Na Dugi otok za sada zapravo nisam niti trebao otići. On je doslovno „uletio“ u moje planove nakon što sam, pomalo razočaran brojem turista koji su okupirali otok Vis koji se nalazi na vrhu moje liste želja, odustao od odlaska na njega.
Vis je moja dugogodišnja želja ali zasad će još malo pričekati, barem dok vrhunac sezone ne prođe. Volim te „divlje“ otoke koje turizam i ljudi još nisu „progutali“ – bar van sezone. I zato želim Vis doživjeti upravo takvim, divljim,kako sam ga i zamišljao!
Zašto Dugi otok?
Kako je Vis otpao, trebao sam neku adekvatnu zamjenu, i premda nisam bio na Visu, njega, uz sve što sam čuo i vidio o njemu, i nije baš bilo lako zamijeniti. Tražio sam ono pravo „lito“- divljinu, cvrčke, divlje plaže, malo ljudi, čarobne zalaske sunca, miris Mediterana i po mogućnosti, dobre biciklističke staze! Na otoku Krku, gdje ljetujem, koliko god ja to želio, toga svega baš i nema. Na ideju mi je došao Dugi otok iako sam na njemu već dvaput bio prije nešto više od dvadeset godina (oba puta s brodom).
Znao sam da je otok prekrasan ali nakon ovoga posjeta sam se u njega doslovno zaljubio te uopće nisam požalio što sam se odlučio upravo za njega umjesto Visa. Vratit ću se prvom prilikom! Dugi otok je opasno visoko postavio ljestvicu i Vis će se trebati pošteno potruditi nadmašiti ga.
Dakle, na Dugi otok sam otišao sasvim spontano, bez planiranja i nekog istraživanja, što inače baš i ne prakticiram. Rekoh si, kako bude, bude, i to se pokazalo kao pun pogodak.
Smještaj
Smještaj sam rezervirao kod barbe Trpimira dan prije polaska, u Velom Ratu. Slobodnog smještaja je bilo, ovisno o cijeni te lokaciji. Ono čega nije bilo je smještaj prilagođen meni pa smo tako uz lijepi pogled, 15 m udaljenosti od mora i mir, ipak imali desetak stepenica do ulaza. Znam…znam…sada svi, dok ovo čitate, mislite isto, ali budimo realni, tko očekuje takav lijep smještaj i još prilagođen na tako divljem otoku? Ja nisam. Pomirio sam se s time još prije puta i osim toga, najmanje novaca sam htio potrošiti na smještaj a najviše na hranu, onu morsku.
Karte i trajekt “Brač”
Kartu za trajekt nisam kupio online, kako su mi preporučili. Naime u pokušaju kupnje online karte, brzo sam odustao kada sam vidio da me traže više podataka nego za Australsku vizu. Tako smo odlučili tamo doći dovoljno rano i kupiti kartu na vrijeme pri samom ukrcaju. Inače, svaka osoba s invaliditetom ima pravo na dvije besplatne vožnje trajektom godišnje. S obzirom na to da to sada nisam iskoristio, iskoristit ću kada ću ići na Vis ili negdje drugdje.
Trajekt „Brač“ polazi iz novo napravljene luke u blizini Zadra imena „Gaženica“ i vozi na Dugi otok u mjesto Brbinj. Vožnja traje 1h40min a cijena za osobni automobil i dvije osobe iznosi – 180 kn. Za ulazak u trajekt se čeka u čak pet traka (navodno upadaju svih pet) ali se bez obzira na to preporučuje raniji dolazak, kao i kupnja online karte jer se često zna dogoditi da neki auti zvise.
Brač prima oko 130 vozila, ima parking za osobe s invaliditetom, prilagođeni wc te dvije rampe koje vode do predzadnjeg kata na trajektu.
Polazak
S Krka smo Žarko i ja krenuli nešto iza 08:00, hvatati trajekt za Dugi otok koji je iz Gaženice polazio u 14:00. Naravno da smo išli starom cestom (Magistralom) jer, kako moje stanje uma nalaže, barem se jednom godišnje moram voziti njome. Po meni je to jedna, ako ne i najljepša cesta po kojoj sam se ikada vozio. Čista uživancija, cesta, more i sunce! Osim ako vas ne ulovi brutalno nevrijeme kao i nas na povratku.
Luka Gaženica
Uz laganu vožnju stigli smo do luke nešto prije 13:00 te odlučili tankati auto s obzirom na to da se na otoku nalazi samo jedna benzinska, gdje je benzin nešto skuplji, stoga je tankanje bio logičan korak.
