Home Europa Što južnije to sretnije – 7. Dio (Mljet)

Što južnije to sretnije – 7. Dio (Mljet)

by Slaven Škrobot
441 pregleda

Zadnjeg dana boravka na otoku Mljetu plan je bio, prije svega ustati, zatim doručkovati, spremiti se i posjetiti Odisejevu špilju te nakon toga opet odvoziti Nacionalni Park Mljet. Zvučalo je to tada, na papiru, interesantno i izvedivo. U praksi to uvijek nije tako i na putu stvari nekada ne idu onako kako ste ih zamislili i isplanirali.

Odisejeva Špilja

Iako se na Mljetu nalazi niz arheoloških nalazišta poput rimskog vodovoda kod Blata i antičkog luka u Poločama, koje bih rado sve vidio, vremena nije bilo dovoljno i trebalo je izdvojiti neke prioritete. Značilo je to pravac – Odisejeva špilja!

Smještena je na jugu otoka, a ispred nje se nalazi hrid Ogiran koja za jakog juga bude vrlo opasna za pomorce. Upravo je iz tog razloga, kaže legenda, Odisej doživio brodolom i skrio se u obližnju špilju gdje je podlegao čarima nimfe Kalipso. U špilji je nekoć viđana i sredozemna medvjedica.

Iako sam dobio kontakt od osobe koja nas je čamcem mogla odvesti do špilje, 300 kn po osobi mi je jednostavno bilo previše. S obzirom na to da su mi neki ljudi rekli kako do špilje sigurno mogu doći sa Žarkom, među kojima je bio i rendžer parka, iskreno sam u to vjerovao.

Problem je u tome što ljudi sada znaju što sam sve spreman učiniti te mi govore za neke stvari koje je apsolutno nemoguće izvesti kako bi ih ja, s obzirom na to da znaju što radim, bez nekih problema mogao napraviti. Upravo mi se to dogodilo s Odisejevom špiljom!

Kako do špilje?

Po dolasku do Babinog Polja, GPS mi je, uz samu glavnu cestu, pokazao da smo stigli. Pa kako? Pogled prema strmini s ceste odmah mi je dao do znanja da je to gotovo nemoguće učiniti, pogotovo s obzirom na vrućinu. Trebalo bi nam preko dva sata samo da se spustimo! Rekoh Žarku, mora postojati drugi put! Potvrdio nam je to i lokalac koji nas je usmjerio na pravi, alternativni put.

Par stotina metara nakon Tommya, skrenuli smo desno, spuštajući se u polje i kamenjar. Iako  makadamska „cesta“ nije bila nimalo ugodna, puna rupa i raslinja, koje ju je dodatno sužavalo, odlučili smo se probijati dalje. Na svaki dodir granja o auto i zvuk grebanja, nadao sam se da auto nije trajno pogreban.

Nakon desetak minuta probijanja počeli smo se pitati jesmo li mi uopće na pravome putu i da li nam je trebao ovaj odlazak „bogu iza nogu“. Svega par minuta kasnije, naišli smo na kamenu crkvu Sv. Vlahe i na prvi znak koji je pokazivao smjer prema špilji! Dobro je! Na pravome smo putu!

Još deset minuta trebalo nam je da dođemo do „parkinga“ od kuda je počinjala staza za Odisejevu špilju. To je bilo to, dalje s autom nismo mogli! Sretan i uzbuđen što smo došli ovoliko „blizu“ izašao sam van u nadi da ću konačno vidjeti tu špilju.

Posralo nas

Moje raspoloženje, uzbuđenje, entuzijazam i sve ostalo što sam toga trenutka osjećao, na tvorničke postavke resetiralo je Žarkovo pitanje: „A gdje je ruksak?“

Pregledao Žarko jednom…dvaput…ruksaka nema! Zovem gazdaricu da provjerim. Ipak mi je unutra novčanik i sve ostalo. Sreća u nesreći, ruksak nam je ostao ispred smještaja i još je bio tamo.

