Home Europa Što južnije to sretnije – 3. Dio (Dubrovnik)

Što južnije to sretnije – 3. Dio (Dubrovnik)

by Slaven Škrobot
175 pregleda

Ono što na putu uglavnom ne pamtim su vremena kada smo se koji dan probudili. Pa, ajmo reći da smo se prvoga dana Dubrovnika probudili rano. Sada, kako tko percipira rano ne znam, ali meni je i 10:00 ujutro na moru dosta rano! Ono što je najbitnije je to da sam se ja probudio kao nov, naspavan i odmoran dok je sunce koje je prodiralo kroz zavjese ukazalo na lijepo i toplo vrijeme te me dodatno oraspoložilo.

Nakon doručka, kontaktirao sam Ivana i Peru kako bih izvidio situaciju te sukladno tome napravio plan. Savršeni pogled s terase ne treba opisivati, mislim da će vam fotografija reći apsolutno sve! Kako smo u Dubrovnik stigli po noći, nismo imali pojma kakav će nas pogled ujutro dočekati.

Ivan i Pero

Što ćemo raditi u Dubrovniku nisam jasno isplanirao, no, neke sam prioritete prije puta naravno imao. Prije svega, bilo je to otići s kolicima na Dubrovačke zidine, s obzirom na to da mi je većina ljudi reklo kako stvarno nije strašno. Eh, kako sam se samo zajebao i vjerovao im na riječ!

Neustrašivi duo, oštrica mača i dva najjača Dubrovčana, Ivan i Pero, bili su ključ za uspjeh moga plana. S Ivanom, koji je vjerojatno najpoznatiji turistički vodič u Dubrovniku (na Instagramu ga možete pronaći pod imenom „Dubrovnik tourist guide“), vodič za Hrvatski Klub Putnika, fotograf i strastveni putnik, dogovorio sam prije puta obilazak zidina te da nam pokaže i ispriča zanimljivosti o Dubrovniku.

Ivan je trebao srediti ulaz na zidine i bilo je samo pitanje koji dan mu više paše tako da sam prvo nazvao njega. S obzirom na njegove obaveze, prebacili smo dogovor za dan kasnije, uz napomenu da obavimo zidine bez njega, ako to možemo. Naravno da možemo! Zovem Peru, sina starih obiteljskih prijatelja, s kojom sam nekad davno lutao Dubrovnikom i otokom Kalamati te osobu koja se u 17 godina življenja u Zagrebu ni jednom nije udostojila javiti! Evo, treba i to znati!

Iako se Peri u glasu barem malo osjetilo da mu je drago što sam došao, na sami spomen zidina, stekao sam totalno drugi dojam! Zapravo, rekao mi je kako nema jebene šanse da on ide gore jer ih prezire. U tome sam trenutku znao da moram iskoristiti svoje prljave invalidske pregovaračke sposobnosti i odigrati na kartu sažaljenja!

Naravno da je upalilo i nagovorio sam ga! Ne zna on da će mu na kraju svega zapravo biti drago. Ipak nema puno stepenica i neće biti teško sudeći po pričama, zar ne? Pero je radio do 14:00 h tako da smo se tada dogovorili naći kod ulaza na zidine.

Izrada plana na Srđu

Kako Ivan na zidine nije išao s nama,  posao sređivanja ulaznica za zidine pao je na mene. Nije mi padalo na pamet davati 200 kn za ulazak na zidine tako da sam pronašao informaciju kako je ta cijena zapravo cijena za strance! Za nas domaće, ulaz iznosi 50 kn ali se za to treba slati mail (šalje se na  gradske.zidine@gmail.com).

Nije mi se dalo to sve istraživati u autu i nisam imao pojma gdje se u onom kaosu uopće i parkirati. Kako smo do nalaska s Perom imali i više nego dovoljno vremena, otišli smo na Srđ kako bismo pobjegli od kaosa, napravili plan, uživali u pogledu i kako bih poslao taj mail.

Do Srđa smo došli vrlo lako i brzo te se do samog vrha može doći autom. Nekako vrlo brzo pobjegneš iz onog kaosa tamo dole, u apsolutni mir!

Nismo se dugo zadržavali, bacili smo oko na grad i more, poslao sam mail te sam smislio strategiju za ulazak u grad. Pronašao sam parking kod žičare koji je bio najbliži ulasku u stari grad i samo sam se nadao da cifra po satu nije astronomska, kakve ovdje znaju biti. Odgovor na mail stigao je vrlo brzo, meni besplatno, Peri besplatno dok je cijena za Žarka iznosila 50 kn. Prodano!

Misija: Pronađi parking

Ako bih morao odabrati jednu stvar zašto mi boravak u Dubrovniku nije sjeo (ne kažem da postoji) onda bi to definitivno bio parking! Pa to nije normalno, ne želim ni znati kako je tek u srcu sezone!

