Izlazimo iz luke, kapetan Krsto dodaje gas, a brod kao da „jede“ more ispred sebe. Nisam se još nikada vozio na ovakvom brodu i priznajem, osjećaj je moćan. Vozimo se uz Vis dok nam se s lijeva otvara pogled na susjeda Biševo. Sad nastupa otvoreno more i po kapetanovim riječima oko sat i pol ovakve vožnje do Jabuke.
Pomalo puše pa odlazim unutra vidjeti to čudo od broda ali eto, onaj tko ga je radio nije puno mislio na mene pa već na prvim vratima zastajem i nekako dolazim do glavne kabine tj. mosta u kojem se nalazi kapetan i tri policajca. Nisam ništa pitao i kapetan mi već nudi da uđem unutra i ako želim, sjednem pored njega. Provjeravam i pita ga još jednom i odgovara potvrdno. Pa naravno, to se ne odbija! Vedrana i Zlatko nekako me prebacuju i sjedam pored Krste.
Naravno, to ne bi bio ja da nemam milijardu pitanja. Jadan Krsto, ne zna u što se upustio. Ispitujem ga stvari o brodu, o poslu i o njemu. Krsto je inače s Hvara, pokazuje mi svu aparaturu s broda, gledamo sonar, mjerimo udaljenost do Jabuke i Palagruže te jednako proglašavamo Palagružu daljom! Nakon što nam je ispričao pokoju anegdotu s posla od kojih bi pokoja mogla završiti u filmu, Krsto nam objašnjava da s trenutnom vožnjom od 22 čvora brod po motoru guta monstruoznih 150 l po satu, a ima dva! Kad bi samo s 22 čvora brzinu povećali na recimo 25 čvora, potrošnja bi porasla za gotovo 70 l. Na tank od 8000 l to je fina cifra.
Vrijeme u ugodnom društvu prolazi brzo i mislim si, da me sad majka vidi kako mi je toplo, nisam na vjetru i ne truckam se na valovima. Ovo je najugodnija vožnja ikada! S lijeve strane pozdravljamo otok Svetac dok se kroz prozor na horizontu ona mala točkica zvana Jabuka sve više i više povećava. Kako sam u međuvremenu saznao lošu vijest da na zalasku ne ostajemo jer brod mora u Split, prebacili su me nazad u kolica kako pri dolasku ne bi gubili vrijeme.
Otok Svetac
Otok Brusnik
I već ovako blizu, Jabuka djeluje jako malo, nije ni čudo što je na mapi Hrvatske gotovo nevidljiva. Slovi za najudaljeniji hrvatski otok, smještena na oko 70 kilometara sjeverozapadno od Komiže. Uz Brusnik, jedini je hrvatski otok vulkanskog podrijetla s dovoljno magnetita u svojim crnim vulkanskim stijenama da znatiželjnim posjetiocima i pustolovima remeti kompase i busole.
Jabuka u daljini
Otok Jabuka
Imajući to na umu, cijelo mi se vrijeme vrtjelo po glavi pitanje isplati li se riskirati i dići dron?
Ali, tko ne riskira…
Na svega smo pet minuta od Jabuke i vlastitim očima gledam onaj prizor o kojem sam godinama maštao! Izgleda tako nerealno, mistično i pustolovno, kao da smo na drugom kraju svijeta. Usred ničega, na pučini Jabuka stvarno djeluje pomalo usamljeno i izgubljeno. Njezina tamna, 96 metara visoka klisura uzdiže se iz mora nalik na stožac. Zanimljivo, osvojilo ju je manje ljudi nego najviši vrh svijeta, Mt. Everest! Ovo čudo nastalo je uslijed podmorske erupcije vulkana kada se vrela lava iz zemljine utrobe ohladila u stijenu. Što majka priroda stvori ha!?
Kapetan Krsto odlučuje da prvo napravimo krug oko otoka, a onda ćemo se maksimalno približiti. Kako kružimo, ovisno o kutu gledišta, Jabuka mijenja oblik dok more oko otoka izgleda tako tamno, što nije ni čudno s obzirom na velike dubine. Big blue u pravom smislu riječi! Otočke neobične, monolitne i tamne stijene konstanto obrađuju vjetar i neumorni valovi i ne ostaje ti ništa nego se diviti i nakloniti snazi prirode. Pitam se koliko je ovdje surovo i nemilosrdno u zimu, za vrijeme velikih valova i oluja? Mora djelovati moćno!
Iako je Jabuka nenaseljena i djeluje usamljeno i golo, ona zapravo i nije sama već još društvo čine raznovrsne ptice, biljke i crna gušterica. Tako na Jabuci obitava najbrža ptica na svijetu, Sivi sokol, a tu su još i eleanorin sokol, morski vranac i galeb klaukavac.
