Buđenje u 06:30! Kao da nisam ni spavao! Knedla u grlu od zvukova vjetra vani, smrznut ću se ko p****! Da li sam ja u Australiji ili na Islandu pitam se? Gabi oblači na mene sve što imam, navukao bi i jastučnice na glavu da mogu! Nalazimo nekog tipa da nam pomogne i krećemo prema brodu.
Dolazimo u marinu u pola osam i kupujemo sendviče u istom restoranu kao i jučer. Govorim Gabi da idemo pred brod kako bi zauzeli dobra mjesta i nismo napravili pet koraka prema brodu već nas zaustavlja ženska koja radi na brodu.
Ići ili ići
Kaže nam da nije pametno da idemo, da su valovi i vjetar preveliki te da će biti ludnica za „normalne“ ljude, a kamoli za one u kolicima i da je bolje da ne idemo. Ja žensku uopće ne slušam i gledam u brod i razmišljam..jebote, šta se najgore može desit? Ja sam odmah znao da sam dovoljno lud da idem, kako god bilo, ali nisam siguran za Gabi, njoj inače bude muka na valovima. Samo jedan pogled u Gabi i bilo mi je jasno da želi ići i govorim ženskoj da idemo! Šta je to za nas, plovili mi Jadranom kolko oćeš!
Brifing
Ne puštaju nas još na brod jer kako kaže ženska, moraju se svi skupiti kako bi im dali „weather report“ i da ljudi znaju s čime će imati posla. Skupilo se tako svih 60-tak ljudi i govori im ženska isto što i nama. Ljudi malo gledaju nju, malo mene, malo nju pa opet mene…da mi je znat što im je prolazilo kroz glavu. Odustaje ih sigurno dvadesetak, a neki su sigurno ostali vidjevši mene. Kao ako mogu i ja, mogu i oni…Jedan tip me onako pogledao „kul“ pogledom, namignuo mi i kimnuo glavom, kao u stilu „bravo mali“ i kaže mi da će me držati ako bude potrebno.
Polazak
Krećemo! Posada broda – muški kapetan i sedam ženskih mornara! Nije njemu loše…
Našao sam dobro mjesto i zaštitio se „zidom“ s dvije strane radi „plesanja“ kolica. Izlazimo iz marine i počinje lagano valjanje…Nakon kakvih 20-tak minuta stvari su postale malo ozbiljnije. Valja more, brod skače, ljudi padaju, drže se nogama i rukama, šprica na sve strane, kako more, tako rigotina. Ljudi doslovno stoje u redu za povraćanje. Meni sve to normalno, navozio sam se ja s brodom, po svakakvim morima i olujama! Gabi je popila tabletu i još uzela neki bombon od đumbira radi smirivanja želuca. Brine me jedino ona i da ja ne odletim s kolicima negdje! Sad se već moram i ja držati pa tako držim Gabi za ruku, a ona me drži od naprijed s nogom jer sam počeo plesat. Osiguran sam sa svih strana i trebalo bi biti ok…
Tip koji mi je namignuo ranije pogledava me uz smiješak, ali ni njemu nije presmiješno jer se isto tako drži na sve strane…
Evo ih!
Govori ženska na razglas da su dva kita ispred nas i da ćemo ih uskoro vidjeti s lijeve strane! Pita me Gabi ako ću na zadnji dio broda da ih vidim? Govorim da hoću, ali da će to bit poprilično zajebano za izvest. Udružuju se Gabi, mornarka i namigujući tip i stvaraju „lanac“ kako bi me dofurali tamo. Uspijevamo uz malo plesanje, ali moglo je to proći puno puno gore! A bilo je i dosta opasno to ići raditi po takvome moru. Krivi potez, korak ili nezgodan val i ode ja čelom u zid ili preko broda!
Kitovi! Ljudi moji kitoviiiii! Pa ja vidim kita uživo! U prirodi! Dva komada! Eno ih još iza! Iskaču iz vode! Waaaaau! Ne mogu vjerovati da ovo vidim! Govori ženska da imamo sreće, da to nije nešto što se viđa svaki dan! I dalje ne vjerujem! Tako su mirni…
Svaki val nas zapljuskuje po faci, mokri smo skroz! Kao da lovimo Moby Dicka! Mornarka briše Gabi i meni lice s maramicama! Hladan vjetar plus hladna voda na faci brrr! Briga me, gledam kitove! Fotić je gotovo nemoguće izvaditi u ovim uvjetima nažalost.
