Home Europa Što južnije to sretnije – 8. Dio (Split)

Što južnije to sretnije – 8. Dio (Split)

by Slaven Škrobot
396 pregleda

Ako mi je nešto teško u ovoj mojoj situaciji, onda je to svakodnevno ustajanje iz kreveta i odluka o izlasku iz kuće, pogotovo ako se radi o ranom jutru. Za to treba konstantna volja. Takav slučaj bio i zadnjega dana Mljeta jer smo se za trajekt, koji je polazio u 06:00, trebali probuditi u 04:00. Možda sam malo pretjerao isplaniravši taj ranojutarnji trajekt. Vjerojatno smo mogli stići u Split na vrijeme i s kasnijim trajektom, ali htio sam igrati na sigurno i biti bez ikakve žurbe.

Po mrklome mraku, prije nego se prvi cvrčak odlučio oglasiti, spremili smo stvari i utrpali sve u auto. Iz Pomene smo krenuli malo prekasno, oko 05:25 i bilo je upitno hoćemo li stići do pristaništa na vrijeme. Mračni i šumoviti Mljet, činio mi se u tome trenutku kao neko drugo mjesto, pomalo misteriozno i zastrašujuće, kao da će nas svakoga trenutka napasti jedno od drveća ili nešto iz šume. Sjetilo me to na Čudesnu šumu i Čarobnjakov šešir.

Putem sam razmišljao koliko mi se bilo lijepo voziti biciklom po otoku, koliko je Mljet zapravo lijep i divlji te koliko mi je drago što smo ovdje došli, makar na dva dana. Naravno, mislio sam i o tome hoćemo li na vrijeme stići na trajekt. Žarko je vozio brže nego inače i kako smo se bližili Sobri, naše šanse da stignemo postajale su sve izglednije. Zanimljivo, iako to nisam očekivao s obzirom na skorašnji polazak trajekta, putem nismo naišli na ni jedno jedino vozilo.

U Sobru smo stigli pet minuta prije polaska, točno na vrijeme! Tek što smo preuzeli karte, mornar nam je, uz valjda dva preostala auta, signalizirao da je vrijeme za pokret. Ni pet minuta kasnije, pozdravili smo se s Mljetom koji je još čvrsto spavao. Ostali smo u autu, ionako nas ne bi ni vidio kako mu mašemo.

Brela

Nakon nešto više od dva sata vožnje, stigli smo na naše prvo odredište na putu prema Splitu, u Brela. Nemam pojma koliki dio puta sam prespavao, ali bio sam koma, a vjerujem i Žarko. Mislim da smo oboje bili svjesni da nam ovako rani polazak apsolutno nije trebao.

U Brelima smo se parkirali blizu plaže Soline i pri izlasku iz auta čovjek nas je upitao da li nam treba pomoć! Kako sam rekao da ne treba, čovjek je zagrabio u kutiju na kolicima i dao nam butelju vina. Kaže, evo dečki, da malo uživate! Tko kaže da nema super ljudi? Možda ja samo imam sreće?

Krenuli smo tako šetnicom, Brela se još nisu ni probudila i sve je djelovalo tako mirno, tiho, uredno i lijepo, kao u predsezoni. Kako tu nikada nisam bio, pitao sam se kako to sve zapravo izgleda usred sezone?

Naš cilj i razlog dolaska ovdje bio je kamen! Zapravo ne samo kamen već maleni „otočić“ uz rivu koji predstavlja simbol Brela. „Kamen Brela“ malo nas je zbunio jer zapravo nisam imao pojma gdje se točno nalazi pa sam se nakon petnaestak minuta šetnje pitao da li smo ga fulali. Na sreću, prvi prolaznik pokazao nam je put.

Vidio sam ovaj otočić hrpu puta na fotkama tako da me nije nešto fascinirao uživo, ali ga je svejedno bilo fora vidjeti vlastitim očima. Nismo se imali razloga nešto zadržavati te smo krenuli prema autu. Kratku pauzu napravili smo na plaži, uživajući u miru i ranojutarnjem suncu.

