Ima li što bolje od jutarnjeg otvaranja šalaporki te ispunjavanja sobe ljetnim suncem, mirisom Mediterana, pogledom na more i najljepšom pjesmom, zvukom cvrčaka? Mislim da nema! Upravo takvo nam je bilo prvo jutarnje buđenje na otoku. Čovjek je odmah bolje volje, ma što god ga mučilo!
Sendvič koji mi je dan ranije spremila Danijela sačuvao sam si za doručak i bome mi je sjeo kao budali šamar. Zove tako mene otac i kaže mi da je onaj čovjek koji nam je dan ranije kod svjetionika kenjao za antene zapravo njegov dobar prijatelj Emir, čovjek kojeg poznaje preko radioamaterstva i čovjek koji mi je donio pijesak s otoka na zapadnoj obali Afrike. Dao mi je broj od Emira kako bih ga nazvao da se nađemo jer nas je Emir pozvao da dođemo do svjetionika. Nazvao sam Emira i dogovorili smo sve po kratkome postupku.
Veli Rat
Spremili smo se, Žarko me „spojio“ na bicikl i krenuli smo prema Velom Ratu kako bi rentali bicikl za Žarka. Na pola puta smo shvatili da smo totalno zaboravili i fulali radno vrijeme recepcije u marini i samo smo se mogli nadati da će nas tamo netko dočekati. Srećom, po dolasku kod recepcije, ispred je sjedio čovjek koji tamo radi te smo Žarku uspjeli rentati bicikl.
Sjeli smo na svoje bicikle i po najvećoj vrućini, kao dvije najveće budale, krenuli prema sjeveru otoka gdje se nalazi svjetionik. Sva sreća da je bilo dosta hlada, da smo imali dovoljno vode i špricalicu…inače bih izdahnuo!
Sat vremena nakon polaska stigli smo do svjetionika. Osjećaj samostalnog bicikliranja po otoku, po toj vrućini, kroz šumu, uz milijun cvrčaka i na kraju, uspjeh i prizor ogromnog svjetionikovog tornja koji se pružio kroz bujno borovo granje, teško je opisati!
Svjetionik „Veli Rat“
Svjetionik „Veli Rat“ Izgrađen je 1849. godine, visok je 42 metra i danas je najviši svjetionik na Jadranu. Svoju upečatljivost duguje žutoj fasadi, u koju je, prema usmenoj predaji, utrošeno 100 000 žumanjaka. U dvorištu svjetionika nalazi se kapelica sv. Nikole, sve traženije mjesto za organizaciju romantičnih vjenčanja, a svjetionik nudi i apartmanski smještaj. Svjetionik je okružen borovom šumom i prekrasnim uvalama sa šljunčanim plažama, a smatra se jednim od najljepših na Jadranu. S 40 m visoke svjetioničarske kule Veloga Rata pruža se uistinu jedinstven i nezaboravan pogled.
U dvorištu sam ugledao Emira te mu se javio. Pozvao nas je u dvorište, među društvo od desetak ljudi, koji su opušteno sjedili za stolom u hladovini koju je činilo jako specifično i meni zanimljivo te nepoznato drvo.
Zvone Lanterna
Prije dolaska do samoga stola prišla mi je žena te mi s oduševljenjem rekla kako me je gledala na televiziji i zamolila me za skupnu fotku. Iskreno, nisam očekivao da će me netko prepoznati na otoku te me to ugodno iznenadilo. Ubrzo sam saznao da je to gđa. Daniela, supruga od gospodina Zvoneta, poznatijeg kao “Zvone Lanterna”, svjetioničara Velog Rata.
Zvone Lanterna svjetioničar je ovdje već trideset godina dok je njegova supruga ovdje nešto kraće, kakvih desetak, ako se ne varam. Zvone i Daniela bave se svime čime stignu pa je tako Zvone svjetioničar a od kada je većina toga na svjetioniku postala automatizirana, Zvone je i član lokalnog DVD društva, sobar i ribar, dok se Daniela bavi uzgojem voća i povrća te prodajom istih u svome malome OPG-u ispred svjetionika. Osim toga, koliko sam primijetio, imaju i svoj maleni kokošinjac i tko zna što još.
Radioklub „Hrvatska Flora i Fauna“
Emir me ubrzo upoznao i s ostatkom društva. Bili su to redom prijatelji mog oca te mog pokojnog djeda Marijana. Oni su svi članovi radiokluba “Hrvatska Flora i Fauna”. Taj klub , osnovali su prije 11 godina s namjerom da kroz promotivne radioamaterske aktivnosti iz zaštićenih područja, potiču hrvatske radioamatere, kao i one širom svijeta, u udruživanju i podizanju svijesti o potrebi i skrbi o zaštićenim prirodnim vrijednostima, poglavito onim ugroženim. Programom su obuhvaćeni svi hrvatski Nacionalni parkovi, parkovi prirode te strogi i Posebni rezervati. Tako su se oni i ove godine našli ovdje od kuda su išli na jednodnevne izlete te uspostavljali svoje radio veze s ostatkom svijeta.
