Home Europa Što južnije to sretnije – 1. Dio (Uvala Zavratnica, Kanjon rijeke Zrmanje i Tulove grede)

Što južnije to sretnije – 1. Dio (Uvala Zavratnica, Kanjon rijeke Zrmanje i Tulove grede)

by Slaven Škrobot
1061 pregleda

Ne događa mi se više često da od uzbuđenja prije puta ne mogu zaspati. Nije mi se to dogodilo čak ni prije Australije, nego sada, ne znam ni sam kako, prije puta u južnije krajeve lijepe naše. Mora da je od ljubavi prema Dalmaciji!

Spavao sam ravno pola sata i već i ovako neispavan i umoran, kao konačan udarac, dočekalo me sivilo i kiša! Nema mi goreg nego ne naspavati se, da mi je već u startu hladno, da se borim s vrtoglavicom, da znam da moram van i da me još k tome čeka naporan dan. Dogodilo mi se to prije puta na Šri Lanku pa sam u Colombu skoro izdahnuo. Očito nije ni prvi ni zadnji put!

Iz grada Krka krenuli smo rano ujutro. Auto ovako nije bio natrpan od kada ga imam. Dva bicikla, kolica, stolac za wc, šator, madrac na napuhavanje, kompresor, pumpa, četiri ruksaka, tri manje torbe, frižider i dvije ogromne torbe! Vjerojatno sam nešto i zaboravio! Ah, da! Fotić…i stativ! Možda još nešto! Mozak mi je doslovno spavao pa sam i tako zaboravio to fotkati i pokazati vam koliko smo bili natrpani. Šou!

Plan je bio vrlo jednostavan: s Krka na Jadransku magistralu i pravac jug.  Prvo smo planirali stati u uvali Zavratnica i odraditi lijepu šetnicu, nastaviti do Knina i izvora Cetine te nastaviti prema Murteru preko kanjona rijeke Zrmanje. Noćenje na Murteru pa nastavak prema jugu sve do Dubrovnika, Mljeta i Visa!

Uvala Zavratnica

Dan je ispao sve samo ne to, jer, kao što sam i napisao, već na samome startu krenula je kiša. Trebao sam se odmah pomiriti s činjenicom da to neće biti to, ali moj optimizam bio je na samome vrhuncu i ne gubim ga lako! Dugoročna prognoza je bila loša pa sam se zabrinuo za realizaciju plana, pogotovo za obilazak Dubrovnika i boravka na otoku Mljetu gdje smo  planirali kampirati.

Pred samu uvalu Zavratnicu moj mobitel, skupa s google mapsom, odlučio je popizditi. Kasnije sam saznao da je A1 imao poteškoća ali OK, nabijem ih, ali OK. Pozitivna strana priče bila je ta da nam se sunce na trenutak odlučilo pokazati i raspoloženje je odmah poraslo, iako nije ni bilo loše, ali čovjek je odmah veseliji uz sunce, kaj ne?

Google nas je prvo doveo do vidikovca i tu sam shvatio da smo nešto fulali. Logično je bilo da prvo dođemo do uvale pa onda tek do vidikovca. Cura na parkingu rekla nam je da se moramo spustiti do Jablanca što smo i učinili. Tek tada mi ništa više nije bilo jasno. OK, google nas je opet odveo krivo! K tome, krenula je i kiša. Nakon malo kopanja po internetu, saznao sam da šetnica kreće samo iz Jablanca i da do početka ima i nešto hodanja. Smisla u tome više nije bilo s obzirom na kišu, jak vjetar i izgubljeno vrijeme.

Joker zovi

Nastavili smo naš put prema jugu i sve je zapravo ovisilo o vremenu, rekoh neka pada sada ako baš treba, samo da mi je na Mljetu sunce! Kiša, sunce, vjetar, pa opet kiša i ludi mobitel. Kod Starigrada, Knin više nije imao smisla tako da smo i od njega odustali. U trenutku, ne znam ni sam od kud, kroz glavu mi je prošla slika Tulovih greda i ceste u blizini koja baca lijep pogled na planinu. Rekoh Žarku: „Ajmo barem proći onuda pa da barem to vidimo usput kada nas danas ništa ne ide“.

Google i dalje nije  slušao i sjetim se prijatelja Danka, vještog planinara. Danko zna ziher! Nešto kao „Joker zovi“ ali za planine! Zovem Danka da ispitam da li uopće možemo onuda i da li nam se to ikako isplati. Na moje čuđenje, kaže Danko: „Jeb’te jel’ moš vjerovat, nikad nisam bio na Tulovim gredama“. „Ništa, hvala Danko za pomoć!“ odgovorih razočarano.