Sva sreća da su mi otac i Danijela bili u blizinu Zadra tako da smo se uspjeli vidjeti s njima na kratko te su nas opskrbili sendvičima, vodom, pivama i mobitelom s boljom kamerom nego na mom raspadajućem mobitelu.
Via Dugi otok!
Ulazak na trajekt smo čekali u četvrtoj traci iz koje smo zahaltali mladog gospona mornara koji nas je obradovao viješću da trajekt Bač raspolaže rampom! Jedino preostalo bilo je ispitati funkcionalnost te rampe.
Mornari su nas zbrinuli kao male bebe te su nam prepustili dovoljno mjesta iza i oko auta za manevriranje s kolicima. Izašli smo iz auta i stigli do rampe gdje nas je uputio jedan od mornara. Jedini zajeb je bio taj što sam na kolicima ostavio deblji jastuk (nega koristim samo za bicikl) i da stvar bude još gora, bio je okrenut naopačke. To je značilo da je puno deblje i tvrđe bilo pod mojom guzicom nego što je trebalo i prilično me inkomodiralo. Nešto što sam shvatio tek sat vremena nakon.
Kod rampe skupila su se tri mornara i naš razgovor tekao je nekako ovako:
Ja > Dobar dan, radi li rampa?
Mornari > Radi, radi, kako ne…samo traje to dugo…ajmo mi tebe nositi gore!
Ja > Mah…nije se meni bed nositi…samo bih htio snimiti je li radi…za ostale!
Mornari > Aha…a što se bojiš da te nosimo?
Ja > Ma ne bojim se…
Mornari hvataju kolica i kreću nositi…
Kako nisam uspio na polasku provjeriti je li rampa radi, uspio sam na povratku ali o tome kasnije. Jedino je bitno da rampa radi!
Brbinj, Dugi otok
Nakon 1h40min prženja kao ćevap na suncu te sjedenja kao na velikom kamenu s obzirom na krivi jastuk, stigli smo do Brbinja. Odmah me zaplahnuo onaj fini mediteranski miris i zvuk pet tisuća cvrčaka.
Mornari su nas ostavili za kraj te nam dali dovoljno vremena kako bi u miru ja ušao u auto. To nas je koštalo kakvih dvadesetak minuta dužeg boravka na trajektu te sam po izlasku sa njega odlučio napraviti kratku pauzu te vidjeti gdje nam se prvo najviše isplati ići.
U međuvremenu sam od svog fizioterapeuta Igora dobio broj od Ivane koja u Salima vodi turističku agenciju, a od prijateljice Nine iz Zadra dobio sam broj od Filipa (Zvat ćemo ga „Filip 2“), dečka s otoka.
Odmah sam odlučio nazvati sve žive te mi je Ivana dala broj od još jednog Filipa (Filip 1) koji vodi ture s kajakom oko otoka i u špilju Golubinku. Iako sam mislio da špilju neću vidjeti, što je bila neka moja realnost, ipak sam ju „ostavio“ sa strane kao neku opciju.
Filipa 2 nazvao sam i bila je dovoljna jedna rečenica da shvatim da je lud i spaljen kao i ja i čovjek nam se odmah stavio na raspolaganje kada god i za što god.
Nakon Ivane i Filipa 2, nazvao sam barbu Trpimira koji se sav zabrinuto javio da gdje smo mi i da li smo ga zajebali jer su svi auti s trajekta već odavno prošli. Rekoh barba…pa morali smo ići zadnji! Evo stižemo, ne brinite!
Veli Rat
Za nekih dvadeset minuta vožnje stigli smo na sjever otoka, u Veli Rat. Znate ono kada od smještaja očekujete nešto pa se razočarate? Meni je bilo baš suprotno! Očekivao nisam apsolutno ništa a dobio sam sve što čovjeku treba i što sanja, pa i više od toga!
Sam ulazak u uvalu/zaljev bio je oduševljavajući. Svega par kuća, koji brodić i apsolutni mir! Ispred kuće nas je dočekala golema palma te naš gazda,barba Trpimir.
Barba Trpimir
Barba ima 85 godina, oba koljena operirana, slabo vidi na jedno oko i lošije čuje ali to ga ne sprječava da živi sam, da se svaki dan nekoliko puta penje uz stepenice te da prelazi kao mladić preko poprilično visoke ograde koja odvaja jedan apartman od drugoga.
