Iako su se i Sanjin i David ponudili voziti nas na aerodrom, dogovorili smo se da je ipak najjednostavnije uzeti prilagođeni taksi. Striček Indijac javio je da dolazi kroz 15-tak minuta tako da smo se pozdravili s Bojanom u stanu, a Sanjin nas je otpratio do taksija. 50 dolara koštao nas je prilagođeni kombi što je, ajmo reći ok, klasika! Solidan kombi, hidraulična rampa i vrlo simpa i pristojan striček Indijac. Trebalo nam je kakvih 25 minuta do aerodroma.
Sanjin i ja, još poprilično pospani
Ovdje je sve naopako
Na aerodromu se sve radi „digitalno“, tj. nema službenika ili check-in pulta. Check-ina se preko uređaja, a prtljaga ide u neke utore gdje se sve automatski važe i skenira kao i avionska karta. Navikli smo se već pomalo da je ovdje sve „naopako“. S obzirom da baš i nismo najuobičajeniji putnici i ipak imamo poseban teret – kaki stolicu, pronašli smo službenicu koja nam je pomogla i uputila nas gdje trebamo ići.
Letimo samo tri sata što znači da nema potrebe za odmaranjem tako da se nakon kratkog zujanja po aerodromu žurimo prema gate-u jer su nam rekli da MORAMO doći jedan sat prije kako bi nas netko preuzeo. Let nam je bio u 09:30, a mi smo došli pred gate u 08:30. Čekamo i čekamo, nitko ništa! Boarding je krenuo tek u 09:25. Za koji k… smo mi ovdje čekali!? Svi djeluju poprilično zbunjeno i neorganizirano. Po mene dolazi neka ženska u pedesetima i govori mi kako je red na nama. Pomislio sam da nam nisu valjda poslali ovu žensku da me prebacuje! I pogodite što? Naravno da jesu.
Uvijek kada sam prije putovao, procedura je takva da po vas dođe bus ili kamion koji vas vozi do aviona gdje se digne do razine aviona. Tamo vas prvo prebace na posebna kolica pod imenom „Aisle chair“ i onda s njima idete u avion. U avionu vas dovedu do sjedala i prebace na njega. Aisle chair kolica inače mrzim, kao i većina ljudi poput mene. Užasno su neudobna i nesigurna, ali su i nažalost jedini izbor budući da su dovoljno uska za prolazit između sjedala.
Aisle Chair
Svašta sam već doživio i stvarno ima jako puno nestručnih ljudi na takvim mjestima. To je nešto što se definitivno treba promijeniti. U Dohi sam jednom tipu pri sigurnosnoj provjeri ispao iz kolica jer nije znao da se ne mogu držati, i to nakon što sam ga upozorio. Zapravo, najbolje mi je na našem Franjeku. Ljudi znaju što rade, stručni su, a ukoliko nisu, poslušaju vas ako nešto nije uredu. Tamo nikada nisam doživio ništa loše, osim što su mi jednom strgali kolica.
Jetstar moj dobar drugar
Letjeli smo s Jetstarom. Let nas je ispao ravno 100 dolara što je stvarno malo za let od tri sata unutar Australiji uz prtljagu od 30 kg, što meni savršeno odgovara. Za razliku od Quantasa gdje užasno kompliciraju s prtljagom i gdje ti je dozvoljeno nositi kofer od 24 kg i 140 cm dimenzija. Na to onda možeš kupiti dodatnu prtljagu jedino od dodatnih 24 kg tj. novog kofera, dok u Jetstaru imaš opciju dodavanja težine od po 5 kg na svoj kofer i to za puno manje para. Jedino po čemu mogu pohvaliti Quantas je po tome što imaju određene popuste na invalide i pratnju, ali nažalost, samo za Australce. Tako osobe s invaliditetom uz priloženu karticu o invaliditetu, ostvaruju 10% popusta na kartu, dok pratnja ostvaruje čak 50% popusta. Ludo!
Vreća krumpira
Gabi i ženska me jedva prebacuju na aisle chair i ono što me sad brinulo je što sada dalje i kako ćemo u avion. Još mi je nevjerojatno da za ovakav posao šalju pedesetogodišnjakinju. Bilo mi je čudno da su me već kod gate-a prebacili na aisle chair jer to obično rade kod aviona. Pitam ja nju šta sad i govori mi ona da sad idemo do aviona. Gura tako ona mene do aviona, a ja si mislim koliko ovo nije imalo logike no ajd! Čekala nas je tu neka čudna dizalica za koju sam ubrzo saznao da je za mene. Poprilično jednostavna, praktična, brza i puno bolja stvar nego kamion kao u Europi ili na drugim aerodromima. Stavljaju me unutra i za tri sekunde sam u avionu. Slijedilo je mukotrpno prebacivanje mene u sjedalo gdje ne znam tko se više napatio…Gabi, ženska ili ja od natezanja.
Stvarno je glupo da na svakom aerodromu imaju drugačiji postupak i da ne postoji standard. Neke stvari su puno bolje ovdje nego u ostatku svijeta, a neke pak nemaju nikakve logike. Žalosno je to da bi osobama s invaliditetom sve trebalo biti lakše, a sve je zapravo puno teže i kompliciranije. Od kupnje karata, prtljage, check-ina pa do procedure ulaska u avion, izlaska te svega u avionu.
Avion iz II. svjetskog rata
Avion izgleda kao da je iz 2. Svjetskog rata jer je cijeli „metalni“ i bez dodatne boje te djeluje kao obična limenka s motorom. Bez obzira na to, let je prošao dobro osim što zadnjih deset minuta nismo imali pojma što pilot izvodi jer je kružio oko aerodroma. Ako ništa drugo, bar smo imali pogled na Uluru neko vrijeme, dok je pogled prema horizontu davao dojam kao da stižemo na Mars zbog crvene zemlje. Uluru me iskreno nije baš impresionirao iz zraka, izgledao mi je baš bezveze i drago mi je da smo odustali od helikoptera ovdje. Ovdje smo u drugoj vremenskoj zoni tako da sat pomičemo za pola sata unaprijed.