Ima Žarko mobitel! Kucamo na njegov mobitel i radi! Put do Tulovih greda vodi ravno pored vidikovca kanjona rijeke Zrmanje. Ajmo mi fino obavit kanjon jer je kiša taman stala pa ćemo proći pored Tulovih jer to ionako možemo iz auta, a vremena imamo dovoljno.

Kanjon rijeke Zrmanje

Do samog vidikovca vodi kakvih 4 km poštenog makadama koji smo prešli iako nam auto baš i nije za to. Već iz auta, pružio se fantastičan pogled na kanjon i rijeku. Bez obzira na to što je puhalo za popizditi, bilo je užasno sparno. Ono, kao u Šri Lanci sparno! Nisam to još kod nas doživio. Doslovno nisam mogao izgovoriti dvije riječi bez da to ne izgleda kao da kenjam i da se pri tome poprilično mučim. Tu sam trebao snimiti kratak video za festival i već sam znao da je to osuđeno na propast. Naravno, snimao sam ga zadnji dan! Klasika!

Nauživali se pogleda, izubijao sam kolica po kamenjima, kao i dupe, napravili fotke, snimio i taj video kojeg, nadam se, neću nikada vidjeti. Kada je iznenada opalio grom, što je zvučalo kao potres ili da to bolje dočaram, jebeni godzilla koji izlazi iz kanjona, znali smo da je vrijeme za pokret. To još, majkemi, nisam doživio!

Via Velebit

 „Trebate pomoć“? Upitala nas dva tipa od nikuda, (jedan velik kao ormar pa ćemo ga tako i zvati jer mu ne znam ime) presrela nam put i ponudila pomoć. „Pa, zašto ne?“  Dok su me nosili  kroz kamenjar  do auta, govori nam ormar da su iz ovog kraja. Daju nam smjernice za Tulove grede, nude nam besplatan smještaj, roštilj…ma sve! „Dođite tu, dođite tam, odite tu, odite tam, imam ja, ima on, vidi ovo i vidi ono…“ velikodušno su nam nudili, a mi smo, u nedostatku vremena, sve morali odbiti! Šteta, jer, tek kada sam prošao tim krajem, shvatio sam koliko tu stvari ima za vidjeti i istražiti.

Dok sam ih pokušavao uvjeriti da su Tulove grede jedino što stignemo, eto ti drugi grom i početak kiše!

Ništa, trpamo se mi u auto, a oni, trčeći prema svom autu, viču da će nam pokazati put i križanje gdje da skrenemo prema Tulovim gredama. Vozili smo se za njima dok nam, na skretanju, ormar nije rukom pokazao lijevo i mi odosmo lijevo. Vozimo mi, nalazimo se doslovno Bogu iza nogu, „vukojebina“ kako bi rekli. Nemamo blage veze gdje smo, kiša lije, grmi, sijeva, a vjetar puše kao blesav.

Za sve je kriv ormar!

Lagani uspon i eto ti koze..ili ovce, jbg, brkam ih svaki put! Od nikud glas: „A kamo ćete vi“? Pogledom  ulijevo i iz kamenjara izronio je maleni kišobran i, ispod njega,  kao maslina osušen, i borama kao da je život proveo na buri, simpatičan djedica. Govori nam da smo totalno fulali put i da se moramo skroz vratiti. Pa je li moguće? Opet? Ormar nas je sjebao! Čekaj, postaje još bolje!

Vraćamo se, kiša lije kao iz kabla i stajemo kod ogromnih vjetrenjača, doslovno ispod jedne od njih i gledamo u čudu kolika je zapravo. Ima li smisla nastavljati? Gromovi udaraju i sve si mislim koliko šanse za preživljavanje imamo ako jedna od elisa padne ravno na nas? Kolike sam sreće, sve je moguće! Kiša malo jenjava i krećemo dalje! Gdje, nemamo pojma?

Vozimo se, ulazimo u još veću „vukojebinui“, prolazimo iznad Sv. Roka gdje makadam smjenjuje asfalt i počinje uspon na Velebit! Uopće ne znam hoćemo li moći izići iz auta i hoćemo li išta vidjeti, ali, idemo mi! Kiša staje pa počinje! Penjemo se sve više i više a pogled postaje sve brutalniji.