Nije ga tako spriječila ni u trenutku kada smo se smjestili na terasu na kojoj se nalazi drvo masline (raste od ispod terase i izbija kroz terasu) kroz koje se pruža lijepi pogled na uvalu, naravno, uz fini miris mora i zvukove cvrčaka. Evo barbe, ide preko ograde i nosi rakijicu!
Ćaskamo tako uz rakijicu i Limoncello, a barba priča kako je nekada radio kao policajac a bio je i ribar, što prakticira još i danas. Kaže, ode baciti vrše u zaljev i to je to, upeca se nešto, za ručak. Ima troje djece, dvije kćeri i jednog sina. Žena živi u Splitu, jer kako kaže, ne želi živjeti na otoku a on se još ne da s otoka.
Pričali mi tako preko sat vremena…najviše o ribama, ribarenju i životu. Za kraj nas je pozdravio uz napomenu da su nam susjede tri mlade Austrijanke te da u vrtu ima paradajza i da beremo koliko želimo. Pih, da li je moglo bolje?
Marina Veli Rat
Nakon kratkog odmora uputili smo se „pješke“ prema „gradu“. Od samoga centra ovoga malenoga mjesta dijelilo nas je kakvih 7 min hoda. Nema tu mnogo, jedna pizzerija „Galeb“, restoran „Lanterna“ te maleni dućan s posebnim radnim vremenom (08:00-12:00, 17:00–19:00) u kojemu skoro nikada nismo nešto uspjeli kupiti.
U svega minutu prošli smo cijeli „grad“ te stigli do marine. Poprilično malu marinu krase kontejnersko „naselje“u kojemu se nalaze wc-i, recepcija te praonica rublja. Ne znam kako je inače ali u trenutku kada smo mi došli je toliko smrdjelo po dreku da sam ja, koji je navikao na sve i svašta, skoro rigao.
Uspjeli smo na recepciji, u jednome udisaju, saznati što nas je zanimalo a to je bilo gdje se i pošto može rentati bicikl! Recepcija radi od 08:00-12:00 te od 16:00-19:00 i tu se nalazi jedno dvadesetak poprilično novih bicikala. Cijena najma iznosi 105 kn/dan , 290 kn/3 dana dok ćete za pet dana platiti iznos od 4 dana.
Svjetionik “Veli Rat”
Po povratku u smještaj opskrbili smo se s foto „opremom“ te krenuli prema svjetioniku. Već na samome početku puta bio sam oduševljen stazom te sam znao da ju sutradan moramo odvoziti! Kao stvorena je za moj bajk!
Petnaestak minuta krivudavom cestom kroz šumu trebalo nam je da nam se kroz krošnje drveća otvori pogled na najviši svjetionik u Hrvatskoj. No, nije to jedino zašto smo došli upravo na ovo mjesto. Jedan od glavnih razloga dolaska na ovaj otok i po čemu je baš ova lokacija poznata jest zalazak sunca! Ne bilo kakav zalazak sunca već onaj gdje sunce ide ravno u more!
Kako je parking bio pun, Žarko je otišao do svjetionika pitati za parkiranje te smo dobili dozvolu za ulazak autom skroz do njega. Po dolasku tamo uočili smo neke čudne antene i ništa nam nije bilo jasno čemu služe. Kako smo se parkirali do njih, do nas je došao stariji tip te nam počeo kenjati da kao ne zgazimo antene. Mislim si ono, pa nismo retardirani? Kada je čovjek otišao, rekao sam Žarku da mi je lik od nekuda poznat no nisam se mogao sjetiti.
Zalazak sunca je bio vrhunski i baš onakav kakvog sam i očekivao! Nažalost, fotić nismo uspjeli osposobiti tako da su fotke s prvog zalaska samo s mobom. Ipak, ostavljam ih ispod pa procijenite sami.
Goruće Nebo
Nešto iza 21:00 krenuli smo prema smještaju ali smo odlučili skrenuti do Sakaruna kako bi vidjeli prilaz za kolica i kako bi sutradan bili pripremljeniji. Naravno da smo fulali te otišli predaleko , i to poprilično. Ipak je bio mrak! Po povratku nazad, u smještaj, dočekalo nas je nevjerojatno „goruće“ i crveno nebo. Baš neopisivo goruće. Ne znam ako sam ga ikada takvoga vidio. Nažalost, do smještaja se nismo nigdje uspjeli zaustaviti te nemam niti jednu fotku!
Za kraj, svratili smo u pizzeriju Galeb te se počastili pizzom. Cijena jedne pizze – 57 kn.
