Home Europa Što južnije to sretnije – Dan 10. (Bicikliranje Visom, Hum i Komiža)

Što južnije to sretnije – Dan 10. (Bicikliranje Visom, Hum i Komiža)

by Slaven Škrobot
304 pregleda

Lagao bih kada bih rekao da me bicikliranje kroz cijeli Dugi Otok nije ohrabrilo. Je, ali opet ne toliko da bih išao u nešto što ne mislim da mogu napraviti, bez obzira na to što ljudi kažu. Naravno, ljudi su, kao i svaki put do sada, rekli da nema šanse da odvozim Vis, jer iako Vis jest mali, poprilično je brdovit.

Vis, kao biciklističku rutu, nisam previše istraživao. Tu i tamo mi je netko od lokalaca nešto rekao, ali većinom ništa pozitivno za mene. Znao sam da to trebam vidjeti svojim očima i iskusiti to na vlastitoj koži. Pratnju nisam uspio pronaći iako i nisam previše tražio. Vjerujem da bi nekoga na kraju našao, ali za time na kraju nije bilo potrebe.

Na otok smo stigli bez nekog posebnog plana i nismo definirali koji dan ćemo biciklirati. Sve je bilo na filingu, kako ćemo se osjećati.

Military tura s Markom

Kažu da ako na Visu odradiš Military tour i izlet s brodom oko otoka, u dva si dana vidio ono najbitnije. Kako smo mi već prvoga dana Visa vrijeme iskoristili za odlazak na Military Turu s Markom, dane do naše ture s brodom mogli smo iskoristiti za lagano i spontano upoznavanje otoka. Kako je Marko obožavatelj slobodnog penjanja, ljubitelj dobre glazbe i zaljubljenik u brdski biciklizam, nije nam dugo trebalo da pronađemo zajednički jezik.

Tako je na red došao i biciklizam i moja ideja. Marku sam ispričao o našem planu i ideji da odvozimo turu kroz cijeli otok. Žabu u vodu nije bilo teško natjerati i ubrzo je pao dogovor da Vis vozimo sljedeći dan i to ujutro, na moju žalost! To što je Marko pristao ići s nama i imati uz sebe nekoga tko poznaje otok i cestu, značilo nam je puno! Osim toga, dobro i zanimljivo društvo uvijek je dobrodošlo.

Plan

Od kada je Marko predložio da se krene ujutro, tako je i ostalo, jer, ima li smisla proturječiti čovjeku koji je ovdje godinama i biciklira otokom? Koliko god ne bio jutarnja osoba, odlučio sam stisnuti zube i slušati iskusnijeg od sebe. S obzirom na to da smo odlučili biciklirati po danu i kako je sezona bila na kraju, pratnju nismo trebali.

Ostalo je još samo napraviti najteže, zaspati u normalno vrijeme i probuditi se odmoran i svjež. Znao sam da će mi ruke ujutro biti koma, a već na startu čekao nas je uspon od kakvih pet kilometara, kombinacija s kojom se još do tada nisam susreo.

Polazak

Moram priznati da sam se poprilično dobro naspavao i stigli smo napraviti apsolutno sve na vrijeme. Čak sam se sjetio staviti i flastere na prste kako bih zaštitio prste od grebanja po čičku koji se nalaze na posebno napravljenim rukavicama za moje ruke.

U 08:30 dočekali smo Marka na parkingu i nismo ni krenuli, već smo naišli na problem. Naime kukice koje spajaju bicikl s kolicima nisu htjele uhvatiti i „spojiti“ kolica s biciklom. Mora da se nešto „pomaknulo“ tijekom vožnje po Mljetu i po tamošnjem makadamu ili kada sam preletio preko ležećeg.

Žarko i Marko mučili su se popraviti stvar, a ja sam kao ražnjić na suncu samo čekao pregrijavanje i to da neću biti u mogućnosti ni krenuti. Nije bilo ni 09:00, a sunce je već dobro zapržilo. Znao sam da ćemo voziti po najvećoj vrućini i već sam se u samome startu upitao da li je ovo uopće bila dobra ideja?

U osvajanje Visa!