Tvrđava Klis

Nakon kakvih sat vremena stigli smo do podnožja srednje vjekovne tvrđave Klis. Ime je dobila po klisurama na kojim je izgrađena i s obzirom na njenu povijest (prvi hrvatski glavni grad) i atraktivan izgled, bilo je to mjestu kojemu sam se poprilično veselio. Osim toga, ono što nisam znao je to da je tvrđava bila i jedna od lokacija na kojoj se snimao Game of Thrones.

Na parkingu je sunce već pošteno upržilo i ovako umornome, nije mi se dalo forsirati, gnjaviti i natezati. Ono što sam najmanje htio bilo je pregrijati se. Kao da sam već u samome startu na neki način bio čangrizav i kao da mi je samo trebao neki povod da odustanem od tvrđave.

Taj povod i mnogo više od toga dala mi je zaposlenica na ulazu u tvrđavu koja prodaje karte. Kao da ju je tog dana netko tamo postavio da meni digne tlak. Mi smo doslovno samo htjeli ići malo pogledati i nikako ići do kraja. No, ona je djelovala tako nezainteresirano i ne susretljivo.

Hvala lijepa, doviđenja!

Na moje pitanje „da li osobe s invaliditetom imaju popust?“, rekla je da nemaju. Pitao sam ju „da li samo možemo ići na kratko unutra?“ nadajući se da će popustiti no, ni to se nije dogodilo. Jedino što nam je dopustila, i to preko one stvari, je to što je dozvolila Žarku da prošeta dvadeset metara i pogleda stepenice. Kada sam vidio da dotična ne odustaje, odustao sam ja!

Spustili smo se par metara niže gdje se nalazio vidikovac s kojeg se pruža pogled na Split. Trebalo mi je par minuta da se proluftam. Ono što mi je trebalo je zapravo bio jedan mali i kratki san.

Nisam inače takav i uvijek ću rado platiti sve, bile to ulaznice, karte ili nešto drugo. S razlogom na sve te stvari postoji popust za ljude s invaliditetom ili njihovu pratnju, a razlog je vrlo jednostavan. Mi, osobe s invaliditetom, uglavnom sve plaćamo dvostruko, za nas i za asistenta. Ako je moguće da barem jedno od toga izbjegnem, vrlo rado ću to napraviti. Zato nisam htio platiti duplu cijenu za tako kratko vrijeme, u tom trenutku, toj nesusretljivoj osobi. Bilo mi je žao što neću vidjeti tvrđavu, ali od umora i ljutnje nisam previše mislio na to. Moj je fokus bio već usmjeren ka Visu!

Moj dragi prijatelj Buble!

Kako nam je ostalo nešto vremena do trajekta, javio sam se prijatelju Vedranu (Buble) te smo se dogovorili naći. Nažalost, Jasen Boko me uvijek otkanta tako da nam ni ovaj put on nije pravio društvo. Bude jednom već, u Indiji!

S Bubleom smo se našli, sad već tradicionalno, u kafiću Obojena Svjetlost na istoimenoj plaži. Uvijek mi je drago vidjeti ga, jedan od dražih ljudi i uvijek ugodno društvo. Kako je vremena bilo sve manje, a naše oči, od gladi, sve veće, otišli smo u Pizzeriju Skipper, naravno, na njegovu preporuku.

Pizza od metar

Na ogromnoj terasi s koje se pruža pogled na marinu i grad, odlučili smo dočekati vrijeme za naš polazak na trajekt. Osim toga, tu smo došli i s još jednim ciljem! Jesti! Buble nam je pričao o toj famoznoj pizzi od jednog metra. Naravno da smo naručili upravo nju, za nas troje bi trebala biti taman!

Tako je i bilo! Čovjek je donio pizzu od jednoga metra i, iako se činilo da ćemo ju pojesti, ona je ipak pojela nas! Nakon što smo pojeli i još se malo podružili s Vedranom, krenuli smo prema luci. Dugo iz Splita nisam putovao trajektom i sjećam se samo kaosa na onoj rivi. Nadao sam se da ovoga puta toga neće biti.

Luka

Naravno da nas je upravo to i dočekalo. Prvi put smo fulali ulaz, ali od druge smo pogodili. Baš je bio kaos, ne znaš uopće što se događa, tko gdje ide i koji ti trajekt treba. Na sreću, naš trajekt, Petar Hektorović, valjda je najveći trajekt u floti. Navodno i najbolji!