Otok je kroz povijest bio poznato lovište sokolova. Po starim zapisima lov se provodio u jesen, točnije u rujnu. Francuz Castela 1603. godine govori kako je u podnožju otoka bila neka kućica u kojoj su boravili hvatači dok su obilazili gnijezda po liticama. Ističe kako je penjanje po Jabuci bilo vrlo teško ali se izlaganje opasnostima moglo dobro naplatiti. Hvarska komuna oglašavala je dražbu za pravo na lov tih sokolov dok su vještinu lova i dresuru na Jabuku vjerojatno donijeli Benediktinci.
View this post on Instagram
Od biljaka, na Jabuci obitavaju biljni strogo zaštićeni endemi – jabučka zečina i žljezdasta zečina, a do prije 50-ak godina tu je rastao i endemski jabučki karanfil koji je nažalost istrijebljen. Uz njega je nekoć bilo vezano vjerovanje da će se onog dana kad njega nestane ugasiti i ribarstvo Komiže. Osim stanovnika na otoku, rijetko posjećivano, more oko Jabuke bogato je ribom, posebice zubatcom. Područje oko Jabuke, poznato kao Jabučka kotlina prirodno je mrijestilište riba i ostalih vrsta: oslića, škampi, bijelog muzgavca, lignjuna, grdobine i sl. Od 1958. otok je proglašen geološkim spomenikom prirode, a poslije Drugog svjetskog rata koristila ga je jugoslavenska vojska tokom vježbi gađanja iz aviona.
Nakon kojeg kruga, Krsto zaustavlja brod i ostavlja nam vrijeme kako bi mi napravili svoje. Iako sam mislio ovdje ući u more, vremena za to ovaj put nije bilo, ali to su svakako umjesto mene učinili Vedrana i Marino. Hrabro! Ako te negdje može napasti morski pas, onda je to ovdje! Snimamo, fotkamo i riskiramo dižući dron. Treba netko i ispitati sve te priče o magnetima, kompasima i sokolima koji napadaju dronove! Mi smo očito imali sreće, Marino je to sve obavio bez problema, unatoč vjetru i ostalim prijetnjama.
Za kraj dobivam trenutak za pamćenje i suvenir kojem se nisam nadao. Krsto je krmu broda doveo toliko blizu otoku da sam Jabuku uspio vlastitom rukom dodirnuti i zauvijek kući ponijeti jedan njezin komadić! Pozdravljamo Jabuku i pod dojmom krećemo prema Visu, pitajući se zašto se taj otok zapravo zove Jabuka? Iako odgovor nisam uspio pronaći, otkrio sam da Jabuka i nije oduvijek bila „Jabuka“.
Trenutak u kojem sam dodirnuo otok Jabuku
Prvi put je zabilježena na pomorskim kartama početkom 14. stoljeća, a zbog svoje prepoznatljivosti unosili su je gotovo svi kartografi i pisci portulana. Njezino prvotno mletačko ime bilo je Mellisella, a nakon toga Pomo. Kao doprinos ovim podacima, u radu su navedena trideset četiri opisa Jabuke koja su dali putnici tijekom plovidbe Jadranom od kraja 14. do kraja 17. stoljeća. Od atributa koje je otok dobivao najčešće se pisalo da je visok, šiljast i kamenit. No bilo je i maštovitijih, kao primjerice usporedbe s egipatskim piramidama.
I stvarno, ostavljajući Jabuku iza nas, ne mogu se oteti dojmu da ova samotna vulkanska hrid zapravo neodoljivo podsjeća na piramidu, i to crnu!
Gledam ju kako na horizontu polako nestaje, kao i kad sam je gledao s Visa. Vidjet ćemo se mi opet, a do tad sa sobom nosim uspomenu i još jedan lijep suvenir u vitrini mojega uma.
Posebno hvala svima navedenima koji su pomogli, bili dio ove priče i ostvarili još jedan san ?
Pomorska policija Split
Joso Vujić – Načelnik PPP Split
Ivan Marić – pomoćnik načelnika
Članovi posade ophodnog broda Josip Jović; Krsto Rinčić, Mate Merčep, Ivan Lelas, Ivan Smoljanović i Marko Tadić
Croatia Full of life #croatiafulloflife
Turistička zajednica Dugi otok
Turistička zajednica grada Visa
Moja ekipa; Vedrana, Ana, Marino, Nino, Karlo i Zlatko
Plovput (Pogotovo Ivan i Hrvoje, iako nismo uspjeli otići na Sušac)
Hvala! ?
Dream team
