Sletjeli smo u Ayer’s rock! Sve je crveno, kao da smo stigli na Mars! Kada se avion ispraznio, po mene je opet došla ženska, ovaj put nešto mlađa. Ovdje su muški očito neke picice pa ženske rade fizički zahtjevnije poslove. Opet je to izgledalo kao izvlačenje vreće krumpira no, nema veze, važno da smo stigli!
U trenutku izlaska iz aviona zapljusnula me brutalna vrućina. Nešto slično doživio sam na Zanzibar, samo što ovdje jače prži, makar ima manje vlage što znači da je lakše disati, cijelo vrijeme imaš osjećaj kao da ti sunce doslovno prži kožu. Kao šlag na tortu dobio sam i četiri muhe ravno na facu! O muhama ovdje sam već čuo, ali nisam imao pojma da su baš ovako brutalne. Ovdje je toliko suho da su sve muhe nemilosrdne i doslovno ulaze i zabijaju se u bilo kakav izvor tekućine koji postoji na vašem tijelu. Ulaze u oči, usta, nos i uši i nema šanse da ih se riješite jer čim zamahnete imate novu ekipu muha na svojoj faci. Ovakvo nešto još nisam doživio, ove su još dosadnije od onih na mrtvome moru.
U samo tri sata leta prešli smo s 13 na 40 stupnjeva i mogu odmah reći da je ovo najtoplije i najbrutalnije mjesto na kojemu sam ikada bio. Odmah sam skinuo majicu i veselila me činjenica da je smrzavanju došao kraj, ali sada se pak moram paziti od pregrijavanja. Ženska koja nas je pratila do izlaza rekla nam je da je ovo zapravo ništa i da preko ljeta temperature idu na 50+, a na pisti do čak 80°C, ako sam ju dobro razumio.
Rent-a-car
Nakon što smo uzeli kofere, Gabi me ostavila vani i otišla srediti rent-a-car. Aerodrom je jako mali i stvari stvarno idu brzo, što mi se sviđa. Zapravo idu jako brzo inače, osim sada, kada smo mi došli. Naime, za koji dan australska vlada službeno zabranjuje penjanje na Uluru tako da je ovdje sada velika navala, pogotovo Australaca i svi se dolaze penjati na planinu. Meni su to sve baš budaletine, ali ok, to je moje mišljenje!
Pored mene je stajala jedna takva ženska i započeli smo razgovor. Uluru je inače sveta aboriđinska stijena koja označava srce i središte Australije i Aboriđini se jako protive penjanju na nju te se već godinama bore protiv toga. Ženska mi s velikim entuzijazmom priča kako će se ona popeti gore, da ju zaboli za Aboriđane i kako u podnožju zna stajati šaman i bacati uroke na svakoga tko kreće na penjanje. Ženska se toliko uživila u priču o penjanju na Uluru da je propustila svoju grupu i bus. Eto ti karme!
Došla je Gabi i izbavila me iz okova ženske i ludih muha! Dobili smo bijeli Hyundai i-30 i platili smo ga oko 150 dolara za dva dana. Jedna specifična stvar kod rent-a-carova ovdje je ta da imate limitiranu kilometražu po danu koja iznosi 100 km. Za sve preko toga plaća se dodatno tj. skinu vam određeni iznos s kartice.
Supermarket
Naš smještaj Outback Pioneer Lodge nalazi se u Yulari, malenome gradiću na deset minuta vožnje od aerodroma. Gradić ne nudi puno, što mi se i sviđa jer ovdje smo radi prirode, a ne radi zabave tako da što manje, to bolje. Ovdje se nalazi hotel, par resorta, benzinska, par suvenirnica i supermarket.
Prije preuzimanja ključa stali smo kod supermarketa kupiti neke osnovne stvari poput vode i nije imalo smisla da izlazim van iz auta. Gabi je otišla sama, a ja sam ostao u auto proučavati i razraditi plan za dalje. S obzirom da Gabi baš i ne voli koristiti mobitel, pogotovo na putovanjima, uvijek u njezin mobitel stavimo novu karticu radi interneta. I da, pogodili ste, otišla je i uzela mobitel sa sobom. Ja sam ostao kao neki debil u autu, bez klime, muzike i interneta. Jedino što sam mogao je promatrati ljude koji dolaze i odlaze i nadati se da ne postanem jedan od onih koji je riknuo u autu od vrućine.
Outback Pioneer Lodge
Naš smještaj je praktički kombinacija resorta i hostela uz to prilično velik, s puno zabavnih sadržaja. Pokupili smo ključ i otišli do naše mini skromne sobice ostaviti stvari. Tu mini sobicu platili smo enormnih 100 dolara za noć. Kažem enormnih jer smo dobili sobicu od 2×2 metra s dva kreveta na kat i to je apsolutno najjeftiniji smještaj ovdje. Inače, resort djeluje fora i sve je onako u zelenilu, a u sredini se nalazi veliki šator s klupicama gdje se održavaju koncerti dok je bazen nešto dalje.
