Obilazak otoka Visa brodom svakako je bio u mom planu na ovome putu, no, taj sam izlet brodom planirao iskoristiti za nešto drugo. Kako je to nešto, radi vremenskih neprilika propalo u zadnji tren, vratili smo se na prvotni plan obilaska Visa. To „nešto veće“ pričekat će do sljedeće godine, kada ćete saznati što je to bilo.
Prije samog puta na Vis pronašao sam već neke agencije i brodove koji vode na ture, a neke sam dobio i na preporuku. Iskreno, ni jedna tura nije me pogodila „u sridu“ i za koju bih rekao „to je to“ i da idem s njima. Nakon malo pretraživanja, pronašao sam potencijalna dva broda, no, oba su propala, jedan radi kvara, a drugi radi kapetanovog odlaska na svadbu. Kapetan tog drugog broda, Petar, preporučio mi je Zlatka tzv. „Forte-a“. Dao mi je njegov broj i rekao kako Forte ima dovoljno veliki gliser na kojeg stanem s kolicima.
Ubrzo se uspostavilo da Fortea znaju Marko i Jura te na njihove pozitivne riječi nije ostalo puno izbora. Uvjerio sam se u to kada sam Fortea i sam nazvao. Čovjek susretljiv, razuman, voljan, samopouzdan i željan pomoći! Kada sa druge strane osjetim samopouzdanje i volju, to je to! Nije nam puno trebalo i dogovorili smo obilazak Visa, Biševa i, obzirom na to da mi je priželjkivano propalo, dodali na to još Svetac i Brusnik. Uz to sve, „svrbio“ me i otok Jabuka koji već dugo hoću vidjeti vlastitim očima, ali jednostavno, vrijeme to nije dozvoljavalo ma koliko god mi svi to željeli!
Otoke Svetac i Brusnik odabrao sam radi njihove izoliranosti, nepristupačnosti i unikatnosti. Uz to, Svetac, iako mali otok, nevjerojatno je bogate i zanimljive povijesti dok je otok Brusnik jedan od dva vulkanska otoka na Jadranu. Osim toga, kad je 30-tih godina prošlog stoljeća Tin Ujević posjetio Svetac, rekao je: „Dovde i nema dalje!“ Meni sasvim dovoljno da se otisnem na put do tamo!
Ekipa
Kako nas je za ono „nešto veće“ trebalo biti veći broj, za ovaj izlet moralo nas je nekoliko otpasti tako da smo tim sveli na Žarka, Juru, Marka, mene i naravno, vodiča i kapetana broda, Forte-a. Iako nisam vjerovao da će se Jura pojaviti s obzirom da smo ga prethodnu noć ostavili na festivalu, došao je točno u 09:00 na naša vrata, doduše, u nešto lošijem fizičkom stanju nego u kojem smo ga sinoć ostavili.
Nakon jutarnjeg šopinga tj. kupnji piva, na rivi nas je sa svojim impozantnim gumenjakom dočekao Forte. Naravno da je i Forte imao pive, a ubrzo je došao i Marko i to sa pivama! Nakon što smo ustanovili da nam mozgovi funkcioniraju isto i uz par pošalica na Jurino fizičko stanje, dečki su me prebacili u gumenjak te smo se otisnuli prema pučini!
More i ja, prijatelja dva
Na moru sam od kad sam se rodio. Obožavam more, sve vezano uz njega i ono što sa sobom nosi i donosi! Iako se trenutno nalazim u svom toplom domu dok vani vlada zima, pišući ovaj tekst, kao da sam opet tamo. Na moru i na suncu, ploveći prema pučini i našem prvom odredištu, otoku Svetcu. Uvijek sam govorio da mi je dovoljno da sam na moru u nekom čamcu i ne treba mi ništa drugo, mogao bih tako danima! Ovakve stvari čine me nevjerojatno sretnim, ispunjenim i slobodnim.
Prije koju godinu,majčin mi je prijatelj rekao da ga pjesma od Daleke Obale – Sušac Blues podsjeća na mene. Ne bih sada drobio tu neke gluposti, ali toga sam se dana osjećao upravo tako!
Ludo more
Izlaskom iz Viškog zaklona, osjetili smo ono na što su nas, uz Zlatka, mnogi upozoravali. Iako se u Visu vrijeme činilo idealnim pa i više od toga, na otvorenom moru to nije bio slučaj. Bez obzira na to što je more bilo mirno za pojam mirnog mora na otvorenom moru, kada si u kolicima na brzom gliseru na valovima, pleše se tango! Dečki su me nekako uspjeli učvrstiti konopom i bokobranima kako ne bih lupao kolicima o brod. Bez obzira na to, cijelim sam se putem trebao čvrsto držati za kolica kako ne bih odletio.
