Digli smo se u 08:30 i to spontano, bez alarma. Bio je to jedan od rijetkih dana kada smo si to mogli priuštiti. Još u sobi osjetili smo miris hrane i znali smo da nas Nataša i Alfo već čekaju spremni! Oni se inače bude oko pet ujutro, što je za nas ipak malo prerano, ukoliko nigdje ne moramo ići!
Doručak
Nataša je naravno sve već servirala na balkonu koji s devetog kata nebodera gleda ravno prema centru, baš onako, kao iz filmova. Za doručak se pobrinuo Alfo, bacon & eggs“, doručak za šampione! Gabi i Alfo prebacili su me na udobnu fotelju u kojima bi mogao sjediti satima, pogotovo u ovakvom društvu i ambijentu.
Totalno opušteno, bez žurbe i stresa, nastavili smo sjediti i družiti se nakon doručka te smo se dogovorili da će prvi dio dana oboje provesti s nama i kako ovdje ništa nisam isplanirao namjerno, odlučili smo se prepustiti njima. Iskreno, mogao sam ostati tamo na toj terasi cijeli dan i ništa mi ne bi falilo!
Žao mi je što na ovakvim mjestima, kao npr. tu ili kod Dubravka u Cairnsu, nismo ostali duže, kako bi se opustili, bili skroz spontani i imali više vremena za sve. Ali tako smo odlučili, vidjeti što više nego da smo na dva mjesta duže. To preferiramo oboje, pogotovo ja.
Mišku smo ostavili u stanu i krenuli smo prema mjestu pod imenom „Currumbin“.
Currumbin
Do Currumbina nas je Alfo provozao gradom i nije ni čudno što ovaj grad zovu australskim Miami-jem. Sve moderno, visoki neboderi, svi se hoće pokazati i na svakom kutu se nešto događa.
U Currumbinu se pružao jako lijepi pogled na panoramu cijeloga grada i tu se nalazi jedna stijena na koju se može popeti pa je pogled još ljepši. Na plaži se pored stijene navodno održavaju surferska natjecanja, ali mi te sreće nismo bili. Dok su Gabi i Nataša obavljale fotkanje, Alfo i ja smo vrijeme kratili razgovorom u autu.
Centar
Alfo nas je nakon Curumbina ostavio u centru uz dogovor da ga nazovemo kada smo gotovi kako bi došao po nas. Gabi i ja nastavili smo lutanjem po centru, a prošetali smo i šetnicom uz plažu pod nazivom „Surfer’s Paradise“.
Teškom mukom konačno smo se uspjeli naći s Matthiasom i nakon zalaska sunca sjeli u birc popiti pivu i ispričati si dojmove od zadnjih par dana. Ispalo je da je on došao na Lake McKenzie na Fraser islandu u trenutku kada smo mi odlazili s njega. Kako smo bili umorni, a ja već prilično pothlađen od konstantnog puhanja vjetra s oceana, odbili smo odlazak s njim na neki festival i nazvali Alfa da dođe po nas.
Ostatak večeri proveli smo družeći se s Natašom, Alfom i Miškom na terasi. Mišku smo zavoljeli od prvog trena kada smo ju vidjeli, a bogami i ovo dvoje šašavih ljudi.
Drugi dan: Doručak
Jutro smo, sad već klasično, proveli na terasi. Nakon doručka i druženja uputili smo se prema mjestu „The Spit“, s druge strane grada nego prethodnog dana.
The Spit je, ajmo reći, mjesto gdje ljudi dolaze šetati pse. Naravno, ovaj put je i Miška išla s nama i tu nas je dočekala gomila pasa. Ne sjećam se ako sam ikad igdje vidio više pasa na okupu nego ovdje. Tu smo vidjeli i bradatu agamu, istu vrstu guštera kao i moja Zuri Zagrebu!
Osim životinja, ovdje nas je dočekao i nenormalno jaki i hladan vjetar! Na putu do kraja mola imali smo osjećaj kao da se nalazimo na streljani usred ratne zone. Naime, kako je jako puhalo, tako je nosilo pijesak koji se tolikom brzinom zabijao u nas da smo se osjećali kao da nas je netko gađao iglicama. Kao šlag na tortu, na pijesak je došla i slana voda nošena vjetrom, taman da to sve fino zalijepi na nas.
Nismo bili ni došli do kraja mola, a ja sam već bio smrznut. Da stvar bude bolja, na pola puta sam baš fino najebo od velikog vala! Zalio mi je pola leđa!