Sjedili smo tako neko vrijeme i upijao sam svakakve zanimljive priče a ubrzo nam se pridružio i Ivica Zadro. Slušao sam tako o svom ocu, djedu, radioamaterstvu, svjetioniku, tom poslu, a možda najzanimljivija i najfascinantnija priča bila mi je o komunikaciji radio valovima preko meteorita tj. Preko njegovog ionizirajućeg traga kojeg ostavi u zemljinoj atmosferi nakon izgaranja!
Tura po svjetioniku
Ubrzo smo dobili dopuštenje te nas je Emir odveo u obilazak svjetionika. Vidio sam tako sve sobe tj. apartmane a Žarko je dobio i dopuštenje te se popeo do vrha svjetionika do čijeg vrha ima čak 164 stube!
Dok smo čekali Žarka, Emir mi je u sobi pokazao i svu aparaturu i stanice te kako komuniciraju s ostatkom svijeta.
Vani nam je Zvjezdana pripremila narezaka kako bi nešto pojeli dok nam je Željko pomogao pričvrstiti kameru na kolica kako bi snimili povratak biciklima do smještaja. Naravno da smo ostali predugo što nam je malo poremetilo planove jer smo se ovdje opet trebali vratiti na zalazak sunca.
Prije povratka u smještaj otišli smo do kampa „Kargita“ koji se nalazi u blizini svjetionika kako bi samo provjerili čega tu ima jer sam čuo da se tu nalaze kafić i restoran.
Povratak u smještaj
Bicikliranje do smještaja bilo je nešto lakše s obzirom na to da je vrućina popustila. Na pola puta smo čak skrenuli i u šumu na malo off road staze no to baš i nije bila najpametnija odluke jer moje gume baš i nisu namijenjene za to tako da me jako dobro prodrmalo.
U smještaju nam je u planu bilo odmoriti se što je naravno palo u vodu s obzirom na to da smo došli dosta kasno. Jedino pametno što smo uspjeli napraviti bilo je to da smo osposobili fotic, obukli se te autom krenuli prema svjetioniku
Zalazak sunca
Kod svjetionika nas je dočekao Emir te nas opet pustio da autom dođemo skroz naprijed. Kako smo došli taman na vrijeme, bacili smo se na „posao“ tj. na gledanje zalaska i fotkanje istog.
Zalazak je opet bio veličanstven, možda čak i bolji od prethodnog dana. Mrzim se jer nismo uzeli tele objektiv i stativ ali nema veze, drugi put.
Ostali smo tako opet duže nego što smo mislili te smo nakon zalaska sunca sjeli s društvom ispred svjetionika te se raspričali. Shvatio sam da je već prošlo pola deset navečer te da moramo krenuti ako negdje mislimo nešto konkretno pojesti.
Upitali smo ekipu gdje jesti i jednoglasno dobili odgovor – Konoba Regula u Žmanu!
Nevjerojatno je koliko je svijet mali te da nam se ovo ovako spontano poklopilo i da smo imali to priliku doživjeti, vidjeti i iskusiti u dobrome društvu.
Konoba Regula
S obzirom da smo do Žmana imali oko 40 minuta vremena te da smo krenuli u 21:40 bilo je malo riskantno kockati se te ići tamo.
Na svu sreću, kada smo tamo konačno i stigli, dočekala nas je sasvim ugodna atmosfera, raspoloženo osoblje, lijepa terasa te jedan stol taman za nas! Kako smo oboje bili poprilično gladni, naručili smo bifteke jer smo znali da se od ribe i nećemo previše najesti.
Kada je došao konobar, upitao me da li sam ja Slaven te nakon što sam mu to i potvrdio rekao kako me prati njegova žena. Bio je to već drugi put da me netko tog dana prepoznao i sad mi je to već postalo nekako čudno, smiješno i simpatično odjednom.
Uz biftek smo naravno naručili i crno vino te krumpir i salatu kao prilog. Porcija je bila velika i sve je bilo poprilično ukusno i ne napuhano što se cijene tiče. Za kraj smo na kuću dobili i desert, kolač, radi kojeg sam skoro puknuo koliko sam se najeo. Sve u svemu, nismo požalili odlazak u Regulu i svakako ćemo ovdje doći još jednom! Ovim putem pozdravljam konobara i njegovu ženu ako ovo čita!
Večeru smo platili 375 kn (2x biftek, 2x pomfrit, 1x salata, 3 dl vina, 1l vode)
Rekli su nam da s Regulom ne možemo fulatii tako je i bilo!
Povratak kroz divljinu
Na putu do smještaja, kroz sat vremena vožnje, vidjeli smo ravno nula autiju ali smo zato u mrklome mraku uspjeli vidjeti muflona, kozu, štakora i nekakvu lasicu. Nije baš pametno voziti prebrzo je su koze na otoku skroz crne i doslovno vam iz mrklog mraka izlete pred auto.
