Vrhunac Great Ocean Roada su definitivno, uz sve ostalo, 12 apostola! Iako se zapravo ne zna od kuda ime „12 apostola“, vjeruje se, slijedeći lokalne običaje, da zbog toga jer izazivaju osjećaj moći, snage i strahopoštovanja posjetioci mogu samo u tišini stajati i diviti se moći majke prirode pa od tuda neka povezanost imena 12 apostola i Biblije.
Originalno ime 12 apostola bilo je „The Sow and piglets“, u prijevodu „Prasica i praščići“ , što je predstavljalo Mutton bird island kao prasicu i „apostole“ kao praščiće. Nitko ne zna kada i tko im je dao novo ime. Iako ih nikada zapravo nije bilo 12, već osam, sada ih je sedam, nakon što se jedan srušio 2005. godine.
Kao u ratnoj zoni
S obzirom da smo čuli priče kako je na vidikovcu za vrijeme zalaska i izlaska sunca apsolutni kaos i da se ne možeš pomaknuti od ljudi, naš plan je bio doći malo prije podneva, taman da ovi ranoranioci odu, a da preduhitrimo ove grupe koje dolaze iz Melbourne-a.
Po dolasku na parking shvatili smo da nam plan baš i neće biti takav kakvim smo ga zamislili. Na parkingu je bio apsolutni kaos, osjećao sam se kao da nas je netko stavio na plažu za vrijeme iskrcavanja na Normadiju. Sve je bilo prepuno auta, ljudi koji u većim grupama žure prema vidikovcu i helikopteri koji uzlijeću čim im kolege slete. Doslovno kao ratna zona!
Prošli smo ispod mosta i uputili smo se prema vidikovcu. Staze su u potpunosti prilagođene i dobro označene, a uz to postoje i znakovi upozorenja za otrovne zmije! Hrpetina ljudi pratila nas je u stopu i znali smo što nas čeka..
12 apostola
I onda smo ugledali 12 apostola! I stvarno, tih sedam stijena koje strše pedesetak metara ravno iz mora oduzele su mi dah. Uz zvukove vjetra i razbijanje valova golemog oceana o njih, stvarno se osjeti ta moć i strahopoštovanje prema tome što majka priroda može učiniti. Nije ni čudo da su ih onda tako i prozvali.
Jedina stvar koja nam je smetala je ogroman broj ljudi ovdje, točnije turista, ili još točnije, Kineza! Nevjerojatno mi je koliko ih ovdje u Australiji ima! Doslovno ih ima više nego u Kini. I nije samo problem što ih je puno, već se i ponašaju kao horda ovaca koja samo leti od mjesta o mjesta, s mobitelima u ruci, gurajući se, vičući i ne mareći za druge ljude.
Ono kada ti ništa ne ide po planu
Nakon 12 apostola odlučili smo probati otići kroz unutrašnju rutu do jednog od par slapova u okolici, proći kroz crvenu šumu i onda se spustiti nazad do Apollo Baya, vidjeti koale u prirodnom staništu te se vratiti polako u Melbourne. Tako nam je prvi na redu bio Triplet falls. Na internetu, kada sam istraživao baš i nije bilo nešto informacija o prilagođenosti pa smo odlučili biti spontani, a biti spontan i biti u kolicima često baš i nije najbolja odluka na putovanjima, prvenstveno radi gubljenja previše vremena.
Na putu do slapa vidjeli smo i Cape Otway, najstariji svjetionik u Australiji i prvo svijetlo koje su Europljani vidjeli kada su doplovljavali ovdje. Svega par kilometara prije skretanja za slap počele su naše muke, ostali smo bez interneta, a ja se budala nisam sjetio spremiti mapu u mobitel.
I tako smo fulali par skretanja, izgubili vrijeme da bi na kraju došli do parkinga za slap i saznali da je put kroz makadam i kamenje od 2km preveliki zalogaj za nas i da bi izgubili previše vremena. Šta je, tu je, nastavili smo naš put prema crvenoj šumi na slijepo, bez interneta i tete robota koja nas je usmjeravala.
Naravno, šumu koju smo tražili na kraju nismo uspjeli naći. Uz to sam u jednom trenutku, kako sam dobio signal, dobio poruku od Sanjina da je skroz zaboravio da oni u 19:00 imaju neku feštu, što je značilo da smo trebali odmah krenuti prema njima i zaboraviti na koale i ostale stvari koje smo imali u planu. Bili smo malo frustrirani, prvenstveno jer smo ključ ostavili doma, misleći da će oni biti doma i jer smo uzaludno izgubili puno vremena.
Odlučili smo zaboraviti na crvenu šumu i požuriti prema obali kako bi bar uspjeli vidjeti koale u prirodnom staništu. Vožnja do obale bila je stvarno neopisiva. Gusta šumetina, kao iz doba dinosaura, s gigantskim stablima i ogromnim papratima, ujedno i najstarijim na svijetu, s listovima od preko dva metra. Nikada u životu nisam vidio ovakvu šumu, stvarno sam bio dojma da bi u svakom trenutku mogao izletiti neki dinosaur.