Kako na moju sreću, tako i na njihovu, problem je uklonjen poznatom i posebnom ruskom tehnikom „udari pa se možda samo popravi“ i bili smo spremni za pokret! Zapravo, sve osim mojih ruku bilo je spremno za pokret! Sad sam već imao nekog iskustva za razliku od kada sam vozio Dugi Otok i bolje sam se kužio sa svojim kompićem bajkom tako da energiju nisam nepotrebno gubio kao tada.

Kao što mi je i bilo rečeno, već na samome startu krenula je uzbrdica. Osjećao sam se kao da me netko namjerno kaznio. Zašto ovo? Zašto baš ujutro? Zašto meni? Bila su to najčešća pitanja dok sam se malim koracima probijao do kraja uzbrdice duge gotovo pet kilometara! Nije tu bilo ravnog dijela ili mjesta za duži odmor. Cesta je uska, auti prolaze i može biti i opasno. Bilo je to – sve do kraja ili ništa. Tek mali zastoj radi pokojeg gutljaja vode ili prskanja tijela radi hlađenja, ali zastoj koji je meni tada značio sve. Znao sam da će biti bolje kada mi se ruke zagriju, ali trebalo je doći do toga. Uzbrdica svakako nije bila idealan teren za zagrijavanje.

Spomenik vojnicima poginulim u II. Svjetskom ratu

Ratni spomenik, koji se nalazi na vrhu i s kojeg se pruža pogled na ogromnu dolinu naziva Plisko Polje, za nas je značio kraj uzbrdice i kratki, ali kvalitetan odmor. Barem kvalitetniji od prethodnih. Spomenik je podignut u čast poginulim američkim i britanskim vojnici za vrijeme II. Svjetskog rata.

Tisućama godina Vis je smatran strateškim vojnim ciljem, a drugačije nije bilo ni u Drugom svjetskom ratu. Ovaj otok bio je na prvoj crti u najrazornijem ratu u povijesti, bio je jedini dalmatinski otok koji nije bio pod kontrolom Sila osovine. Britanski i američki vojnici, mornari, zrakoplovci i komandosi borili su se protiv tiranije zajedno s partizanima.

Podselje

Do Pliskog polja dovela nas je vijugava i lagano strma cesta. Ovaj put, na moju sreću, nizbrdo. Iskoristio sam taj spust za regeneraciju ruku dok je lagani povjetarac pomagao u hlađenu tijela.

Nakon što smo prošli Podselje te Crkvu Gospe od Velog Sela, stigli smo do raskrižja gdje se nalazi maleni OPG, žuta tabla koja pokazuje smjernice za Vis i Komižu te stari američki kamion iz II. Svjetskog rata, koji je navodno još uvijek u operativnom stanju.

Tu sam shvatio koliko sam zapravo izgubio energije za vrijeme prvog uspona. Ruke su mi, iako zagrijane, bile već poprilično umorne i teške. Osim toga, prvi uspon potrošio mi je i veliki dio baterije što je značilo da sam bateriju svakom sljedećom mogućom prilikom trebao štedjeti. Flasteri na prstima isto tako nisu izdržali i čičak je već počeo grebati prste.

Nismo odvozili ni jednu trećinu puta do Komiže a još nas je čekao i povratak nazad. Sve me je to nekako malo bacilo u razmišljanje i iskreno se  nisam u tom trenutku smatrao dovoljno sposobnim za povratak iz Komiže do Visa. Valjda po prvi put, ako zanemarimo Odisejevu špilju, osjećao sam se kako nešto što sam si zacrtao stvarno neću moći ostvariti.

Pliško Polje

Po prvi puta od polaska dočekala nas je apsolutna ravnica, Pliško polje! Iako je to možda bila pozitivna strana, negativna je bila da apsolutno nigdje ne postoji hlad i značilo je to vožnju pod direktnim suncem.

Tu sam odlučio štedjeti bateriju i oduzeo sam si pomoć kako bih ju što više sačuvao. Bio je to naravno, dodatan napor na moje ionako već izmučene ruke. Smatrao sam to tada glupom odlukom i mislio sam da sam još trebao regenerirati ruke, ali po završetku ture, shvatio sam da je to bila dobra odluka.

