Odradivši Military tour i odvozivši biciklom cijeli Vis, nije nam još puno ostalo toga za obaviti što smo si zadali. Osim ture s brodom, ostatak boravka na Visu nismo isplanirali. Značilo je to da se preostalo vrijeme možemo prepustiti i biti posve spontani. Istrošeni od prijašnjeg dana i bicikliranja, dali smo si oduška ovoga dana odspavati nešto duže.
Vis, selo moje malo!
Otvorivši oči, dočekale su me poruke, kako od Deana, Astrid (naše gazdarice) pa tako i od drugih ljudi u stilu: „Vidim da si išao na Hum“. Ništa mi nije bilo jasno, pitao sam se od kud ljudi znaju za to? Nigdje ništa nisam objavljivao! Tek po odlasku na Facebook, imao sam što za vidjeti! Niz portala, novina i Viških grupa već je proširilo vijest o našem „usponu“ na Hum. Tada sam shvatio koliko su ljudi na Visu povezani i koliko neka vijest ovdje brzo obiđe sve. Sada sam već imao osjećaj kao da me pola otoka zna, a kasnije sam shvatio da i nisam bio daleko od te tvrdnje!
Gdje ćemo danas?
Nakon doručka i nakon što sam napisao članak za Slobodnu Dalmaciju te sredio još neke stvari, nazvao sam Matiju i Deana i pao je dogovor. Nakon dva dana istraživanja unutrašnjosti otoka, došlo je vrijeme da konačno vidimo i jednu od brojnih i popularnih Viških plaža. Prvo smo se dogovorili pokupiti Deana te krenuti prema uvali „Pritišćina“ gdje će nas čekati četvorka od sinoć, Patricia, Bilie, Matija i Adam.
Pritišćina
Jedna od najboljih stvari u vezi svega ovoga što radim i čime se bavim je ta da gdje god odem, dobijem neku „vezu“ na toj destinaciji. Netko mi se javi samoinicijativno ili mi netko nekoga preporuči. Imati nekog lokalca uz sebe ili nekoga tko poznaje mjesto značajno olakšava posao, pogotovo u inozemstvu. Na Visu, ne da sam imao sreće, nego kao da sam dobio na lutriji! Osim dečkiju s kvarta, pogotovo Deana i Jure, bio je tu Marko, naša gazdarica Astrid, Patricia i Matija te ostali ljudi koje smo upoznali s vremenom na otoku.
Nakon što smo pokupili Deana, uputili smo se prema Pritišćini. Dean nam je rekao da možemo, tako da smo gotovo do plaže došli s autom. Dobro, ne baš skroz, ali najgori dio smo prošli i pa to nismo trebali s kolicima.
Patricia i Matija došli su ubrzo iza nas dok su Billie i Adam već bili u blizini, na „Maloj Pritišćini“. Iako mi se svidjela i ova plaža ,ustvari me zanimala upravo ta, Mala Pritišćina. Naravno da nije postojala šansa da do nje dođem s kolicima tako da sam to prepustio nekim drugim, boljim vremenima. Ostali smo neko vrijeme družiti se s Patriciom i Matijom na plaži te smo odlučili ne trošiti im vrijeme i krenuti svojim putem. Dogovorili smo se družiti se navečer.
Gdje sada i što jesti?
Deanovo „joj jeo bih nešto“ probudilo je u meni pitanje gdje danas zapravo jesti? Toliko toga je na Visu od restorana i ne znam kada mi je zadnji put popis bio toliko dugačak. Nikako se nisam mogao odlučiti pa sam došao na ideju da odemo u Roki’s na peku i to na grdobinu ispod peke! Od Marka sam dobio broj, nazvao i rezervirao stol u 20:00. Kasnije sam shvatio da sam se sjebao i da sam trebao rezervaciju napraviti puno prije.
Stupišće
Nakon što smo hranu riješili, došao sam na ideju da odemo prema Stupišću gdje sam na stijenama vidio svjetionik. Žarko i Dean su pristali tako da smo nadobudno krenuli. Ubrzo, po dolasku na makadamsku cestu shvatili smo da se teren činio puno lakšim kada smo neki dan ovuda prolazili s Markovom grdosijom od džipa.
Nakon prolaska tunela u kojemu su se nekada držale rakete, zaključili smo da teren postaje pretežak za naš auto te smo odlučili ne riskirati i odustati. Ja sam se, naravno, cijelim putem po makadamu, trudio objaviti post na Facebooku. Tipkajući jednim prstom po ekranu gotovo svaki kamenčić značilo je fulavanje ekrana ili krivo slovo. Osim tog, borio sam se i sa signalom kojeg je malo bilo pa malo ne. Toliko me to frustriralo da sam izrazio želju stati na kratko kako bi to završio. Naravno, prije samoga stajanja, fulao sam tipku i obrisao cijeli post. Bio sam već pomalo bijesan i kada sam konačno sve opet istipkao, ostao sam opet bez signala. Živčan od svega, prvenstveno radi uzaludno utrošenog vremena, odustao sam. Ne znam ni sam zašto se uopće trudim tipkati u vožnji!
Kad ti ništa ne ide…
Oke, popušio sam Malu Pritišćinu, svjetionik kod Stupišća i onda još obrisao post. Pitao sam se mogu li još igdje danas nešto popušiti?
Glad je predstavljala sve veći problem i morali smo pokleknuti. Dean nas je proveo kroz niz sporednih cesta te smo prošli kroz mjesta Rukavac, Podstražje i Milna. Tu smo vidjeli niz susjednih malih otočića s jugoistočne strane Visa. Kako smo sada već bili blizu grada Visa, a do večere u Roki’su ostalo je još dva sata, dogovorili smo se otići u Vis, pojesti nešto te vidjeti Škojić, maleni poluotočić pored vojnog tunela, na sjeveru otoka.
