Još prije puta na Vis, lutajući internetom u potrazi za idealnim brodom, uočio sam neobičan otok koji me istog trena zaintrigirao. Riječ je bila o otoku Brusniku, malenom otočiću vulkanskog podrijetla koji po svom postanku i mineraloški petrografskoj građi, predstavlja veliku rijetkost u Jadranu.
Kako je Brusnik, uz Jabuku, jedini vulkanski otok na Jadranu, radi nemogućnosti odlaska na Jabuku, dileme oko odlaska na ovaj otok nije bilo! Na fotografijama mi se činio vrlo egzotičan i kao da ga je netko od „tamo gore“ bacio nasred pučine, a on se kao žvaka raskeljio po moru.
O ovome čudesnom crnom planetu među jadranskim škojima, čitao sam prije puta. Otok Brusnik star je preko 150 milijuna godina i nastao je kristalizacijom magme na putu iz dubokog magmatskog ognjišta prema površini. Pretežno je građen od crnog eruptivnog kamenja dijabaza od kojeg se izrađuju brusevi. Odtuda naravno i ime. Brusnik svojom kompleksnošću zapravo nadmašuje Jabuku, koja je čitava izgrađena od dijabaza.
Na pučini
Pogled na Brusnik otvorio nam se na južnoj strani Sveca i od tada ga iz vidika nisam ispuštao. Bez da sam ga pitao, Zlatko mi na svoje pitanje: „Da li bi fizički volio otići na otok?“ nije ni dao priliku da odgovorim. Odgovorio je umjesto mene: „Naravno da ideš na otok!“ Nisam se žalio, naprotiv, bio sam poprilično uzbuđen, možda i najviše od svega što sam na ovome putu vidio i doživio.
Ploveći prema Brusniku i gledajući se s njim „oči u oči“, razmišljao sam na što me ovako izdaleka, usamljen i nasred pučine, s ničime oko nas, podsjeća. Djelovao je mistično i magično, pun tajni, nalik nekom otoku iz filmova koji su likovi poput Colomba otkrivali. Činio se kao da nije s ove planete, nekako vanzemaljski i kao da nas je pozivao u želji da nam otkrije jednu od tajni. Vjerujem da je svatko od nas bio u nekom svom „filmu“. Osim Jure. On je, umoran od burne noći, prespavao dobar dio Svetca, sve do Brusnika.
Crni planet koji remeti busole brodovima
Brusnik i jest magičan! Isuviše malen da bi bio upisan na geografske karte Jadrana, dovoljno velik da radi visokog postotka željezne rudače remeti busole brodovima koji pored njega plove, i dovoljno surov da u sjećanje ribara upiše uspomene koje prepričavaju generacijama. To su sjećanja onih koji su na ovom otočju, zacijelo najsurovijem ljudskom obitavalištu među jadranskim otocima, zimskih mjeseci živjeli životom špiljskih ljudi loveći jastoge za bogate trpeze europskih metropola.
Zlatko nam je ispričao kako je širi akvatorij Brusnika dobro ribolovno područje pa su tu oduvijek dolazili ribari s Visa i s kopna. Brusnik je veći broj dana u godini teško dostupan zbog snažnih zapadnih i južnih vjetrova koji su česta pojava u ovome dijelu Viškog akvatorija.
Približivši se Brusniku, njegove tamne hridi činile su se kao da su izronile iz nekog mističnog, onozemaljskog svijeta. Nalikovalo mi je to ostacima golemog meteora koji je doletio iz svemirskog prostranstva i tu se zabio u more. Samoća je dodatno pojačavala osjećaj nelagode koji ispunjava, a u zraku se osjećala neka čudna uznemirenost. Čak i galebovi Brusnik izbjegavaju te umjesto na njegove sive hridi, slijeću na morsku površinu.
