Jedina stvar na ovome cijelom putu koju nismo unaprijed isplanirali i rezervirali bila je rent-a-car za ova dva dana Great Ocean Roada. Probudili smo se u 07:00 te su se Gabi i Sanjin odmah bacili na posao, točnije na zivkanja rent-a-cara. Nismo očekivali da bi moglo biti problema i odlučili smo to odraditi spontano no, eto ti problema! Svi rent-a-carovi zauzeti, sve bukirano. Tek nakon jedan sat potrage našli smo neki prihvatljivi i odmah odlučili otići tamo i to srediti.
Rent-a-car
Po dolasku do rent-a-cara Sanjin je ispregovarao cijenu s pogodite kim? Indijcem naravno! Dobili smo neku Toyotu i eto nam našeg prvog rent-a-cara u Australiji! Pozdravili smo se s Sanjinom i krenuli u našu prvu avanturu, Gabinu vožnju po lijevoj strani!
Sretno smo stigli do prve benzinske gdje sam obavio par poziva i poslao par mailova. Trebao sam dogovoriti let helikopterom, na koji idemo za par dana u Cairnsu, i javio sam Davidu da smo krenuli.
David
S Davidom me spojio frend iz osnovne škole u stilu, javi se ovom tipu i reci mu da sam te ja poslao. Naravno, javio sam se i David je odmah rekao da mi je na raspolaganju. On je inače rođeni Australac i živi u Geelongu, ali su mu roditelji Hrvati i doselili su ovdje prije više od trideset godina. Voli nogomet, navija za Dinamo i sasvim normalno priča hrvatski.
Dogovor s Davidom je bio da ćemo se naći prvoga dana našeg puta po GOR-u i da će me spustiti dole kod 12 apostola, niz Gibbson steps. Velika želja mi je bila spustiti se dole na plažu, ali nažalost stepenice su bile zatvorene zbog preuređenja tako da smo se dogovorili da me spusti dole na drugoj lokaciji, kod Loch Arg Gorge-a.
Torquay i plan B
Dolazak u ovaj mali gradić na obali značio je da smo službeno došli na početak Great Ocean Road-a, jedne od najljepših cesti na svijetu. Ukupna dužina ceste iznosi 664 km i predstavlja najveći ratni spomenik na svijetu. Naime, izgradili su je povratnički vojnici iz Prvog svjetskog rata i izgrađena je u čast vojnicima poginulima za vrijeme rata. Dužinom cijele ceste ima jako puno toga za vidjeti i predstavlja značajnu turističku atrakciju u regiji s 12 apostola kao vrhuncem svega.
U Torquayu smo se zadržali svega desetak minuta, pogledali plažu i krenuli dalje. Imao sam sve savršeno isplanirano, s puno zanimljivih zaustavljanja i uzeli smo si dva dana na ovoj cesti baš iz razloga da ju doživimo kako spada. Sve je palo u vodu kada mi je David javio da je on već u Apollo Bay-u i da nas čeka! To baš i nije bio plan i očito smo se krivo skužili, ali šta je tu je. Značilo je to da smo morali žuriti bez zaustavljanja i doći do njega što prije, da čovjek ne umre od dosade.
Apollo Bay
Nakon dva sata vožnje uz prekrasan krajolik, ali isto tako i uz jako vijugavu cestu i veliki broj radova na cesti, stigli smo do Apollo Bay-a. Cijelo vrijeme se vozite uz ocean i s lijeve strane se pruža pogled na beskrajni ocean, dok se s desne uzdižu brda sa svakakvim neobičnim drvećima i pokojom zabačenom kućom. Ima neki spokoj u tome kada gledaš u beskraj oceana i znaš da te apsolutno ništa više ne dijeli od Antarktike. Naravno, interneta ima na kapaljku, tako da se u zavojima, osim s držanjem, borim i s tim. Našli smo se s Davidom koji je poveo i oca Ivicu radi lakšeg nošenja. Sljedećih sat i pol proveli smo vozeći se kroz unutrašnjost i ogromnu gustu šumu, sve dok nismo stigli na naše odredište.
Loch Ard Gorge
Ovo je praktički bilo jedino mjesto gdje smo se mogli spustiti dolje. Ime Loch Ard bilo je zapravo ime broda koji se ovdje nasukao davne 1878. godine i nažalost, od 54 osobe preživjele su samo dvije. Sva stajališta na ovoj cesti su apsolutno prilagođena i asfaltirana s parkirnim mjestima za osobe s invaiditetom koja se nalaze najbliže ulazu.
Do samih atrakcija, barem nekih od njih, pristup za kolica nažalost, baš i nije moguć. Isto je bilo i ovdje, gdje je moj put do plaže priječilo nekakvih stotinjak stepenica. Zato su tu bili David i Ivica koji su mi odlučili omogućiti ovo iskustvo. Par kapi znoja, koji Kinez preko ograde i došli smo dole. Došao sam tako do plaže na ovoj cesti i ispunio svoju želju! Proveli smo neko vrijeme dole, uživajući u valovima oceana, plaži, liticama i dosadnim Kinezima da se prorijede kako bi uhvatili koju dobru fotku.
Zalazak sunca za poželjeti
Čim je sunce počelo zalaziti popeli smo se do vrha i otišli smo na jedan vidikovac kako bi vidjeli zalazak sunca. Gabi je oduvijek htjela vidjeti sunce kako ulazi u more i ono što nas je dočekalo je bilo upravo to, prekrasan zalazak sunca ravno u ocean. Mi, sunce i ocean, totalni peace of mind. Nigdje oko nas nikoga i ničega, apsolutna tišina i mir, kao da smo mogli čuti sunce koje se gasi ulaskom u more.
Restoran pun Kineza
Nakon zalaska sunca bilo je vrijeme za unos proteina u tijelo. Odvezli smo se do Port Campbella, obližnjeg gradića gdje je bio naš smještaj. Nakon što smo pokupili ključ od sobe, mobitel nam je predložio obližnji restoran i bez razmišljanja, trbuhom za kruhom, otišli smo tamo nešto pojesti. U restoranu od ukupno sto gostiju 96 su ih bili Kinezi, zapravo svi osim nas. David nas je počastio finom večerom koju smo zalili pivicom i ugodnim razgovorom o apsolutno svemu.
Zvjezdano nebo kao šećer na kraju
David I Ivica otpratili su nas do smještaja i pomogli me izvaditi van. Prekrasno čisto i zvjezdano nebo bila je točka na i današnjeg dana. Pozdravili smo se s Ivicom i Davidom te otišli na spavanac. Sutra nas čekaju ostale atrakcije koje ova cesta nudi u svojoj ponudi.
