O modroj špilji slušao sam godinama. Pogledao sam na stotine fotografija i nevjerojatno je da sam ju tek sad, nakon 34 godine života, posjetio po prvi put.
Špilja je, u zadnjih par godina, doživjela nevjerojatno veliki turistički interes i to je bilo ono čega me zapravo bilo pomalo strah. Kako se u inozemstvo nije moglo putovati, otok Vis bio je preplavljen turistima te sam odlučio prebaciti moj posjet otoku za period izvan sezone. S obzirom na to da sam slušao priče o velikim gužvama i redovima na ulazak u špilju, mislim da sam donio najbolju moguću odluku jer smo otoke i špilju doživjeli na upravo onakav način kako sam to nekada i zamišljao.
Iako su lokalni ribari znali za Modru špilju od davnina, izbjegavali su zavlačiti se unutra, jer se vjerovalo da u špilji obitavaju morska božanstva i vile. Svijetu ju je otkrio bečki slikar barun Eugen Ranssonet 1884. godine. Vijest o njenom otkriću, koja je izašla u bečkom dnevnom listu, probudila je golem interes javnosti. Ubrzo su uslijedili prvi organizirani posjeti špilji. Bio je to početak turizma u Dalmaciji. Špilja je od 1951. zaštićena kao geomorfološki spomenik prirode.
Sama špilja je nastala u kontaktu dvije vrste karbonata (vapnenca), mekših i tvrđih. Snažni valovi su za jakih južnih vjetrova udarali u te mekše stijene i izdubili veliku rupu u njima. Špilja ima dva ulaza. Prirodni podmorski ulaz kroz koji svijetlo ulazi i udara u morsko dno od kojeg se reflektira i stvara srebrno plavi efekt. Drugi ulaz je otvorio sam barun Ranssonet miniranjem kako bi bilo moguće špilju posjetiti brodicama. Taj otvor nema utjecaja na svjetlost u špilji.
Kako sam zamalo ostao bez glave
Do tog, drugog ulaza, stigli smo nakon svega pet minuta vožnje brodićem. Nisam ga tako zamišljao, zapravo nisam ga uopće zamišljao. Ulaz je bio nevjerojatno malen i nisam uopće imao ideju kako ćemo unutra ući.
Nekako sam se prepustio i nisam previše razmišljao i tek kada smo došli na metar od ulaza i kada je vodič brodice počeo stiskati gas, shvatio sam da ćemo se pomoću vala zaletiti unutra! Čekaj! Imam ruksak na leđima! „Ne mogu se sagnuti! ČEKAJ!“ Ovaj je gas već stisnuo, brodić je nošen valom krenuo i samo zahvaljujući Žarku i dečkima te njihovoj brzoj reakciji, skinuli su mi ruksak i dovoljno me sagnuli kako ne bi osto bez glave! Čovječe, kakav filmski ulazak! Dobro je, glava je još na ramenima, čitav sam!
Ulaskom u špilju, vodič je ugasio motor te nas prepustio odjecima mora koji, udarajući o stijene spilje, stvaraju posebnu glazbenu rapsodiju i doprinose iznimnom doživljaju svakoga tko se prvi put zatekne u ovom nestvarnom i jedinstvenom ambijentu.
Kao u bajci
Uplovljavanje barkom u špilju dok nema nikoga, kroz tajanstven i mračan tunel, kod svakoga izaziva nelagodu i strahopoštovanje, kao da se radi o boravištu nekog mitskog bića. Nisam mogo vjerovati da smo u špilji posve sami! Inače su u špilji minimalno tri brodića!
Nakon desetak metara tunela skrenuli smo desno i ušli u glavnu dvoranu špilje i tu prestaje svaki razgovor i jedino što ti preostaje je da se diviš ovom prirodnom čudu. Kroz vodeni otvor prodire sunčeva svijetlost koja, lomeći se kroz vodu i odbijajući se od bijelog dna, špilji daje prepoznatljivu srebrno plavu boju i nestvarne nijanse. Intenzivno srebno plavu boju mora teško je dočarati preko fotografija i cijelo vrijeme bio sam dojma kao da se nalazimo na nekom filmskom setu i da je ispod nas netko uključio reflektor.