Uspavana ljepotica
Brusniku smo prišli sa zapadne strane i tu se naša uspavana ljepotica (Jura) probudio. Vidno dezorijentiran, nije bio od prevelike pomoći. Ovdje nas je dočekala mala uvala s plažom koju na dva dijela dijeli mala hrid na sredini same plaže. Ta hrid je bila jedino mjesto gdje smo brod mogli vezati i stvari izvaditi van bez umakanja u more.
Ta opcija bila je moguća za stvari i za dečke no, za mene smo još morali smisliti način kako da me se dovede na obalu. Koju god varijantu izabrali, ja sam u svakoj bio u moru, mokar. Pomiren s činjenicom da moram u more, prihvatio sam Zlatkove rezervne kupaće jer svojih, osim ovih na sebi, nisam imao.
Presvukavši se nekako, zahvaljujući Žarku i hlačama koje su mi bile dva broja prevelike, krenuli smo u akciju! Plan je bio da me Žarko i Zlatko posjednu na rub broda dok Marko čeka u vodi. Zatim Žarko ode dole kod Marka dok me Zlatko sam drži na rubu i onda preda Žarku i Marku u vodi. U međuvremenu, Jura je trebao izvaditi stvari na kopno.
Sve je to bilo divno i krasno na „papiru“. Naravno da su mi se ispružile noge i spazam me počeo tako jako trest da je izgledalo kao da sam iz nogu pucao rafal. U tom trenu, malo sam skliznuo i opet podrapao leđa, istu ranu koju sam razvalio već ne znam ni sam koliko puta! Marko i Žarko, pogotovo Žarko, imali su problem jer su stajali duboko u vodi i to na jako skliskom kamenju. Ipak, nakon rafala, nove rane i nakon što se Žarko skoro utopio, sjeo sam u kolica na plaži koja je, na svu sreću, Jura dubokom koncentracijom uspio dofurati tamo.
150 milijuna godina unazad
Odmah po posjedanju u kolica, primjetio sam svijetlo sive oblutke nevjerojatno pravilnih oblika. Takve ih oblikuje neprestano kotrljanje pod utjecajem mora i vjetra. Tako lijepo i specifično „kamenje“ vulkanskog porijekla nisam još nigdje vidio.
Okrenuvši se na drugu stranu, prema otoku, izgubio sam se u nadnaravno. Apokaliptičnog dojma, otok jednostavno zrači nekom drukčijom vibrom od ostalih. Iz hipnotiziranog stanja probudilo me pitanje ekipe: „Idemo?“
Jura je, s obzirom na svoje stanje, bio pošteđen nošenja, no, dodjeljena mu je uloga snimatelja! Dečki su, Žarko iza, Marko i Zlatko naprijed, krenuli s nošenjem prema unutašnjosti.
Bilo je čudno „koračati“ ostacima lave stare preko 150 milijuna godina i slušati zvukove obutaka koje su proizvodili udarajući se međusobno pod „našim“ nogama. Jedina stvar koja me uspjela dekoncentrirati bio je teturajući Jura koji je iza nas „snimao“ sve osim nas. Zapravo, mislim da je najviše snimao pod. On je bio u nekom svom svijetu i mislim da bi trebao napisati svoj doživljaj otoka!
Suradnja prirode i čovjeka
Svega par minuta kasnije, dolaskom do uskog kanjona, otvorio nam se pogled na Jastožere, prirodne bazene u koje se more ulijeva kroz porozno tlo.
U ovim bazenima su nekada ribari s Visa i Biševa čuvali ulovljene jastoge tijekom boravka na ribarenju oko Svetca i Brusnika. Bazeni su se pregrađivali po ribarskim družinama, a praznili se prije povratka kući.
Kako je jastog vrlo osjetljiv na temperaturu mora, u toplim mjesecima se iznad jastožera postavljalo jedra radi hladovine. Za višednevnih ljetnih bonaca, jastozi bi se sabili na jednoj strani, bliže moru, čime bi onemogućili cirkulaciju mora pa su često ugibali. Zbog njihove osjetljivosti, nekada ih se lovilo pretežito u zimskom periodu godine. Jastožere se odavno više ne koriste, jer je nekontroliranim izlovom tisućama vrša, jastog gotovo potpuno izlovljen iz akvatorija Brusnika. Danas je njihova jedina svrha da se posjetitelji ovoga otoka čude umijeću nenadmašnosti u idejama i suradnji čovjeka i prirode. Jastožere su pravi kulturni spomenici.
