Digli smo se u 09:00, kasnije nego ostale dane, ali ipak vidno odmorniji. Obukli smo se na brzaka i krenuli prema autu…
Invalidski šarm
Na recepciji radi ultra simpatična cura pod imenom Tarminya, inače Aboriđinka i na mapi mi je sve nacrtala i objasnila, gdje su mjesta za izlazak i zalazak sunca, vidikovci itd. Ni sekunde nisam osjetio da joj se nije dalo i vrlo rado mi je pomogla. Ovdje se nude i svakakvi mogući izleti, od jahanja deva, večere u pustinji, vožnje buggy-ima pa do vožnje helikopterom.
Ono što je meni zapelo za oko je „Field of Light“ za koji sam već ranije čuo. Ogromna instalacija lampica na velikoj površini u blizini Uluru-a i po svemu što sam čuo stvar koja se ne propušta. Postoje dvije ture, ona u 20:00 za 45 dolara i ona u 04:00 za 90 (ako se ne varam). Tarminya mi govori da je sve popunjeno za danas i sutra. Nee!
Izbacio sam pijenu na usta, izazvao napad i upotrijebio svoje invalidske trikove te uspio Tarminyu šarmirat tako da se odlučila posebno potruditi ubaciti nas u ovu jeftiniju i raniju grupu. Rekla nam je da probamo doći oko 13:30 jer će tada imati više informacija. Vraćanje ovdje nam baš i nije odgovaralo, ali šta je tu je, idemo prvo doručkovati.
Bauštelci u pustinji
Sad već „tradicionalno“ ručamo u autu s pogledom na Uluru. Što se ruča? Ostaci jučerašnje pizze i naresci. Bauštelska brija. Borba s muhama je sada već postala svakodnevnica, ljudi ovdje hodaju tako da si mašu ispred lica. Smiješno to izgleda, pogotovo na Kinezima. Ljudi se dosta i sprdaju na to.
Pored nas su se parkirali neki tipovi i odlučio sam iskoristiti priliku i izaći malo van i probati se ufotkati s Uluru-om u pozadini. Vrućina je toliko brutalna, ne mogu to uopće opisati. Vani je bilo 41°C i imaš osjećaj kao da ti sunce doslovno prži kožu. Da stvar bude bolja, tu su i neumorne muhe i ono što me poprilično živcira u Australiji su glupe i visoke ograde! Pa svaka mi je do glave, nigdje se ne mogu fotkat! Pa što nitko ne misli na invalide ovdje?
Totalni gubitak vremena
Nismo imali previše vremena tako da smo odlučili autom napraviti cijeli krug oko Uluru-a. Stali smo na par lokacija jer stijena iz svakog kuta izgleda totalno drugačije. Vidjeli smo i prvi prometni znak s klokanom, iako kažu da ih tu baš nema i da je postavljen kako bi se upozorilo turiste, jer eto Australci vole upozoriti, tek toliko da se ograde od svega ukoliko se nešto slučajno dogodi.
Već je bilo 13.00 tako da nam se ništa više nije isplatilo osim otići prema smještaju i saznati da li smo upali u turu za Field of Lights. I pogodite? Po dolasku nam je Tarminya rekla da još ništa nije saznala i dala nam je broj na koju ju možemo nazvati, samo ne znam kako jer skoro nigdje nema interneta.
Izgubili smo toliko vremena nepotrebno! Ne samo vrijeme već je i brojač kilometara na autu odbrojavao dolare. Jebiga, nekada ne ide sve po planu, ali i to je čar putovanja, je li tako?
Kuniya Walk
Prema karti sam zaključio da nam je najbolje otići do staze Kuniya Walk-a jer je prema uputama karte navodno lakša od ostalih. Uglavnom sve što tražimo pronalazimo iz prve jer je jako dobro označeno i svi su putevi maksimalno prilagođeni do te granice da se ne narušava priroda. To znači da su putevi zemljani, ali i dosta dobro utabani i s kolicima se može svugdje uz pomoć jedne osobe. Da nije bilo užasne vrućine i muha ne bi se žalili ni malo, ovako sam se morao zalijevati svakih desetak minuta i tako biti kotrljajuće govno za muhe jer su me doslovno ubile.
Na puteljku dugome jedan kilometar smo doslovno „ušli“ u Uluru, dotakli ga i došli do špilje gdje se skuplja kišnica te gdje su nekada davno aboriđini čekali i lovili životinje iz zasjede dok su se dolazile okrijepiti.
Culture centar
Ovdje smo došli s dva cilja! Nazvati Tarminyu i odmoriti moje dupe jer je žudilo za time. Ovdje se nalaze kučice za piknik, restoran, javni wc, suvenirnica, kafić i galerija sa slikama. U restoranu smo na naš upit o mojem odmoru bili doživljeni kao vanzemaljci tako da smo se odlučili snaći sami. Kupili smo nešto za pojesti i par suvenira, a iz art galerije smo izašli prije nego smo ušli jer su cijene abnormalne.
U jednom prolazu u kompleksa galerije nalazio se mali kauč i tu smo odlučili probati me prebaciti i namjestiti da se probam odmoriti. Gabi me prebacila sama i nekako smo me okrenuli na trbuh, a noge mi je stavili na kolica. Eto ti snalažljivosti!
