Home Europa Što južnije to sretnije – 14. Dio

Što južnije to sretnije – 14. Dio

by Slaven Škrobot
982 pregleda

U dosadašnjem putopisu pisao sam o gotovo svemu, pokušao sam vam sve dočarati na najbolji mogući način i uključiti sve ljude koji su bili dio ove priče. Ova priča nebi bila potpuna da ne spomenem našu gazdaricu na otoku Visu, i vjerojatno najljubazniju i najdivniju osobu koju nisam upoznao uživo, Astrid.

Do Astrid sam došao na preporuku prijatejice i od kada sam joj se javio, skupa je sa mnom pokušala pronaći najidealniji smještaj za mene na otoku, bez obzira što i sama nudi smještaj za koji sam se javio. Čuvala mi je smještaj do zadnjeg trena dok sam se ja premišljao biti u Visu ili u Komiži i dok nisam pronašao nešto što mi paše. Tko bi to još napravio danas?

Smještaj kakav sam priželjkivao, nisam pronašao te sam se odlučio više ne zamarati time i odlučio sam se za smještaj kod Astrid. S njom sam od tog trenutka pa sve do dolaska na Vis  stalno bio u kontaktu te mi je svojim informacijama itekako pomogla. U smještaju nas je na dan dolaska dočekao sok, voće, kava, šamponi i tko zna što još, čisto ovako, iz ljubaznosti.

Radi niza okolnosti, Astrid nisam uspio upoznati, što ćemo, nadam se, ove godine ispraviti. Iako mi je izašla u susret u vezi nekih stvari o kojima sada nebih pisao jer nije ni bitno, Astrid nam je za naš zadnji dan odlučila prirediti još jedno iznenađenje, hobotnicu ispod peke!

Tek što smo se probudili, Astridin prijatelj pokucao nam je na vrata i dostavio ručak. Ne znam da li sam za „doručak“ ikad jeo hobu ispod peke ali iskreno, bila je to najbolja hobotnica ispod peke koju sam ikada jeo, baš onako začinjena po mom ukusu. Doslovno sam se masakrirao!

A kuda danas?

Na Visu smo vidjeli i doživjeli gotovo sve i pitanje „kuda danas“ visjelo je  zraku od kada sam otvorio oči. Onako sitom, nije mi se išlo nikuda ali zov sunca i topline koji je dopirao izvana, bio je jači od mene. Jura je došao do nas taman kad smo se obukli i došao sam na jednu ideju.

Kako sam zalazak sunca na Humu onog dana kada nas je DVD Komiža vozila gore poludoživio, imao sam za kraj želju, gledati zalazak sunca s vrha u potpunom miru. Nazvao sam Marka te sam ga pitao ako je za da s Džipom odemo na Hum na zalazak i nakon toga u Komižu na večeru. Nije ga bilo teško nagovoriti i dogovor je pao!

Lutanje po Visu

Neki plan nismo imali i sjevši u auto, Jura, Žarko i ja, dogovorili smo se da ćemo jednostavno samo zujati po otoku i posjetiti koju plažu. Za početak smo tako ponovo otišli do poluotočića kod kojeg smo bili neki dan ali ovaj put sam odlučio izaći van. Taj mi se poluotočić svidio od prvog trenutka kada sam ga ugledao i baš mi je bilo žao što na njega nisam mogao.

Vozeći se u nepoznatom smjeru, izrazio sam želju vidjeti plažu Srebrnu po danu gdje smo neki dan proveli noć ispod nevjerojatno čistog i zvjezdanog neba. Došavši na plažu, moram priznati da mi je Srebrna onu noć ostavila neki potpuno drugi dojam kojeg je gotovo nemoguće nadmašiti ili zamijeniti. Ne znam zašto sam uopće mislio da je to moguće, valjda radi čiste znatiželje?

Tepluš

Pomalo razočaran Srebrnom, upitao sam Žarka i Juru imaju li oni kakvu želju? Dogovor je tako pao otići na jednu od plaža koja nudi kafić gdje se možemo sjesiti i nešto popiti. Jura je predložio plažu Tepluš i tamo smo se tako i uputili.

Sparkirali smo se Bogu iza nogu, na nekakvoj makadamskoj cestici i mislio sam da nas opet čeka neka patnja kao kod Odisejeve špilje. Sve je djelovalo kao nekakav kamenjar, totalno zabačeno i divlje a sunce je nemilosrdno pržilo, iako je bila sredina rujna. Ne pamtim kada je u tom periodu sunce pržilo na trideset stupnjeva.Sva sreća, bio sam potpuno krivog dojma i ubrzo smo pronašli ulaz tj. spust do kafića na plaži. Kako je kafić ispred imao ležaljke, nije me trebalo pitati dvaput da li hoću na jednu od njih. Smjestili smo se tako u prvi red na ležljke, naručili piće i uživali u pogledu.