Otići do Sveca nije samo tako, uvjeti moraju biti idealni i sve se to treba poklopiti. Na Svecu sigurnog zaklona nema pa po lošem vremenu nije preporučljivo tamo ploviti. U akvatoriju Sveca svi su vjetrovi vrlo neugodni, posebno jugo. Kada poslijepodnevni maestral okrene na buru, ona vrti oko otoka čitave noći, pa nigdje nema zavjetrine. Južni vjetrovi razvijaju velike valove koji, odbijeni od strmih obala otoka, stvaraju rebatajicu i teške uvjete za plovidbu. Zavjetrina je tada samo pod strmim zapadnim liticama otoka, a rtove Svetca je, zbog juga, izuzetno teško proći. Ribari kažu kako su vjetrovi na Svecu takve snage da čak i stine letu.
Otok Svetac
Otok Svetac smjestio se 13.5 nautičkih milja zapadno od Komiže i jedna je od rijetkih preostalih netaknutih oaza Jadrana. Ovaj pučinski otok, smješten u Viškom arhipelagu površine svega 4 kvadratna kilometra, mjesto je gdje je još uvijek jedino Majka Priroda zaslužna za njegovu ljepotu, divljinu i izolaciju.
Svetac je strm i, za svoju površinu, iznimno visok otok. Najviši vrh, Kosa, nalazi se na 316 m. Ploveći prema njemu, tamne konture otoka djelovale su nekako nestvarno, kao da se radi o fatamorgani na jutarnjoj izmaglici. Iako izdaleka nalik vulkanu, Svetac, za razliku od Brusnika i Jabuke, nije vulkanskog podrijetla.
Teutin grad
Ovaj sam otok odabrao između ostaloga, radi posebno zanimljivih priča, legendi i događanja iz prošlosti. Prišavši mu sa istočne strane, na vrhu otoka uočili smo ruševine nekadašnje Ilirske gradine pod nazivom „Krajicino“. Zlatko nam je ispričao da je tu navodno, vilinski lijepa ilirska kraljica Teuta koja je bila mudrija od zmije i hrabrija od lava, podigla svoju utvrdu i u njoj provela svoje posljednje dane.
Kako se Svetac nalazio na sjecištu pomorskih puteva, Teuta je svojim podanicima dozvoljavala gusarenje zbog čega je često dolazila u sukob s Grcima i Rimljanima jer upravo njihove lađe bile su najčešća meta ilirskih pljačkaša. Iz svoje utvrde pratila bi brodove koji su prolazili blizu Svetca te bi svojim brzim brodicama na jedra presretala iste. Sav plijen i posadu dovelo bi se na Svetac gdje bi dio posade bio ubijen, a dio odveden kao roblje. Tako legenda o njenom boravku na Svetcu kaže kako su mornari s neprijateljskih brodova kojima bi poštedila život bili snažni, krupni mladići, koje je potom odvodila u krevet. Svoje ljubavnike bi, nakon zajedno provedene noći, dala ubiti. Dokaz te tvrdnje su otkriveni grobovi na otoku u kojima su pronađeni kosturi natprirodne veličine. Radi pokušaja osvajaja Visa, Teutu su porazli ujedinjeni Grci i Rimljani te se ona, primorana gledati kako oni pljačkaju njeno kraljevstvo, ubila bacivši se sa vrha utvrde. Iza nje je ostalo, pretpostavlja se na otoku, zauvijek zakopano i nepronađeno zlato.
Elenoarin sokol
Otkrivajući sjevernu stranu otoka, u daljini smo ugledali hrid Kamik koji nalikuje na malog brata otoka Jabuke, barem sam ga ja tako doživio iz naše perspektive. Sjeverna strana otoka potpuno je drukčija od zapadne pa su nas tu dočekale velike, visoke i okomite stijene nalik nečemu prahistorijskom. Jednostavno djeluju nekako nestvarno i golemo, kao da se uopće nismo nalazili tamo.
Vrhovi stijena i litica prekriveni su gustom mediteranskom vegetacijom i dom su endemskoj vrsti ptica, Eleonorinom sokolu i najvećoj europskoj sovi, sovuljagi. Mladi sokolovi sredinom rujna napuštaju gnijezda te kreću na daleki put do Madagaskara gdje provode zimu. Na otok se vraćaju sredinom travnja i gnijezde u istim gnijezdima iz kojih su odletjeli. Unatoč nepovoljnim uvjetima, na otoku ima i zmija, no sve su neotrovne.
Zlatko nam je ispričao kako je 1760. godine na otoku uspostavljena mala tvornica smole. Dovedeni su sakupljači smole iz Italije, sa apeninskog poluotoka Gargano. Sirova borova smola bila je u to doba važan materijal za talijansku brodogradnju. Neracionalnim krčenjem i iskorištavanjem borove šume tijekom nekoliko godina, šuma u nižim dijelovima otoka je potpuno uništena te je u konačnici propala i tvornica smole.
