Bilo je teško za očekivati da će me, nakon svega viđenog i doživljenog, nešto uspjeti ponovo iznenaditi. No, Vis je to nekako opet uspio. Opet me očarao. I nije ni čudo što kažu za Vis, jedan otok – tisuću tajni. Mislim da se nakon svega viđenog sa tom izjavom u potpunosti mogu složiti.
Nevjerojatne stjenovite skulpture isklesane prirodom, bile su prva stvar s kojom nas je Vis dočekao prilazeći mu s južne strane. Kao da se Vis i njegovi susjedi natječu koji će znatiželjnim očima pokazati veću raskoš i biti zanimljiviji. Svaka stijena unikat je i model za sebe, strpljivo čekajući na svojoj poziciji i pozirajući radoznalima. Čekaju one tako tu, raskošne, da ih južni vjetar s godinama dotjeruje, oblikuje i uređuje za nove promatrače.
Pritišćina
Iza rta pružio nam se pogled na malenu sakrivenu plažu, malu Pritišćinu. Pored nje nalazi se i puno veća plaža, Pritišćina, koju smo koji dan ranije posjetili. Tada, radi nepristupačnosti, nismo mogli doći do male Pritišćine no, nisam žalio. Znao sam da ćemo tijekom izleta s brodom ovoj uvalici prići s morske strane.
Nažalost, u uvalici nas je dočekao gliser pa smo, svjesni činjenice da ne možemo biti sami, odlučili ne gubiti vrijeme. Bez obzira na to, Zlatko je brodom uplovio u uvalicu kako bi se sami uvjerili zašto je ona na samome vrhu popisa plaža na otoku. Sakrivena, uvučna i ne lako dostupna, ova mala plažica privlači svojim tirkizom i mirom koji nudi. Nije ni čudo što je mala Pritišćina toliko tražena i treba biti pravi sretnik naći se ovdje u potpunosti sam.
Napuštajući malu Pritišćinu i ploveći prema sljedećem odredištu, imali smo priliku vidjeti i veću plažu, Pritiščinu, ovaj put s mora. Naše sljedeće odredište bila je, vjerojatno najpoznatije mjesto na otoku i najfotografiranija plaža, Stiniva. To sve naravno nosi i niz negativnih strana, poput velike gužve koje sam se pribojavao.
Na putu prema Stinivi, Vis nam je pokazao još jedno čudo, svoje garaže! Par prirodnih špilja nastalih pod utjecajem vjetra izgledaju kao da otok zalutalim brodicama nudi zaklon. Ovih prirodnih rezbarija bilo se teško nagledati, ali nestrpljivost prema onome što nas je čekalo iza rta, bila je još veća!
Stiniva
I dolazimo konačno do te famozne, ultra popularne i razvikane Stinive! Brodovi su, naravno, bili ispred no, sva sreća, nije ih bilo puno.
Moram priznat da prije puta nisam bio nešto previše fasciniran Stinivom, prvenstveno radi te razvikanosti. Ne bih umro da ju nisam vidio, ali ono što je meni bilo zanimljivo i što sam vidio kao izazov, bilo je doći na tu plažu s kolicima i to bez da se smočim! Ok, bio sam spreman i smočiti se!
Nakon što smo brod privezali za uže ispred ulaza u uvalu, po nas je u malom brodiću došao lokalni čovjek, čini mi se iz kafića pod imenom Peruka, na samoj plaži. Zlatko je to dogovorio još prije i bio je to najjednostavniji način za dovesti mene na plažu. Malo zeznuti dio bio je prenijeti mene s gumenjaka na brodić jer ipak, sve se ljulja, treba držati brodove skupa i dosta je tu skliskih površina. Dobra stvar je bila ta da nas je bilo i više nego dovoljno pa je sve prošlo bez problema.
Kao iskrcavanje u Normadiji
U Stinivu smo ušli u apsolutnom stilu sa cijelom plažom i mnogobrojnim očima uprtima direkt u nas! Na plažu smo se doslovno nasukali i po brzom postupku dečki su me izvadili van i u komadu odnijeli na vrh kafića koji se nalazi na samoj plaži. Ličilo je to više iskrcavanju u Normandiji na D dan nego na bilo što drugo.