Na kraju mola, kod svjetionika, našli smo privremeni zaklon dok se nismo ohrabrili na povratak. Do početka staze bio sam mokar i smrznut, a kolica su mi bila u totalnom kaosu!
Tu su me prebacili na klupicu kako bi mi otuširali kolica dok mi je društvo prvo pravila Miška, a onda Gabi.
Najveći shopping centar
Zaslužili smo ručak! Alfo, inače pravi gurman, odveo nas je naravno, u azijski restoran u najveći shopping centar ovdje. Unutra je sve već bilo u božićnom štihu, a dućana kao u priči…što god ti srce poželi, valjda je duplo veće od Arene u Zagrebu.
Taj restoran bio je i Alfov najdraži i tom je prigodom naručio sve živo i neživo. Nismo ni uspjeli popratiti što je sve naručio, ali mogu reći da smo se jako fino najeli! Za večeru smo kupili kozice jer je Alfo obećao Gabi raditi nešto u tom stilu.
Q1
Kako smo se s Matthiasom dogovorili u 15:00 kod Q1 tornja, najvišeg nebodera u Gold Coastu, Nataša i Alfo su nas ostavili u centru, a mi smo otišli zujati gradom, obilaziti dućane i kupovati suvenire. Ovdje stvarno ima svega, za sve. Nismo imali plan i samo smo lutali iz ulice u ulicu.
S Matthiasom smo se našli ispred tornja, kupili karte i otišli gore. 15 AUD po osobi platili smo na ulazu, bez ikakve mogućnosti popusta za mene. Do vrha nebodera, koji se nalazi na visini od 333 m, vozio nas je lift s velikim ekranom na stropu koji je prikazivao vanjski dio lifta i uspon do vrha.
Od svih tornjeva s pogledom, ovaj nam se definitivno sviđao najviše. Pogled na kilometarsku plažu koju s jedne strane paralelno prati ocean, a s druge neboderi, teško je nadmašiti. Kako se gore baš i nije imalo što za raditi odlučili smo se vratiti na plažu i popiti cugu s Matthiasom dok nije bilo vrijeme za pokret.
Zalazak sunca
Alfo nas je pokupio na dogovorenoj lokaciji i uputili smo se do plaže koja se nalazi u blizini našeg nebodera gdje su nas Nataša i Miška čekale. Miška je inače australski terijer i na prvu možda djeluje kao neki lijeni pas…ali kada ju pustiš u prirodu to postaje totalno drugi pas. Vesela, blesava, razigrana i puna energije! Skače, trči i luduje cijelo vrijeme i doslovno ne staje!
Put do plaže bio je teži od očekivanog. Duboki, suhi pijesak i kolica jednostavno ne idu zajedno. Trio fantasticus nije odustao i nosili me do plaže, uz pokoje smijanje, padanje i kreveljenje, ali uspijeli su!. Ideja je bila sljedeća: slikati mene na plaži, uz rub mora, do kuda dolaze valovi, radi refleksije!
Spontano kupanje
Stavili su me tako na željeno mjesto i fotkali dok sam ja promatrao dolazeće valove. Prvi val ništa…drugi…ništa…a onda je odjednom došao veći val i jedino što sam stigao napraviti je podiči glas. U tom trenutku bio sam već do koljena u moru! Iako mi to baš i nije bilo pametno za kolica, priznajem da sam se jako dobro zabavio, uživao i da mi nije nimalo žao. Takav život i treba biti!
„Odlazak s plaže“
Gabi i Nataša vukle su me za ručkice dok je Alfo gurao kolica od naprijed. Kako je u jednom trenu Alfo pao i kako ga cure nisu vidjele, nastavile su vući mene skupa s Alfom po pijesku. Umirujući od smijeha nastavili smo prema izlazu, a tip kao iz reklame, nalik Chris Isaaku, pomogao nam je pred kraj.
Operacija „Zgrij Slavena“
Jedino na što sam mislio nakon što smo konačno došli na asfalt, bila je toplina! Kako ni nakon čišćenja mene nije imalo smisla da takav sjedam u auto, Nataša, Miška, Gabi i ja odlučili smo pješke do stana, a Alfo je otišao autom.
Na putu do stana pozdravili smo ogromno zalazeće sunce i u tom trenutku u Natašinoj i mojoj glavi razvila se odlična ideja!
Nataša: Mogao bi sad u saunu, zgrijati se…
Ja: Kaj fakat? Mogu? Nije bed? Ja sam za!
Pred neboderom sreli smo Sammy, njihovu kćer, a tu je već bio i Alfo. Prvo sam ušao u parnu saunu! Sve super, vruće za poludit, raj! U 3 minute sam bio još mokriji nego što sam bio prije saune i znao sam da će mi biti još gore kada izađem van!
