Prokleti Koreanac hrkao je cijelu noć ko’ dabar! Ležao je na leđima i nije se gasio, uz to mu je virila škemba iz premale majice, a usta su mu bila širom otvorena. Ja sam se još manje naspavao jer mi je ruka pala između kreveta i ormara i nisam ju mogao podići pa sam bezuspješno pokušavao Gabi nazvati na mobitel jer je isključila internet. Tek sam ju nakon nekog vremena lupkajući po madracu uspio probuditi da mi pomogne.
Krijumčarenje
Dan smo započeli rano, u 04:30! Spavali smo svega 4 sata i umor i iscrpljenost na nama bili su očiti. Gabi nas je spremila i obukla, bez da su se ova dvojica pomaknula te je zahaltala nekog tipa vani i oni su me odnijeli iz kreveta ispred kućice, u kolica. Imali smo sreće da je netko u tom trenutku prolazio tim putem, u to doba. Vani je još bio totalni mrak pa je to sve izgledalo poprilično smiješno jer je izgledalo kao da krijumčare neko truplo. Tipu je to sve bilo poprilično fascinantno, a i smiješno! No dobro, uspjeli smo i pozavidjele bi nam i same nindže!
Izlazak sunca
Opet smo se odlučili za obrnutu varijantu da pogledamo izlazak sunca na mjestu predviđenom za zalazak sunca. Na putu do vidikovca pratio nas je prekrasan pogled na krajolik koji su obasjavale tamno crveno-narančaste boje sunca koje se tek spremalo proviriti van. Pokušao sam to snimiti, nažalost bezuspješno zahvaljujući svojim retardiranim rukama.
Na vidikovac smo došli točno na vrijeme i to opet posve sami. Sunce je bilo točno iza Uluru-a, radeći tako svakakve nijanse boja oko njega dok se on skrivao u sjeni. Trajalo je to svega par minuta dok sunce nije provirilo s lijeve strane stijene dajući tako njemu i krajoliku oko njega jedan sasvim novi „život“. Sve se tako promijenilo i iz one mističnosti prešli smo u nekakvu veličanstvenost. Serem, ne znam kako bi to bolje opisao. Bio je to apsolutni #peaceofmind
Kata Tjuta
Na putu prema Kata Tjuti ugledao sam ravnu cestu i rekao Gabi da stane sa strane da ufotkamo pogled. Dok je Gabi vadila neke stvari iz auta jedno 30tak metara ispred nas se zaustavio auto. Pomislio sam kako bi bilo fora da ovdje i ja izađem i u tom trenutku viče Gabi: “oćeš da vidim ako nam mogu pomoći izvaditi te”?
Naravno da sam rekao da može i je Gabi otišla do auta i na svom rašn inglišu pitala za pomoć. U autu ih je bilo četvero i tip (vozač) se okrenuo prema stražnjem sjedalu i rekao sinu: “Aj Mato odi ti pomoći”.
Hrvati, u Australiji, usred pustinje i mi naletimo baš na njih! Žive u Sydneyu već neko vrijeme, a inače su iz Zadra. Došli malo na izlet. Oni su otišli, mi se pofotkali, a za nazad u auto smo zaustavili neke Kineze, što je pak priča za sebe…opet!
Uluru za kraj
Na Kata Tjutu nisam baš mogao, tj. bilo bi dosta teško i nismo ništa htjeli forsati tako da smo umjesto toga odlučili još jednom prošetati do Uluru-a, ali ovaj put drugom stazom.
Parkirali smo se na mjesto gdje je ljudima dozvoljeno penjanje na planinu i sada svi hrle tamo jer je vlada odlučila da se od 26.10 zabranjuje bilo kakvo penjanje gore. Aboriđinima je ovo mjesto sveto i konačno su se za to izborili. Navodno u podnožju, gdje počinje uspon zna doći vrač i na svakog tko se odluči popeti baci kletvu.
Mjesto gdje se može penjati na Uluru. Slikano u podne kada više nema nikoga.