Vozimo se dalje, tražimo kitove, brod skače, ljudi i dalje povraćaju, ali sada je to malo manje, malo su manji valovi i kapetan ide u smjeru tako da reže valove ma da je ovdje tako sve uzburkano da nema smjera valova!
Opet kitovi! Opet dva! Sada s druge strane! Došli su i delfini! Kakav prizor. Kitovi izgledaju tako mirno i pitomo, a delfini razigrano. Sezona kitova završava svega za par dana i još ne vjerujem da smo imali sreće da uopće idemo, a kamoli da vidimo kitove!
Tako smo vidjeli čak deset kitova i jedno pet delfina! Prošli smo i pored Fraser otoka, na kojeg idemo za dva dana. I tako, nakon četiri sata dolazi kraj našem izletu i krećemo prema marini…
Manchester is red!
Po dolasku u marinu opraštamo se od posade i odlazimo malo prošetati po mjestu, tj. ja sam tvrdio da možemo doći pješke do lukobrana, a Gabi je rekla da ne možemo. Nakon što smo se uvjerili da sam bio u krivu odlazimo do auta i pet metara prije auta vičem liku da li nam može pomoći…
On se prvo okreće oko sebe, misleći da zovem nekog drugog, a onda shvaća da zovem upravo njega. Tip oko pet banki, Britanac, iz Manchestera, preselio se tu prije 25+ godina i sada je prodao sve, kupio kamper i putuje Australijom. Nešto što jako puno ljudi radi ovdje kada prestanu raditi.
Pričamo o nogometu, malo ga zajebavam kako smo ih nabili na Svjetskom i stavljam mu sol na ranu radi Liverpoola te ga pozdravljamo i odlazimo autom na taj lukobran konačno. Tamo smo vidjeli i prvog pelikana i kornjaču!
Jedemo proljetne rolade iz tajlandskog restorana koje smo uzeli na putu i krećemo prema Noosi, gradu udaljenome kakvih 3h vožnje od ovdje. Usput kratko stajanje kod mola i onda vozimo sve do Rainbow Beacha, a plan za navečer je KINO! Idemo gledati Jokera!
Put do Noose
Nakon sat i pol vožnje put nam se račva i s obzirom da su već četiri sata poslije podne moramo birati. Radi oba izbora dosta skrećemo s rute pa su nam tako opcije, na sjeveru Rainbow Beach, a na jugu velika pješčana dina.
S obzirom da smo sami i da na dini vjerojatno nema nikoga pa nam nitko ni ne može pomoći i s obzirom da je dina dalje, odlučujemo otići u Rainbow beach. Bilo bi bolje da se u Noosu dođemo što ranije radi smještaja, a i radi kina!
Put do Rainbow Beacha nam je oduzeo preko jedan sat. Zapravo nismo ni došli do Rainbow Beacha nego tek na sami početak plaže gdje cliffova ni nema. Putem prolazimo i kroz Rainbow Village, za koji nisam ni znao da postoji, maleni gradić na samome vrhu „poluotoka“. Uz cestu se nalaze velike bijele gromade nalik nakupinama soli, a po podu je isto tako i bijeli pijesak pomiješan s zelenilom. Poprilično zbunjujuća i zanimljiva kombinacija, nisam to još vidio.
Do same plaže autom nismo mogli radi dubokog pijeska, a ovdje počinje PIJESAK i ne preporuča se ići dalje od ove granice bez 4×4 vozila! Puštam Gabi da pogleda plažu i krećemo prema našem odredištu, Noosi. Poprilično uzaludno bačenih dva sata u vjetar i nećemo baš stići pogledati Noosu.
Počelo se spuštati sunce i putem opet nailazimo na klokane! Svako malo par komada! Naišli smo i na echindu! Nalik na velikog ježa, ova simpatična životinjica je jedini preostali sisavac na svijetu koji liježe jaja! Zaustavljamo auto, malo smo ga pratili, a Gabi ga se čak odvažila i podragati.
GPS nam je pronašao „bolju“ rutu i kraću za čak šest minuta. Naravno odveo nas je u totalnu šumu i makadam, neoznačeni! Vozimo se doslovno „off road“ bez interneta koji je nestao u apsolutnoj divljini i posve sami! Nije baš ugodna pomisao da ti ovdje stane auto!
