Home Europa Palagruža, srce Jadranskog mora (IV. Dio)

Palagruža, srce Jadranskog mora (IV. Dio)

by Slaven Škrobot
889 pregleda

Svjetionik Palagruža izgrađen je davne 1875. godine na istoimenom otoku od strane Austrougarske vlasti i od tada poput brižne majke pazi i usmjerava brodove u prolasku. U njemu tijekom cijele godine stalno u smjenama žive po dva svjetioničara. Živjela Austrougarska, da nije bilo njih ova naša državica  ne bi imala gotovo ništa! Od Komiže na Visu Palagruža je udaljena 42 nautičke milje, a od grada Vieste na talijanskoj obali samo 25 milja.

Gdje je voda!?

Nakon što smo oplovili dobar dio otoka stižemo do čuvene košare s kojom svjetioničari s malenog kajića dižu stvari preko stijene od devedeset metara sve do vrha! Nekada je to radio magarac koji je navodno svaki put kada i ugledao brod kako pristaje na Palagružu pobjegao kako ne bi morao vući sve stvari gore. Koja legenda! O čuvenoj košari sam čuo puno puta, a ona je bila i jedna ideja kuma Roberta koji ju je vidio kao prijevozno sredstvo mene do vrha otoka. Onog trena kada sam ju ugledao pomislio sam da nije normalan. Ne bih išao unutra do gore ni za par tisuća eura! Izgleda apsolutno zastrašujuće i nesigurno!

Kod košare nas je dočekao svjetioničar Krešo i tu smo stvorivši „ljudski lanac“ prebacili sve stvari s broda preko kajića u košaru i „poslali“ ih gore. Dok su stvari lagano putovale prema vrhu mi smo krenuli na jedino žalo otoka na kojem je moguć iskrcaj. Tu mi je sinulo, pa mi smo poslali gore sve stvari!

Kako ćemo mi do vrha po ovoj pržioni bez vode, hrane i mojeg ruksaka koji mi služi kao remen? Vrhunac je toplinskog vala i tek smo kasnije saznali da je na Palagruži izmjeren najtopliji dan u zadnjih preko dvadeset godina. Dižem paniku! Kapetan zove Krešu! Okrećemo i vraćamo se ali prekasno. Isuse! Sad bih najradije glavom lupio u zid. Kako ću ovo izdržat? Ništa, skupili smo prazne boce, napunit ćemo ih s morem i ja ću se odmah po dolasku na kopno cijeli zaliti s morem. Moram, koliko mi god to ne pasalo!

Inače, otok Vela Palagruža, na kojem se nalazi svjetionik dug je 1400m, širok 300m i visok 90m te predstavlja najveći otok palagruškog arhipelaga. Osim Vele Palagruže, jugoistočno u blizini nalazi se klisurasti otok Mala Palagruža visoka 51m i oko nje na jugoistoku strmi otok Kamik (hrid). Na istoku je veći klisurasti otok Tarmuntona (29 m) dok se još istočnije nalazi otočić Pupak. Sjeverno od Male Palagruže još se nalazi otočić Kunj i jugozapadno niski otočići Baba i Gaće. 3 milje od Palagruže daleko na jugoistoku je niži otočić Galijula (11 m), na kojemu leži najjužnija kopnena točka Hrvatske.

Uspon

Stajemo na kakvih pedesetak metara od obale i svi se osim posade broda prebacujemo u kajić kod Kreše. Pozdravljamo vrhunsku posadu broda i naše vozače koji su nas sigurno dovezli ovdje i odlazimo na otok! More je nevjerojatno čisto, a boje neopisive! Prolazi mi kroz glavu da se odmah i okupam! Iskrcavanje prolazi bolje od onog u Normandiji, a kako i neće kada imam vrhunsku ekipu i uz to još Matica i Gregu koji znaju apsolutno sve i koji su skoro fizički jaki kao ja. Stavljaju me u kolica, sunce nemilosrdno prži i odmah se cijeli zalijevam vodom. Od ushićenja ni ne osjetim sol, možda i bolje za mene!

Okrećem glavu koliko mi moj jadan vrat dopušta i upijam trenutak i svaki mogući miris, koliko mi nosnice mogu podnijeti! Na Palagruži sam, ili u bajci? Svejedno! Iz nekakve halucinacije budi me trzaj od podizanja kolica u zrak. Krećemo! Za kretanje po Palagruži uređena su dva puteljka, od kojih jedan vodi do Stare Vlake (Maloga Žala), uvale na sjevernoj strani otoka, a drugi do Velog Žala ili “Južnog zlata”, jedne od najljepših plaža na Jadranu, koja se nalazi na južnoj obali Velike Palagruže. Put je utaban ali i dosta nezgodan i opasan za prolazak radi krhkog tla i odrona. Na žalost, odronu stijena žrtve su postali su hvarski ribari početkom 20. stoljeća. Vjerujem da mi nismo te sreće!

Nose me i vuku svi, kako znaju i umiju. Vremena za razmišljanje nema puno, vrućina je nesnošljiva a hlad ovdje ne stanuje. Vrućina me podsjeća na Goli otok i onaj prošlogodišnji blesavi, glupi, nepromišljeni i samoubilački pokušaj spusta do Odisejeve špilje na Mljetu. Ako tad nisam umro, neću nikada! To me ohrabruje iako ne znam koliko mi je još života ostalo od onih devet? Osim znojnih muških tijela, oko sebe primjećujem i neobičnu vegetaciju na otoku. Burom i jugom šibani, tučeni valovima, suncem prženi i sa samo 300 milimetara oborina (najmanje u Hrvatskoj), ovdje vladaju zaista ekstremni uvjeti Mediterana.