Kako smo parking koji smo odabrali fulali, nadobudno smo odlučili napraviti dodatna i bespotrebna četiri kruga po gradu u nadi da ćemo pronaći besplatan parking ili parking za osobe s invaliditetom. To nam naravno nije uspjelo tako da smo se vratili na odabrani parking i stali u red za ulazak.  Dvadeset kuna po satu ipak nije bilo toliko strašno, osim toga, parking je odmah uz stari grad. Pomirio sam se s time.

Pravi sam celebriti

U trenutku kada me Žarko izvadio iz auta čuo sam iza leđa: „Slavene, jesi li to ti?“  Mislim si u sebi, a tko bi bio? Koliko nas ima? To mi je jedno od najjačih pitanja kada se nalazim s nekim na koncertu pa me pitaju: „A kako ću te prepoznati?“ Pa u kolicima sam, nije me teško skužiti!

Okrenem se i ugledam simpatičnu i nasmiješenu ženu koja me očito prati na društvenim mrežama i prepoznala me nasred parkinga. Ako se ne varam, žena se zvala Nikolina. Malo sam popričao s njom, uputila nas je prema ulazu koji vodi do suvenirnice te nas je pozvala da pri povratku svratimo u pizzeriju koja se nalazi uz parking. Mislio sam si čisto neki random  poziv i rekao zašto ne, iako nam je pored auta.

Kako do suvenirnice radi brdo stepenica, do tamo nisam mogao a ostalo je još dovoljno vremena do susreta s Perom, odlučili smo malo prošetati starim gradom pa smo tako otišli do drugog ulaza koji nas je odveo do luke.

Bilo je čudno šetati gotovo praznim Dubrovnikom! Grad prazan, parking pun, kako je kad je grad pun onda? Spustili smo se do Porata, te uz gradsku kavanu preko stare luke, došli do Porporele. Jedino na što smo pute naišli bio je pokoji turist, dečki koji su igrali mali nogomet, koji kupač i par mački koje su lijeno ležale i odmarale.

Gradske zidine

Do ulaza za gradske zidine došli smo točno na vrijeme i kako smo stigli, došao je i Pero! Perooo! Čovjeka nisam vidio ne znam koliko godina a kao da ga vidim svaki dan! I dalje lud k’o šlapa!

Na šalteru smo uzeli karte i već na samom početku dočekale su nas strme, uske, skliske i spiralne stepenice – najgora kombinacija! Nisam očekivao ovakve stepenice niti da ih je toliko, očekivao sam da će biti puno lakše. Znao sam odmah da ćemo fasovati! Sva sreća da su Pero i Žarko jaki kao bikovi! Na Perinu sreću, nije bilo vruće i puhao je vjetar jer kako on kaže, da nije tako, crkli bismo od vrućine!

Probijali smo se tako malo po malo i zapravo nije bilo sporo, pogotovo iz razloga što ljudi na zidinama skoro da i nije bilo. Pero je odmah preuzeo i ulogu vodiča te nam tako i puno toga zanimljivoga i korisnog ispričao. Na licu mu se vidjelo kako je uživao! Zapravo, mislim da mi je u glavi skidao sve redom i jedva čekao da završimo!

Trebalo nam je kakvih dva sata da prijeđemo skoro cijele gradske zidine i nakon onih prvih stepenica i pogleda u daljinu, vidjevši što nas čeka, iskreno, nisam mislio da će se dečkima dati ići do kraja ali ipak je. Preostali dio nismo htjeli forsirati a i bilo je sasvim nepotrebno.

Bilo mi je jako drago da sam obišao gradske zidine jer to je nešto što sam već duže vremena htio. Svakako, ne preporučujem odlazak tamo s kolicima jer stvarno nije lako, osim ako uz sebe nemate dvije životinje kao što sam imao ja. Hvala dečki! Mislim da Pero u ovome životu više neće na zidine!

Tabasco – Najbolja pizza u gradu

Po povratku na parking, pozdravili smo Nikolinu i sjeli u pizzeriju Tabasco. Tu sam se dogovorio naći s Henryem, prijateljem iz Njemačke kojeg često srećem na koncertima. Kada je Henry stigao, naručili smo pizze i pive.

Nikolinin poziv shvatio sam sasvim normalno, u stilu „dođite tu na pizzu jer je dobra“. Nisam ni u snu pomislio da će se dogoditi sljedeće niti sam zaključio da ona tamo radi. Nakon druge runde piva, upitao sam konobaricu za račun, na što mi je ona odgovorila: „Riješeno je.“ Ma što riješeno? Šališ se? Nisam mogao vjerovati da smo upravo dobili besplatnu večeru. Dečki su se naravno sprdali na moj račun, influencer i te šeme. Mataniću, pozdrav!

Zahvalio sam se Nikolini, pozdravio se s Henryem i krenuli smo prema smještaju. Peru smo prvo odbacili do skutera i trebalo se još samo parkirati pred smještaj u horor ulici. Iako nisam očekivao da će tako biti jer je ulica stvarno užasno uska, strma i nezgodna, Žarko je to riješio kao da ovdje živi godinama!

Ovim putem puno pozdravljam Nikolinu (ako ovo čita) i hvala još jednom za sve! Vidimo se sljedeće godine.

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više