Osim super društva i pratnje koje sam imao u Marku i Žarku, društvo su mi kroz Pliško Polje pravile ovce, konji, veliki i nepregledni nasadi maslina i ostale obrađene površine iz kojih je tu i tamo provirio koji fazan. Da, dobro ste pročitali, na Visu ima jako puno fazana! Prošli smo i „Roki’s“, konobu najpoznatiju po najboljoj peki na otoku, gdje nas je dan prije, na degustaciju vina, vodio Marko.

Gostionica „Aerodrom“ označavala je kraj Pliškog Polja i ulazak u Dračevo Polje. O gostionici „Aerodrom“ čitao sam puno prije dolaska na otok i imao sam želju posjetiti ju, ali ona u tom trenutku, nažalost, nije radila. Marko nam je rekao kako je gazda „Aerodroma“ nažalost, nedavno preminuo. Nekada se tu, za vrijeme II. Svjetskog rata, nalazio aerodrom na kojemu su u slučaju nužde slijetali američki i britanski vojni avioni. Prije dolaska na otok, nisam znao koliko je zapravo bogata i zanimljiva Viška povijest. Ona je zapravo najviše zaslužna za moje oduševljenje ovim otokom.

Podšpilje

Ravna cesta s laganim usponom kroz Dračevo Polje, dovela nas je do Podšpilja i konobe „Gušti poja“ te nekadašnje škole. Konoba „Gušti Poja“ bila je također jedna od konoba na mojoj listi mjesta koja trebam posjetiti. Zapravo, malo je konoba i restorana koje na Visu ne treba posjetiti jer Vis je jedan gastro raj!

Ni tu se nažalost nismo zaustavili ili odmorili, zapravo, na putu do Komiže nismo se zaustavljali nigdje na duže od pet minuta. Nema veze, rekao sam si ionako kako ću sva ta mjesta posjetiti ponovo, s autom.

Podhumlje

Do Podhumlja smo došli oko 11:30 i sunce je tada počelo raditi probleme, barem meni. Iako sam tu već bio u puno boljem fizičkom i psihičkom stanju, neprestano sam razmišljao o povratku iz Komiže i Visa. Prsti su bili već poprilično zdrapani, baterija na pola, kao i ja, a sunce je postajalo sve nemilosrdnije. Nisam znao kako će sve to ispasti, ali sigurnost mi je davalo saznanje da, ako odustanem, Marko sam može otići nazad do Visa i doći po nas s džipom. Problem je u tome što nikako nisam htio odustati tako da smo nastavili dalje…

Cijelim putem kroz Podhumlje, pratio nas je lagani uspon i pogled na najvišu točku otoka, Hum!

Spust za pamćenje

Nakon par kilometara došli smo do križanja i početka spusta od kakvih 7 km koji vodi ravno do Komiže. U tom sam trenutku znao da smo uspjeli, barem do Komiže, ako ništa drugo. I to je nešto, zar ne? Pokušao sam si to pitanje postaviti u glavi, ali zadovoljavajuću reakciju nisam dobio, falio je i povratak nazad! Na tom križanju sreli smo Matiju i Patriciu, simpatičan par koji smo upoznali na trajektu za Vis. Kako smo mi išli prema Komiži a oni prema Visu, dogovoriili smo se ćuti kasnije i vidjeti ako možemo nešto dogovoriti da se kasnije vidimo.

Spust do Komiže teško je opisati! Spuštanje po zavojitoj cesti, sunce, rezanje zavoja, povjetarac u kosi i nevjerojatan pogled na beskrajno more u kojemu se odmaraju Biševo, otok Svetac i Brusnik. Tu je negdje i otok Jabuka, desno od Svetca, ali rijetko jasno vidljiv. Baš ono, teško zamisliv i opisiv gušt. Jedino što je smetalo u tome guštu je bila pomisao na to da se tuda trebamo i vratiti. Rekao sam to dečkima u šali, ali u svakoj šali i pola istine, ili ne?