Unikatna vegetacija

Ekološki je Palagruža jedinstvena u Hrvatskoj zbog najblaže klime i najmanjih oborina. Prosječna siječanjska temperatura je 11,5 °C, dok je ona srpanjska 24,4 °C. Zato je uz susjedni otok Sušac, Palagruža jedini dio Hrvatske gdje obilno i samoniklo raste prava suptropska vegetacija ljetopadnog grmlja (južni tip restinga) koje samo za vlažne zime nosi lišće te pupa i cvate najesen, a ljeti je posve golo (tj. baš obratno nego na kontinentu zimi).

Slična suptropska vegetacija se nalazi tek na južnom Sredozemlju, npr. Malta, Sinaj, polupustinje Izraela i Palestine, te sjeverne obale Afrike. Zato već usred ljeta ovdje prevladavaju jesenske boje. Stvarno izgleda drukčije i posebno! Osim toga, Palagruža je i dom mnogim endemskim vrstama poput primorske gušterice, palagruške kupusine (Brassica botteri), palagruške zečine (Centaurea friderici), palagruške preslice (Muscari speciosum), pučinskog vranjemila (Limonium diomedeum), Ornithogalum visianicum, itd. Palagruža je i jedino hrvatsko nalazište vrste čapljana te jedan od malobrojnih lokaliteta na kojem autohtono u velikim površinama raste srebrnasti grmoliki pelin. Na Palagruži se gnijezdi sivi sokol te kaukal i gregula. Strašili su nas da ovdje ima i puno zmija i štakora ali to ćemo tek saznati, tj. nadam se da nećemo!

Penjemo se i penjemo! Vruće je za popizditi ali nije kritično. Pametno sam odlučio zaliti se morem i ponijeti ga s nama u bočicama. Ponosan sam na sebe! Prolazimo pored arheološkog nalazišta na kojemu su pronađeni antički ostaci. Palagruža je bila tijekom prošlosti nastanjivana o čemu svjedoče brojni ostatci kakvi se mogu pronaći na ostalim lokalitetima u Hrvatskoj. Na ovom području pronađeni su ulomci grčke keramike, nakit, novac i koštani predmeti iz 6.st.pr.n.e. U prapovijesno i antičko doba Palagruža je imala ključnu ulogu u vezama dviju jadranskih obala. U rano brončano doba ondje je postojala radionica za izradbu kremenih artefakata, a na Maloj Palagruži nalazio se rudnik kremena.

Na pola puta…

Podižem glavu gore i ugledavam prizor koji sam toliko puta svojim očima gledao daleko od ovdje, preko malih ekrana. Iz ove perspektive svjetionik izgleda još impozantnije, još moćnije i još više neosvojivo. Apsolutno fenomenalno! Ne mogu se oteti dojmu i ne razmišljati i osjetiti priče nekadašnjih Grka, Rimljana, benediktinaca i komiških ribara koji su uživali u ovom komadiću nedirnute prirode. Osjećaja sam kao da je vrijeme ovdje stalo. Inače, Naziv Palagruža potječe od starogrčke riječi pelagos što označava otvoreno, debelo more.

Za razliku od Jabuke, ovo je otočje od davnina zbog svojeg položaja bilo važna navigacijska točka. Iako je ovdje priroda negostoljubiva, ljudi su na Veloj Palagruži živjeli prije 9000 tisuća godina, a neki arheološki nalazi pokazali su kako je grčki junak Diomed pokopan na ovom usamljenom otočju. Diomed je bio kralj Arga i junak Trojanskoga rata, u kojem je slučajno ranio Afroditu, božicu ljubavi. U Jadran je uplovio slučajno, progonjen njezinom osvetom i gnjevom. Tu su ga prepoznali kao božanstvo, u čiju je čast izgrađeno i svetište.

Vrh!

Nakon što smo osvojili prvi uspon i prešli najravniji dio otoka, dolazimo do stepenica. Na našu sreću, jedinog mjesta s hladom s obzirom na to da se sunce nalazi iza svjetionika. Dečki odrađuju stepenice praktički u komadu i s prednjim kotačima dodirujem terasu svjetionika i vrh ovog fascinantnog otoka! Kako smo kročili na terasu tako smo od strane gostiju, Austrijanaca koji su stigli prije nas nagrađeni pljeskom.

Molim dečke da me okrenu da vidim pogled i ostajem apsolutno zabezeknut. Pogled prelazi sva moja očekivanja i ostavlja me bez dana. Naprosto neopisivo! Toliko sam stvari već unaprijed vidio na fotografijama ali me uživo nisu oduševile. Palagruža ih je sve pomela s trona i to samo tako!

Sunce i vrućina mi nisu dozvolili da ovdje ostanem zauvijek uživati u pogledu i morao sam se ubrzo skloniti u hlad. Kako sam u hlad „pristao“ dolazi svjetioničar Vojo i dobacuje mi: „A Slavene pizdune jesi nam doša a“?

Vrhunski!

 

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više