Iako smo mislili da vremena imamo dovoljno, ono nas je ipak uspijelo iznenaditi i u žurbi smo se uputili prema autu. Vozeći se prema Visu, razmišljao sam da li je moguće da ćemo opet zakasnit na zalazak i da opet moramo žuriti bez obzira koliko smo vremena imali. Jura nam je pomogao mene doslovno odnijeti u smještaj gdje smo se brzinski presvukli i točno na vrijeme, Marko je s džipom došao po nas. Brzinski smo se utovarili untra, pozdravili s Jurom i krenuli put Huma.

Vinarija Vidović

 Neopisiv mi je gušt voziti se ljeti ovako po otocima. Dodamo li na to vožnju po Visu, gušt je još veći. Ako ta vožnja još ukljućuje i vožnju s džipom, to je onda teško opisivo. Upravo smo se tako osjećali u Markovom Landroveru. Muzika dere, otvoreni prozori, sunce i beštija od auta.

Shvativši da je vremena i više nego dovoljno, nisam mogao odliti Markovom prjedlogu da putem stanemo u jednu od vinarija kako bih kupio još koju butelju vina za doma. Učinili smo to kod Dračevog polja, zaustavljajući se u vinariji Vidović. Tu sam se dodatno opskrbio još kojom bocom finog Viškog vina.

Sretan Žarko

Žarko je rijetko kada pokazivao oduševljenje nećime no nije mogao odoliti Landroveru, kao ni prikiti sreću da se vozi upravo u njemu. Iako je to bilo očito, bilo je lijepo od Marka da je to prepoznao pa je tako odlučio ostatak puta prepusititi Žarku volan.

Sretan kao malo dijete, dovezao nas je do početka makadama i uspona koji vodi do vrha. Iako smo oboje mislili da je Žarkovoj avanturi ovdje kraj, Marko je inzistirao da Žarko odvozi i to. Moram priznati da sam i ja pomalo pozavidjeo Žarku na tome jer bih se i sam vrlo rado u tome okušao, pogotovo po tom „grubljem“ terenu. Mogu samo misliti kako je njemu bilo, no, bilo mi je drago da mu se ta želja ispunila.

Zalazak na Humu #2

Na vrh smo stigli taman na vrijeme te se smjestili tik uz crkvicu kako bi promatrali zalazak. Čuo sam nekog s druge strane crkvice i znao sam da nismo posve sami ovdje. Ubrzo je od nekud došao glas „ej Slavene“! Bio je to glas mog nekadašnjeg odbojkaškog kolege kojeg sam jedva prepoznao. Igrali smo skupa jako kratko i bilo je to davno, ali bilo ga je lijepo vidjeti i opet dokazati koliko je svijet zapravo mali.

Od zalaska sam dobio upravo ono što sam i očekivao. Iako sam si oči iščašio kako bi ugledao Jabuku koju je radi malo manje vidljivosti bilo gotovo i nemoguće uoćiti, bio sam sretan što sam ju za kraj ipak vidio. Vidjet ćemo se mi izbliza uskoro, siguran sam u to!

Konoba Bako

Kada u ovom razdoblju sunce zađe a vi se nalazite na vrhu Huma, temperature se poprilično brzo mijenjaju i uz konstntni Viški vjetar, boravak na vrhu nije ni najmanje ugodan. Nastojeći izbjeći smrzavanje, krenuli smo prema Komiži.

Dvoumili smo se između par restorana ali je na kraju ipak pobijedila konoba Bako. Marko je ranije nazvao, rezervirao stol i nama je jedino bilo preostalo tamo se pojaviti. Bako je ionako bio na mom popisu i iskreno, bilo mi je svejedno tako da sam odluku prepostio Marku koji je ovdje već godinama.

Iako sam konobu koji dan ranije vidio krajičkom oka, nisam zapravo imao nikakva očekivanja. Tako je možda i najbolje jer se teško razočarati a lako se iznenaditi. Mene je konoba Bako zapravo oduševila. Dočekao nas je jako lijepi ambijent, ugodna atmosfera, simpatično i susretljivo osoblje i pozicija tik uz more! Doslovno sam se sa stola mogao baciti unutra.

Bila je to naša zadnja večera, kako na Visu, tako na cijelom ovom putovanju. S Visom se trebalo oprostiti sa stilom i kakvi bi bili da se za tu prigodu nismo odlučili počastiti?

You may also like

1 komentar

Kar9la 25 siječnja, 2021 - 10:54 am

Divna prica, divniji zalasci!

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više