Na kraju obilaska špilje, vodič je rekao kako je kupanje zabranjeno, ali da dijeca mogu skočiti u more. Mi smo na brodiću imali čak jedno dijete! Ne bi ja bio ja da ga nisam upitao: „A ja“? Misleći pritom kao „A invalidi mogu?“ Odgovorio mi je smrtno ozbiljan: „Ti nisi dijete“. „Oke, hvala!“
Bilo je lijepo dok je trajalo, a trajalo je kratko! Svega desetak minuta razgledavanja špilje kao na pokretnoj traci. Eh,šta ti je masnovni turizam, a?
Biševska Magla
Po povratku u Mezoporat, Juru smo našli na identičnom mjestu na kojem smo ga i ostavili. Dolaskom na brod uspjeli smo ga probuditi i bio je vidno odmorniji, no puno crveniji nego prije što smo ga ostavili. Izgorio je ko’ rak! Dečki su me prebacili na brod, tenisicu smo opet zavezali za štangu da se osuši i uputili se prema drugoj najpoznatijoj špilji koju Biševo krije, Medvedinoj špilji!
Ploveći prema špilji, Zlatko nam je pričao kako se ujutro, za ljetna vremena, na Biševu pojavljuje neobična klimatska pojava, magla! Ta magla nastaje kao posljedica izdizanja toplog i vlažnog morskog zraka do otočnih vrhova, zbog inverzije temperature zraka. Vlaga se kondenzira stvarajući gust oblak magle. Ta jutarnja magla jedini je izvor vlage vinovoj lozi od čijih se škrtih trsova dobiva nadaleko poznato crno vino – Biševski plavac mali, kojeg sam imao prilike piti dan ranije na Visu.
Tlo koje hrani lozu pjeskovito je i vapnenačko. Vinogradarstvo na Biševu je nekada bila važnija djelatnost koja je održavala i hranila otočnu populaciju od tadašnjih tristotinjak stanovnika. Život i događanja su tada bili organizirani u mjestu Poje koje je sve do šezdesetih godina 20. stoljeća bilo glavno otočno naselje. Pored vinove loze na Biševu se uzgajalo masline i smokve.
Medvedina špilja
Ubrzo smo ispred nas, u visokoj stijeni, ugledali neobičan uski, gotovo okomiti, tridesetak metara visoki otvor. Značilo je to da smo stigli kod medvedine špilje!
Ova špilja, zaštićena je u obliku Spomenika prirode i nastala je radom valova i erozijom mekših stijena. Najduža je špilja na Jadranu ukupne dužine od 160 metara i mogu reći da me možda i više iznenadila nego Modra. Možda jer sam se Modre u životu nagledao na fotografijama.
Unutrašnjost špilje se sastoji od glavne, prostrane dvorane i niskog zavojitog kanala koji nakon sedamdesetak metara završava malenim žalom na kome se prije više desetaka godina redovito moglo zateći morsku medvjedicu. Po sredozemnoj medvjedici ili kako ju lokalci zovu, morski čovik, ova je špilja dobila svoje ime.
Medvjedicu su istrijebili ribari, boreći se za svoju koru kruha u ovome akvatoriju. Pored Modre i Medvidine, na Biševu postoji još osam manjih i većih spilja na koje ćete naići tijekom plovidbe tik uz obale otoka.
Trebam li napomenuti da je Jura prespavao cijelu špilju? Nije ni znao da smo bili tamo!
Do sljedećeg susreta!
Ostavljajući Biševo iza nas, promatrao sam ga kako potaje sve manji, onako sam, kupajući se u zrakama sunca. Rekao sam mu „do sljedećeg susreta“! Volio bih jednoga dana, kada se pruži prilika, Biševo istražiti i iz unutrašnjosti, kao i njegovu zapadnu obalu.
Sliku Biševa je, na žalost, bitno izmijenio veliki šumski požar u ljeto 2003. oskvrnuvši ljepotu šumovitih brežuljaka. Biševo, usamljeni otok, od tada još liječi rane koje mu je zadala velika vatrena stihija.
Ploveći prema Visu razmišljao sam što smo sve već vidjeli i doživjeli i koliko je zapravo naša obala lijepa, koje tajne krije i kakve zanimljive priče ima za ispričati. Preostao nam je još smo Vis i, iako nam je već pokazao mnogo, imao je još!
Ako vas zanima ovakav ili sličan izlet s brodom, slobodno se javite Zlatku na njegovom instagram profilu klikom na poveznicu ispod.
Forte Boat Excursion
