomogao i došli smo dolje bez problema. Cijelu šetnicu paralelno je pratio potok kao iz filmova. Kristalno čista i bistra voda, na dnu bijeli pijesak, a okolo prašuma i zelenilo, izgledao je kao da smo u Costa Rici. Vidjeli smo tako i neke ribe, soma i jegulju dok nas je tu i tamo došao pozdraviti kreštavi kakadu, a sreli smo i velikog guštera i par paukića.

Kad smo se vratili gore dečki su donijeli stvari iz auta i na mjestu predviđenom za piknike servirali nam ručak.

Odlazak

U kampu smo samo uzeli stvari i prikolicu i našem vremenu boravka na ovome otoku došao je kraj.
Dok smo čekali trajekt, u daljini smo vidjeli delfina, galeba i Troy je spazio dinga da ide prema nama. I stvarno, hoduckao je uz more i kao da se došao oprostiti od nas.

Po samom izlasku s trajekta uspjeli smo i zapet u pijesku. Sva sreća da nas je puno pa su nas izgurali van brzinom munje, ali ajde da smo i to doživjeli! Tu smo iskoristili priliku i napravili grupnu fotku!

Rainbow Beach

Konačno smo vidjeli i tu plažu! S jedne strane pratio nas je ocean cijelim putem, dok su nas s druge strane pratili šareni klifovi. Tu smo vidjeli i požar, razlog zbog kojeg nismo smjeli paliti vatru!

Staklo

Kada smo se vratili u Dropber ured i sjeli u auto, primijetio sam da nam je razbijeno prednje staklo na auto. Kako su svi već bili otišli, a rent-a-car nam se nije javio, odlučili smo krenuti prema Gold Coastu. Ta pizdarija koštala nas je dobrih sat vremena i kako smo još morali negdje nešto jesti, javio sam Nataši da ćemo doći kasno na što je rekla da nema problema i da se samo pazimo te nam je poželjela sretan put!

 

Gold Coast

Nakon užasno napornog puta po noći, umorni od svega, stigli smo u Gold Coast. Ovdje je sve svjetlilo! Neboderi, rasvjeta, cesta, veliki grad! Bio je to prvi nakon dugo vremena! Raspoloženje su nam popravili naši domaćini, uvijek energični i veseli, Nataša i Alfo te njihov pesek Miška!

Ostatak večeri proveli smo u njihovom društvo na terasi njihovog stana totalno zaboravljajući da sam sjedio već 18 sati u komadu! Na to me podsjetila Gabi i bilo je vrijeme za spavanje, iako sam ja još htio ostati u tom ugodnom društvu!

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više