U drugoj sauni, onoj suhoj i drvenoj, dobio sam on što sam htio! 55 stupnjeva i najbrže grijanje u životu! Pa ja ovo čudo moram imati doma, rekao sam svima! Uživao sam deset minuta kao nikad i teškog srca pristao sam na izlaz.
Večera
U stanu su me skinuli do gaća i smjestili u onu ugodnu fotelju, zabundali me i dali mi Mišku. Nataša je oprala moje tenisice, Alfo kolica, a Gabi nam je za to vrijeme spakirala stvari. Alfo je za kraj spremio kozice koje su bile šlag na tortu odlično provedenog dana!
Treći dan: Izlazak sunca
Ovo je bio jedan od onih dana kada mi je žao što ne mogu micati nogama kako bi opizdio jutarnji alarm. Probudio nas je u 04:00 i ja doslovno nisam znao na sebe. Ovo smo htjeli, tako da sam se nekako jedva dobio i krenuli smo prema plaži.
Vani je još uvijek bila totalna mrakača i pješke nam je trebalo kakvih 15 minuta do plaže. Grad je još cijeli spavao, kao i ja, i nigdje nije bilo žive duše. Jedini znak života dopirao je iz daljine, kreštanje jako velikog broja papiga. Zvučalo je kao da ih je bilo na tisuće!
Do plaže smo se opet nasmijali jer je nošenje bilo čisti cirkus. S ovim ljudima nikad dosadno! Ovaj put bio sam pametniji pa sam obukao kratke hlače što je opet značilo smrzavanje i koliko god je bilo lijepo i zen-asto, jedino na što sam mislio bio je topli krevet!
Kako je sunce izašlo, tako je živnuo grad, a bome i plaža! Došli su šetači, trkači, čistači, ljudi s psima i svima je plaža bila prva destinacija. Valjda malo mira prije posla i svakodnevnice. Nakon slikanja, otišli smo prema neboderu i putem smo u stali pojesti doručak. Alfo je opet bio inspiriran pa je imao ideju što da doručkujemo. Mene nije apsolutno ništa zanimalo osim kreveta i topline, ali neka su i oni uživali, barem malo.
Po dolasku u smještaj otišao sam na brzinsko grijanje u saunu i onda sam u stanu malo legao da odmorim dok Gabi nije pospremila stvari. Čak sam i uspio odspavati kakvih sat vremena i malo sam se dobio. Još malo terase i druženja na terasi i pozdravili smo se s Natašom i Alfom te odlazimo dalje, na našu sljedeću destinaciju, u Nimbin i Byron Bay!
Nataša i Alfo
Od ovoga svega, smještaja, ovih ljudi i ova tri dana nisam ništa očekivao, a otišli smo puni dojmova i kao da smo se rastali od nekoga jako bliskoga. Teško nam je bilo i užasno žao što smo otišli od njih, nemam riječi kako bi opisao to, kakvi su ljudi Nataša i Alfo, a i njihova djeca i pesek Miška te kako su nas ugostili, omogućili nam apsolutno sve i pomogli nam. Osjećali smo se kao kod kuće i apsolutno smo oduševljeni. Kada bi svi ljudi na svijetu bili ovakvi, svijet bi bio posve drugačije i bolje mjesto. Ovi ljudi su jednostavno dobri, puni pozitive, veseli, dragi i jako jako kul, s čime se njihovi klinci možda ne bi složili, ali tko ikad od nas misli za svoje starce da su kul? Žao mi je da ne žive bliže da se češće možemo družiti.
Point Danger
Na putu do Byron Baya stali smo u „Point Danger“ mjesto gdje se nalazi spomenik Jamesu Cooku i njegovom otkrivanju istočne obale Australije brodom „Endeavour“. Ovdje se i sastaju dvije australske države, Queensland i NSW (New South Wales) što je za nas značilo da pomičemo sat za jedan sat unaprijed odnosno gubimo jedan sat.
Napravili smo malu pauzu kako bi pojeli i okinuli koju fotku te se uputili dalje prema Nimbinu.
Put do Nimbina
Uz cestu prolazili smo table s duginim bojama, natpise tipa „smile“, „don’t worry“ itd. i sve je ukazivalo na to da se nalazimo pred Nimbinom, inače samoproglašenim „weed capital of Australia“. Imao sam jako velika očekivanja od ovog malog gradića i svašta sam čuo i čitao i činilo mi se kao da ću biti u „bajci“ za vrijeme boravka ovdje. Ispalo je kako je ispalo i nažalost imali smo svega par sati ovdje, do odlaska prema Byron Bayu.
