Kako uopće opisati dan u kojem se skoro pa ništa zanimljivog i vrijednog opisivanja nije dogodilo i za koji imaš ravno nula inspiracije? Teško ali idem probati…
Pogled od milijun dolara
Nikada nisam previše pažnje davao smještaju na svojim putovanjima. Važno mi je samo da imam gdje spavati, da nema puno stepenica i da je kupaona donekle prilagođena kako bih mogao što lakše u njoj manevrirati. Ipak tamo uglavnom samo dolazim spavati tako da i ne čudi što nisam izbirljiv, barem ja tako na to gledam i uvijek ću novce radije usmjeriti na bolju hranu nego na smještaj ali, to naravno ovisi i o lokaciji. Jedina stvar kojoj pridajem pažnju u smještaju je balkon / terasa, pogotovo ako uz nju ide i lijepi pogled. S obzirom na uvjete koje sam naveo, pomiren sam s činjenicom da ja velika većina mojih smještaja u prizemlju te da mogu zaboraviti na lijepe poglede.
Kako sam na ovom putu bio sa Žarkom, kojem nije problem odnijeti me negdje, mogao sam si priuštiti pronaći smještaj s nešto više stepenica. Tako ih je i ovaj smještaj u Dubrovniku imao desetak, ali uskih kroz čiji prolaz kolica nisu mogla proći. Smještaj sam pronašao doslovno u zadnji tren preko prijatelja i uopće nisam znao što nas čeka, znao sam samo da ima stepenica i da je kupaona dovoljno velika za mene.
Ono što definitivno nisam očekivao bila je ovakva terasa s ovakvo brutalnim pogledom koji seže u beskraj. Da mi je živjeti negdje gdje je stalno toplo i još uz ovakav pogled, ne bih se žalio! Mislim da bih mi jedina želja kada umrem bila da me samo ostave na terasi dok u potpunosti ne istrunem.
Nisam jedan od onih koji spominju „otkrivanje“ hrvatske sada, u situaciji s ovim virusom i radi zabrane putovanja izvan države. Putujem hrvatskom, pogotovo obalom od kada sam se rodio i mogu reći da sam dosta toga obišao tako da i cijenim to gdje živim i to što imamo. Većina ljudi toga zapravo nije ni svjesna.
Što sad?
Nazvao sam Ivana i dogovor za turu pao je u 17:00. Bila je to jedina stvar koju sam za ovaj dan isplanirao, sve ostalo trebalo je doći spontano i samo od sebe, po osjećaju.
Pitao sam se imamo li mi još što uopće u Dubrovniku za vidjeti s obzirom na to da smo dan prije napravili praktički sve što me zanimalo? Nisam navikao na lagani tempo i na spontanost i uvijek nešto moram izmisliti kako bi bio neki muving.
Kako je vremena bilo i više nego dovoljno, pa i previše, rekao bih, opet smo se uputili na Srđ! Ovoga puta sam i ja odlučio izaći iz auta i uživati u pogledu. Kao i dan ranije, nismo se puno zadržavali na Srđu. Bilo je dovoljno malo uživati u miru, pogledu i povjetarcu koji me hladio i spašavao moje tijelo od sunca koje je postajalo sve jače probijajući se kroz oblake.
Nisam htio izmišljati toplu vodu tako da sam odlučio da auto parkiramo na isti parking kao i prethodnog dana.
Zapadna luka
Po dolasku na parking nazvao sam Peru te smo se dogovorili naći s njim u 16:00 kada završava s poslom, taman da nam pomogne spustiti se niz stepenica koje vode do suvenirnice u kojoj se nalazi tron iz serije „Game of Thrones“
Vremena je i dalje bilo i više nego dovoljno pa smo odlučili otići do zapadne luke, ispod Lovrijenca, jer tamo nisam nikada bio. Između ostaloga, to je i poznata lokacija gdje se snimao Game of Thrones.
Ulicom „Iza Grada“ spustili smo se uz tvrđavu Minčetu i fontanu do vratiju od Pila gdje nam se pružio pogled na luku i zidine, kuda smo dan ranije prolazili. Nadao sam se kako se do luke neće biti problem spustiti i da ćemo naići na što manje stepenica.
