Home Australija Kolicima po Australiji 2. dio (Melbourne)

Kolicima po Australiji 2. dio (Melbourne)

by Slaven Škrobot
1398 pregleda

Nakon 14h30min i 11600 km  slijećemo u Melbourne. Pa mi smo preživjeli, u Australiji smo! Let je prošao bolje od očekivanog, bez problema, ali ga je svejedno bilo prilično naporno za izdržati. Nismo dobili nikakvo bolje sjedalo i sjedili smo u srednjem redu, ja do prolaza desno, Gabi pored mene, a pored nas jedan simpa australski par s kojima smo se sfrendali. Tipu sam zaboravio ime, a ženska se zove Karen i u kolicima je radi multiple skleroze. Žive u Melbourneu i putuju svake godine u Europu, kažu dok mogu, a onda će istraživati Australiju. Smiješno je to zapravo, da svi mi putnici zapravo najmanje cijenimo i istražujemo zemlju u kojoj živimo. Mi iz Europe u Australiju, a oni obrnuto.

Tip nam je u par navrata pomogao mene podići i premjestiti jer sam se svako malo morao okretati, premiješati i dizati noge kako bi prevenirali bilo kakve posljedice tako dugog sjedenja. Bilo je naporno, ali uspjeli smo…pa čak i odspavati nešto. Po noći smo krenuli i po noći smo stigli, kako bi rekli win-win situacija i zapravo najbolja situacija što se tiče jet laga.

 

Krijumčarenje cigareta

Obavljamo kontrolu, sa sobom smo nosili šteku pljugi i Gabi je još nosila neki med, što smo uredno prijavili, ali pustili su nas samo tako, valjda iz sažaljenja prema meni. Uzimamo kofere i jedva izlazimo van s time svime dok istovremeno pokušavam uhvatiti wi-fi jer bi nas ovdje trebao čekati Sanjin, Bojanin muž, koji su naši domaćini u Melbourneu.

Noć je, 22 sata su navečer, hladno je, kakvih 11 stupnjeva i još poprilično puše, nije baš ugodno, pogotovo meni. Sva sreća, očekivali smo to i pripremili se te dobro obukli. Kada sam se pakirao, spremio sam i jaknu, na što su me ljudi gledali kao debila s velikim upitnikom na čelu i pitanjem „pa onak, ideš u Australiju…koji će ti k jakna“? E pa, znao sam što me čeka, pogotovo na Great ocean roadu, uz ocean, gdje puše ledeni sjevernjak.

 

Misija: Pronaći Sanjina

Uspijevam se neko čuti sa Sanjinom, čeka nas no, do njega nas dijeli valjda pet traka i koji semafor. Mi kao cigani, svaki svoj ruksak od 7kg, meni u krilu Gabin kofer, s rukom jedva guram/vučem kaki stolicu dok Gabi gura mene i vuče moj kofer. Da, vjerojatno izgledamo kao neki cigani. Na putu prema Sanjinu naglo nam se upalilo crveno i Gabi je naglo stala te je kaki stolica poletjela iz moje ruke na cestu, a kofer iz krila pao na pod. Srećom tamo je bio neki službenik pa nam je pomogao odnijeti sve do Sanjina.

Sanjin! Hjoj kakvo je olakšanje kada te negdje ovako, na putu, dočeka neko „domaći“ i praktički ti da sve! Bojana i Sanjin javili su mi se zahvaljujući poznanici iz osnovne škole te mi ponudili smještaj u Melbournu i time nam uvelike odlučili olakšati naš put.  Stavljamo stvari u auto i krećemo prema stanu. Sanjin nam putem priča kako su se odlučili preseliti ovdje, o poslu i naravno, pokazuje nam grad. Prolazimo dio koji je ispunjen drvenim jednokatnicama, neki čudni stil, rekao bi polu-vesternovski s jakim, izraženim bojama. Izgleda kao neko romsko naselje, pitam se, jesam li ja u Australiji?

Dolazimo u stan i dočekuju nas Bojana i njezin kolega s fakulteta koji noćas spava ovdje jer rano ujutro ima let za Hrvatsku. Bojana nas je dočekala s hranom te smo malo sjeli, pojeli, popričali i popili pivu. Nažalost, ovdje se zadržavamo jako kratko tako da se s Bojanom i Sanjinom nećemo imati priliku družiti previše. Odlazimo na spavanje jer po nas sutra dolazi Zlatko, koji će nas provesti gradom.

 

Melbourne

Budimo se rano i prva stvar koju uočavam je nekakva maglica na prozoru. Znam što me čeka! Vani je ravno 13 stupnjeva. Tko bi rekao u Australiji, ha? Sva sreća očekivali smo ovo tako da smo uzeli debele robe, ma da se ja nikada ne mogu dovoljno pripremiti za prokletu hladnoću! Doma su mi  govorili da nisam normalan jer pakiram jaknu za Australiju, evo vam sad na! Za Melbourne kažu da je grad sa četiri godišnja doba u jednom danu.