Nebo izgleda kao da je izišlo iz pakla i kao da će svake sekunde iskaliti sav bijes na nama, jedinim budaletinama na valjda cijelom Velebitu. Prolazimo selo „Modrići“ gdje se rodio naš Lukica i komentiram Žarku da što čovjek ovdje zapravo može raditi osim čuvati ovce i „lupati glavom“ o kamen! Kakav teren! Poštuješ čovjeka još više kad vidiš gdje je živio i što je u životu postigao.

Tulove grede

Sada smo već visoko i odjednom – otvara se pogled na Tulove grede! S druge strane pogled seže sve do mora. Uočavamo malu bijelu kapelicu te ubrzo i spomenike vojnicima domovinskog rata. Staje kiša! Vedri se! Dolazimo do mjesta gdje se snimao Winnetou i moram to fotkati! Otac mi je odrastao na pričama o tom junaku, simbolu borbe za prava Indijanaca!

Izlazi sunce! Sad već mislim da se netko gore zajebava s nama! Govorim Žarku: „Zamisli sad da, kod Tulovih greda izađe duga“? Ma ni minutu kasnije, eto ti duge pored planine! Ne vjerujem da se ovo sve događa! Govorim Žarku da fotka jer nam nitko neće vjerovati! Znači, mi smo došli doslovno na vrh Velebita! Tulove grede su bile toliko blizu da na fotki nisu stale u kadar. Nije baš djelovalo kako će sunce potrajati tako da smo se odlučili malo spustiti i pronaći bolju poziciju.

Izlazimo iz auta. Nije prošlo ni 5 min i okružuje zastrašujuće crnilo. Jedan grom za drugim! Bjež’ u auto, sklapaj kolica, počinje doslovni prolom oblaka! Bježmo odavde! Apokalipsa! Spuštamo se autom  zajedno sa slapovima vode! Ako nas sad ne odnese i ako ovo preživimo…ne znam.

Živi smo!

Spustili smo se kod vjetrenjača! Kako je adrenalin popustio, shvatio sam koliko sam mrtav. Oči su mi se počele sklapati, glad me obuzela, energija mi je pala na nulu i shvatio sam da više ne mogu. Dobio sam se malo nakon sendviča ali mučila me pomisao da nas još čeka sat i pol vožnje, cuga s frendicom u Tisnom i cuga s mojim dragim prijateljem Bartolom, u Murteru.

Muka je malo splasnula kada je frendica javila da je u Tisnom kaos i da prebacujemo za sljedeći dan. Koliko god sam htio na tu cugu, toliko mi je ta vijest laknula. OK, još vožnja i Bartol onda! Rekao sam Žarku: „Gle, pola sata max s Bartolom, idemo jest i u krpe“!

Murter

Nakon sat i pol vožnje stigli smo konačno u Murter! Ah, Murter! Nisam mislio da ću ga ove godine vidjeti uopće! S Bartolom smo sjeli u dobro mi poznatu „La Playu“ i krenulo je! Jedna runda, druga, teća i četvrta! . Bartol je inače moj stari prijatelj (koji dolazi u tandemu s Andrijom ali njega ovoga puta nažalost nije bilo) s kojim sam godinama odlazio na „Big game fishing“ u lov na tune. Nismo se vidjeli više od godinu dana i trebao sam odmah znati da to neće biti pola sata kako sam si ja zamislio.

Nisam vjerovao da još uopće gledam! Sve je to još nekako bilo podnošljivo dok nisam osjetio da mi postaje hladno. Hladnoća s ovim „teškim“ umorom nije dobra kombinacija, bio sam gotov a još me čekala cijela procedura do mog cilja – kreveta!

S konačnim dolaskom u apartman otišao sam ravno u krevet!  Žarko me pokrio s pet deka, ali sam se, unatoč tome, tresao kao šibica. Trajalo je to dosta dugo i, iskreno mislim da sam zakurio. Zapravo, gotovo sam siguran da jesam, ali sam znao da je od iscrpljenosti.  Nije ni prvi ni zadnji put, doživio sam to već. Znao sam da mi samo treba san.

Budio sam se dosta često i mislim da sam imao nekakve halucinacije. Ničega se ujutro nisam sjećao! Mislim da mi se tako nešto nikada nije dogodilo osim pod teškim drogama u bolnici.

Put je tek počeo i na samome startu dan za pamćenje, i to kakav! Sve je ličilo na totalni debakl a ispalo je još i bolje od planiranog! Što nas tek još čeka…

 

You may also like

2 komentara

Martina 18 siječnja, 2021 - 4:28 pm

Najbolji tekst ikad, teško nadmašiv, iako puno je vehunskih. Hvala ti ❤️

Slaven Škrobot 18 siječnja, 2021 - 4:45 pm

Hvala tebi 🙂

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više