Prepoznao sam ga iz prve, karakterističan je po tom svom prednjem „kljunu“. Zbunjeno smo stali u red ne znajući što i gdje sada, s obzirom na to da smo negdje trebali podići besplatne karte koje sam ranije osigurao. Prvog mornara upitali smo što nam je činiti i to je zapravo bili sve što smo trebali napraviti.

Od tog trenutka mornari su nam pokazali sve, osigurali nam mjesto i uputili nas gdje trebamo ići. Eto, do sada apsolutno ni jedno loše iskustvo s njima. Sve pohvale njima a bogme i Jadroliniji!

Petar Hektorović

Nekada hrvatski renesansni pjesnik i erudit, danas trajekt! I to ne bilo kakav trajekt, najbolji! Barem tako kažu. Ako i nije, meni je najbolji! A sad, neki se možda pitaju zašto? Pa, meni je najbolji iz jednog i najvažnijeg razloga, to je prvi trajekt na kojem se nisam osjećao kao „invalid“.

Petar Hektorović je opremljen liftom, pravim liftom! Da, i ja sam ostao iznenađen. Mornari su nam ostavili prostora i mjesto pored samog lifta. Izašli smo iz auta, ušli u lift i za pet sekundi bio sam na palubi. Jednostavnije nije moglo biti. Bez komplikacija i nefunkcionalnih te sporih rampi i liftova.

Slavene, jesi to ti?

Tek što smo došli na palubu kad mi se netko obratio s pitanjem „Slavene, jesi to ti“’? Pitanje na koje sam se već polako počeo navikavati. Ispred mene je stajao par, dečko i cura, sa psom. Mislim si da li ga od nekuda znam, ali na svu sreću me preduhitrio!

Govori mi kako me prati na Facebooku i da su pratili moj Dugi Otok te su se i oni tamo uputili. Sada idu na Vis, kao i mi! Upoznajemo se, Patricia i Matija. Psu sam ime zaboravio, Matija će mi, nadam se, oprostiti.

Otišli smo tako na krmu trajekta te se tamo smjestili…

Zalazak

Zapravo postoji još jedan razlog zašto sam ciljao ovaj trajekt, a taj razlog zove se – zalazak sunca. Iako sunce koje uranja u more nismo vidjeli jer nam je pogled blokirala bezobrazna Šolta, ipak smo dobili lijepo, goruće nebo.

Čim je sunce zašlo, bilo je vrijeme za povući se negdje jer je postalo prehladno. Otkrio sam super mjesto, uza zid, uz same ventilatore iz kojih puše toplo. Tu smo opet sreli Matiju i Patriciu  te s njima proveli preostalo vrijeme do dolaska u Vis. Razmijenili smo kontakte te se dogovorili čuti za neko druženje na otoku. Činili su se tada kao super društvo (nije da su se kasnije prestali tako činiti) i veselio me ponovni susret s njima.

Pred sam dolazak u Vis, stigla mi je poruka od frenda s kvarta da li dolazim na Vis. Kada sam mu to i potvrdio, odgovorio mi je da me njih par čeka u pristaništu. Totalno sam zaboravio na to da su neki dečki s kvarta na Vis otišli raditi i živjeti. To me nekako baš razveselilo i iznenadilo.

Vis

Po pristanku u Vis, dečke od mnoštva ljudi i vozila nisam uspio skužiti te smo se uputili do smještaja koji nam se nalazio smiješnih 200 metara od pristaništa. Tu smo se našli s dečkima, Jurom i Deanom. Iako smo žudjeli za pivom, dočekao nas je problem, parking!

Iako više nije bila sezona, parkinga nigdje! Dečki su nam pronašli parking kod vinara, starog postrojenja koje je sada pretvoreno u parking. Pomogli su nam odnijeti sve stvari u apartman te smo se uputili nazad na rivu, u pizzeriju / kafić „Katarina“ kod trećeg frenda, koji tamo radi. Na pivu.

Na Visu nisam previše vremena htio gubiti te sam se odmah dogovorio za Military turu s Markom, vodičem kojeg mi je na Krku preporučio frend.

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više