Na vrhu kafića popili smo pivu i uzeli kratak predah. Naravno, zato smo i žurili, radi pive! Marko je pauzu iskoristio te se uspješno popeo na vrh litice koja predstavlja ulaz u uvalu. I to dvaput! Iako to nije izgledalo lako, Marko je to odradio kao da se gore penje svaki dan, i svaka mu čast na tome! Došao, napravio predstavu, dobio aplauz od cijele plaže i otišao.
Kada su se naše pive ispraznile, ispraznila se i plaža i bio je to savršen trenutak za okinuti fotku! Iskreno, nisam se previše nadao niti očekivao da ću dobiti fotku gdje sam doslovno sam u uvali, ali ovo je ispalo tako posve spontano i gotovo savršeno!
Dečki su me ukrcali na brodić i krenuli smo prema našem brodu ostavljajući Stinivu u gotovo savršenom miru, nešto na što i nije baš navikla.
Budikovac
Na putu do našeg zadnjeg otočića, Budikovca, došli smo do zelene špilje koja se nalazi na malom otočiću Ravnik. Po novom, ulaz u špilju se naplaćuje 50 kn po osobi što je bio dovoljno dobar razlog da ne idemo unutra te smo ju samo pogledali izvana i nastavili dalje.
Dolaskom na Veli Budikovac ostao sam pomalo razočaran. Plava Laguna, plaža koja nas je dočekala, nije bila nalik one koju sam gledao na fotkama. Nije tu bilo one plave boje, ljepote i tirkiza. Moguće da smo došli malo prekasno, kada je sunce već polako zalazilo i više nije moglo dati tu boju.
Na otoku nema puno za vidjeti i raditi nešto. Tu je restoran bez imena, u vlasništvu bivšeg kapetana duge plovidbe, Andre Slavića. Osim restorana, tu je i maleni OPG Sipa, vinograd i, ako se ne varam, dva magarca.
Vremena za posjet restoranu nije bilo te smo se odlučili na šetnju otokom. Tako smo došli na drugu stranu otoka gdje nas je dočekala uvala Perna, puno mirnija i divlja nego ona u koju smo pristali. Tu smo kratko sjeli, kako tko i iskoristili kratku pauzu kako bi pojeli ono nešto skromno hrane koju smo sa sobom uzeli.
Po povratku do restorana oglasio se Pipito, jedan od magaraca. Barem mislim da se tako zove. On je sasvim opušteno rastrgao ogradu koja je štitila neku biljku i bez brige na svijetu, jeo ju kao da nema sutra. Došao sam ga pozdraviti i pomaziti no nije se previše obazirao.
Smokova
Izlazeći iz uvale počelo je poprilično puhati i znao sam da sam, u kratkim rukavima, najebao ko žuti. Zlatko me spasio davši mi debelu vjetrovku bez koje bi doslovno umro na tom vjetru.
Ubrzo smo stigli do uvale Smokova u kojoj se na dnu mora nalazi krilo aviona iz drugog svjetskog rata. Kako je more bilo poprilično uzburkano, a sunce više nije davalo dovoljno svijetlosti, oči smo iščašili pokušavajući ugledati krilo no, nažalost, bezuspješno.
Ploveći prema Visu, s lijeve smo strane ugledali 28 m visoku lanternu „Rt Stončica“. Lanterna je izgrađena od strane Austro-Ugarske za vrijeme Franje Josipa. Iza lanterne već se polako nadziralo goruće nebo i to je bio znak da je došlo vrijeme za zadnju stvar našeg izlaska, zalazak sunca!
Zlatko je ugasio brod nasred mora i tu smo za kraj uživali u još jednom lijepo Viškom Zalasku sunca.
Ako vas zanima ovakav ili sličan izlet s brodom, slobodno se javite Zlatku na njegovom instagram profilu klikom na poveznicu ispod.
2 komentara
Pipito je najjaci ?
Da da, trebalo mi je dva dana da mu saznam ime 😛