Dok je Gabi otišla do govornice probati nazvati Tarminyu ja sam ostao sam s veoma znatiželjnim prolaznicima kojima su, u čudu što ja tu sad izvodim, stajali s upitnicima nad glavama. Dok sam čekao i dok sam pokušavao micati rukama kako bi ih razgibao, pogodio sam otvorenu limenku coca-cole koja se nalazila ispod kauča iz koje smo ranije pili. Nisam ju mogao podići jer ju nisam vidio i jedino sam čuo je zvuk pada i nakon njega gledao fleku coc-cole kako se širi podom. Bilo mi je užasno neugodno i osjećao sam se kao žešći retard što sam to prolio i što sam tamo bespomoćno ležao. Kao da sam oskvrnuo neki spomenik ili nešto!
Zalazak sunca
Tarminya je rekla da smo upali na izlet u 19:30 i da moramo biti ispred smještaja u 19:00, gdje će nas pokupiti! Gabi i neki prolaznik su me prebacili u kolica i krenuli smo prema mjestu za zalazak sunca! Zapravo, prema mjestu za izlazak sunca na zalazak sunca, kako bi izbjegli gužvu i zapravo gledali prema suncu.
Ta odluka pokazala se jako dobrom jer smo doslovno bili sami i uživali smo u totalnoj tišini uz zalazak sunca i pogled na Uluru i Kata Tjutu u pozadini.
Utrka do smještaja
Sunce smo ispratili do kraja i uputili smo se prema smještaju. Vremena baš i nije bilo, ali ipak sasvim dovoljno da stignemo točno u minutu. Zajeb je bio taj što smo putem naišli na mjesto za zalazak sunca i hrpetinu autiju koji su se vozili u koloni i čekali na izlaz iz parka. Pretjecati ne smiješ, a nama se žurilo jer nismo mogli javiti da ćemo malo kasniti.
Zakasnili smo pet minuta no, kombi nas je ipak čekao. Privatni! Prilagođeni! S rampom i to usred pustinje! Takvo nešto će Hrvatska imati možda za 30 godina, ako i tada nažalost. Dva simpatična Indijca, jedan vozi, drugi kopča kolica. Kod nas to recimo radi jedna osoba i to je nešto što smo primijetili u Australiji. Većina poslova koji može obavljati jedan čovjek, obavlja najmanje dvije osobe.
Field of Lights
Nakon kakvih petnaestak minuta stigli smo do odredišta. U mrklome mraku pronašao nas je naš poprilično ambiciozan i glasan vodič, Indijac! I to s plavom lampicom! Nakon par osnovnih informacija dobili smo 30 minuta slobodnog lutanja.
Field of Light, egzibicijska instalacija britanskog umjetnika Bruce Munro-a inspirirana stijenom Uluru, zapravo je ogromno polje sa preko 50.000 solarnih lampica koje svijetle tijekom noći u raznovrsnim bojama.
Nismo otišli daleko, niti smo obišli sve jer je pijesak dubok i Gabi je bilo jako teško gurati me, uz to još i po mrklome mraku. Field of lights je nešto što bi svatko trebao doživjeti za vrijeme boravka ovdje! Spoj lampica na tlu i prekrasnog zvjezdanog neba daje dojam kao da se nalazite na drugoj planeti. Nažalost, 30 minuta vremena nije bilo dovoljno ni za što, htjeli smo ostati duže!
Grilanje steak-ova
U smještaju smo kupili dva steaka i odlučili ih sami ispeći na jednom od roštilja koji su tamo na raspolaganju upravo zato. Iako Gabi i ja gotovo uvijek pojedemo jedno jelo po pola, to je njima bilo neshvatljivo i nismo imali izbora te smo morali kupiti dva steaka i staviti ih na dva tanjura. Skužili smo da Australci doslovno rade kao programirani, imaju recimo A i B i ako ih pitaš za C dobiju „error“.
Sjeli smo u izoliranu pušačku zonu i tamo su nas čekali Tarmnya koju sam pozvao na cugu i njen dečko te dvije frendice, također Aboriđinke.
Zvjezdano nebo
Nakon dvije pive otišli smo u obližnju divljinu, na preporuku naših novih frendača, u nadi da vidimo zvjezdano nebo i pokušamo ga ufotkati.
Svega 5 minuta hoda dovelo nas je u nekakvu polu pustinju s malim grmićima i totalnu mrakaču. Ja sam inzistirao da idemo još dalje, makar je i tu već nebo bilo prekrasno no, Gabi se totalno usrala i nije se usudila dalje. I dobro, možda i bolje, jedino svjetlo bilo je s mog mobitela, a ovdje ti stvarno svašta može doletiti u mraku i doslovno te ubiti. Napravili smo par fotki i krenuli nazad prema smještaju.
Ti Koreanci
Po dolasku u smještaj shvatili smo da više nismo sami. U sobi su nas dočekala dva Koreanca. Ne znam koji je smješniji od kojeg, a isto tako i čudniji ili pričljiviji. Jedan na mobitelu, a drugi igra Zeldu na nekoj maloj konzoli. Dok se Gabi otišla tuširat, na čemu sam joj zavidio jer sam ja bio prljav ko svinja, jedva sam im objasnio da se rano ujutro dižemo na izlazak sunca. Pitanje što su oni shvatili, ali rekao je da samo budemo tiho.
Na kraju je htio ostaviti otvorena vrata od sobe preko noći na što mu je moj izraz lica dao do znanja da je ispalio glupost. Samo bi nam trebalo da nam nešto uđe u sobu po noći i ubije nas..