Ručak s najboljim pogledom
Na ulazu u park plaćamo 25 dolara po osobi za tri dana parka. Mutava ženska na porti ne kuži ništa šta joj pokušavam objasniti, a zapravo pitao sam ju samo da li postoji ikakav popust za invalide na što mi odgovara kao neki robot po šabloni i to valjda deset puta zaredom, nešto što počinjemo primjećivati ovdje sve češće.
Trbuhom za kruhom stajemo na prvom mogućem mjestu s pogledom na Uluru, i to kakvom pogledu. Stijena sad već izgleda puno impresivnije i zapravo uopće još ne vjerujem da smo ovdje, u srcu Australije! Ne serem, ali odmah sam osjetio nekakvu spiritualnu povezanost s ovim mjestom, baš djeluje nekako natprirodno…zapravo ne znam kako bi se izrazio i opisao ovo mjesto jednom riječi. Mota mi ih se dosta po glavi – mistično, drevno, iskonsko, transcendentalno, božansko i bajkovito. Kužite šta hoću reći! Tko god bi ikada spomenuo Australiju meni je bila slika Uluru-a u glavi i dugo sam maštao o ovome mjestu ma da nikada ni u snu nisam mislio da ću jednoga dana biti ovdje.
Krajolik unikatan do najsitnijih detalja, pijesak i zemlja krvavo crvene boje iz koje raste drveće i biljke kakve još nisam vidio, stvarno sve djeluje kao da nismo na ovoj planeti. Sunce je toliko jako da čini ovaj krajolik nepraštajućim i uopće ne mogu zamisliti kako je tek u vrhuncu ljeta kada temperature idu preko 50°C, nama i ovako već klima radi konstantno. Tjeramo dosadne muhe iz auta, odvaljujemo Earthless – Uluru Rock na zvučnike i jedemo uz valjda najkul pogled ikada.
Kata Tjuta
Gledajući u mapu zaključili smo da nam je bolje prvo otići do Kata Tjuta-e s obzirom da smo Uluru upravo vidjeli pa ostaviti cijeli sutrašnji dan za Uluru. Kata Tjuta (u prijevodu – mnogo glava) ili „the Olgas“ je nakupina od 36 velikih formiranih stijena i predstavlja drugu, manje važnu stijenu u ovome nacionalnom parku. Često zapostavljena od strane posjetitelja jer nemaju vremena ili ne znaju za nju, ali definitivno stvar koja se mora vidjeti.
Već nakon svega deset minuta vožnje uočavamo „glave“ stijene koje se uzdižu iznad rijetke vegetacije ovog posebnog krajolika. Što se više približavamo, formacije izgledaju sve zanimljivije i impresivnije. Pred sam dolazak ispred stijene govorim „wow“! Stvarno ovako, bar na prvu, djeluje puno zanimljivije i fascinantnije od samog Uluru-a.
Stajemo na parking i uočavam da postoji stazica gdje se ljudi penju. Mapa mi ništa posebno ne pokazuje jer su sve informacije uglavnom za osobe koje hodaju tako da šaljem Gabi u izvidnicu jer bi volio izaći i „prošetati“.
Kaže Gabi da je preteško za kolica, ali svejedno izlazimo iz auta bar pogledati zalazak sunca na mjesto označeno kao „sunset spot“ na mapi. Zamolili smo nekog tipa u autu do nas za pomoć i krenuli prema vidikovcu.
Zalazak sunca
Naravno, masa ljudi… i ne samo to, tu je i ogroman stol s hranom i šampanjcima jer je očito stigao autobus s velikom grupom i to im je očito dio programa. Gabi je odmah probala nešto užicat, ali nisu se dali.
Mi i Australci očito imamo drugi pojam o izlasku i zalasku sunca. Oni pod to podrazumijevaju da se za vrijeme izlaska i zalaska gleda stijena dok je sunce iza vas, kako bi promatrali kako se boje na stijeni mijenjaju dok sunce zalazi ili izlazi.
Zvuči fora no, nama iskreno i nije nešto uživo. Stvarno nismo oduševljeni i uz sve te ljude koji se guraju kako bi bili u prvome redu splasne ti dojam totalno. Pogledali smo to i onako, to je to, idemo doma, kao da to gledamo svaki dan zadnjih 30 godina.
Pišanje na svetom mjestu
Kako imam običaj pišati na svetim mjestima na putu do auta stisne me pišati. Šta ćemo nego ući malo u žbunje i to je to. Nije ti baš svejedno s obzirom da znaš da te u Australiji može ubiti svako sranje koje leti, pliva, hoda ili puže. Tu su konstantno i bolesno dosadne muhe, da ne bi mislili da smo ih se riješili. Tu su, konstantno su tu. Gabi mi otkopčava hlače i mislim si sad kad mi ove dosadne muhe napadnu onu stvar. Sva sreća, pažnju mi skreće neka ekipa koja prolazi pa vičem i tražim ih za pomoć oko prebacivanja u auto naravno, nakon što se popišam.