Što sad? Vratiti se ne možemo nikako, ne isplati se i ne stignemo! U ruksaku mi je sve! Alo, SVE! Kateteri, sva voda, novčanik, čokoladice za preživljavanje i powerbank! Uz sve to, mobitel mi je umirao od želje za punjenjem!

Glavom kroz zid

Nema veze, idemo probati! Krenuli smo hrabro i odlučno! Put i nije izgledao tako težak na početku. Moral su nam svakako podigli cura i dečko koje smo putem sreli i koji su nam dali litru vode. Staza, ako se to uopće može tako nazvati iz moje perspektive, počela je biti sve uža i uža, kamenje sve veće i veće, a grane i bodlje stršale su sve više te  grebale moje noge.

Dvadesetak minuta nakon početka, preraslo je to već u pravu borbu i probijanje. Žarko je doslovno bio mokar od znoja dok sam se ja počinjao pregrijavati. Došli smo do toga da smo doslovno pomicali kamenje veličine akumulatora kako bi prošli. Vagao sam u glavi i vagao i kako je teren postajao sve gori, sunce sve žešće, nisam vidio smisao u tome da idemo dalje, a bili smo tek na pola puta.

Možda bi i stigli do špilje nekako, ali iskreno sumnjam da bi se uspjeli vratiti. Najveći problem nam je bio što nismo imali dovoljno vode i te faking čokoladice koje me u ovakvim trenucima spase. Nažalost, fotografija nemam kako bih vam u potpunosti sve ovo dočarao i teško je u tim trenucima misliti i na to.

Spas

U trenutku kada smo stali i mozgali o odustajanju, od nikuda se pojavio jedan par. Cura i dečko iz Zagreba! Zamolio sam ih, ako im ne bi bio problem, sačekati desetak minuta sa mnom dok Žarko ode fotkati špilju. Želio sam barem imati fotografiju špilje s kopnene strane za uspomenu. Nisam to natuknuo Žarku, misleći kako se to podrazumijeva.

Dečko i cura čekali su tako sa mnom. Svaka minuta činila se kao jebena vječnost i postajalo mi je sve lošije i lošije. Postajao sam malaksao i počelo mi je biti prevruće! Zadnjih, dragocjenih pola litre vode, iskoristio sam  na polijevanje glave u tri navrata.

Stvarno smo bili usred ničega, nasred ogromne hridi i kamenjara, izložen nemilosrdnom suncu bez i trunke hlada. Teško mi je uopće sve to opisati, uvjete, stazu, kamenjar, brutalno sunce, stanje u kojem sam se nalazio i o čemu sam razmišljao.

Žarkova glava, koja se počela nadzirati na dnu staze, bila je jedan od najboljih prizora u zadnjih ne znam ni sam koliko vremena. Laknulo mi je s jedne strane, dok sam s druge strane razmišljao kako više nemamo vode i kako ćemo se vratiti. Nije mi bilo svejedno!

Plug Žarko

Po dolasku Žarka, napustio nas je par i rekao sam Žarku da se ne osjećam dobro te da moramo nekako što prije stići do auta. Znao sam kakva nas staza pri povratku čeka i to uzbrdo! Znao sam da se ne možemo samo tako vratiti do auta i da će nam trebati vremena. Tonuo sam sve više i više u malaksalost.

Žarko je shvatio ozbiljnost situacije i iskreno, da je umjesto njega bio itko drugi, mislim da bih do auta izdahnuo. Žarko je, doslovno kao da ore njivu, koristeći moja kolica kao plug, izbio sve što nam se našlo na putu.

Svaki kamen osjetio sam kao da me je netko lupio nogom u guzicu! Obruče za guranje kolica uništili smo u potpunosti a noge sam izgrebao na razno granje. Žarkov znoj koji mi se cijedio ravno na glavu, bila je jedina tekućina koju sam „osjetio“. Čovjek je to doslovno odradio spartanski! Film 300 je goli k**** za ovo! Dolaskom na ravno, pred kraj staze, laknulo mi je, no, trebalo je još ući u auto i stići do dućana. Sve u svemu, do auta smo došli i brže nego što sam očekivao, Žarko me brzo ubacio unutra i upalio klimu. Trebao sam tekućine, šećera i hlađenje!