Na pola puta do Komiže, Marko nam je pokazao plažu s tirkiznim bojama mora kod koje, navodno, izvire slatka voda. Tu negdje, susreo sam se na svega par centimetara sa svojom noćnom morom, zmijom! Na sreću, zahvaljujući njezinoj i mojoj brzoj i spretnoj reakciji, ona je spašena i nisam ju pregazio. Iako im se divim, volim ih gledati i fascinantne su, bojim ih se i mislim da bih prohodao da mi netko jednu baci u krilo!

Komiža

Prekrasna Crkva Sv. Nikole koja kao čuvar „stoji“ iznad Komiže, označila je naš ulazak u Komižu. Možda sam se malo previše prepustio te na nizbrdici previše zaletio pa tako nakon crkve nisam uočio ležećeg policajca ispred sebe te sam punom brzinom prešao preko njega. Dobro da mi se kolica u tome trenutku nisu odvojila od bicikla.

I konačno Komiža! Ta Komiža o kojoj sam godinama slušao! Na prvu, nisam bio oduševljen, možda sam samo bio koncentriran na odmor, hranu i vraćanje snage. Mislim da su i dečki dijelili moje mišljenje pa smo tako i sjeli u prvi mogući kafić/restoran. Naručili smo nekakve tostirane sendviče, dečki pivu, a ja, kako bih učinio svoju majku ponosnom, smoothie od svega i svačega. Pio bih i ja pivu, ali ovo je svakako bih pametniji i zreliji odabir s obzirom na to što nas je još čekalo.

Nakon jela, odmora i osvježenja, obišli smo cijelu Komižu s biciklima te sam tu priliku iskoristio kako bih još jednom pregledao brodove na rivi i potencijalne kandidate za izlete na Biševo i oko otoka Visa. Marko nam je naravno, kao pravi vodič, cijelim putem pričao o Komiži i otoku.

Uspon iz pakla

Oko 13:00, po najvećem mogućem suncu, kao najveći pacijenti, krenuli smo prema Visu. Osjećao sam se puno bolje, s puno više samopouzdanja i energije, bez na to obzira što sam znao da nas prvo čeka najteže. Da, čekao nas je onaj užasan uspon od 7 km o kojemu sam cijelo vrijeme razmišljao dok smo se njime spuštali. Znao sam da je to to – ako pobijedim njega, poslije me ništa više ne sprečava da dođem do cilja.

Ako su ona dva uspona na Dugome Otoku bila prava rovovska bitka, onda ne znam što je ovo bilo. Šahovska bitka? Muka mi je od same pomisli na taj uspon i koliko sam se namučio. Baterija je bila na kakvih 55 %, ali čekalo nas je više uspona nego od Visa do Komiže i još petnaestak kilometara nakon uspona do Visa. Pokušavao sam štedjeti bateriju gdje god je to bilo moguće, ali to nisam mogao raditi na uzbrdici.

Stajao sam svako malo kako bih si zalio glavu i ohladio tijelo jer vrućina je bila nepodnošljiva i imao sam osjećaj kao da će mi srce iskočiti iz tijela. Zacrtao sam si to odvoziti, ali isto tako i paziti se, hladiti tijelo kako se ne bih doveo ni blizu situacije da se pregrijem. Moram priznati da sam to po prvi puta napravio kako spada!

Ne znam kako je bilo dečkima, vjerojatno ne previše teško, ali ja sam se itekako borio i borio. Ne da sam se borio, vodio sam jebeni rat s planinom! Ono što mi je stvaralo probleme su spazmi koji su se izazivali iz čista mira i svaki put kada bih me jedan uhvatio, pogotovo na zavoju, doslovno bi mi od jačine i intenziteta poremetio ritam i natjerao me na zaustavljanje. Nije mi bilo jasno zašto me odjednom hvataju takvi neobjašnjivi spazmi i to me pomalo frustriralo.

Druga stvar koja mi je radila probleme bilo je to što na biciklu nisam imao uteg. Na uzbrdicama je radi toga dolazilo do proklizavanja kotača i „guranja u prazno“. To mi je stvaralo probleme cijelim putem, pa i na Dugom otoku i Mljetu samo o tome nisam pisao. To mi je oduzelo užasno puno energije i vremena  i radi toga sam radio doslovno dvostruki posao.

