Nakon dva dana boravka u Dubrovniku došlo je vrijeme da se oprostimo od ovoga grada i u potrazi za divljinom krenemo prema najzelenijem i najšumovitijem otoku na našoj obali, otoku Mljetu. Pozdravili smo se s našom gazdaricom Marijom, našim smještajem te onime što će nam od ovdje najviše faliti, prekrasnim pogledom s terase.
Zašto Mljet?
Odisejev otok, kako mu tepaju njegovi stanovnici, odlučio sam posjetiti iz više razloga. Imao sam veliku želju odvoziti ga biciklom po cijeloj dužini, posjetiti Odisejevu špilju, uživati u njegovoj divljini te posjetiti najstariji nacionalni park na Mediteranu, nacionalni park Mljet. Na otoku smo tako planirali i kampirati te smo sa sobom uzeli i šator no, kako vremenska prognoza nije obećavala i kako smo s Mljeta kretali u 06:00 ujutro za Vis, bio sam prisiljen potražiti smještaj. Kao bazu odabrao sam maleno mjesto imena Pomena koje se nalazi unutar nacionalnog parka na samome sjeveru otoka.
Nažalost, pratnju tj. osobu koja bi nas u autu pratila cijelom dužinom otoka dok bicikliramo, nisam uspio pronaći. S obzirom na uvjete, težinu ceste i opasnost od drugih vozila, odlučili smo to ne forsirati nego radije voziti bicikle po parku.
Kako ulaznica za NP Mljet iznosi 125 kn, još prije puta kontaktirao sam NP Mljet te za Žarka i sebe osigurao besplatne ulaznice. Zaposlenica s kojom sam bio u kontaktu preko maila, bila je jako susretljiva te nam je omogućila sve i osigurala besplatan ulazak u park za sve vrijeme provedeno na otoku. Uz to sam dobio i informaciju kako se na brodić koji vozi do otočića Sv. Marije na kojemu se nalazi samostan, može bez problema ići kolicima.
Pravac Trsteno
Nakon što smo napustili Dubrovnik, pozdravili se s Perinom majkom Nitom i obavili šoping u konzumu za potrebe boravka na Mljetu, krenuli smo prema Trstenom. Nedugo nakon polaska, javila mi se sestra kako su krenuli iz Murtera te da se nađemo kod arboretuma kako bi se vidjeli i pozdravili.
Arboretum Trsteno najstariji je spomenik vrtne arhitekture u Hrvatskoj i jedini arboretum u Hrvatskoj koji se nalazi na Jadranskoj obali. Arboretum je osnovan 1948. godine na prostoru renesansnoga ljetnikovca s vrtom, na imanju koje se od kraja 14. stoljeća nalazilo u vlasništvu dubrovačke plemićke obitelji Gučetić-Gozze. Godine 1949. zakonom je zaštićen kao spomenik prirode.
Prostire se na površini od približno 25 hektara i na tome prostoru objedinjuje nekoliko cjelina: Renesansni park s ljetnikovcem, neoromantičarski park s kraja 19. i početka 20. stoljeća, stari maslinik i prirodnu vegetaciju šume i makije, s priobalnim stijenama.
U okviru kompleksa arboretuma, osim ljetnikovca, nalaze se i kapela svetoga Jeronima iz 17. stoljeća, stara mlinica za masline, akvadukt iz 15. stoljeća i barokna fontana s rimskim bogom Neptunom i nimfama, sagrađena 1736. godine. S bogatim biljnim fondom koji čini 465 uzgojenih i 510 samoniklih vrsta Arboretum Trsteno ujedinjuje prirodnu i kulturnu baštinu.
Arboretum Trsteno
Ispred samoga ulaza u park našli smo se sa sestrom, Ninekom i klincima, mojim nećacima, Ianom i Leom. Iako na kratko, bilo ih je lijepo ovako, usputno sresti i pozdraviti.
Sestra je ulaznicu platila kakvih 25 kn prije koju godinu dok je prijateljica nedavno ulaznicu platila 35 kn. Mene je naravno, dočekala cijena od 50 kn po osobi. Na ulazu sam složio sam takvu facu da bi mi se valjda i Gestapo smilovao tako da nam je čovjek na pultu samo odmahnuo rukom govoreći kako ne trebamo ništa platiti. Nisam se žalio!
Već na samoj karti primijetio sam da je park relativno mali i da ćemo ga, iako žurimo na trajekt koji polazi u 17:00 uspjeti gotovo u cijelosti proći. Glavnim puteljkom na kojemu nismo vidjeli ništa vrijedno spomena spustili smo se do kraja staze. Tu nam se otvorio pogled na otvoreno more i na Elafitske otoke koje čine Šipan, Lopud, Koločep (Kalamota), Jakljan, Ruda, Goleč, Crkvina te neki manji otoci. Nekoć su na tim otocima obitavali jeleni pa od tuda i ime Elafitski otoci tj. Jelenski otoci.
