Home Europa Što južnije to sretnije – 12. Dio (Vis, plaža Stončica i Goulash festival)

Što južnije to sretnije – 12. Dio (Vis, plaža Stončica i Goulash festival)

by Slaven Škrobot
422 pregleda

Što još raditi i vidjeti na otoku gdje si većinu toga vidio osim valjda dvadeset lijepih plaža i hrpetinu odličnih konoba i restorana? Pa ideš na plažu i nakon toga jest!

Nažalost, iako na Visu ima jako puno lijepih plaža, rijetko koja je dostupna. Pogotovo s kolicima! Kako se na mom popisu nalazilo brdo preporučenih plaža, skoro pa ni jedna me nije toliko oduševila da bih se radi toga morali probijati po kamenjaru na preko trideset stupnjeva. Nisam osjećao potrebu za time, nisam htio ništa forsirati i nikako nisam htio da nam se ponovi Odisejeva špilja radi nečega što mi nije nešto posebno.

Na temelju toga bilo je vrlo lako eliminirati gotovo pola plaža s mog popisa, neke ćemo ionako sljedećih dana posjetiti s brodom. Nazvao sam Juru, koji nam se prethodnog dana radi posla nije mogao pridružiti i pala je odluka da nekamo idemo, ali kuda, ni sami nismo znali.

Dolaskom Jure saznali smo da na otoku počinje i Goulash festival tj. nešto skromnija verzija festivala pod imenom „Goulash, ali bez mesa“. Goulash festival je glazbeni festival koji se već godinama tradicionalno održava u blizini Komiže, na plaži „Kamenice“.  Iako sam ranije ove godine pričao s prijateljicom o odlasku na Vis, na ovaj festival, baš me nekako razveselilo da smo baš ovako spontano pogodili termin festivala i da se ipak održava. Na koncertu ili na nekom festivalu, nisam bio mjesecima!

Krenuli smo tako spontano, zapravo ne znajući gdje idemo. Nije ni bilo previše bitno. Sunce, cvrčci, otvoreni prozori, muzika, društvo, a i sama vožnja po otoku nije nešto na što bih se čovjek žalio. Na vidikovcu, s kojeg se pružao pogled na cijeli grad Vis, Jura nam je rekao kako je nabavio ključ od vratiju koje otvaraju put do plaže „Stončica“.  Time nam nije ostavio puno izbora nego da se uputimo upravo tamo. Ta je plaža ionako kotirala visoko na mojoj ljestvici plaža koje želim vidjeti.

Jesmo li mi uopće na Visu?

Često sam na Visu imao osjećaj da se nalazim negdje drugdje, kao da nisam na otoku i gotovo ni jedan otok me nije toliko privukao svojom untrašnjošću kao Vis. Jednostavno je nekako drukčije i do sada to još nigdje nisam doživio. Viška unutrašnjost nudi jako puno toga i možda nekako najviše od svih otoka na kojima sam bio i kojih se sjećam. Na svim otocima većina sadržaja je koncentrirana uz more, na obali, dok je na Visu to nekako proporcionalno raspoređeno, po cijelom otoku. Usudio bih se reći da je više toga u unutrašnjosti nego uz samu obalu.

Nakon što nam je Jura otključao vrata, spustili smo se do velike travnate livade na čijem se kraju nalazi kuća. U tom trenutku, opet me obuzeo taj osjećaj. Kao da smo došli na neko posve drugo mjesto, kao da smo u nekakvom gorju u Austriji. Uopće nisam  imao dojam da se iza kuće nalaze plaža i palme.

Stončica

Kroz gustu i debelu travu došli smo do ulaza u dvorište konobe Stočnica. Tu nas je, osim neurotično lajavog psa, dočekao i, na moju pretpostavku, gazda konobe. Moguće da je bio i kuhar, nije ni bitno. U tom trenutku jedino mi je bio bitan gotovo savršen odrezak kojega je držao u rukama. Da nas odmah po dolasku, nije pustio na plažu, vjerojatno bih ga upitao za taj odrezak i oteo ga nekom turistu. Ovako, samo nam je bilo drago riješiti se lajavca što prije.

Znate ono kada vidite nešto na fotki i u potpunosti vas očara, ali kada to konačno vidite uživo, ostanete razočarani? Može se reći da se meni to na neki način dogodilo sa Stončicom.

Od one, gotovo pa savršene fotke i idealne slike u mojoj glavi dočekala me totalna suprotnost. Miks nekakvog polu nestalog pijeska i pobacanog kamenja djelovalo mi je kao da je nekoć ova plaža bila banka koju su nizom godina razbojnici pljačkali. U uvali nisam dobio očekivani tirkiz, možda je to samo bilo radi loše pogođenog vremena i sunca pa su me, od totalnog razočaranja spasile samo lijepe palme na plaži.

Nije nas se dojmila plaža pa se tako nismo ni previše zadržali iako me užasno privlačio onaj odrezak. Da, definitivno smo trebali ići nešto pojesti. Na tu temu Jura je rekao kako ima prijateljicu koja radi u konobi „Gušti Poja“ i da možemo tamo ići jesti. Super, konoba s popisa! Idemo! Jura je okrenuo broj, obavijestio prijateljicu da dolazimo nešto „pojist“ i krenuli smo prema konobi.

Gušti Poja

U Podšpilju, odmah nakon skretanja za Žena Glavu, pored nekadašnje škole, smjestila se ova mala konobica. Iako mala zgrada koju konoba dijeli s kulturno prosvjetnim domom „Podšpilje“  na prvu i nije nešto, vjerojatno je postojao razlog svih tih brojnih preporuka. Dojma sam bio kao da je netko na malu terasu izvukao stolove i stolice, tek tako, reda radi, no, nisam se dao zavarati.

Odmah po dolasku, na stolu nas je dočekala simpatična poruka sa srčekom na kraju i napomenom kako stol glasi na nas. Iako je to bilo skroz nepotrebno jer smo bili jedini gosti u tome trenutku, svakako je bio mali i lijepi znak pažnje. Opuštena atmosfera, mir, simpatično osoblje i pesonja raspoložen jedino za draganje, bili su i više nego dovoljni da onaj prvotni doživljaj potpuno padne u zaborav.

Žarko i Jura za jelo su odabrali patekenjac dok sam se ja odlučio za gulaš od dimljene hobotnice! Za piće? Crno vino naravno, Biševski plavac.

Kamenice – Gulash festival

Nakon ukusnog ručka, krenuli smo prema plaži Kamenice na kojem je krenuo Goulash festival. Osim festivala, zanimao nas je i zalazak sunca koji se svakako preporučuje pogledati upravo s te plaže. Nije moglo bolje nego spojiti to dvoje.

Iako je festival bio u puno skromnijem izdanju nego prije, baš mi je nekako i takva verzija trebala, bez neke gužve. Htio sam biti na plaži, uživati u zalasku sunca, družiti se i piti pivu. Upravo to sam i dobio i nakon nevjerojatnog zalaska, u noć nas je odvela glazba. Bilo je lijepo biti na festivalu po prvi put nakon više od pola godine!

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više