Pobjedu sam doživio kakvih sat i pol nakon što smo krenuli iz Komiže. Bio je to trenutak u kojem sam znao da sam uspio, makar ostao bez baterije i ne došao do Visa. Umoran, razderanih prstiju i s 30% baterije, imao sam sada apsolutno sve na dlanu i u svojim rukama.

Aerodrom

Marko je žurio na turu i nismo imali vremena, no ipak je predložio stajanje kod „Gušti Poja“. Kako sam osjetio da mogu, predložio sam da ne stajemo i vozimo dalje u komadu i stanemo kod „Aerodroma“.

Put do „Aerodroma“ bio je možda i put koji sam odvozio s najvećim guštom i žao mi je kao psu što Žarko taj spust nije snimao. Stisnuo sam bajk u jednom trenutku na 50 km/h (Strava kaže 55 km/h). Volio bih da sam otišao i preko, ali one linije koje „spajaju“ asfalt pri toj brzini jednostavno bole previše i morao sam usporiti. Osim toga, nemam kacigu a pri toj brzini osjećaj je kao da se kolica skupa s biciklom raspadaju i vrlo lako može doći do prevrtanja.

Po dolasku kod gostionice „Aerodrom“, na našu sreću, gostionica je bila otvorena. Sjeli smo na brzinsko piće i salatu od hobotnice. Tu smo se morali oprostiti od Marka koji je morao ići po džip te pokupiti ljude radi nove ture. Bez njega bi se mi već nekako snašli ali to jednostavno ne b bilo to! Hvala Marko! Žarko i ja smo naš put do Visa nastavili sami.

OPG, Tabla i konji!

Nakon par kilometara, stigli smo do istog križanja do kojeg smo se, pri putu prema Komiži, spustili sa spomenika poginulim vojnicima iz II. Svjetskog rata. Ovaj put su nas kod table dočekala dva divna konja! Malo smo „popričali“ pa sam ih iskoristio i za fotku. Kako nisu previše surađivali, pozdravili smo ih  te smo krenuli prema našem zadnjem usponu. Baterija je bila na svega 18 %, ali tada to više ni nije bilo važno.

Zadnji uspon odradio sam muški, bez stajanja i u komadu. Težinu i bol u rukama tada više nisam osjetio i tek tada došao sam na svoj radni takt. Ubrzo smo se našli kod spomenika i jedino što nam je još preostalo je bilo spustiti se do grada Visa.

Finalni spust

Cijelim spustom pratio nas je lijepi pogled na grad i Viški akvatorij. Tek tako, s visoka, shvatiš koliko je Vis zapravo dug!

U Vis sam ušao s 5% baterije i s više snage i energije nego nakon prvog uspona s početka rute pri polasku iz Visa. Da, zvuči nevjerojatno! Nisam se dao s bicikla tako da smo još, da bi zadovoljili moje unutarnje dijete, kao šećer na kraju, obišli grad Vis, od Kuta pa sve na drugu stranu, dalje od hotela „Issa“. U smještaj sam doslovno ušao s 1 % baterije ili čak i manje.

Leći u krevet bilo je ravno ulasku u jacuzzi i iako sam još htio iskoristiti dan, tijelo mi je žudjelo za malim odmorom. Možda svi očekujete neke izljeve emocija ali, nekih emocija gotovo da i nije bilo. Iako nisam stigao previše razmišljati o tome jer sam odmah išao zvati Matiju i trebali smo se ići spremati, osjećao sam sreću, zadovoljstvo i možda najviše, ponos! Bio sam ponosan na sebe na neki način, što sam to izdržao i što sam to sve odvozio, pogotovo onu uzbrdicu kod Komiže!

DVD Komiža

 S Matijom je pao dogovor da idemo na Hum gledati zalazak sunca! Sunce je tad zalazilo već oko 19:00 i s obzirom na to da nam je do tamo trebalo oko pola sata, vrlo brzo smo trebali krenuti pa vremena za odmor gotovo da i nije bilo. Nažalost, rana na leđima koja je konačno zacijelila, otvorila se ponovo.