Odmah iza ugla, na putu prema sredini parka, prolazeći kroz renesansni park, naišli smo na ljetnikovac pored kojeg ponosno „stoje“ dvije kalifornijske lepezaste palme. Izgradnja samoga ljetnikovca završena je 1502. godine. Zgrada je zidana u renesansnome stilu, ali je to prvobitno zdanje srušeno u potresu koji je pogodio Dubrovnik i njegovu okolicu 1667. godine. Na njegovome mjestu sazidano je novo zdanje, koje se i danas tu nalazi. Osim ljetnikovca, u kompleksu parka, nalaze se i kapela svetoga Jeronima iz 17. stoljeća i gospodarski objekti u čijem sastavu je i mlinica za masline s dobro očuvanim prešama za cijeđenje maslina.
Ostavljajući ljetnikovac iza nas, krenuli smo prema samom centru parka. Tu smo naišli na ono po što smo došli! Kao u nekakvom raju, na kraju zemljanog puteljka, otvorio se pogled na veličanstvenu baroknu fontanu preuređenu 1736. godine. Ostao sam ganut!
Kao u nekoj oazi mira i zelenila, iznad fontane koja ispunjuje bazen pun zlatnih ribica, nalaze se dvije kamene nimfe. Između njih, kako priliči jednom Bogu, uzdiže se Neptun, rimski bog mora, voda i potresa, držeći svoj trozub dominirajući cijelom kompozicijom.
Iza fontane, sakrio se i dobro kamuflirao akvadukt iz 15. Stojeća.
Prapratno
U stisci s vremenom, još pod dojmom pod kojim me je ostavila fontana, krenuli smo prema Pelješcu, najvećem polutoku u Hrvatskoj.
Na putu prema Prapratnom, prošli smo kroz Zaton Doli, Mali Ston i Ston te vidjeli velika uzgajališta školjaka, tvrđavu te stonske zidine. Naravno da su mi se, gledajući zidine, počele muvati ideje po glavi, ali i da smo imali vremena, bio bi to preveliki zalogaj za nas u tom trenutku.
U luku smo stigli kakvih 35 minuta prije polaska trajekta te smo to vrijeme iskoristili za zadovoljenje naših praznih želučeka. Siti i zadovoljeni te s kartama „u džepu“ dočekali smo „Lubenice“, trajekt koji iz Prapratnog vozi za otok Mljet, u pristanište Sobra.
Inače, trajekt „Lubenice“ je brod izgrađen u japanskom brodogradilištu i porinut 1983. godine za lokalnog naručitelja (plovio je pod imenom Seto), 1998. kupuje ga Jadrolinija. Nakon toga, „Lubenice“ su plovile na mnogim linijama splitskog i riječkog okružja, a trenutno plovi na relaciji Prapratno – Sobra.
Mljete, dolazimo!
U trajekt nije ušlo više od pet vozila i „Lubenice“ se ubrzo činio kao prijevoznik duhova. Iako su mornari bili susretljivi te nas uputili prema pokretnim stepenicama, one su nažalost bile preuske za kolica i moje uživanje u zadnjim sunčevim zrakama palo je u vodu.
Ipak, nisam se žalio. Značilo je to da sam u sljedećih 45 min, koliko trajektu treba do Mljeta, imao cijeli trajekt za sebe. I to doslovno! Pronašao sam mjesto blizu podiznih vratiju, jedino do kojeg se sunce probijalo, tu se smjestio te do Mljeta uživao na suncu.
U Sobru smo se iskrcali nešto prije 18:00 i krenuli prema Pomeni gdje nas je čekala gazdarica Mila s našim smještajem. Iskreno, nisam imao blage veze što nas čeka. Kako sam sada „biciklist“, do Pomene sam proučavao svaki zavoj, uzbrdicu i nizbrdicu, govoreći si kako ću se definitivno vratiti i osvojiti ovaj otok! Ne znam kada, ali jednom, i to što prije, sigurno!
Pomena
Po dolasku do smještaja dočekala nas je Mila sa sinom i mužem. Na prvu sretna, simpatična i vesela obitelj, primila nas je kao stare, već dobro poznate goste. Kamena kuća tik uz more, s ogromnom terasom i malenim molićem kojeg krasi malena drvena barkica i zidani bazeni u koji gazda stavlja morski ulov, oduševili su me. Rekli su nam kako gazda često ide u ribe, ulovi se svašta i kako svojim gostima vole spremati ribu. Nažalost, nismo ostali dovoljno dugo i dočekali gazdin ulov.
U mali, ali simpatičan smještaj, ušli smo u pravo vrijeme, na zalazak sunca! Trenutak smo iskoristili na gotovo pa savršenoj terasi koja je bacala pogled na goruće nebo, otok Pomeštak, borove i barkicu koja se ljuljala na valovima.
Ostatak večeri proveli smo na terasi razgovarajući i slušajući glazbu pod vedrim i zvjezdanim Mljetskim nebom!
