Dugi otok – dan 7
Kako smo praktički apsolutno sve napravili na otoku, plan ovoga dana je bio konačno pronaći vojni tunel i ostatak dana lutati otokom te pustiti mozak na pašu! Iscrpilo nas je bicikliranje od prethodnog dana tako da ništa nismo htjeli forsirati.
Kada zapravo razmislim, na Dugom otoku sam prije ovoga bio već dva puta, ne jednom, kako sam prije mislio. Prvi put sam bio prije više od dvadeset godina, na svome prvom jedrenju, dok sam drugi put bio prije negdje petnaest.
Taj drugi put bio je čista avantura i pustolovina, onako, pomalo robinzonski. Nas četvero, moj otac, njegov prijatelj, od prijatelja sin i ja. Dva tjedna lutanja po otocima, spavanje u divljini, ribolov i ronjenje. Jeli smo doslovno ono što smo upecali ili ulovili na podvodnu pušku. Bilo je tu svega i mogao bih napisati svašta ali sada ne pišem o tome.
Danas takvih stvari gotovo da i nema, turisti su preplavili sve, gotovo je nemoguće pronaći uvalu gdje si sam i užasno sam sretan i zahvalan što sam imao priliku prije svoje ozlijede iskusiti tako nešto.
Kada smo te godine bili na Dugom otoku naišli smo na tunel za vojne brodove. Unutra smo i noćili, ali ne na brodu nego na malome, uskome i izbetoniranom djelu, uz rub. Tunel je bio pun šišmiša koji su nam doslovno visjeli iznad glave i cijelu noć preletavali unutra – van. Taj tunel mi je jako dobro ostao u sjećanju i svaki put kada sam ga ugledao na nekoj fotki, budio bi mi lijepe uspomene.
Sada kada sam opet išao na otok, zaželio sam se tog mjesta. Otići i vidjeti ga svojim očima ponovo i prisjetiti se. Tada nisu bila ova vremena pametnih mobitela i nažalost nemam ni jednu fotku iz tog razdoblja.
Na dugom otoku zapravo postoje tri vojna tunela, jedan je kod Dragove dok su ostala dva kod Božave. Mi smo prvo pronašli ova dva kod Božave i nešto mi nije baš štimalo. Nekako su mi izgledali manje i u sjećanju su mi ostala dva mala bunkera sa strane što ova dva tunela nisu imala. Znao sam da je onda to trebao biti taj treći, kod Dragove, koji smo već par puta fulali.
Misija vojni i tunel
Nakon doručka uputili smo se prema jedinom tunelu kojeg nismo vidjeli! Nadao sam se da je to taj, da me sjećanje ne vara a još više od toga, nadao sam se da neće biti puno ljudi.
Napravio sam mini istraživanje prije polaska i znao sam točno gdje se nalazi! Ovaj put bio sam u pravu i najbolje od svega je bilo to da se do njega moglo doći s autom! Skroz!
Čim sam ugledao te dvije male kućice sa strane znao sam da je to taj! Počela su se buditi sjećanja i lijepe uspomene. Izašli smo iz auta i neko vrijeme proveli na ulasku u tunel. Dok je Žarko fotkao unutrašnjost ja sam uživao prisjećajući se nekih davnih vremena. Drago mi je da sam uspio pronaći točan tunel i vidjeti ga svojim očima te podijeliti to s ocem!
Božava
Taman kada smo obavili sve vezano uz tunel, javio se Zoki te je došao po nas. Skupa smo otišli do smještaja kako bi popili pivu i kako bi ja prebacio materijale na komp.
Naše prazne želuce na standby-u je zadržalo nebo koje se odlučilo otvoriti i izbaciti sve što ima u svom arsenalu. Ostali smo zatočeni i gladni! Sva sreća, nije dugo trajalo.
Kada se nevrijeme smirilo, kombijem smo otišli u Božavu, prvi veći „gradić“ na putu do Salija. Izbora nije bilo mnogo a i nismo htjeli komplicirati tako da smo sjeli u prvi restoran imena „Propela“ koji nam se činio prihvatljivim i jedino mjesto gdje je bilo svita, rekli bi na Visu. Tri hamburgera i tri pive i mi čisto zadovoljeni i sretni!
Osmi dan
Osmi dan našeg ostanka na otoku odlučio sam spojiti sa sedmim i zadnjim danom iz samo jednog razloga. Razlog je taj što nismo radili apsolutno ništa nego odmarali, izležavali se i uživali! Valjda smo i malo toga zaslužili!