Juri u Tommya!

Pod hitno nam je trebao onaj dućan kod kojeg smo prije skrenuli. Moj se mobitel naravno ugasio tako da smo navigirali sa Žarkovim. Zapravo on je navigirao jer ja više nisam bio u stanju ni razgovarati.

Po dolasku ispred Tommya , Žarko je izletio van i otišao u nabavku. Bili su mi potrebna dva kroasana, kinder bueno i litra soka od ananasa da dođem k sebi. Odmah sam se preporodio i oraspoložio, sretan što sam se izvukao ali isto tako i svjestan ozbiljnosti situacije u koju sam se doveo.

Kao šlag na tortu stigla je i informacija da Žarko nije fotkao špilju s kopnene strane! Znači, sve to bilo je toliko uzaludno. Znači, skoro sam umro, uništio sam nove novcate obruče i potrošili smo hrpu vremena! Divan dan! Razmišljao sam otići do Saplunare, no, nismo imali katetere i ne bi stigli uopće voziti bicikle. Iako sam imao ogromnu želju voziti bicikl, u tom trenutku za tako nešto nisam ni malo bio spreman.

Nakon odmora i rekuperacije, tužan što nisam vidio špilju, krenuli smo nazad u Pomenu!

Pomena

Ono što smo jedino pametno taj dan napravili bilo je to da smo u auto još ranije stavili bicikle te odlučili preskočiti one dvije užasne makadamske uzbrdice kod samoga smještaja. Otišli smo po zaboravljeni i ostavljeni ruksak te se popeli sve do parkinga prije križanja s glavnom cestom. Tada sam se već osjećao  bolje i bio sam „spreman“ za vožnju, iako su mi ruke bile koma a tijelo slabašno.

NP Mljet

Do parka tj. do pristaništa, spustili smo se kao i prethodnog dana, kroz Goveđare te, kao i dan ranije, vozio sam s ciljem prikupljanja kilometara za UNICEFOVU virtualnu utrku „Mliječna staza“. Iako sam osjetio dosta veliki zamor u rukama, volja je bila jača i na kraju je prevladala.

Prvo smo odvozili do kraja stazu koja je prolazila duž velikog jezera uz veliki most i mjestašce Soline te se istim putem vratili do malog mosta gdje je počinjala „moja“ staza!

Staza po guštu

Svjestan da je to zadnje bicikliranje, kako na Mljetu pa tako i na ovoj stazi, odlučio sam dati sve od sebe i guštati što je više moguće.

Značilo je to da sam si skroz izgrebao prste te kičmu od previše truckanja i nabijanja. Za prste sam znao da će doći k sebi, ali ranu na leđima sam, bez obzira na to što je tu izgledala bezazleno, „vukao“ još tjednima nakon povratka u Zagreb.

Za razliku od prethodnog dana, odlučili smo se vratiti dužim putem do Pomene te izbjeći onu makadamsku uzbrdicu. Iako ne znam kako sam, nakon onoga svega što se kod špilje dogodilo, imao snage za odvoziti još gotovo 30 km, drago mi je da jesam, bez obzira na posljedice. O čemu bih vama sada  pisao da nisam?

Sve u svemu, iako razočaran što nisam vidio špilju, sretan sam što smo došli na Mljet, što sam izabrao ovaj otok i što smo na njemu biciklirali.

Nakon večere u konobi pored smještaja, požurili smo u smještaj gdje nas je čekalo pakiranje i što ranije spavanje jer smo hvatali trajekt u 06:00 ujutro!

You may also like

1 komentar

Slaven Škrobot 19 siječnja, 2021 - 2:38 pm

8) 😎

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više