Kako smo kasnili, Matija, Patricia i njihovi prijatelji, Billie i Adam, čekali su nas već na vrhu i Matija mi je rekao da ga samo scimam kada dođemo na cestu prije početka makadama. Trebalo me je još od ceste odgurati i nositi kakvih dvjesto metara, do crkvice na vrhu. Taman kako smo došli do makadama ugledao sam Matiju kako se spušta s nekim krupnijim tipom i ništa mi nije bilo jasno. Ubrzo se ispred nas našao vatrogasni džip i u tom trenu govori mi Matija: „hajde to mi je frend, ideš s njima“!

Tek tada mi više ništa nije bilo jasno! U dvadesetak sekundi našao sam se u vatrogasnom vozilu DVD Komiže te s vatrogascima na putu prema vrhu. Tek u vozilu objasnili su mi da je razlog njihovog dolaska jedna cura u kolicima kojoj je želja bila vidjeti zalazak s Huma te su oni upitani za pomoć.

Hum

Sve je nekako tako brzo ispalo. Ukrcaj, iskrcaj, puno ljudi a sunce samo što nije uronilo u more. Uspio sam uhvatiti sami finiš zalaska, tj. tik prije nego je sunce dodirnulo more i uhvatiti trenutak čarolije. Nema veze, sljedeći put ćemo doći na vrijeme.

Ne znam ni sam koliko nas je ukupno bilo gore i tko je sve bio. Osim što sam upoznao prijatelje od Patricie i Matije, Billie i Adama, upoznao sam vatrogasce i Doris, curu koju su do vrha doveli vatrogasci! Kako je sunce zašlo, počelo je poprilično puhati i vrlo brzo postalo je poprilično hladno i neugodno. Čak me ni piva i novootkriveno piće, liker od đumbira, nisu uspijevali održati zagrijanim. Rastjerani smo po brzom postupku te prisiljeni potražiti novo, alternativno mjesto za druženje.

Povratak u Komižu

Po dolasku do auta, pao je dogovor da se nešto ide pojesti i to u Komižu! 34 godine nisam posjetio tu Komižu i sada sam ju vidio dvaput u jednom danu. Sjeli smo na samoj rivi u „Zadrugu“ te naručili klopu i naravno, pivice! Ni tu se radi vjetra nismo dugo zadržali te smo svi prihvatili Adamov prijedlog da odemo kod njega u kuću koja se nalazi duboko u unutrašnjosti otoka.

Vožnjom kroz totalnu mrakaču, kroz razna polja, stigli smo do kuće koja se doslovno nalazi usred ničega, barem se po mraku tako činilo. Na staroj kamenoj kući dočekale su nas je dvije mramorne table. Na jednoj piše „15.08.1943 – Ovdje je održana Kotarska konferencija SKOI-a“ dok na drugoj piše „23.03.1943 – Ovdje je održana prva Kotarska Konferencija komunističke partije Hrvatske za otok Vis“.

Ulaskom u kuću s desne strane ugledao sam veliki kamin kakav do tada još nisam vidio, pitanje koliko je uopće star. Kuća mi se na prvu činila kao nekakva svršena brvnara kojoj je mjesto duboko u šumi i daleko od bilo koga. Istina, nismo bili daleko od toga. Kuhinjica, kauč koji je bio pored kamina i blagovaona pored koje je na dva drvena stupa visio hammock, bili su sve što sam mogao vidjeti ali ni sasvim dovoljno da me oduševi. Na takvo mjesto ne nailazi se svaki dan.

Tu smo proveli ostatak večeri u ugodnom društvu novih prijatelja i ni sam nisam vjerovao kako je vrijeme brzo prošlo i kako sam zapravo cijeli ovaj dan izdržao. Bez obzira na jaki umor, bio sam sretan što smo ovo doživjeli te večer proveli s ovom ekipom i to upravo na ovakvom mjestu.

Po izlasku iz kuće, vani nas je dočekalo nevjerojatno zvjezdano nebo, definitivno jedno od najboljih koje sam do sada na našoj obali vidio. S krevetom u mislima, pozdravili smo ekipu te krenuli prema Visu!

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više