Čim smo se probudili, Dubravko i Gabi inzistirali su na tome da prvo idemo u bazen, što se nije činilo kao lošom idejom. Spontano smo otišli u bazen i moram priznati da se ni najmanje ne bi žalio kada bih ovako živio i kada bi mi ovako izgledalo svako jutro.
Trideset i tri stupnja, bazen, pjev ptica iz šume i pogled na cijeli grad i ocean, tko bi se uopće mogao žaliti na ovo?
Plan za ovaj dan bio je odlazak u Hartley’s crocodile adventure i nakon toga Dubravko je isplanirao svoju rutu dok je na nama bilo da se samo prepustimo, bez planiranja. Volio bi jednom poći na još duži put sa što više takvih dana, no vjerojatno bi i onda sve isplanirao jer sam takav.
Ujutro sam trebao pogledati raspored hranjenja životinja u Hartley’s-u no, kako smo išli u bazen, to naravno nisam napravio. Tek kad smo izašli iz bazena i kada sam se osušio i sjeo za stol uzeo sam laptop i išao pogledati raspored.
Naravno, kada sam pogledao raspored bilo je prekasno, zakasnili smo na hranjenje krokodila iz ruke sa štapom. Instantno-ljuti i nadureni Gabin pogled dao mi je do znanja da sam zajebao, što realno nisam. Kao ja sam sad kriv eto, a nagovorili me da idem u bazen, pa sad ti budi spontan.
Još je pred sam polazak Pete javio da su mu sjeli novci na račun i da trebamo pokupiti novce od njega na parkingu od jučer. Meni i dalje banka ništa nije uzela, ali ok…Spremili smo se i uputili prema Hartley’s-u.
Hartley’s Crocodile Adventure
Nakon kakvih sat vremena vožnje stigli smo u Hartley. 45 AUD po osobi platili smo svi. Dubravko i Iva su nas htjeli čekati u restoranu unutra, ali s obzirom da im nisu dali bili su prisiljeni ići s nama, što nas je veselilo. Dudo je izrazio želju vidjeti wombata, dok su Ivu zanimale kukubare.
Odmah na ulasku fotkao sam se s malim krokodilom i to je vjerojatno najkul stvar koju sam ikada držao u ruci. Ovo mi je bila jedna od najvećih želja i vjerojatno draža fotka nego s koalom.
U ograđenom kavezu mogli smo vidjeti svakakve ptice na „slobodi“. Nisu zapravo na slobodi, ali smo se mi slobodno mogli šetati pored njih bez da je to njih smetalo. Zapravo bila je jedna „banda“ smiješnih ptica koja nas je cijelo vrijeme pratila i ljutito kreštala.
S obzirom da je bilo užasno vruće, nakon kratke šetnje kroz dio s reptilima, Dubravko i Iva su otišli u restoran dok smo se Gabi i ja uputili prema mjestu gdje se ukrcava na brod. Čovjek na ulazu mi je rekao kako imam najbolje moguće mjesto na brodu skroz na početku i bez stakla.
Hranjenje krokodila
Iako smo hranjenje krokodila sa štapom iz ruke propustili, ovo nismo. Pola sata plovili smo umjetno napravljenom rijekom koja stvarno izgleda kao prava. Tu smo vidjeli mnoštvo krokodila, kako malih, tako i poprilično velikih. Na jednom djelu smo se zaustavili i vodič je na štap zavezao komad piletine i hranio krokodile. S obzirom da ja nisam imao staklo, bilo je neopisivo čuti jaki zvuk krokodilovog ugriza svega pola metra od moje glave. Moram priznati da su me krokodili stvarno impresionirali!
Croc show
Croc show je bilo nešto kao što gledate na telki i uživo je stvarno jako zanimljivo i impresivno. Vodičev okršaj 1 na 1 s ogromnim krokodilom na zabavan i sarkastičan način bilo je nešto što nam je jako drago da nismo propustili.
Šećer na kraju
Za kraj ovog malog, ali itekako zanimljivog zoološkog ostavili smo slikanje s koalom! Ni jedan put u Australiju nije potpun bez slike s ovom slatkom životinjicom. Iako jako slatka i pufasto mekana njezine kandže vas mogu itekako ozlijediti. Meni je rastrgala majicu, ali imam sreću da ne osjetim bol, li zato grimase na facama ostalih ljudi itekako prikazuju bolno iskustvo.
Port Douglas
Na putu do Port Douglasa napravili smo kratko stajanje na vidikovcu s lijepim pogledom na neku plažu kojih ima toliko da više nisam ni znao koja je koja.
Ulazak u grad ispunjen je ogromnom količinom palmi, zapravo nigdje ih nisam nikada toliko vidio. Doslovno su jedna na drugoj, velike, male, široke i uske. Šta god želiš od palmi, ovdje to možeš to pronaći.