Javljam Zlatku da smo budni i da ćemo biti spremni na vrijeme. Doručkujemo s Bojanom i Sanjinom i spremamo se točno u minutu kad zvoni Zlatko. Zlatko je inače prijatelj od Dubravka, čovjeka koji mi se javio preko bloga i ponudi mi smještaj u Cairnsu, gdje idemo za koji dan. Dubravko je inače isto iz Melbourne-a, ali preko „zime“ odlazi na pola godine u tropske, toplije krajeve.

 

Rijeka Yarra

Taksi nas je dovezao ravno do kioska gdje se kupuju karte za kruzanje rijekom. Nemam pojma koliko su bile karte, jer je Zlatko apsolutno sve plaćao. Još prije našeg dolaska Dubravko je organizirao sa Zlatkom i još par naših ljudi u Melbourne-u jedan mali „fond“ i sakupili su 800 dolara kako bi nam olakšali naš boravak ovdje, što itekako jesu! Iako 800 dolara zvuči jako puno, u Australiji to i nije nešto puno novaca.

Kruzanje rijekom trajalo je kakvih sat vremena i mogu reći da mi je drago da smo išli na ovo i vidjeli grad iz drugačije perspektive, iako sam se smrznuo kao pizda jer je bilo ledeno. Stano puše taj ledeni arktički vjetar, nešto kao laganija bura, samo hladnija. Vidjeli smo noviji dio grada, mjesto gdje se održavaju Formula 1 i Australian Open te gradsku luku.

 

Sea Life

Nakon sunčanog ručka na rivi uputili smo se u Sea Life. Nakon ulaznica za kruzanje, ručka i ovoga, naš fond se gotovo prepolovio. Eto ti 800 dolara u Australiji. Na ulazu u akvarij fotkaju nas u nekoj totalno glupoj pozi, kao fotke se mogu kupiti na izlazu po 25 dolara, možeš mislit. Ovo je nešto što rade na apsolutno svim atrakcijama i totalno je retardirano!

Iako više za djecu, akvarij ima dosta za ponuditi tako da vam ovdje sigurno neće biti dosadno. Raže, pingvini, morski psi, koralji, morski i riječni životinjski svijet, sve to krasi ovaj akvarij. Kao šećer nakraju čeka vas, ni manje ni više, pet i pol metarski krokodil! Iako na prvu izgleda umjetno, u što su me Gabi i Zlatko uvjeravali, ja se nisam dao. Sve dok krokodil nije pomaknuo nogu. Stvarno je fascinantan, zapravo toliko fascinantan da smo ostali na predavanju. Zanimljivo, navodno mu je dovoljan jedan picek svaka dva tjedna. Kažu da krokodilsko meso ima okus po piletini što potvrđuje izreku –ono si što jedeš!

Eureka skydeck

Navodno, najviši neboder na južnoj hemisferi, na visini od 330 metara. Lift do vrha vozi brzinom od 35 km/h, dovoljno brzo da mi se uši zaštopaju pet puta. Vrh pruža pogled na cijeli grad i ocean. Uz pogled tu je i kafić, restoran, suvenirnica i „stakleni most“ koji doslovni izlazi iz nebodera i pruža osjećaj kao da hodate po zraku. Dubravkova velika želja je bila da to iskusimo, no na kraju smo saznali da se to još dodatno plaća i čeka 40 minuta, tako da smo odustali. Meni je iskreno to izgledalo poprilično bezveze.

Žao mi je što ovdje  nećemo ostati duže i doživjeti grad kako spada, pogotovo kada bude toplije. Sve vrvi od kafića, restorana i ljudi. O nacionalnostima da i ne govorim, sve je puno Kineza i Indijaca, pa tako nema ni jedne trgovine gdje ne rade Kinezi ili nekog prijevoznog sredstva koji ne vozi Indijac. Vjerujem da grad zrači posebnom vibrom preko ljeta jer me ovako na brzaka nije kupio i oduševio.

Za kraj našeg druženja sa Zlatkom prošetali smo uz rijeku i sjeli u restoran na večeru. Zlatko nam je pokazao grad na najbolji mogući način u kratkome vremenu, bio nam vodič, prijatelj i još nam je uz to sve i platio! Iskreno hvala njemu, Dubravku i ostalim sudionicima, koji su nam olakšali naš boravak ovdje!

Sutra iznajmljujemo auto i idemo na jednu od najljepših vožnji na svijetu, Great Ocean Road-om!

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više