Nakon što smo se najeli hamburgera kod frenda u Katarini te time napravili najveću pogrešku ikada, uputili smo se prema škojiću. Zamišljao sam se na tom otočiću, izgledao mi je skroz fora, ali ovaj dan jednostavno ne bi bio potpun da mi nismo došli tamo i saznali kako nema šanse da ja na otočić dođem.
Iako je izdaleka izgledao kao da se na njega može, izbliza to i nije bilo tako. Mislim, na njega se itekako može, ali ne s kolicima! Nema veze, ovaj dan je tako ionako u banani!
Zalazak sunca
Deana smo ostavili u Visu te smo krenuli u lov na zalazak sunca! Plan je bio Fortica, ali pogodite što? Fortica je naravno bila zatvorena! Pobogu! Nema veze, ne odustajemo! Današnji zalazak je naš! Ali gdje? Nakon kratke kalkulacije, zaključili smo da ćemo stići do odlagališta smeća koje se nalazi iznad Komiže. Zalazak i tamo trebao biti lijep i vrlo nam je jednostavno za doći tamo!
Doživio sam i vidio mnogo zalazaka i izlazaka sunca i mogu reći da mi je zalazak sunca na Dugom otoku, barem što se Hrvatske tiče, jedan od najljepših…ali…ALI…to je bilo dok nisam vidio ovaj Viški…ili Komiški. Da se točnije izrazim. Ne mogu biti objektivan i reći koji je ljepši, ali ajmo reći da se oba nalaze na tronu.
E sad, zalazak! Nisam pjesnik ni poeta, ali ovaj zalazak to nekako zaslužuje tako da bolje da ne serem i prepustim vama da sami uživate u zalasku. Ono zašto me ovaj zalazak užasno razveselio i zašto mi je drag i poseban je jer smo za vrijeme zalaska, osim sunca koje je ulazilo ravno u more te okolnih otoka, Biševa, Brusnika i Svetca, mogli uživati u pogledu na jedan od dva otoka o kojima maštam godinama, otok Jabuka! Ako dovoljno zumirate fotku, ispod sunca, na desnoj strani, uočit ćete obris nečega što na prvu nalikuje na jedro! E nije jedro nego otok Jabuka!
Roki’s
Nakon barem jedne pozitivne stvari tog dana, uputili smo se prema restoranu Roki’s. Taj restoran najpoznatiji je na otoku po tome što radi vrhunsku peku!
Iako sam priželjkivao hobotnicu ispod peke, poslušali smo Markov savjet te se odlučili za grdobinu ispod peke. E sad, dolazimo do one najveće gluposti, a to je da smo se najeli onog hamburgera kao najveće budale, sat i pol prije večere. Došlo mi je da si pucam u glavu!
Konobarici smo ispričali koliko smo bili glupi te nam se smilovala i dala nam je nešto vremena prije nego je na stol donijela jelo. Prvo je stigao aperitiv, a zatim smo dobili i vino. Odlučili smo se za crno vino, Mali Plavac iz 2017. Nakon čaše vina, na stol smo dobili i ono po što smo došli, grdobinu ispod peke!
Iako je bilo užasno fino, kako je i izgledalo, ja sam jedva jeo! Obožavam morsku hranu i baš mi je bilo žao što sam pojeo taj hamburger. Malo smo se prejeli, ali nekako smo uspjeli riješiti obje grdobine i ne osramotiti se tamo. Kako je vrijeme prolazilo, ambijent mi je nekako postajao sve ugodniji. Možda i je tako, a možda je samo do vina?
Srebrna
Nazvao sam Matiju i rekao mi je kako su on i Patricia na plaži imena „Srebrna“ te da slobodno dođemo. Htio sam otići na tu plažu, pogotovo po noći i ovo je bila savršena prilika. Naime, plaža je dobila ime po srebrnom odsjaju neobično velikih oblutaka za vrijeme mjesečine.
Naravno da nas je Google Maps odveo krivo, ravno u neku pripizdinu. Tek nakon što mi je Matija poslao svoj lokaciju, pronašli smo pravi put. S autom smo došli do rampe i od tamo smo morali makadamom još kakvih 200 m do plaže. Patricia i Matija su nam došli pomoći i svijetliti nam put.
Po dolasku na plažu nisam uoči nikakav sjaj, vjerojatno jer mjesec još nije izašao. Uočio sam te bijele oblutke i stvarno, lijepi su. Tek što sam poželio uzeti jednog za doma, ugledao sam znak upozorenja da se kamenje ne uzima. I stvarno, vide se rupe na plaži i da stvarno fali kamenja, očito ga svi uzimaju. Bilo mi je baš nekako žalosno to vidjeti.
Zašto noć ne traje cijeli dan?.
Ima nešto u noći. Nešto što oni koji za njeno vrijeme spavaju. Ja kao noćna ptica „živim“ noć. Nitko ne viče, ne priča, nema nikoga, apsolutni mir, tišina, opuštenost i sam sa svojim mislima.
Nekada poželim da noć traje cijeli dan. Poželio sam to i tu noć! Smjestili smo se na plažu, nas četvero. Nigdje nikoga, apsolutni mrak, muzika preko bežičnog zvučnika, pivice, liker od đumbira. Ispred nas more, oko nas bijeli oblutci, iza nas borovi, a iznad nas neopisivo zvjezdano nebo. Gotovo da se i mrzim što nemam fotku neba i što vam to ne mogu dočarati, ali to je bilo jedno od, ako ne i najljepše nebo koje sam do sada vidio u Hrvatskoj.
Jedna od onih noći za koje poželiš da traju cijeli dan…
