Home Europa Palagruža, srce Jadranskog mora (VI. Dio)

Palagruža, srce Jadranskog mora (VI. Dio)

by Slaven Škrobot
3880 pregleda

Buđenje na Palagruži kao san

Teško se odlučiti što je na ovom otoku ljepše. Gledati zvjezdano nebo, dočekati zalazak sunca, izlazak sunca ili se probuditi svjestan gdje se zapravo nalaziš. Pogotovo kad ti je uz to serviran i pogled u beskrajno more i šum valova. Probuditi se na Palagruži zvuči kao san dok u stvarnosti to djeluje gotovo nestvarno.

Pogled iz sobe svjetionika

Moj plan da se konačno naspavam kao čovjek i da otvorivši oči još neko vrijeme uživam u pogledu, pokvarila je nesnosna vrućina. Tijelo mi se tako rano već pregrijalo da sam znao da više neću moći ni minute odspavati. Naša se soba doslovno pretvorila u bojler.

Kristalno čisto more

Pronađi me

Kako je život lijep i jednostavan kad ujutro samo treba navući kupaće. Matic me oblači i nosi dole. Velika bijela kutija pored ulaznih vrata znak je da se Vojo vratio iz ribolova. Matic me stavlja u kolica i znatiželjno zavirujemo u kutiju. Jebote pas! Zubatci, tabinje, škarpine, jastog i pitaj Boga čega još ima unutra.

Vojin “skroman” ulov

Na terasi srećemo Voju. „ O drkarošu već si se probudija“!? Kako da ti sad ne voliš ovog čovjeka? Lik je lud ko’ šlapa! Pričamo, između ostalog i o ribolovu. Skromno govori: „Ma slabo je bilo jutros ali naći ćemo nešto i za vas, ne brini“. Mislim si daj čovječe, ako je ovo slabo ja sam pokretan. Ostavljamo Voju da obavlja svoj posao i sklanjamo se u hlad s istočne strane svjetionika kako bi doručkovali. Na Palagruži ti ne preostaje puno toga za raditi osim prepustiti se upijajući trenutke i odmoriti um i tijelo. Maknuti se daleko od sve one užurbanosti, kaosa i stresa.

Težak život…

Uz ovakav pogled…

Vojo – dar s neba!

Nakon doručka Vojo nam donosi tri škarpine i dvije tabinje govoreći nam da nam je to za ručak. Bit će ovo dobar dan! Svi odlaze na plažu, a Nino i ja selimo na terasu ispred svjetionika radi hlada.

Promatramo i fotografiramo svakakve životinjice i kukce koji nam znatiželjno prilaze. Da mogu hodati vjerojatno bih ostale pratio na plažu ali nije mi ni ovako bilo loše. Prolazio mi je kroz glavu što bih ovdje zapravo sve radio da mogu hodati. Ne bih se bunio svake godine ovdje provesti par mjeseci.

Vrativši se s plaže, uz koju čašicu ruma radimo plan za ručak. S obzirom na to da dvije noći nisam spavao tu kapituliram. Ići u sobu u tropske uvjete ili leći na pod na terasi i riskirati da me izjedu štakori? Liježem na pod i umirem! Budim se gotovo dva sata kasnije.

Riba je već na gradelama!

Manuela nas je opskrbila s maslinovim uljem i paradajzom a Vojo nam je, vidjevši da nam je ponestalo alkohola, velikodušno uskočio u pomoć s pet litara crnog vina. Jesti ovakvu ribu na Palagruži. E to je ono što sam si onako iskreno priželjkivao, za dušu! Dečki su to napravili bolje nego u restoranu i naprosto sam uživao u svakom zalogaju i gutljaju vina!

Nismo ni predahnuli i već je bilo vrijeme za zalazak sunca. Nino, Marko, Bruno i ja odlazimo na Salamandriju, na sredinu otoka, dok Blažka, Matic i Grega odlaze na drugu stranu. Zalazak je s ove strane možda i ljepši s obzirom na to da vidimo i svjetionik. U prolazu nas, odlazeći na lignje pozdravljaju Vojo i Manuela. Prepuštamo se magičnom zalasku i promatramo kako se nijanse boja u pozadini Palagruže izmjenjuju. Iako je dogovor bio da svi zvijezde gledamo dole, ostataka ekipa nema ni na vidiku. Pitam se što ako mi se počne pišati? Nije da mogu nekoga nazvati na mobitel ili se zaderati da me netko čuje, Poprilično smo daleko i da netko otrči treba mu barem pola sata kako bi se do nas vratio.

Prepušteni sami sebi…

U potrazi za žeđi prvo nas napušta Marko. Nemamo ni vina ni hrane. Da li se vratiti gore pa se spustiti? Nikako se ne isplati nositi me gore dole ponovo niti itko za to ima snage. Počinje mi se pišati! Kaj ćemo sad? Nino mrtav hladan odgovara: „ A što ćemo, sredit ćemo ajde nema druge“. I stvarno, Nino i Bruno odrađuju to kao da već imaju godina iskustva. Sada lakši za pola kile mogu pit dalje! Ali, nema ništa a pit! Trbuhom za kruhom ostavlja nas i Bruno. Nino i ja ostajemo sami na sredini otoka prepušteni mrklome mraku i krikovima štakora. Stalno su tu negdje, stalno ih čujemo! Da stvar bude bolja, počeli su i komarci! Pitam se gdje se sve ove beštije hrane na ovom otoku?

Izgleda da su zaboravili na nas! Prošlo je sat i pol i nikome ni traga. Tu i tamo ponadamo se vidjevši lampicu oko svjetionika u nadi da netko dolazi. Mislim si ajde, konačno su se riješili invalida i sada uživaju! Dajte nam barem vina! I u zatvoru imaju bolje uvjete! Ajde, sve nekako ipak ublažava sve veći broj zvijezda na nebu! Promatram i divim se. Stvarno je otok među zvijezdama!

Gotovo sva sata kasnije netko se spušta! Dolaze Bruno i Marko, ostalima ni traga. Govori Marko da ostatak ekipe ostaje gore! Ništa, barem sad imamo za pit i jest! Manuela i Vojo se vraćaju i ribolova. Govori Vojo:“ Slabo, samo pet-šest kili“. Ne znam da li me zajebava ili je to za pojmove Palagruže uistinu slabo.

Do gotovo 03:00 ujutro promatrali smo nebo i meteorite koji su ga konstantno osvjetljavali. Vrijeme je za spavanje! Teškom mukom probijamo se prema vrhu. Malena lampica koja se s vrha kretala prema nama dala nam je nade da se netko od dečkiju smilovao i odlučio nam pomoći. Ipak ne, svjetioničar Krešo preuzima smjenu i odlazi dizati mreže.

Nekako uspijevamo i stižemo do vrha! Nigdje nikog! Svi spavaju! Marko i Nino me nose u sobu i stavljaju na krevet i predaju Gregi. Sutra je naš zadnji dan na otoku i odlazimo doma. Kako ću se oprostiti od Palagruže?

You may also like

1 komentar

Anica 19 svibnja, 2022 - 7:19 pm

Koje lijepo “štivo”uživanje čitati,fotke da i ne govorim, naročito zalazak sunca isto tako i 🌙 Ćaaaoo Slavene 😘🤗🍀🍀

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više