Ovdje smo posjetili jedan od najboljih australskih resorta, Sheraton Grand Mirage Resort! Dubravko i Iva su nekoć davno ovdje odsjeli i htjeli su nam pokazati svu raskoš mjesta. Luksuzan resort, sav u zelenilu, omeđen je ogromnim bazenom s umjetnom plažom brašnasto bijeloga pijeska. Možda me najviše fasciniralo to da sve sobe u prizemlju imaju ljestve na balkonu koje vode direkt u bazen. Probudiš se i odmah u bazen pišat i umit se. Kod bazena smo sjeli popiti cugu i to naravno sok od manga. Cijene više ni sam Bog ne bi zapamtio, kamoli ja!
Four Mile Beach
Zalazak sunca dočekali smo upravo na ovoj plaži. Ništa posebno nismo vidjeli osim požara u nastajanju u daljini. Naravno, table s upozorenjima prisutne su na svakom ćošku. Ovdje se nalazilo i veliko zvono kojem nismo mogli odoljeti, a da ne pozvonimo. Dubravko je sve promatrao izdaleka snimajući nas, smatrajući nas vandalima.
Pred samim izlaskom iz resorta vidjeli smo najveće šišmiše ikada! Raspon krila bio im je valjda preko 2m. Leteći Batman-i, doslovno! Kasnije smo saznali da su to bile leteće lisice!
Na putu do Cairnsa zaustavili smo se na parkingu gdje nam je Pete vratio novce, ali bilo nam je jako drago vidjeti ga opet.
Povratak u rezidenciju i ostatak zadnje večeri proveli smo na našoj najdražoj terasi.
Bio je to naš zadnji dan ovdje i jako nam je žao što odlazimo, ali se opet veselimo daljnjem putu i još puno stvari koje nas čekaju! Dubravko i Iva su nam u pet dana ne samo bili prijatelji i domaćini, već su nam bili i kao roditelji. Mazili su nas i pazili, sve nam omogućili i bilo nam je vrhunski! Falit će nam ovo mjesto, ova kuća, Dubravko, Iva, Ivina kuhinja, ptice, gušteri, svakakvi zvukovi, pogled, sunce i toplina! Ne znam kako bi im dovoljno zahvalio što su nas ne samo primili u svoj dom, nego što su nam dali osjećaj kao da je njihov dom bio i naš na tih pet dana i neizmjerno im hvala na tome! Hvala i Dubravki što je Dubravku rekla za mene! Ovo mjesto će nam definitivno ostati urezano duboko u sjećanju i kao što sam i rekao, ja bi se ovdje istog trena preselio!
Polazak
Ujutro smo se oprostili od Dubravka i Ive i teškog srca krenuli smo prema Airlie Beachu. Čekao nas je put od skoro 9h vožnje i tako skoro svaki dan pa sve do Sydney-a i skoro pređenih 3000 km. Od trenutka kada smo otišli iz Cairnsa bili smo prepušteni sami sebi, Gabi i ja sami, na drugome kraju svijeta i ovo je vjerojatno bio najteži dio puta. Toliko toga smo već doživjeli i iskusili, a pred nama je još jako puno!
Mission Beach
Naše prvo stajanje napravili smo na ovoj lijepoj plaži kao s razglednica. Lijep krajolik pratio nas je cijelo vrijeme i putem smo vidjeli užasno veliki broj polja šećerne trske…ona su doslovno svugdje! Uz svako polje nalazi se i pruga te se kod nekih nalaze ili vlakić il vagoni radi utovara trske. Cesta je poprilično dobra i na prvoj trećini puta sve je bilo puno upozorenja i poziva na oprez radi cassowary-a, ali nismo imali sreće vidjeti jednog.
Kamioni su većinom ove američke mrcine i stvarno izgledaju impresivno, pogotovo po mraku jer izgleda kao da prema tebi ide neki transformer!
Lucinda
Drugo stajanje napravili smo u mjestu Lucinda. Lucinda je jedan polupusti grad. Vjerojatno je niknuo usred ničega jer se ovdje nalazi tvornica za preradu šećerne trske i uopće ne znam što ljudi rade ovdje osim što rade svoj posao. Nigdje nikoga! More sivo, uz oseku to izgleda još gore…spašava ga jedino to što ima palme. Ovdje se nalazi i najveći mol koji sam vidio u životu, par kilometara dug. Lokalac nam je rekao da služi kako bi dopremili trsku na kraj mola gdje ju pokupi brod jer je zaljev plitak i radi toga mol mora biti tko dugačak kako bi dospio do neke određene dubine gdje brod može doći.
Airlie Beach
Nakon 12 sati vožnje, uz stajanja, stigli smo u Airlie Beach. Mali gradić (doslovno jedna ulica) na istočnoj obali Australije.