Osim što sam konstantno pokušavao stupiti u kontakt s Sanjinom i Davidom, da sagledam opcije, tu i tamo nas je pozdravila poneka papiga, točnije kakadu i rosella. Uz to, naišli smo na pokoju dolinu s kravicama koje slobodno šeću i pasu na beskrajnim zelenim površinama Australije. Ovdje kravice stvarno izgledaju sretno!
Koale u divljini
Po dolasku do „cafee koala“ dobili smo i internet. Već na prvome skretanju ugledali smo pospanu koalu na drvetu eukaliptusa. Gabi ju je otišla vidjeti, dok sam ja pokušavao nešto konačno dogovoriti sa Sanjinom i Davidom. Kad se Gabi vratila, otišli smo autom napraviti krug i vidjeli smo čak pet koala i hrpetinu papiga raznovrsnih boja! Poseban je osjećaj bilo vidjeti koale u prirodnom staništu, a ne iza neke ograde u zoološkom vrtu.
Sa Sanjinom smo se dogovorili da ćemo doći do lokacije gdje su imali feštu, uzeti ključ i otići doma. A kako ćemo to napraviti? Zato sam se javio Davidu, mada ga stvarno nisam htio gnjaviti, ali David je naravno bio spreman pomoći. Plan je bio da se nađemo gdje smo preuzeli rentani auto i tamo će nas pokupiti David, odvesti do fešte da uzmemo ključ i odfurati doma te nam pomoći mene izvaditi. Nekako smo se ipak snašli.
Lorne
Bilo je već poprilično kasno, mrak je odavno pao, mi smo već bili dosta umorni, ali najviše od svega, užasno gladni! U malenom gradiću Lorne-u ugledali smo uz cestu dva azijska restorana i odlučili ovdje stati i omastiti brkove, Gabi bradu. Dubravko je već bio poprilično zabrinut za nas, pogotovo za Gabinu vožnju po mraku, ali ne zna on nas još dobro!
Hrane smo naručili za valjda pet osoba, a ja sam i po prvi puta pojeo morsku „noodle soup“ koja je bila prepuna svega i samo ona me skroz zasitila. Što nismo pojeli, zapakirali smo i krenuli smo prema Melbourneu.
Dolazak
Nakon nekih dva sta vožnje došli smo do rent-a-car-a gdje nas je dočeo David. Vratili smo auto, ubacili ključ kroz skrivenu rupicu na zidu što smo prethodno dogovorili s Indijcem jer oni više nisu radili i krenuli smo prema Sanjinu i Bojani.
David nas je malo provozao gradom, pokazao nam je par mjesta od koje je jedno bilo i Hrvatski dom gdje se okupljaju Hrvati i ispričao nam je par priča o srpsko-hrvatskom rivalstvu ovdje za vrijeme sportskih događaja koja su, ne bi vjerovali, žešći nego kod nas doma.
Sanjin je istrčao van dati nam ključ i uputili smo se prema stanu. Nismo ni izvadili sve stvari iz auta u garaži, a već su došli Bojana i Sanjin. U stanu smo popili piće i oprostili se od Davida kojeg više nažalost nećemo vidjeti.
Operacija kakica i kupanje u kadi
Nakon poprilično napornog, užurbanog i stresnog dana još sam morao i nešto konstruktivno napisati na svojoj stranici, javiti se svojima i obaviti wc i kupanje. Sanjin i Bojana nisu imali tuš kabinu nego kadu, što poprilično otežava sve jer me tamo treba imati snage i spretnosti premjestiti. Nisu imali ni mobilni tuš, već fiksni na zidu, ali Sanjin je to uspio riješiti i na njega spojiti šmrk za zalijevanje cvijeća, snašo’ se čovjek, nema šta!
Dok sam ja obavljao wc i sjedio na svom trunu te tipkao post za moje pratitelje Gabi je pakirala stvari. S obzirom da je Bojana otišla leć, i to doslovno metar i pol od mene, gdje su nas dijelila neka mala, tanka vratašca, molio sam sve moguće bogove ovoga svijeta da ne ispustim neke nekontrolirane i glasne zvukove plinova. Sva sreća, malena grijalica koja je moja best frendica zadnja dva dana, amortizirala e većinu toga.
Nakon uspješnog i brzinskog kupanca otišli smo ravno u krpe jer nas je sutradan čekao naš prvi let unutar Australije do mjesta kojemu smo se možda i najviše veselili, Ayers Rocku tzv. planini Uluru i srcu Australije! Mene je možda čak i više veselila činjenica da je tamo puno puno toplije!¨
Iako ova zadnja dva dana nismo ispunili kako smo htjeli i isplanirali, ipak moramo biti sretni i zadovoljni doživljenim i viđenim te prvenstveno s time da je sve prošlo dobro i da smo živi i zdravi i dalje! Jebiga, tako je to, ne ide uvijek onako kako si zamislio!