Da bih bolje vidio i doživio sve, kada smo već tu, dečki su me odnijeli nešto niže te smjestili na gusto raslinje motara. Iako mi je bilo prilično udobno, osjećao sam se kao na vodenom madracu, gibajući se kao na valovima na svaki moj pomak. Tu sam se nalazio u samoj sredini otoka, u centru „vulkana“ i tu sam mogao u potpunosti sve doživjeti.
Dom endemskim vrstama koji i dalje „raste“
Upijao sam tako svaki zvuk, svaki detalj i zraku sunca koji sam mogao. Dečki su otišli svaki na svoju stranu, a Marko je vrijeme iskoristio kako bi se popeo na vrh otoka. Tamo je uočio ljušture okamenjenih školjki.
Smatra se da je nekada davno Brusnik bio potpuno pod morem, nakon čega je u novije geološko doba erupcijom izronio na površinu. Legenda, koju stari ribari prenose s koljena na koljeno, spominje stravičnu tutnjavu iz podmorja i uzavrelu morsku površinu. Sunce se zamračilo, a mjesec je prestao sjati. More je poprimilo crnu boju, nakon čega je iz morske dubine prema nebu poletjela kiša vatrene lave i užarenog kamenja koje je padalo i gomilalo se dok nije nastao Brusnik. Kako se konglomerate od oblutaka može pronaći na samome vrhu otoka, dokaz je to da ovaj otok još uvijek „raste“.
Na otoku se nalazi i endemska biljka dubrovačka zečina, a osim toga, tu sam po prvi puta ugledao kapare, i to prave Brusničke, visoko na stijenama! Čudno je kako tu uopće uspijeva vegetacija, bez zemlje i humusa. Kako je cijeli nadmorski i podmorski dio načinjen od procijepa, kišnica se na njemu ne zadržava pa vegetacija na otoku jedva da postoji.
U nadi da ću za vrijeme boravka na Brusniku ugledati još jednu endemsku vrstu, crnu guštericu, našem boravku na otoku došao je kraj. Kada se mijenja vrijeme, crna gušterica misteriozno nestaje u kamenim labirintima u podzemlju otoka. U davna vremena, kada se u ribarenje s Visa plovilo na vesla i jedra, ribari su svakodnevno pratili ponašanje crne gušterice i po tome odlučivali kada krenuti kući.
Zbogom, zar već?
Ovaj otok, 1951. godine zaštičen kao geološki spomenik prirode, bilo je teško napustiti. Uživao sam u njemu sve do povratka do broda. Tu je sada opet trebalo izvesti akciju prebacivanja mene, ali ovaj put na brod!
Pametniji s obzirom na prošlo iskustvo, prošlo je to opet uz „rafal“, ali ovoga puta nešto slabiji pa je cijela aktivnost bolje prošla neko izlazak. U trenutku stavljanja mene u kolica, krajičkom oka uhvatio sam Zlatka kako prenosi stvari s hridi u brod. Bio je pretrpan i vidjevši kako jedva drži moje tensice, poviknuo sam, „molim te, samo nemoj da mi tenisice završe u moru“. Kako sam to rekao, sljedeći kadar koji sam ulovio, bila je moja tenisica kako kao jedrilica plovi morem.
Ništa nema veze. S obzirom na doživljeno i već s modrom špiljom u mislima, nisam se previše uzrujavao. Presvukao sam se, tj. presvukli su me, zavezali tenisicu za štangu kako bi se što prije osušila i krenuli smo prema otoku Biševo!
Ako vas zanima ovakav ili sličan izlet s brodom, slobodno se javite Zlatku na njegovom instagram profilu klikom na poveznicu ispod.