Najboljih 10 eura ikada uloženih
Vrijeme se kvarilo a jugo je jačao. Nismo znali što bi dalje iskreno. Tu je uskočio Zoki koji se javio da je gotov s poslom pa smo se tako odlučili naći s njim u Velom Ratu.
Slušao sam danima Zokijeve priče o hammocku i kako mu je to najbolje uloženih 10 eura u životu. Kako sam dugo htio ići u hammock, bila je idealna prilika preispitati tu Zokijevu tvrdnju.
Kod Velog Rata pronašli smo dva idealna drveta, Zoki je svezao hammock i bio sam unutra dok si rekao keks! Moram priznat, prva stvar koju kupujem po povratku u Zagreb! Kakva uživancija!
Nakon finog chillanja, jugo je odlučilo reći dosta ,no, dečki su mi ipak priuštili još jedno izležavanje u hammocku, kod samog svjetionika! Tu se nismo previše zadržavali s obzirom na vjetar i sreću smo odlučili pronaći na Sakarunu.
Ne idi na Sakarun dok puše jugo!
Izrazio sam želju okupati se u moru zadnji dan ali po dolasku na Sakarun, imali smo što vidjeti. Jugo je valjalo more i stvaralo velike valove dok je od posidonije početak plaže izgledao kao da je prekriven naftom.
Ništa od kupanja, otišli smo se u smještaj presvući jer smo ubrzo trebali krenuti prema Brbinju, gdje nas je čekala Zokijeva djevojka. Bila je to vrhunska odluka jer čim smo ušli u smještaj – prolom oblaka!
Kako je kiša stala, tako smo mi krenuli za Brbinj! Tamo smo s trajekta pokupili Martu, Zokijevu curu i njezinog psa, Belgijskog ovčara, Foxy.
Na putu prema Saliju, dogovorio sam se s Filipom 2 da se nađemo u Maritimu kako bi se pozdravili i kako bi, naravno, uzeo nešto maslinovog ulja.
Sali
Osim što smo u Sali došli vidjeti se s Filipom 2, u grad smo došli i radi Zokijeve preporuke da moramo probati hamburger od tune.
Saliž best burger nalazi se u centru grada, u jednoj uskoj uličici. Dobro ukomponirani i stopljen s okolinom maleni „restorančić“ nalik na kamenu kućicu nije lako pronaći. Sva sreća, Zoki je ovdje već bio tako da problema nije bilo.
Malo se čeka, hrana je fina, ambijent je odličan a karizmatičan vlasnik je svakako dodao posljednji „touch“ svemu. Ne smijem zaboraviti ni rakijicu prije hrane!
Taman kad smo pojeli, javio se Filip 2. Spustili smo se uličicom te sjeli u Maritim gdje nas je čekao sa ženom. Cuga, dvije, tri i vrijeme je bilo za pozdraviti se, nažalost.
Bez oba Filipa i Zokija, naš boravak na Dugom otoku ne bi bio ni upola zabavan, zanimljiv i ispunjen i hvala im na tome!
Zadnji dan, dan polaska
Ako se ne varam, lovili smo trajekt koji je polazio u 11:00 prijepodne.
Nakon jutarnjeg pakiranja sjeli smo u auto te krenuli prema Brbinju. Tamo su nas dočekali Zoki, Marta i Foxi te nam je Zoki sredio prvo mjesto u redu! Vrijeme do trajekta iskoristili smo za popiti kratku cugu te se pozdraviti s triom.
Ovaj sam put u trajekt ušao ambiciozan i s jednim ciljem! Ispitati da li je rampa funkcionalna! Čovjeku sam sve lijepo objasnio, skužio je da to baš želim i u roku keks sam bio na rampi, i radi!
U Zadar smo stigli nakon sat i pol vožnje te sam nazvao oca s obzirom na to da su on i Danijela iznajmili kuću u Kožinu. Dogovorili smo sve, Žarko i ja smo putem pokupili janjetinu te krenuli put Kožina. U njihovom prostornom vrtu pojeli smo, podružili se i malo odmorili dok nije došlo vrijeme za polazak.
Na putu do Krka pa sve do samog otoka prošli smo kroz pravu pravcatu oluju no, sretno smo stigli u Krk!
Dugi Otoče, do sljedećeg druženja!