To se naravno nije dogodilo, ali sa Žarkom, očito ništa nije problem tako da smo se spustili do luke bez ikakvih problema. Znaš ono, kada nešto vidiš i kažeš „wow“? Ne znam zašto, ali to je bilo jedino mjesto u Dubrovniku koje je ostavilo taj efekt na mene. Zašto. Ne znam, možda sam sve ostalo već vidio, ali nekako mi je bilo posebno, taj mali mol, okružen i zaštićen s time svime, zidinama s lijeve strane i Lovrijencem s desne.
Malo sam uživao u pogledu i onda je došlo vrijeme za zajebanciju. Zajebancije uvijek mora biti, je li tako? Ne bih ja bio ja, kada ne bi došao na neku ideju pa smo čisto iz zezancije, bez velikog truda, pokušali napraviti donekle sličnu fotku sa mnom kao iz scene u seriji. Vi prosudite koliko smo bili uspješni!
Kralj je samo jedan!
Iz luke, krenuli smo kroz Vrata od Pila kroz grad. Šetajući Stradunom, prošli smo Veliku Onofrijevu fontanu, Franjevačku crkvu male braće te se kod Orlandovog stupa popeli gore i sjeli u Revelin, vjerojatno najpoznatiji klub u Dubrovniku.
Iako sam očekivao neke astronomske cijene, to se nije dogodilo. Naprotiv, cijene su sasvim normalne i kada sam se u to uvjerio svojim očima, bilo je teško odoljeti hladu i pogledu koji je s terase pucao ravno na stari grad. Ubrzo se pojavio Pero, popili smo cugu i uputili se prema suvenirnici.
Trebalo je prijeći kakvih pedesetak stepenica, ali dečki su to odradili bez problema i za čas smo bili u dućanu. Postoje dva trona iz serije ovdje, jedan je u ovom dućanu, dok se drugi nalazi na Lokrumu, otočiću preko puta Dubrovnika.
Gospođa iz dućana bila je skroz susretljiva i, kako kaže, promet joj se prepolovio te nam je dala da bez problema koristimo dućan i tron. Čim sam vidio tron, znao sam da iz zajebancije u njega moram sjesti, jer, za one koji ne znaju, na kraju serije upravo kripla proglase kraljem tako da ono, imalo je to nekog smisla. Iako je tron nije bio originalan i metalni, bilo je smiješno sjediti u njemu i zapravo poprilično udobno, bolje nego u mojim kolicima.
Pomalo razočaran činjenicom da ekipa iz serije u Dubrovniku kao „suvenir“ nije ostavila apsolutno ništa, pozdravili smo gospođu te se uputili prema Stradunu kako bi se našli s Ivanom.
Dubrovčani, majstori u pregovaranju
S Ivanom smo se našli, s Perom smo se pozdravili! Nažalost, za Perin prijedlog da odemo roštiljati na Kalamotu (Koločep – otok kraj Dubrovnika), nismo imali vremena. Potrudit ću se sljedeće godine da se to ostvari.
S Ivanom smo se odmah bacili na posao i čovjek stvarno apsolutno zna sve. Možda griješim, ali mislim da jačeg i boljeg vodiča u Dubrovniku nema.
Pričao nam je o povijesti Dubrovnika, o ratovima pa tako i domovinskom ratu, o tome koliko su Dubrovčani bili vješti pregovarači i kako ih zapravo nikada nitko nije osvojio. Pričao nam je o znamenitostima Dubrovnika, o Židovima koju su nekoć ovdje živjeli te nam je pokazao i lokacije i ispričao svakakve zanimljivosti s raznih filmskih setova koji su se ovdje odvijali.
Tura je bila šećer na kraju našem boravku u Dubrovniku i jako mi je drago što sam imao priliku čuti svu tu zanimljivu povijest i to upravo od Ivana. Stvarno sam ostao impresioniran Dubrovčanima! Pisao bih vam i o tome, ali mislim da nema smisla i da većinu toga može pronaći na internetu.