Kuzmina špilja
Osim pogleda na impresivne litice, naišli smo i na neke od špilja koje ovaj otok skriva. Nekada je u ovom akvatoriju obitavala i sredozemna medvjedica.Taj morski sisavac zauvijek je napustio ovo područje, nemilosrdno proganjan i ubijan od ribara. Jedna od špilja, poznatija kao Kuzmina špilja, poznata je po tome što su se u nju skrili Kuzma i njegovi kolege ribari nakon što ih je jugo zateklo na južnoj strani otoka. Nakon bijega u špilju, vrijeme je okrenulo na tramontanu i svi su ribari poginuli. Biti tamo, na ulazu te špilje i slušati sve te priče bilo je nestvarno.
Naselje sveti Andrija
Ubrzo, nakon Kuzmine špilje, stigli smo do uvale Povlov bok gdje se nalazi malena lučica. Danas je zaštićena masivnim visokim betonskim lukobranom. Zid je izgrađen kao zaštitni bedem od valova koje jugo razvija u ovom dijelu otoka.
Iznad lučice, pružio nam se pogled na par kuća i najveće naselje na otoku, Sveti Andrija. Nekada najizoliraniji hrvatski naseljeni otok, danas je nenaseljen tj. nema stalnih stanovnika. Otok je bio naseljen još u pretpovijesti. Pretpostavlja se da su ljudi stanovali na njemu i u starogrčkom dobu, a nalazi osebujnih starovjekovnih sidara svjedoče o naseljenosti u starorimskom vremenu. Na otoku su boravili i benediktinci koji su ovdje izgradili svoj samostan i kapelicu (na južnom otočnom vrhu), a na otoku su boravili do kraja 15. ili početka 16. stoljeća. Od benediktinskog samostana danas je ostala samo crkva sv. Andrije.
Obitelj Zanchi
Otok Svetac je bio, i do današnjih dana ostao, privatno vlasništvo obitelji Zanchi. Nekada je u malom naselju živjelo šezdesetak stanovnika, takozvanih Svecora. Bavili su se ribolovom, vinogradarstvom, te sječom i prodajom drva. Posljednji stalni stanovnik otoka bila je Antonija Zanchi, koja je umrla u siječnju 2001. godine. Danas su stare kamene kuće na otoku puste veći dio godine, a ožive tek u kasno proljeće. Tijekom ljetnih mjeseci, kada se na otoku okupe potomci loze Zanchijevih, otok živi negdašnjim životom. Na Svetcu je živo i u jesen, kada se bere grožđe i radi vrhunsko crno vino.
Vražji otok
Zlatko nam je ispričao kako je otok bio u vlasništvu crkve sve do propasti tvornice smole nakon koje otok pada u ruke obitelji Zanchi. Iako je otok bio u vlasnštvu nekoga drugog, crkva je zadržala prava eksploatacije otočnih resursa. Osim toga, crkva je na otoku imala stada ovaca koja su čuvali „pastiri“ nečiste prošlosti. S obzirom na to da su se tog posla prihvaćali problematični ljudi, bivši kažnjenici i sl. po naputku su se morali držati podalje od obitelji novog vlasnika.
1815. godine, kada se brod engleske flote razbio na hridi Galijula pored Palagruže, posada broda uspjela se ukrcati na brod za spašavanje i doći do Sveca. Posada je isplivala n pustom dijelu otoka, gdje su živjeli “pastiri” s ovcama. Sumnjajući da se u kapetanovu pojasu nalazi zlato “pastiri” su posadu prihvatili i nahranili, a kada su umorni zaspali, opljačkali su ih i poubijali. Nesretnim su ljudima navodno čupani zlatni zubi i trgane naušnice iz ušiju.
Jedan član posade uspio je te noći pobjeći te se sakriti na drugoj strani otoka. Tamo su ga prihvatili i sakrili Zanchijevi. Nakon par dana, ukrcavajući u barku drvo za Komižu, sakrili su i njega. Došavši u Komižu i na temelju njegovog svjedočanstva, ubojice su uhićene i kažnjene. Nakon ovog događaja, u engleskim pomorskim kartama, Svetac je dugo godina označavan imenom „Vražji otok“.
Godine 1932. gajeta komiških ribara, ploveći prema Svecu, naišla je na englesku podmornicu te se u sudaru s njom prepolovila. Iako su Englezi pomogli ribarima, smatra se da je ovim činom isplaćeno prokletstvo otoka.
Umjetnik majka priroda
Ploveći sa sjeverozapadne strane otoka na južnu, uživali smo u rezbarijama na narančastim stijenama koje je majka prirode ovdje ostavila.
Dolaskom u poluotvorenu špilju činilo mi se kao da se ona sad već malo hvali jer je kamenje, koje je stršilo iz stropa, izgledalo kao da ga je netko gore lijepio i više je nalikovalo na nekako umjetničko dijelo. Ta špilja bila je naša zadnja postaja na ovome otoku, ali ne i zadnja priča. Ovaj otok kao da iz rukava vadi zanimljive i nevjerojatne priče…
Iako pod jakim dojmom, misli mi je skrenuo pogled na maleni otočić Brusnik, naše sljedeće odredište…
Ako vas zanima ovakav ili sličan izlet s brodom, slobodno se javite Zlatku na njegovom instagram profilu klikom na poveznicu ispod.