Povratak u resort
S obzirom da se park zatvara u 20.00, svi moraju do tad izaći van, uključujući i nas, čovjek bi pomislio da bar invalidi mogu duže ostati, ništa ni od toga, ovi Australci su baš neki zajebani. Žurimo prema smještaju, ali isto tako i uživamo u noćnoj vožnji i to doslovno sami jer nigdje nema apsolutno nikoga osim nas. Baš ono…Australija…to smo htjeli!
U resortu fešta! I to kaubojski stil! Baš točno onako kao u filmovima. Na jednom kraju frajer na pozornici solo pere po akustičnoj gitari dok ispred njega ljudi plešu i pjevaju, a oni nešto malo sramežljiviji sjede po klupicama u pozadini. Iza sramežljivaca nalaze se veliki pultovi gdje se može kupiti hrana i piće. Ima svega, a ono što je nama zapelo za oko je da tu možeš kupiti steak i sam ga ispeći na licu mjesta. To ćemo svakako probati sutra. Danas smo dosadni i naručujemo pizzu. Plaćamo i dobivamo neku malu spravu koja će zvoniti kada bude gotovo, ali govori lik, minimalno 20 minuta.
Ne želiš biti pušač u Australiji
Svi su nam se čudili što smo nosili šteku cigareta i kako smo je profurali kroz granicu. Nosili smo cigarete sa sobom iz samo jednog razloga, to je jer u Australiji kutija cigareta košta bolesnih 45 dolara! Da, dobro ste pročitali, 45 dolara! To je fakat ludo! Znači ajmo reći da se puši kutiju dnevno, za 30 dana boravka ovdje, treba ti 1350 dolara samo za cigarete!
U Australiji je sve prepuno zakona i propisa, a po onome što sam do sada vidio, stvarno su užasni prema pušačima. Skoro nigdje se ne može pušiti, a ako i zapalite na takvom mjestu gledaju vas s gađenjem i kao da imate dvije glave, ako se ne zaderu na vas što pušite na mjestu gdje se ne puši, pa bilo to na otvorenome gdje ne smetate nikome.
Pušačka zona
Dolazimo u jedino mjesto gdje je dozvoljeno pušenje i ono je doslovno na drugom kraju resorta. Prostor od kakvih 4×4 m, tri klupice i kanta za smeće, sve skupa ograđeno trakom kao za mjesto zločina. Valjda da svi bolje uoče užasne pušače i da ih izbjegnu na vrijeme u širokom luku.
Sjedamo i Gabi se odlazi otuširati ostavljajući mi uređaj na stolu u slučaju da počne zvoniti, ma da nemam pojma što napraviti u tom slučaju. Ja nisam imao taj luksuz tuširanja ma da bi se svakako otuširao jer sam cijeli prašnjav no, tako je kako je. Ja ostajem tu i hvala Bogu, imam što za raditi, javiti se svojima i
Johnny the kid
Ostavljen tako sam, među desetak okrutnih pušača, pišem po mobitelu i molim Boga da ovo sranje slučajno ne počne zvoniti.
„Hey mate“ – dobaci mi lik pored mene. Odgovaram i lik započinje razgovor. Simpa neki „klinac“, iako vidno pripit ulazimo u ozbiljan razgovor. Zove se Jonny i Australac je, živi u Hervey bay-u, a ovdje radi sezonu kao vodič. Naravno, ne bi to bilo to bez kaubojskog šešira. Ispijamo pivu i zanima ga sve o meni, što mi se dogodilo i kako sam došao tu.
Pričamo mi tako i odjednom se počinje tresti cijeli stol uz zvukove vrlo glasnog alarma. Isuse, toliko smo dugo pričali da sam zaboravio na ono sranje na stolu! Nepotrebno glasna vibracija i zvuk privlače pažnju svima u smrtonosnoj zoni za pušače. Mislim si, što sad? Sram me, kao neki debil sam! Ljudi gledaju i odjednom pita tip preko puta da li hoću da mi on ode po narudžbu. Odmah na njega nadoveže se još jedan, pa još neka ženska…stvarno lijepo od njih. Meni bed poslat ih tamo, a opet mi je bed da ovo sranje nastavi zvonit. Taman da izgovorim „ok“ dolazi Gabi i spašava stvar!
Moja guzica – heroj!
Nakon ukusne pizze nastavljamo druženje s Johnny-em. Pridružuju nam se još neki ljudi. Dobra je atmosfera, toplo je i stvarno se dobro i ugodno osjećam, mogao bi kresnuti još tri pive bez beda. Zapravo se toliko dobro osjećam da sam zaboravio da sjedim od ranoga jutra, a sada je već prošla ponoć. Svjesni toga i da nas sutra čeka naporan dan opraštamo se od ekipe i dogovaramo druženje za sutra na istome mjestu.
Jedna od najboljih vijesti danas bilo je Gabino priopćenje da smo danas sami u sobi! Nemamo cimere i to je stvarno jako velika slučajnost ovdje. Nekako smo se uspjeli prebaciti na minijaturni krevet na kat i odlazimo na spavanac!
