Home Europa Što južnije to sretnije – 2. Dio (Crveno jezero, Modro jezero, i Dubrovnik)

Što južnije to sretnije – 2. Dio (Crveno jezero, Modro jezero, i Dubrovnik)

by Slaven Škrobot
836 pregleda

Ne sjećam se kada me zadnji put ovako nešto sašilo! Alarm je bio narihtan za 08:00 i sjećam se samo da sam oči u trenutku zvonjave otvorio, viknuo Žarku da nema šanse da ustanem i ponovo zatvorio, na četiri sata bez buđenja.

Sad, vama to možda zvuči sasvim normalno, – zaspati na četiri sata bez buđenja, ali meni, koji u komadu rijetko spavam duže od sat i pol, govori koliko sam bio mrtav. Noći se doslovno ne sjećam i stvarno i iskreno govorim kada kažem da sam halucinirao i imao neke čudne snove. Budio sam se svako malo, užasno mi je bilo vruće i svašta mi se vrtjelo po glavi. Nije mi se to nikada dogodilo, osim pod teškim lijekovima u bolnici. Očito sam kurio dobar dio noći i stvarno sam trebao odmor.

Skoro pa kao novi!

Oko podneva sam se probudio nešto bolji, ali svejedno polumrtav. Vjerujem da se mnogi u toj situaciji ne bi dali iz kreveta, ali ja sam bio na misiji! Šalim se, naravno, nikakva misija, samo sam tvrdoglav kao mazga…i malo glup!

Na svu sreću, spavali smo u našem apartmanu u Murteru pa sam si tako nešto mogao priuštiti s obzirom na to da se nije trebalo odjavljivati. Problem je bio taj da sam u trenutku buđenja shvatio da debelo kasnimo te da pola stvari koje sam imao u planu otpadaju, a trebalo se još spremiti, obući, pojesti i otići s frendicom na cugu. Znači prije 14:00 nema odlaska s otoka!

U situaciji kada tako nečega postanem svjestan i kada „prespavam“ pola dana, a imam neki plan, obično popizdim, ali ovaj put sam itekako bio svjestan da mi je taj san bio od krucijalne važnosti i da mi je bio potreban jer nisam želio uništiti ostatak puta kako bih riskirao vidjeti nešto što toliko i nije baš bitno. Osim toga, vani se spremala kiša, tako da…

Kava na koju želiš, ali ne želiš otić

Kavu s prijateljicom ni pod koju cijenu nisam želio otkazati, ali mi je tijelo govorilo kako bih to svakako trebao napraviti. Jesam li ga poslušao? Naravno da nisam!

Nakon doručka, Žarko me odnio do auta te smo se uputili na vanjsku stranu otoka kako bih mu pokazao jednu od ljepših plaža otoka, Podvrške. Nažalost, nije bila u onom svojem punom „sjaju“ radi sivila koje je samo čekalo izbaciti sve na nas.

S prijateljicom smo se našli u Tisnom, malenom mjestu koje podiznim mostom spaja Murter s kopnom. Ne znam kada me zadnji put netko vidio u lošijem izdanju, ali eto, ona je svakako bila te sreće. Teško mi je bilo sjediti, boljela me glava na svaki pokret, a tijelo mi se osjećalo iscijeđeno!

I krećemo!

Ponosan na sebe što sam izdržao kavu, krenuli smo prema jugu! Sivilo nije davalo znakove raščišćavanja, počela je kiša i na temelju mog stanja, a bome i vremena, odlučili smo otkazati sve i krenuti ravno prema Crvenom i Modrom jezeru. Ajde, bar da to vidim, ako ništa drugo! Priželjkivao sam ta jezera godinama.

Bez obzira na to što sam se u autu većinu puta vozio kao „mrtva vreća krumpira“, nezainteresiran za išta, uspio sam uživati u krajoliku kroz koji smo se vozili. U početku su to bila polja i polja vinograda, a onda su na red došla mala sela koja se nalaze Bogu iza nogu, doslovno!

Koje je točno vrijeme bilo ne znam, s obzirom na to da nisam znao ni gdje mi je glava, ali nakon višesatne vožnje, stigli smo do Crvenog Jezera. Ok gdje sad, upitali smo se?

Crveno i Modro jezero

Kružili smo i kružili, no nismo nailazili na mjesto od kuda bih ja mogao vidjeti jezero. Google Maps je pokazivao parking svega par kilometara uzbrdo po makadamu pa rekoh, idemo probati!