Kako smo se od Noose vozili s puknutom šajbom konačno smo stupili u kontakt s našim rent-a-carom i rekli su nam kako bi se trebali vratiti nazad u Gold Coast kako bi promijenili auto. Kako nam to nije ni malo pasalo i s obzirom da nam se dva dana nisu javili, odlučili smo autom otići skroz do Sydney-a i riskirati.
Nimbin
Malo, slatko mjesto koje doslovno čine dvije manje ulice, prepuno je duginih boja, šarenila, hipija i sve je u tom nekom opuštenom điru. Ovdje se inače svake godine održava „MardiGrass festival“ (guglajte i sve će vam biti jasno), a davne 1973. Nimbin je bio domaćin Aquarius festivalu i od tada je postao poznat.
Šetnjom kroz grad vidjeli smo „Hemp Embassy“ info centar, Hemp bar, Sativa stadion gdje se održavaju „Hemp olympics“ (bacanje bonga u dalj), svakakve dućančiće, trgovinice i barove.
Dućani su prepuni hrpetine robe i sve je puno svih mogućih boja te se za svaki dućan doslovno može reći da je kao da si ušao u „sve po 12 kuna“. Puno svega, a opet ničega! S jednim od vlasnika, nalik Gandalfu iz Gospodara prstenova, popričao sam dok si je Gabi birala haljinu. Rekao mi je da ovdje više nije kao što je nekada bilo. Nekada je u cijelom selu bio samo jedan policajac, a u zadnje vrijeme, kako selo raste, ima ih sve više i više i sve su stroži i rigorozniji. Trava se još uvijek može kupiti na svakome koraku, ali s obzirom na ilegalnost i policiju sve je puno diskretnije i odvija se „ispod stola“.
Kako smo sve obišli relativno brzo, zaključili smo da više nema smisla ostajati u Nimbinu i krenuli smo prema Byron Bayu.
Byron Bay
Nakon kakvih pola sata vožnje došli smo u Byron Bay, možda i najpoznatije surfersko mjesto u Australiji, ako ne i na svijetu. Putem sam se javio Helen, curi koja je s nama bila na Fraser Islandu, i dogovorili smo se popiti cugu kasnije. Helen je inače Francuskinja koja živi u Byron Bayu već dvije godine i bavi se modnim dizajnom.
Parkirali smo se uz plažu i otišli prošetati mjestom. Mali slatki gradić, sve je opušteno, puno mladih, puno backpackera, dućana, birceva i restorana. Mjesto baš stvoreno za odmor i opuštanje. Rekao bih da je slična vibra kao u Nimbinu samo je razlika ta da su u Nimbinu stariji „originalni“ hipiji (dok nije festival), a u Byron Bayu je sve puno modernih, mladih i „kul“ ljudi koji slično briju. Plaža, sunce, cuga, surferi i malo travice…zvuči savršeno zar ne?
Jesse
Na putu do plaže, uz sam rub plaže na povišenoj stazici, zaustavio nas je Jesse, tip duge plave kose, nebeske boje očiju i preplanulog tijela, ono autentični australski surfer. Da sam ga išao zamišljati ne bi ga ovako dobro zamislio. Odmah nas je zagrlio, sve je kul, kao koliko ostajete, gdje putujete itd. Rekao je da ima mali poklon za nas i oko ruke nam je stavio narukvice uz objašnjavanje kako to on i brat rade i da na svim putovanjima sakupljaju kamenčiće koje bruse i od toga rade narukvice. Za svaki kamenčić zna od kud je i što predstavlja.
Jesse je rođeni Australac i rodio se te živi doslovno na cesti. Roditelji mu cijeli život putuju s kamperom/kamp kućicom i žive nomadskim stilom života pa je tako i on naslijedio tu strast od njih. Putuje cijeli život i praktički nema „dom“. Ima zapravo, njegov dom je cesta, ali nema mjesto koje zove svojim domom, da se zavuče u svoj krevet, u svoja četiri zida i svoj mir.
Inače naravno surfa, tu i tamo odrade neku fizikaliju da zarade pare i prodaju te narukvice. Proputovao je skoro sve, cijelu Europu prošao je na biciklu, a vozio se i kroz Hrvatsku, kroz Istru. Nevjerojatno je koliko ljudi, ovdje u Australiji, brije na takav stil života. Neki putuju ovako kao on cijeli život, a dosta ih nakon mirovine proda sve, kupe kamper i putuju ostatak života.