Mrak je pao već u 18:00 tako da smo dobar dio vozili i po mraku. Ono što nas je šokiralo je užasno veliki broj mrtvih klokana uz cestu. Doslovno svakih 500 m jedan. Čak smo i mi vidjeli jednog uz cestu kako čeka proći…kažu da su dosta „glupi“ i da iskaču pred aute radi čega svi imaju zaštitu na prednjem djelu auta.
Vidjeli smo i dosta požara. Zapravo, kontroliranih požara niskog raslinja. Pored jednog takvog smo i stali i izgleda dosta zastrašujuće, kako zbog pogleda, tako i radi samog zvuka vatre! Onako, apokaliptično. Kada skure koliko su planirali, ugase ga u roku od 5 sekundi.
Stigli smo oko 22:00 pred hostel i tu se odvijala neka aukcija i natjecanje/klađenje na utrke sa žabama. Rekao sam Gabi još ujutro da javi hostelu da ćemo stići kasnije i nije me poslušala i naravno da recepcija nije radila i mislio sam da ću poluditi. Užasno su me već boljela leđa, a o dupetu da ne pričam! Pomisao na to da sada moramo tražiti novi smještaj mi se činilo kao noćna mora. Na sreću, javio se neki zaštitar, pomogao nam iz auta i dao nam je ključ.
Hostel je totalna fora! Hrpa malih kućica u mini džungli. Okolo hodaju svakakve ptice, a čuju se i mali gekoni. Soba je minimum minimuma i prvo na što nailazimo u sobi je gigantski žohar! Sasvim normalno ovdje..
Sutra nam je day off i probat ćemo se malo odmoriti i opustiti.
Day off
Probudili smo se u 09:00 i naravno nismo se naspavali! Obukli smo se i sada je misija bila naći nekoga tko će nam pomoći staviti mene iz kreveta u kolica. Ispred sobe, na ogradi, sjedio je neki dečko i Gabi ga je zamolila za pomoć.
Nakon transfera u kolica, ja sam ostao pričati vani s njim dok je Gabi spremila stvari. Dečko se zove Matias, ima 24 godine i dolazi iz Švicarske. Završio je fakultet i zaposlio se kao bankarski savjetnik te je sada imao priliku uzeti godišnji od pet tjedana i sam se uputio u Australiju, rentao auto i piči po obali kao i mi.
Pričali smo tako o svemu, plan za današnji dan nam bio je isti i dogovorili smo se da idemo skupa u grad, do plaže i nešto pojesti. Nakon plaže, sjeli smo u restoran i naručili za jesti. Gabi i ja smo uzeli Angus steak i ribu Barramundi, inače njihovu najpoznatiju slatkovodnu i morsku ribu. Vrlo specifičnog i zanimljivog okusa, na prvu bi rekao da je morska riba, ali što je duže u ustima počinje onaj „šaranski“ riječni okus.
Dok smo sjedili u restoranu počela je i prva kiša na našem putu no, čim je prestala izašlo je sunce i zapržilo je 30-tak stupnjeva. Priliku smo iskoristili za razgovor s Matiasom i da ga pitam ako bi nam kasnije mogao pomoći mene prebacit iz kreveta na stolicu radi wc-a. Pristaje bez problema. Važno je snaći se jel?
Ispričao sam naš sutrašnji plan i izlet brodom što ga je poprilično zainteresiralo. Pitao me ako ima šanse da ide s nama i tako sam nazvao Chris-a kako bi pitao ako Matias može sa nama. Sve smo vrlo brzo dogovorili tako da ćemo se družiti i sutra.
Nisam bio previše oduševljen odabranim smještajem isključivo radi wc-a jer nije bio u našoj sobi nego izvan tako da sam gol morao izaći iz sobe i odgurati se do wc-a, ali sva sreća ljudi nije bilo i prošlo je sve super.
Nakon wc-a i kupanja dogovorili smo se naći s Matiasom oko 21:00 i otići u neki birc popiti pivu. Malo smo bili strgani, ja se nisam osjećao baš najbolje i grlo me boljelo već 7 dana i znao sam da s hladnom pivom to sigurno neće proći, ali ni Gabi ni meni se nije dalo ležati u sobi, to možemo i doma.
Sjeli smo u jedan simpa birc, na terasi, gdje je tip pjevao, svirao na gitari i na digaredoo-u i atmosfera je bila poprilično friendly i vesela. Velika piva ne postoj, nego se na naručenu veliku pivu dobiva 2.5 dl i to plaćamo po 10 AUD, kakvih 45 kn. Pije se „Great Northern“, njihova domaća piva. Jedva ispijam pivu i najradije bi ostao još vani, ali mi tijelo govori da moram ići spat. Sutra se rano dižemo i idemo u novi i najveći podvig na našem putu za sada, vidikovac za Whiteheaven beach, najljepšu plažu u Australiji!