Dolaskom na parking, oči mi se zacaklile, pa oni imaju parking za invalide! Ček, haluciniram li ja to ili oni stvarno imaju parking ovdje? Pa ako imaju parking onda je i put prilagođen i vjerojatno postoji  vidikovac tj. platforma s koje ću savršeno vidjeti jezero! Recite mi da je to logično razmišljanje!?

Da…volio bih da je to tako. I zapravo i je, ali u Australiji, a ne kod nas! Žarko me razočarao priopćivši  mi lošu vijesti kako je put do „vidikovca“ čisti kamenjar te da je „vidikovac“ ogromno kamenje i da ću teško išta vidjeti. Eh da, to ti je Hrvatska, moja domovina, gdje logika i razum ne postoje! Pa koju kitu će mi faking parking za invalide, ako jezero ne mogu vidjeti? Da uživam u parkingu? Ovdje se netko gadno sprda s nama kriplima.

Pokušaj broj…2…ili 3?

Više ni ne znam koliko smo puta i što sve probali! Glava me počela probadati i bio sam na rubu odustajanja. Nek’ ide ovaj dan skupa s cijelom 2020. u ono mjesto! Mogu trpjeti bol koliko hoćeš ali samo nemoj da mi je hladno ili da me boli glava ili još gore, zub!

Google Maps mi je još jednom pokazao put! Uska makadamska stazica kroz šumu vodila je oko dobrog dijela jezera. Mora da mi se ulizivao za one failove i neposlušnost od prošlog dana.

Rekoh Žarku: „Ma gle, tu negdje mora postojati mjesto od kuda se vidi jezero.“ I vidi čuda, mjesta koliko hoćeš, ali naravno, ne za mene. Ha! Zašto bi išta bilo jednostavno, jel?

Na najidealnijem mjestu trebali smo prijeći tridesetak metara kroz šumu, kroz kamenje. I ok, otišao bih inače, da su okolnosti bile normalne, ali nisu, pucala mi je glava! Na samu pomisao lupanja po kamenjima s takvom probadajućom glavoboljom pozlilo mi je. I tako, odustao sam. Eto, dogodi se i meni!

Peh s Modrim jezerom u kojem nije bilo vode i ulaskom u usku ulicu iz koje smo jedva izašli neću ni spominjati…

Imate li što za prijaviti?

Dolazak do Dubrovnika značio je dvije stvari: prelazak granice u Neumu i krevet! Do granice smo stigli po noći. Kod prve kućice nas je dočekao bosanski policajac. Komunikacija je tekla ovako:

Policajac: „Dobro večer!“

Mi: „Dobro večer!“

Policajac: „Imate li što za prijaviti?“

U tom trenutku prolazi mi kroz glavu da mi je u ruksaku ostao grinder kojeg mi je frend kupio i koristio ga na moru. Znači, unutra ostane malo travice i ako te policajac baš želi sjebati, pokupi ti to s papirom i eto kazne.

S obzirom na to da koliko je auto bio pretrpan i gdje se to nalazilo te kako, barem mislim, nismo djelovali sumnjivo, odlučio sam taj dio prešutjeti jer sam pretpostavljao kako bi se time još samo više zajebao. Očito sam krivo pretpostavio!

Ja (u šali): „Ništa, samo bicikle…hehe.“

Policajac: „Dobro…večeras vam Odjel  za narkotike sa psom traži drogu, sigurno nemate ništa?“

Žarko me trkom lakta podsjeća da je grajnder u ruksaku…jebiga, rekao sam već ne! Sada bi samo još više usrao stvar.

Ja (apsolutno uvjerljivo): „Sigurno!“

Policajac: „Oke, stanite tamo na parking, sada će doći policajac sa psom.“

Mi: „Dobro.“

Parkiramo se mi tako i dolazi policajac sa  osobnim iskaznicama.

Policajac (u trenutku približavanja auta uočava kolica): „Ajooj, pa što niste odmah rekli, hajde sretan put!“

Mi: „Weeeeeeeee!“

I tako, nekada ta kolica i dobro dođu!

Dubrovnik

Smještaj smo pronašli iz prve, tj. ulicu smo pogodili iz druge! Ulica je valjda najuža i najgora ulica ikada za parkiranje auta u Dubrovniku! Teško je to uopće opisati i ne znam kako smo uopće uspjeli ne slupati auto.

U smještaju sam konačno ulovio Wi-fi poslao svoj savršeni video koji sam trebao napraviti radi ulaska u finale za nagradu „Dijana Klarić“ na Croatian Travel Festivalu. Kada sam to konačno riješio za mene je bilo samo jedno – krevet!

 

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više