Druženje
Iza stolića s narukvicama odvijao se pravi mali festival od desetak ljudi koji su sjedili na podu u krug. Plesalo se, pjevalo, svirao se didgredoo i naravno, joint se vrtio u krug. Bila je to njegova ekipa kod koje nas je pozvao na druženje. Sjeli smo s njima te razdijelili pive namijenjene Helen s obzirom da ništa drugo nismo imali za ponuditi. Bila su tu i dva starija hipija koja su me izgnjavili do te mjere da me je Jesse morao spasiti.
Jedan me ugnjavio sa svojim debelim prstom nastradalim od radijacije kod nuklearke u Japanu , nekim posebnim drvetom i pecanjem. Drugog tipa, imenom „G“ , zanimalo je sve o meni i kako sam nastradao. Iako drugi simpatičniji od prvog, sav okićen, G je isto tako skitnica i hipi te luta okolo.
Raj za Surfere
Gabi je iskoristila moje maltretiranje i otišla je do plaže pofotkati surfere. Nismo imali sreće jer velikih valova nije bilo tako da su u moru bili sami početnici.
Pozdravili smo se od hipija, ekipe i Jesse-a i otišli na drugu plažu kod Helen i njenog društva. Na velikoj livadi ispred plaže sjedila je hrpetina ljudi u malim grupicama. Svi su došli na druženje i zalazak sunca dok se u sredini održavao mini koncert s jednim tipom na gitari.
Helen nam je pričala o životu u Byron Bayu i radnoj vizi, a tu je i njezin dečko kojeg je upoznala nedavno, Nizozemac koji se isto ovdje preselio. Helen je modna dizajnerica, kako sam i ranije napisao, a on vodi jedan hostel u blizini. Postalo je poprilično hladnjikavo i svi smo otišli doma, uz dogovor da sutra idemo na svjetionik na izlazak sunca.
Kakica
U našem kampu zamolili smo tipa za pomoć kod izlaska iz auta i kako se činio ok, pitao sam ga odmah ako bi mu bilo ok pomoći nam opet kroz sat vremena za kupanje. Iskoristili smo malo vremena što smo imali za kratku šetnju kampom te išli pogledati veliko okićeno drvo u blizini naše kućice. Tip nam je za sat vremena najnormalnije pomogao i kada smo sve obavili otišli smo spavati.
Izlazak
Prvi put na ovome putu dogodilo se da nismo nikoga uspjeli pronaći kako bi nam pomogao staviti me u kolica. Nije ni čudno, bilo je 04:00 ujutro! Pomogli su nam Helen i njen dečko koju su taman bili u prolazu tako da smo se na kraju svi uputili prema vidikovcu.
Na parkingu nas je dočekala zatvorena ograda tako da smo otišli na drugo brdo na Helenin prijedlog. Stigli smo točno na vrijeme, ali nažalost, izlazak sunca radi gustih oblaka nismo dobili.
Nakon što smo pozdravili Helen i njenog dečka vratili smo se na mjesto gdje smo upoznali Jesse-a i uzeli kratki predah kako bi nešto pojeli i kako bi se javio Anđelki i Lauri, našim kontaktima u Sydneyu.
Plan
Još prije puta u Australiju javila mi se Anđelka i ponudila mi je smještaj u hotelu u kojem radi, besplatno. Dogovorili smo dva noćenja, ali nam je još visio u zraku ovaj dan jer nismo znali da li ćemo biti sposobni odguliti ovu rutu Byron Bay – Sydney u jednom danu. Imali smo opciju spavati na pola puta ili ići u komadu, ipak je to put od minimalno devet sati!
Gabi je odlučila odvoziti sve u komadu da u Sydneyu ipak imamo dan više. Poslao sam poruku Anđelki da ju pitam ako ima šanse da dođemo dan prije, makar platili no, nažalost, sve je bilo puno tako da je plan ostao isti.
Usput sam poslao poruku i Lauri, curi koja se nedavno preselila u Sydney i s kojom sam se dogovorio da će nas malo provesti gradom. Nisam uopće imao namjeru pitati za smještaj ili slično i na njezin upit gdje spavamo danas odgovorio sam joj da nemam pojma, da ćemo nešto pronaći. Laura mi je napisala da će joj biti drago ako dođemo spavati kod nje jer se baš nedavno preselila i ima mjesta za nas. Može! Bolje nije moglo ispasti, i spontano. Rijetko što na mojim putovanjima bude spontano tako da me ovakve situacije i trenuci baš vesele.
Slijedila je cjelodnevna vožnja do Sydney!