Tu je bio totalni kaos, hrpetina ljudi! Svi željni popeti se. Ovi koji su se popeli, silaze i bježe u jedini hlad koji ovdje postoji, jedno jedino drvo. 30-tak ljudi pod jednim drvetom. Svi u licu crveni kao rakovi, ispijaju ogromne količine vode i hvataju zrak. Neki poderani, neki krvavi…kao da smo došli u ambulantu nakon ratnog sukoba. Moraš stvarno biti lud da se penješ gore po ovoj vrućini, navodno je već 36 ljudi poginulo penjući se gore.
Zadnja šetnja
Ovaj put smo obišli malo dužu i zahtjevniju stazu. Na nekim mjestima smo naišli i na dublji pijesak pa smo se i namučili. Hlada nema tako da je jedini spas bio šešir i ogromne količine vode, zato smo nosili dvije boce od 1.5 l sa sobom, za cca. jedan sat šetnje.
Kulpi Minyamaku
Putem smo naišli i na Kulpi Minyamaku, špilju-kuhinju u kojoj su boravile žene i djeca gdje su plodove ubrane iz obližnjih grmova procesuirale udaranjem tupim kamenjem i dobiveno brašno pomiješale s vodom kako bi napravile smjesu koju su kuhale u posudama da bi dobile plosnati kruh. Muški bi donijeli meso (kuka) i s njima vršili razmjenu i „trgovali“ ili jeli skupa. I dan danas su ovdje na podu vidljive izlizane površine od lupanja tupim kamenjem o pod.
Kapi
Na kraju staze dočekale su nas litice Uluru-a. Zen mjesto! Hlad, drveće, povjetarac i zvuk lišća koje pleše na granama. Ovdje smo se zadržali neko vrijeme i prepustili se našim osjetilima.
Na liticama su jasno vidljive crne crte. One su zapravo alge nastale na putevima kojima se slijeva voda za vrijeme oluja i kiše. Bez obzira što ovo mjesto izgleda kao da kišu vidi jako rijetko, nje zapravo itekako bude. Kažu da si pravi sretnik ako doživiš kišu, zapravo postoji 1% šanse da se to dogodi, a onda se događa nešto jako rijetko, niz Uluru teku „slapovi“.
Posljednji pozdrav
Nakon šetnje vratili smo se na prvo mjesto na kojemu smo ugledali Uluru kako bi se oprostili od ovog magičnog mjesta. Izašao sam van iz auta uz pomoć neka dva tipa koji su otišli vrlo brzo nakon toga i ostavili nas posve same. To se pokazalo užasnim jer je bilo toliko vruće da je meni nakon deset minuta postalo vrlo loše.
Sklonit se nisam mogao nigdje jer hlada nije bilo, a u auto nisam mogao ući jer smo bili sami. Gabi je doslovno stopirala auto na cesti nekoj curi koja je prvo vjerojatno mislila, ova je luda, a onda kada je shvatila što govori pristala pomoći. Prebacili smo se i krenuli prema aerodromu udaljenom 15-tak minuta gdje smo ostavili auto, obavili check in i otišli naći mjesto gdje bi se ja mogao malo leći.
Nije bilo nekih opcija tako da smo to doslovno izveli nasred aerodroma na isti način kao i u Dubaiu na polasku. Naravno da su svi buljili, ali više se ne obaziremo na to. Nakon kakvih 30 minuta po nas je došla ženska „multi-praktik“ i otišli smo do aviona. Procedura ista, prebacile su me njih dvije na aisle chair pa katapult do aviona i unutra na sjedalo. Ušli smo prvi.
Ta klima…
U avionu mrzim klimu i uvijek jedva čekam da ju ugase ili smanje jer se smrznem. Ovaj put to nije bio slučaj i jedva sam čekao da me klima ohladi. Naravno, klima nije radila i bilo je prokleto vruće u avionu! Gladnom, umornom i skuhanom postajalo mi je sve lošije i lošije. Ljudi su tek počeli ulaziti! Sve penzići, spori, zbunjeni, pričaju i zastaju. Sve mi je bilo gore! Osjećao sam se kao da mi srce hoće stati, postajalo je sve ozbiljnije, toliko da sam rekao Gabi. Teško mi je bilo disati! Dala mi je soka, jedan sendvič, drugi…pa sam čak i legao na nju od muke. Doslovno sam umirao, sve dok avion nije uzletio i dok nismo mogli otkopčati pojaseve da se legnem i dođem sebi. Ta klima…ne mogu s njom, ne mogu bez nje!