Noosa
Dolazimo u Noosu, sve je polu mračno, slično kao i u Rockhamptonu. Ne znam zašto im je svugdje tako, ali sigurno potroše puno manje struje nego mi recimo. Idemo ravno u smještaj, ostavit stvari, javiti se, uzeti ključ i pičimo odmah dalje.
Smještaj smo uzeli preko airbnb-a i to nam je zasad najskuplji smještaj koji smo platili, 400 kn za noć. Parkiramo se ispred kuće onako uzbrdo, ispred garaže u simpatičnom kvartu, sve onako u američkom stilu, kao iz filmova. Dočekuju nas naši domaćini, simpatični bračni par (cca 55-60 god), Robin, Michael i njihov pesonja Bonnie. Dogovorili smo se s Michaelom da će nam pomoći kasnije kada dođemo iz kina jer vani doslovno nema nikoga…
Hvala Bogu na Coca Coli
Idemo ravno u kino! Ciljamo film u 20:15 ili ako ne stignemo, onaj u 21:30. Prolazimo kroz glavnu polumračnu ulicu prepunu restorančića i uspijevamo se parkirati ravno ispred kina, na parking za invalide. Sva sreća pa je bar jedan od nas invalid.
Osjećam da me hvata malaksalost i govorim Gabi da vadi prvu pomoć, čokoladicu, tj. šečer! Dobivam Kit Kat i ulazimo u kino. Poprilično mali, ali jako moderan, opremljen i uredan prostor, nalik malom Cinestaru. Kupujemo dvije karte za film u 20:15 (30 AUD) i govorim Gabi da trebam colu jer mi je i dalje loše, i bilo mi je poprilično. Ne pijem inače colu, ali ta čuda radi u ovakvim trenucima!
Brzinska Večera
Imamo ravno 45 minuta da nađemo nešto za jest i da se negdje popišam. Nalazimo naravno kineski restoran (teško nam palo) i uzimamo prvu stvar koja nam se sviđa! Večeru koristim za priliku da se javim svojima i pogledam neke stvari za sutra. Hranu smo pojeli i žurimo u kino u nadi da imaju wc za mene.
I naravno da imaju, prilagođeni wc, lift, znakove, upute…Australija čovječe! Nije to Hrvatska. Oke, naš Cinestar fakat ima sve! Obavljam pišanje, kupujemo kokice i ulazimo u dvoranu. Dvorana je fakat mala, al jako „udobna“. Ima nas svega pet plus neki vajda pijani lik skroz desno od nas.
Film
Počinje film, a mene guzica boli toliko da imam osjećaj kao da me netko izudarao daskom. Gabi mi je digla noge preko svojih i mal mi ih je masirala radi bolje cirkulacije. Za vrijeme filma, pijanom liku desno od nas je mobitel pao valjda 5 puta na pod, smije se na stvari koje nisu smiješne i priča na mobitel. Kreten.
Film je vrh! Vrhunski snimano, vrhunski odglumljeno, napeto i zanimljivo! Joaquin je pomeo. Nisam iskreno to očekivao, ali bile su dvije scene di sam si rekao „fakat je jeben“! Nisam mislio da ću u Australiji otići u kino, ali baš mi je drago da jesam i ispalo je sasvim spontano s dobrim tajmingom! Pijani lik mi je po završetku filma išao prići i dok je izgovarao „the guy is sick!“ zabio se u rub zida. Tko zna na čem je taj…
Vani smo tražili neke dečke da nam pomognu prebacit me u auto i krenuli smo prema našem smještaju. Dobro da smo otišli u ranije kino jer se još uvijek vraćamo u koliko toliko pristojno vrijeme! Dobili smo najveću sobu u kući, s dva velik prozora koja gledaju na vrt s bazenom i ogroman krevet!
Provodim još neko vrijeme ležeći, na laktu i tipkam na mobitelu, jer treba ovo i napisati! Naravno, otvaram si ranu na laktu po već peti put i odmah prljam plahtu. Sutra je novi dan, nešto sasvim novo, a odlučili smo ga iskoristiti za odlazak u Australian Zoo, Zoo od pokojnog Steve Irwina!
